Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2204/12 (A. Ć.,Hypo Alpe Adria Leasing d.o.o. Mostar i H. M.,I. M. i E. M. i F. S. i P. K., vlasnik ZZTR „Knežević“ Banjaluka)

Odluka donesena 10. 04. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2204/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine, u predmetu broj AP-2204/12, rješavajući apelacije Ahmeta Ćasurovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Ahmet Ćasurović, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 Mal 004672 11 Gž od 17. aprila 2012. godine;

Hypo Alpe Adria Leasing d.o.o. Mostar, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 058527 11 Pž od 11. septembra 2012. godine;

Hamdija Mušanović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 063858 11 Rev od 14. augusta 2012. godine;

Ivan Matić, protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 Mal 012327 11 GZ od 19. septembra 2012. godine;

Esad Maglajlić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 045513 10 Rev od 21. septembra 2012. godine;

Fadil Spiljak, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 043770 12 Rev od 25. septembra 2012. godine; Predrag Knežević, vlasnik ZZTR „Knežević“ Banjaluka, protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 112446 12 Gž od 9. oktobra 2012. godine;

Boško Panić, Mirjana Panić, Mile Panić i Jelenko Panić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 001497 11 Rev od 11. septembra 2012. godine;

Mate Pinjuh, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 025171 11 Rev od 18. septembra 2012. godine;

Milorad Božić, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 Mal 032258 12 Gž od 10. oktobra 2012. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2204/12

Ahmet Ćasurović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Izet Mešić, advokat iz Kalesije, podnio je 12. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 Mal 004672 11 Gž od 17. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi naknade materijalne štete na vozilu. U toku postupka je utvrđeno da se u konkretnom slučaju nije radilo o šteti izazvanoj udesom motornih vozila, tj. nije se radilo o šteti iz osnova autoodgovornosti, već o šteti koju je izvođač radova, prilikom izvođenja radova na putu, prouzrokovao apelantu. S obzirom na navedeno, zaključeno je da tužena nije bila pasivno legitimisana da nadoknadi apelantu štetu, već je navedenu štetu apelant mogao potraživati samo od izvođača i naručioca radova ili eventualno od osiguravajućeg društva kod kojeg je izvođač osigurao svoju djelatnost.

2. AP-3718/12

Hypo Alpe Adria Leasing d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 25. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 058527 11 Pž od 11. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena apelantova tužba i obavezan tuženi da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime naknade materijalne štete, dok je odbijen tužbeni zahtjev u preostalom dijelu iznad dosuđenog iznosa. U toku postupka je utvrđeno da je došlo do saobraćajne nezgode u kojoj je učestvovalo vozilo osigurano kod tuženog i vozilo u apelantovom vlasništvu, te da su za nezgodu odgovorna oba učesnika, i to vozač vozila osiguranog kod tuženog sa 70%, a vozač apelantovog vozila 30%. Stoga je apelantu dosuđena naknada materijalne štete u navedenom omjeru.

3. AP-3937/12

Hamdija Mušanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Koraja, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Rifat Konjić, Nihad Konjić i Zinaida Konjić Kabil Tuzla, podnio je 14. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 063858 11 Rev od 14. augusta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena apelantova tužba i obavezan tuženi da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime naknade nematerijalne štete (na ime umanjenja opće životne aktivnosti, pretrpljenih fizičkih bolova, pretrpljenog straha i za duševne bolove zbog naruženosti), dok je odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva na ime nematerijalne štete za naruženost preko dosuđenog iznosa i tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete na ime novčane rente zbog oštećenog zdravlja doživotno. U toku postupka je utvrđeno da je apelant pretrpio povredu na radu, te je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka i u skladu sa članom 200. Zakona o obligacionim odnosima apelantu dosuđena naknada nematerijalne štete. Nadalje, utvrđeno je da se u konkretnom slučaju radilo o naruženosti srednjeg intenziteta koja nije vrlo uočljiva trećim licima, pa je samo djelomično usvojen apelantov zahtjev za navedeni vid nematerijalne štete. U pogledu odbijanja apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne štete, obrazloženo je da gubitak zarade koju je apelant trpio nije bila u vezi sa povredom zadobivenom u štetnom događaju, jer naknadni prestanak radnog odnosa apelantu nije bio u vezi sa povredom, već sa činjenicom da je kod tuženog (poslodavca) došlo do smanjenja obima poslovanja.

4. AP-4175/12

Ivan Matić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Žabljaka, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured „Josip Krešić & Bojan Krešić“ Čapljina, podnio je 3. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 Mal 012327 11 GZ od 19. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena apelantova tužba i obavezan tuženi da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime naknade materijalne štete na vozilu, sa zakonskom zateznom kamatom i nadoknadi troškove parničnog postupka, dok je odbijen apelant sa dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa i sa dijelom zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa. U toku postupka je u pogledu troškova parničnog postupka utvrđeno da je tuženi dužan nadoknaditi apelantu samo dio troškova, dok dio potraživanih troškova apelantu nije priznat, jer isti nisu bili cjelishodni i potrebni u smislu odredbe člana 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku.

5. AP-4284/12

Esad Maglajlić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupaju Emir Čolaković i Nina Dragoljić, advokati iz Zenice, podnio je 7. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 045513 10 Rev od 21. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba kojom je tražio da se obavežu tuženi da apelantu isplate solidarno određeni novčani iznos na ime propasti pekarskog inventara, te da prvotuženi isplati određene novčane iznose na ime građevinske vrijednosti bespravno dograđenog dijela poslovnog prostora u pekari, za ulaganje u instalacije u glavni objekat pekaru i na ime korištenja bespravno dograđenog dijela objekta. U toku postupka je utvrđeno da je došlo do zastarijevanja apelantovog potraživanja na ime propasti pekarskog inventara, te da apelant prethodno nije uspio da dokaže osnovanost navedenog zahtjeva. U pogledu odbijanja apelantovog zahtjeva za isplatu naknade na ime građevinske vrijednosti bespravno dograđenog dijela poslovnog prostora u pekari i ulaganja u instalacije u glavni objekat pekaru, obrazloženo je da su navedena potraživanja zastarjela, kao i da je bio osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Nadalje, apelant, u pogledu zahtjeva za isplatu naknade na ime korištenja bespravno dograđenog dijela objekta, nije dokazao da je izvršio predmetnu dogradnju, odnosno da je aktivno legitimisan za navedeni zahtjev.

6. AP-4310/12

Fadil Spiljak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Konjica, kojeg zastupa Davor Šilić, advokat iz Mostar, podnio je 10. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 043770 12 Rev od 25. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi isplate određenog novčanog iznosa. U toku postupka je utvrđeno da je tužena 1993. godine oduzela teretna vozila od vozača, te da su navedena vozila bila registrovana kod PU Konjic kao vlasništvo „Spiljak trans“ PP Konjic. Stoga, kako je oduzimanje predmetnih teretnih vozila izvršeno od strane navedenog pravnog subjekta, koji ne egzistira već duži vremenski period, utvrđeno je da apelant nije bio aktivno legitimisan za isticanje predmetnog tužbenog zahtjeva.

7. AP-4348/12

Predrag Knežević, vlasnik ZZTR „Knežević“ Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banjaluke, podnio je 11. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 112446 12 Gž od 9. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi naknade štete. U toku postupka je utvrđeno da apelant nije dokazao niti osnovanost niti visinu tužbenog zahtjeva.

8. AP-4459/12

Boško Panić, Mirjana Panić, Mile Panić i Jelenko Panić (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelantica, trećeapelant i četvrtoapelant ili apelanti) iz Visokog, koje zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnijeli su 18. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 001497 11 Rev od 11. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužba i obavezana tužena da prvoapelantu, trećeapelantu i četvroapelantu isplati određeni novčani iznos na ime naknade štete nastale na određenim parcelama, dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva navedenih apelanata preko dosuđenog iznosa. Nadalje, odbijen je tužbeni zahtjev dugoapelantice, trećeapelanta i četvrtoapelanta za isplatu naknade za određenu nekretninu. U toku postupka je utvrđeno da su nekretnine u suvlasništvu apelanata bile na spisku nekretnina za eksproprijaciju, ali postupak eksproprijacije nije nikada proveden i tužena je odustala od eksproprijacije predmetnih nekretnina. Međutim, tužena je ušla u posjed nekretnina prvoapelanta, trećeapelanta i četvrtoapelanta i pričinila štetu na istim, te je prvoapelantu, trećeapelantu i četvrtoapelantu dosuđena naknada štete u određenom iznosu, dok je zahtjev preko dosuđenog do potpune naknade za zemljište ocijenjen kao neosnovan, jer predmetne nekretnine nisu bile eksproprisane i nije im pripadala naknada po odredbama Zakona o eksproprijaciji. U pogledu zahtjeva drugoapelantice, trećeapelanta i četvrtoapelanta za isplatu naknade za određenu nekretninu, nije utvrđeno da je navedena nekretnina bila eksproprisana, niti je utvrđeno da je na istoj nastala šteta, pa je zahtjev odbijen.

9. AP-4555/12

Mate Pinjuh (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Z.O.U. SESAR-ĆURIĆ-MILETIĆ Mostar, podnio je 24. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 025171 11 Rev od 18. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi isplate na ime naknade za izgubljenu zaradu. U toku postupka je utvrđeno da apelant nije dokazao postojanje odlučnih činjenica osnovom kojih bi se utvrdilo pravo i visina zahtijevane naknade.

10. AP-4599/12

Milorad Božić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Drago Višnjić, advokat iz Bijeljine, podnio je 25. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 Mal 032258 12 Gž od 10. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužiteljeva tužba i obavezan apelant da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime naknade materijalne štete. U toku postupka je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da je tužitelju pričinjena šteta i da je apelant odgovoran za istu.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2204/12.

Apelacioni navodi

U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2204/12 (A. Ć.,Hypo Alpe Adria Leasing… | Sudska praksa | Aktio