Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2199/12 (A. T.,G. S.)
Odluka donesena 10. 04. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2199/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine, u predmetu broj AP-2199/12, rješavajući apelacije Ahmeta Tatarevića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Ahmet Tatarević, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 006825 11 Uvp od 28. marta 2012. godine;
Gordana Skenderija, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 003871 12 Uvp od 14. novembra 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2199/12
Ahmet Tatarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, podnio je 12. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 006825 11 Uvp od 28. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Banja Luci od 27. juna 2011. godine, kojom je odbijena apelantova tužba protiv rješenja tuženog Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite RS od 19. februara 2011. godine, kojim je odbijena njegova žalba protiv rješenja Komisije za implementaciju člana 182. Zakona o radu od 24. decembra 2010. godine. Tim prvostepenim rješenjem je odbijen apelantov zahtjev za priznavanje prava na otpremninu saglasno odredbi člana 182. Zakona o radu, uz obrazloženje da je on obavljao advokatsku djelatnost kao samostalni poslodavac, pa da nije ispunjen uslov iz odredbe člana 182. stav 2. tog zakona, jer se ne radi o nezakonitom prestanku radnog odnosa lica zaposlenog kod poslodavca. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je kod činjeničnog utvrđenja koje među strankama nije sporno i po kojem je apelant od 30. maja 1992. godine prestao obavljati svoju djelatnost advokata, zbog ratnih okolnosti (zarobljeništva i odvođenja u logore), pravilan zaključak iz obrazloženja pobijane presude da nema mjesta primjeni navedene zakonske odredbe. Naime, iz sadržaja te odredbe proizilazi da je osim nezakonitog prestanka radnog odnosa, uslov zahtijevanja otpremnine i okolnost da se radi o radniku koji se na dan 31. decembra 1991. godine nalazio u radnom odnosu kod poslodavca. Shodno tome, Vrhovni sud je konstatovao da se, kod činjenice da je apelant dana 31. decembra 1991. godine svoju djelatnost obavljao kao samostalni zaposlenik, dakle nije imao svojstvo radnika zaposlenog kod poslodavca, te da, iako se radi o prestanku tog zaposlenja, zbog ratnih okolnosti, ne može izvesti zaključak da mu pripada pravo na otpremninu.
2. AP-4597/12
Gordana Skenderija (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, koju zastupa Milan Vukić, advokat iz Banja Luke, podnijela je 25. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 003871 12 Uvp od 14. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Banja Luci od 28. novembra 2011. godine, kojom je odbijena njena tužba protiv rješenja tužene Vlade RS od 29. aprila 2010. godine, kojim je apelantica razriješena dužnosti funkcije direktora Turističke organizacije RS, uz odredbu da to rješenje stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u „Službenom glasniku RS“. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, istakao da je u postupku odlučivanja o pravima, obavezama i odgovornostima apelantice kao direktora Turističke organizacije RS sproveden postupak saglasno odredbi člana 14. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima RS, radi utvrđivanja odlučnih činjenica, te da je apelantici omogućeno da se izjasni o činjenicama i okolnostima koje su bile odlučujuće za donošenje odluke o razrješenju. Također, Vrhovni sud je ukazao na to da je zaključeno da Turistička organizacija RS u određenom vremenskom periodu, pobliže preciziranom u obrazloženju presude, nije ostvarila osnovne ciljeve svog postojanja, s obzirom da apelantica kao njen direktor nije izvršavala svoje zakonom propisane obaveze u smislu odredbe člana 18. stav 1. Zakona o sistemu javnih službi, zbog čega je primjenom odredbe člana 18. stav 2. tog zakona donijeta odluka o razrješenju apelantice.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2199/12.
Apelacioni navodi
U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na ličnu slobodu i sigurnost itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić