Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2221/12 (M. Š.,„Guma M“ d.o.o. Mostar i A. M. i Ljubica Blagojević - Nikolić)
Odluka donesena 10. 04. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2221/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine, u predmetu broj AP-2221/12, rješavajući apelacije Muhameda Šepića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Muhamed Šepić protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 001736 10 GŽ od 28. maja 2012. godine;
„Guma M“ d.o.o. Mostar protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 RS 050280 11 REV od 29. marta 2012. godine;
Antun Mujić protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 P 007899 11 GŽ od 27. aprila 2012. godine;
Ljubica Blagojević - Nikolić protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 RS 019593 12 RSŽ od 3. jula 2012. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2221/12
Muhamed Šepić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Advija Hodžić, advokat iz Tuzle, podnio je 13. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 001736 10 GŽ od 28. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojeg je podnio radi zaštite prava iz radnog odnosa (isplata razlike plaća), te je apelant obavezan da naknadi troškove postupka tuženom. Naime, u predmetom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je tuženi poslovao sa gubitkom u utuženom periodu, pa je zaključeno da je tuženi imao ovlaštenje da apelantu u tom periodu i splaćuje (manje) plaće u skladu sa Odlukama o vrijednosti boda. S tim u vezi je konstatovano da navedeno ovlaštenje tuženog proizlazi iz odredbe člana 56. stav 2. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti cestovnog prometa za teritoriju FBiH, kojom je propisan izuzetak od pravila da poslodavac ne može zaposleniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu manjem od iznosa utvrđenog navedenim kolektivnim ugovorom.
2. AP-2297/12
„Guma M“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mostara, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 18. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 RS 050280 11 REV od 29. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je poništena odluka apelanta o otkazu ugovora o radu tužitelju, pa je apelantu naloženo da tužitelja vrati na rad i da mu isplati neisplaćene plaće i uplati doprinose na ime penzijskog i invalidskog osiguranja, kao i da mu naknadi troškove postupka. Naime, u predmetnom parničnom postupku je utvrđeno da apelant u postupku, koji je prethodio donošenju odluke o otkazu ugovora o radu tužitelja, nije postupio u skladu sa odredbom člana 90. Zakona o radu FBiH i omogućio tužitelju da iznese svoju odbranu. Također je navedeno da apelant nije dokazao ni razloge za otkaz navedenog ugovora, a teret dokazivanja je bio na njemu u smislu odredbe člana 91. navedenog Zakona.
3. AP-2449/12
Antun Mujić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Gradačca, kojeg zastupa Safet Kikić, advokat iz Gradačca, podnio je 29. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 P 007899 11 GŽ od 27. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojeg je podnio radi zaštite prava iz radnog odnosa (poništenje odluke tuženog o otkazu ugovora o radu apelanta, vraćanje apelanta na rad i uspostava svih prava apelantu koja proizlaze iz radnog odnosa). Naime, u predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelant počinio težu povredu radne obaveze iz odredbe člana 95. stav 2. Pravilnika o radu tuženog, zbog nesavjesnog i nemarnog izvršavanja poslova i radnih zadataka, uslijed čega je tuženi pretrpio štetu.
4. AP-2759/12
Ljubica Blagojević - Nikolić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Modriče, koju zastupa Ilija Andrić, advokat iz Modriče, podnijela je 23. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 RS 019593 12 RSŽ od 3. jula 2012. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojeg je podnijela radi zaštite prava iz radnog odnosa (poništenje odluke tuženog o otkazu ugovora o radu apelantice, vraćanje apelantice na rad i uspostava svih prava apelantici koja proizlaze iz radnog odnosa). Naime, u predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno da je apelantici, kao tehnološkom višku, radni odnos kod tuženog prestao na osnovu Sporazuma o između poslodavca i radnika, kojeg je svojevoljno potpisala zajedno sa ostalim zaposlenima, i u kojem je navedeno da po prijemu otkaza ugovora o radu apelantica neće tražiti nikakvu odštetu od tuženog, te da se neće vezivati za član 141. Zakona o radu RS niti bilo koji drugi član ovog Zakona.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2221/12.
Apelacioni navodi
U svim navedenim apelacijama, apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav . Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić