Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2166/12 (S.N.,A. B. i R. P.)
Odluka donesena 10. 04. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2166/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
S.N., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 001184 10 Rev od 16. februara 2012. godine;
Anđelka Bogdanović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 900483 11 Rev od 22. maja 2012. godine;
Radmila Pjeranović, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 Mal 034958 12 Gž od 5. oktobra 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2166/12
S.N. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Rogatice, podnio je 11. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 001184 10 Rev od 16. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je potraživanje tužitelja prema apelantu u iznosu od 7.801,70 KM, kao što je utvrđeno i potraživanje apelanta prema tužitelju u iznosu od 170,00 KM, te je određeno da se potraživanje tužitelja prebija sa potraživanjem apelanta, tako da je apelant dužan platiti tužitelju iznos od 7.631,70 KM, dok su tuženi i apelant odbijeni sa viškom tužbenog, odnosno protivtužbenog zahtjeva. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je predmet spora u navedenom dijelu odlučnom za donošenje odluke po apelantovoj reviziji, prema navodima apelantove protivtužbe, njegov protivtužbeni zahtjev, kojim je tražio da mu tužitelj isplati određeni novčani iznos, na ime naknade štete, odnosno na ime neosnovanog obogaćenja, zbog bespravnog korištenja apelantove imovine u određenim vremenskim periodima, sve pobliže precizirano u obrazloženju presude. Naime, Vrhovni sud je naglasio da su nižestepeni sudovi na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, sagledavajući da je predmetni trosobni stan, koji je tužitelj koristio za stanovanje, bio devastiran i kao takav neuslovan za stanovanje prije adaptacije koju je izvršio tužitelj, pravilnom primjenom pravila materijalnog prava sadržanim u odredbama člana 219. Zakona o obligacionim odnosima, izveli zaključak da se apelantov zahtjev za isplatu određenog novčanog iznosa, na ime koristi koju je tužitelj imao od njegove upotrebe, pokazuje neosnovanim, iz razloga što je korist od upotrebe stana direktno u vezi sa ulaganjima tužitelja, tako da nema osnova za predmetnu naknadu jer stan prije ulaganja nije bio podesan za upotrebu. Vrhovni sud je konstatovao da je navedeno po mišljenju nižestepenih sudova zbog toga, jer je tužitelj stan mogao koristiti tek nakon što je ulaganjem vlastitih sredstava izvršio sanaciju devastiranog stana, nepodobnog za korištenje, a od kojih ulaganja je korist imao i apelant, kome je stan vraćen u stanju uslovnom za stanovanje, čime je uvećana njegova vrijednost.
2. AP-2620/12
Anđelka Bogdanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić-
Miletić iz Mostara, podnijela je 12. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 900483 11 Rev od 22. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi isplati iznos od 40,000,00 KM. U obrazloženju presude, pored ostalog, istaknuto je da je predmet spora zahtjev za isplatu naknade (zakupnine) za period od 1. juna 1996. do 1. juna 1998. godine, kojeg apelantica temelji na činjeničnim tvrdnjama da je tuženi u tom vremenskom periodu protivpravno raspolagao njenim poslovnim prostorom dajući ga u zakup stranoj humanitarnoj organizaciji, uz godišnju zakupninu od 20.000,00 DM. Također, Vrhovni sud je konstatovao da u konkretnom slučaju tuženi, odnosno njegov pravni prednik, nije neposredno koristio poslovni prostor apelantice niti je ostvario prihod izdajući taj poslovni prostor na privremeno korištenje stranoj humanitarnoj organizaciji, pa nije bilo mjesta usvajanju tužbenog zahtjeva sa stanovišta odredbe člana 219. Zakona o obligacionim odnosima, tim više što apelantica tokom postupka nije ni dokazala tržišnu visinu tražene naknade, kako je to pravilno u razlozima svoje odluke zaključio i drugostepeni sud. Konačno, Vrhovni sud je ukazao i na to da apelantica tokom postupka nije tvrdila da je u spornom vremenskom periodu imala namjeru i izvjesnu mogućnost da izdaje svoj poslovni prostor trećim licima u zakup i na taj način ostvaruje prihode, pa njenom zahtjevu nije bilo moguće udovoljiti ni sa stanovišta odredbe člana 189. stav 3. navedenog zakona.
3. AP-3879/12
Radmila Pjeranović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Dervente, koju zastupa Milorad Đurđević, advokat iz Dervente, podnijela je 9. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 Mal 034958 12 Gž od 5. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezana je apelantica da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime duga za RTV taksu. Naime, Okružni sud je u obrazloženju presude ukazao na to da je prvostepeni sud pravilno u obrazloženju pobijane presude izložio sve izvedene dokaze po prijedlogu parničnih stranaka, dao pravilnu ocjenu izvedenih dokaza, u skladu sa odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku, te pravilno izveo zaključak o odlučnoj činjenici da apelantica nije ponudila dokaze da ne posjeduje radio i televizijski prijemnik, tj. nije dostavila pismenu izjavu kao dokaz da se obraćala tužitelju prije utuženja da ne posjeduje radio ili televizijski prijemnik, a kako to ima u vidu odredba člana 19. Zakona o javnom RTV sistemu BiH, u vezi sa članom 38. stav 2. Zakona o RTRS.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2166/12.
Apelacioni navodi
U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić