Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-225/12 (M. J.,N. D. i M. G.,S.M.,S. V.,S. D.,Z.S. i drugi)

Odluka donesena 10. 04. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-225/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine, u predmetu broj AP-225/12, rješavajući apelacije Mehmeda Jašarevića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Mehmed Jašarević, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Rs 000831 10 Rev od 17. novembra 2011. godine;

Neđo Drašković, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 045665 10 Rev od 15. decembra 2011. godine;

Miroslav Gojkić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 87 0 Rs 002496 10 Rev od 15. maja 2012. godine;

S.M., protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 Rs 036179 12 Rsž od 21. septembra 2012. godine;

Slavica Vukelja, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 002244 11 Rev od 4. septembra 2012. godine;

Sadik Džinić, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 002877 10 Gž od 29. oktobra 2012. godine;

Z.S., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 22 0 Rs 015149 11 Rev od 14. augusta 2012. godine; Slobodan Kaurin, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 P 012171 10 Rev od 7. septembra 2012. godine;

Majida Rizvić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 004669 10 Rev od 7. septembra 2012. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-225/12

Mehmed Jašarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 13. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Rs 000831 10 Rev od 17. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba kojom je tražio da se utvrdi da je nezakonita odluka – obavijest tužene i poništi konkurs raspisan po odluci tužene, te da tužena nadoknadi apelantu štetu u vidu izmakle koristi. U toku postupka je utvrđeno da je predmetni konkurs raspisan u skladu sa odredbom člana 90. stav 2. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju i odredbama Uputstva o postupku i proceduri izbora direktora osnovne škole. S tim u vezi, neosnovan je bio i apelantov tužbeni zahtjev za naknade štete zbog izmakle koristi.

2. AP-522/12

Neđo Drašković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Vojislav Drašković, advokat iz Bijeljine, podnio je 7. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 045665 10 Rev od 15. decembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi isplate određenog novčanog iznosa na ime otpremnine zbog odlaska u penziju. U toku postupka je utvrđeno da je apelant za povredu prava iz radnog odnosa saznao najkasnije 3. oktobra 2003. godine, a da je 24. novembra 2004. godine podnio tužbu, pa je stoga apelantova tužba podnesena neblagovremeno, odnosno, po proteku roka propisanog odredbom člana 105. Zakona o radu.

3. AP-2849/12

Miroslav Gojkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Gavro Antešević, advokat iz Teslića, podnio je 30. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 87 0 Rs 002496 10 Rev od 15. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena apelantova tužba i poništene kao nezakonite odluke tuženog, pa je tuženi obavezan da apelanta vrati na posao, raspoređujući ga na radno mjesto na kojem je radio prije otkaza ugovora o radu ili na druge poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima, te apelantu isplati određeni novčani iznos na ime neisplaćenih plata i uplati doprinose. Istom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev radi isplate regresa i naknada po osnovu neisplaćenih zimnica. U toku postupka je utvrđeno da apelantu nije zakonito otkazan ugovor o radu, te je tužbeni zahtjev u navedenom dijelu usvojen i apelantu su, u smislu člana 130. Zakona o radu, priznata prava po osnovu radnog odnosa. Nadalje, odbijen je apelantov zahtjev za isplatu regresa za 2008. i 2009. godine, jer je utvrđeno da niko od radnika nije primio regres za 2008. godine, te da apelant nije radio, niti koristio godišnji odmor za 2009. godinu. Apelantov tužbeni zahtjev za naknadu po osnovu neisplaćenih zimnica odbijen je iz razloga što apelant sporne iznose nije precizirao, te da tuženi navedene naknade nije isplaćivao ni ostalim radnicima.

4. AP-3878/12

S.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanskog Broda, kojeg zastupa Jagoda Zvonar iz Saveza sindikata Republike Srpske Banjaluka, Služba za besplatnu pravnu pomoć, podnio je 9. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 84 0 Rs 036179 12 Rsž od 21. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena apelantova tužba i obavezan tuženi da apelantu isplati određene novčane iznose na ime naknade neisplaćenih plata i uplati doprinose za apelanta nadležnom fondu, te je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu naknade za topli obrok, regres i troškove prevoza. U toku postupka je utvrđeno da tuženi nije isplatio apelantu plate za određeni period, niti uplatio doprinose, što je bio dužan, te je u navedenom dijelu usvojena apelantova tužba. Međutim, utvrđeno je da tuženi nije previdio i izdvojio novčana sredstva za isplatu naknade za topli obrok, regres i troškove prevoza, niti je vršio isplatu istih svim zaposlenim radnicima. S tim u vezi, zaključeno je da tuženi zbog nedostatka sredstava za isplatu navedenih naknada nije imao ni mogućnosti njihove isplate, te stoga navedenim postupanjem tuženi nije povrijedio svoju ugovornu obavezu prema zaposlenim radnicima, pa ni prema apelantu, iako je navedena obaveza proizlazila iz odredaba Opšteg kolektivnog ugovora.

5. AP-3919/12 Slavica Vukelja (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora, podnijela je 12. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 002244 11 Rev od 4. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba kojom je tražila poništenje odluke tuženog o otkazu ugovora o radu i vraćanja na posao, te isplate naknade štete na ime neisplaćenih plata i regresa, i uplate doprinosa nadležnom fondu. Istom odlukom je odlučeno da će se o eventualnom apelantičinom tužbenom zahtjevu (kojim je tražena isplata određenog novčanog iznosa po osnovu isplate razlike otpremnine) odlučiti kada odluka o primarnom tužbenom zahtjevu postane pravosnažna. U toku postupka je utvrđeno da su kod tuženog postojale ekonomske i organizacione teškoće i da su bili ispunjeni uslovi iz odredbe člana 113. stav 1. tačka 2. Zakona o radu za prestanak radnog odnosa apelantici. Nadalje, kako je utvrđeno da je odluka o otkazu ugovora o radu apelantici bila zakonita, apelantici nije pripadalo pravo na naknadu štete na ime neisplaćenih plata i regresa i uplatu doprinosa.

6. AP-3972/12

Sadik Džinić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Advija Hodžić, advokat iz Tuzle, podnio je 16. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 002877 10 Gž od 29. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena apelantova tužba i obavezan tuženi da za apelanta uplati pripadajuće doprinose nadležnom fondu, dok je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu manje isplaćene plate za određeni period. U toku postupka je utvrđeno da je iznos koji je apelant potraživao na ime razlike plate već isplaćen apelantu, s tim što je kod isplate navedeni iznos označen kao naknada za topli obrok i regres za godišnji odmor (tzv. „negativna korekcija“). Nadalje, utvrđeno je da je tuženi dužan za apelanta uplatiti pripadajuće doprinose, na dio plate koji je apelantu u spornom periodu isplaćivan kroz tzv. „negativnu korekciju“ kao naknada za topli obrok i regres za godišnji odmor, na koje se doprinosi ne plaćaju.

7. AP-4341/12

Z.S. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sanskog Mosta, koju zastupa Sanel Sarhatlić iz Sanskog Mosta, podnijela je 10. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 22 0 Rs 015149 11 Rev od 14. augusta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena apelantičina tužba i obavezan tuženi da apelantici isplati određeni novčani iznos na ime razlike naknade za prevoz na posao i sa posla, dok je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev za isplatu razlike neisplaćenih plata. U toku postupka je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da je osnovan apelantičin zahtjev za isplatu razlike naknade za prevoz na posao i sa posla, te je navedeni zahtjev usvojen. Međutim, utvrđeno je da je neosnovan apelantičin zahtjev za isplatu razlike neisplaćenih plata, jer u postupku nije utvrđeno da je apelantici ugovorom o radu utvrđeno manje pravo po osnovu plate u odnosu na Kolektivni ugovor za djelatnost srednjeg obrazovanja u Federaciji Bosne i Hercegovine, te da Vlada Unsko-sanskog kantona nije utvrđivala osnovicu i koeficijente po članu 28. navedenog Kolektivnog ugovora.

8. AP-4386/12

Slobodan Kaurin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Ekrem Galijatović, Maida Galijatović i Nerma Bavčić, advokati iz Sarajeva, podnio je 13. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 P 012171 10 Rev od 7. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi isplate naknade za topli obrok i naknade za prevoz. U toku postupka je utvrđeno da je apelant obavljao sudijsku dužnost u spornom periodu i da Zakonom o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Federaciji Bosne i Hercegovine, kojim su utvrđuju plate, naknade i druga materijalna prava sudija, nije bilo utvrđeno da sudija u toku obavljanja svoje dužnosti ima pravo na naknadu za prehranu i naknadu za prevoz. Nadalje, članom 17. istog Zakona stavljeni su van snage svi raniji propisi kojima su predmetna prava bila priznata.

9. AP-4456/12

Majida Rizvić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Travnika, koju zastupa Adin Buljubašić, advokat iz Zenice, podnijela je 18. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 P 004669 10 Rev od 7. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba radi poništenja rješenja i vraćanja na posao. U toku postupka je utvrđeno da prvotuženi, donošenjem rješenja o privremenom rasporedu apelantice do povratka namještenika sa bolovanja, nije stavio van snage rješenje o prestanku radnog odnosa apelantici i izvršio raspored iste, odnosno, nije se radilo o poslovima iz člana 39. stav 3. tačka 1. Zakona o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine. Naime, navedeni raspored je bio privremen i učinjen nakon donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa apelantici zbog prekobrojnosti, a apelantica nije dokazala da je u spornom periodu postojalo upražnjeno slično radno mjesto u okviru organa državne službe.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-225/12.

Apelacioni navodi

U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-225/12 (M. J.,N. D. i M. G.,S.M.,S. V.,S… | Sudska praksa | Aktio