Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-251/12 (ŠGD „Šume Srednje Bosne“ iz Donjeg Vakufa,M. A. i M. L. i M. P.)

Odluka donesena 10. 04. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-251/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije ŠGD „Ime Apelanta“ i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

ŠGD „Šume Srednje Bosne“, protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 014734 11 GŽ od 7. decembra 2011. godine;

Mensura Alić, protiv presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 P 020950 12 GŽ od 10. septembra 2012. godine;

Mujo Lihić, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0 P 001934 11 REV od 21. augusta 2012. godine;

Muharem Pašalić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 22 0 P 003130 11 REV od 4. septembra 2012. godine;

Edhem Nezir Hašim Nezir, Avdo Nezir, Velija Nezir i Alija Nezir, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 P 001817 11 REV od 4. septembra 2012. godine;

OZZ „Trgozad“ Bužim, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 PS 014882 12 PŽ od 3. septembra 2012. godine; Ilija Šajić, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 P 013159 11 REV od 14. augusta 2012. godine;

„Agroprom Zvornik“ d.d.-u stečaju, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 PS 021732 12 REV od 18. septembra 2012. godine;

Esad Ramić, Ulvija Telalović, Nedžmija Zubčević i Nermina Redžić, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 006238 11 GŽ od 30. oktobra 2012. godine;

Momčilo Živić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 022162 12 REV od 10. oktobra 2012. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-251/12

ŠGD „Šume Srednje Bosne“ (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donje Vakufa, podnio je 16. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 014734 11 GŽ od 7. decembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je tužitelj E.R. vlasnik nekretnine u Gornjem Odžaku (po naravi šuma II klase), što je apelant dužan trpjeti, te je istovremeno navedena nekretnina evidentirana kao posjed tužitelja, a Službi za urbanizam, građenje geodetsko-katastarske i imovinsko-pravne poslove naloženo je da izvrši brisanje posjeda apelanta a potom izvrši upis posjeda tužitelju na navedenoj nekretnini. U postupku je nesporno utvrđeno da je tužitelj vlasnik predmetne nekretnine i kao takav upisan u zemljišne knjige, a da je apelant u katastru nekretnina bio greškom u dešifriranju prilikom uspostave novog premjera upisan kao posjednik nekretnine.

2. AP-3538/12 Mensura Alić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, podnijela je 8. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 P 020950 12 GŽ od 10. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da su tužiteljice R.M., Dž. S. M.M. i A.K. suvlasnice kuće u Ustikolini u dijelovima bliže navedenim u dispozitivu presude, te da navedena kuća ne ulazi u ostavinsku masu iza umrlog H.M. što je apelantica dužna priznati. U postupku je utvrđeno da predmetna kuća predstavlja bračnu stečevinu R.M. i umrlog H.M., kojom je R.M. stekla ½ vlasništva na predmetnoj kući, dok ostalim tužiteljima kao potomcima H.M. pripada pravo na nasljeđe druge polovine kuće. U odnosu na apelanticu, kao sestru H.M. utvrđeno je ona ni na koji način nije učestvovala u finansiranju i izgradnji predmetne kuće, pa u skladu s tim apelantica u odnosu na spornu nekretninu ne može imati nikakav stvarno pravni zahtjev, niti su osnovani apelantičini prigovori da tužitelji nisu mogli steći pravo vlasništva na predmetnoj kući koju je izgradio njen umrli brat.

3. AP-3667/12

Mujo Lihić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Konjica, kojeg zastupa Halil Mušinović advokat iz Konjica, podnio je 22. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0 P 001934 11 REV od 21. augusta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbačen je dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik i posjednik nekretnine u Lisičićima, dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se tuženi obavežu da prekinu sa smetanjem njegovog vlasništva i posjeda predmetne nekretnine. Osim toga, usvojen je protivtužbeni zahtjev tuženih kojim su tražili da se utvrdi da su stekli pravo vlasništva na dijelu sporne nekretnine u dijelovima bliže navedenim u dispozitivu presude, te je naloženo Zemljišno-knjižnom uredu Općinskom suda u Konjicu da izvrši brisanje dijela nekretnine upisane na apelanta. U postupku je utvrđeno da iz podataka novog katastarskog premjera proizilazi da je sporna parcela u vlasništvu apelanta, te da apelant u predmetnoj tužbi koju je podnio radi smetanja prava vlasništva i posjeda, nema pravni interes za utvrđivanje prava vlasništva, zbog čega je ovaj dio njegovog tužbenog zahtjeva odbačen. Nadalje, utvrđeno je da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao da su ga tuženi postavljanjem betonskog zida na dijelu sporne parcele smetali u posjedu i vlasništvu, budući da su tuženi u zemljišnim knjigama upisani kao posjednici navedene nekretnine. Također je utvrđeno da su tuženi stekli dosjelošću pravo vlasništva na dijelu sporne nekretnine bliže opisanom u dispozitivu presude, jer su dokazali dugogodišnji posjed svojih prednika i njihov lični posjed od šezdeset godina.

4. AP-3689/12 Muharem Pašalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, kojeg zastupaju Miodrag Deretić i Draško Zec advokati iz Prijedora, podnio je 23. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 22 0 P 003130 11 REV od 4. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu se vrati u posjed oslobođen od lica i stvari sprat kuće u Starom Majdanu. Pored toga, usvojen je protivtužbeni zahtjev tuženog i utvrđeno da je tuženi temeljem građenja stekao pravo vlasništva na spornoj kući i zemljištu koje služi za redovnu upotrebu kuće u površini od 500 m2, dok je protivtužbeni zahtjev kojim je tuženi tražio da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva na zemljištu koje služi redovnoj upotrebi kuće u površini većoj od 500 m2 odbijen kao neosnovan. U postupku je utvrđeno da je apelant vlasnik zemljišta na kojem je tuženi izgradio kuću, te da je nakon devastacije kuće u toku ratnih dejstava, tuženi kuću ponovno adaptirao vlastitim sredstvima, čemu se apelant nije protivio, pa je na taj način tuženi u smislu odredaba člana 27. Zakona o vlasničko pravnim odnosima stekao pravo vlasništva na objektu koji je predmet spora, kao i na zemljištu koje služi za redovnu upotrebu tog objekta.

5. AP-3702/12

Edhem Nezir, Hašim Nezir, Avdo Nezir, Velija Nezir i Alija Nezir (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Milenko Radović advokat iz Foče, podnijeli su 24. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 94 0 P 001817 11 REV od 4. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su vlasnici parcele u Ćurevu, bliže opisane u dispozitivu presude, što su tuženi dužni priznati i trpiti da se ova parcela upiše kao vlasništvo apelanata. U postupku je utvrđeno da apelanti nisu dokazali da imaju pravni osnov za upis prava vlasništva na spornoj parceli, koja je u naravi šuma, tj. u predmetnom postupku nisu uspjeli da obore pretpostavku da se šuma nalazi u državnom vlasništvu.

6. AP-3848/12

OZZ „Trgozad“ Bužim (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 7. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 PS 014882 12 PŽ od 3. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je apelant isključivi vlasnik poslovnih prostorija u poslovnoj zgadi u Varoškoj Rijeci, što je tužena dužna priznati i dozvoliti da se izvrši upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama na apelantovo ime, te da se naloži tuženoj da apelantu preda u posjed navedene poslovne prostorije. U postupku je utvrđeno da apelant nije dokazao da je građenjem ili dosjelošću stekao prvo vlasništva na sporni poslovnim prostorijama, kako je naveo u tužbi, pa je u smislu člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku njegov tužbeni zahtjev neosnovan.

7. AP-3933/12

Ilija Šajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjih Svilaja, kojeg zastupa Sanela Hidanović advokatica iz Orašja, podnio je 14. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 P 013159 11 REV od 14. augusta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je tužitelj Ž.Š. vlasnik i posjednik parcele-šume u Donjim Svilajima, bliže opisane u dispozitivu navedene presude, pa je apelant dužan priznati i trpiti da se navedena parcela u katastarskom operatu upiše kao isključivi posjed tužitelja. Pored toga, određena je mjera osiguranja kojom je apelantu zabranjeno da otuđi ili optereti navedenu parcelu. U postupku je utvrđeno da je tužitelj kao zakoniti i savjesni posjednik sporne parcele, stekao pravo vlasništva na toj parceli dosjelošću u smislu člana 32. Zakona o vlasničko pravnim odnosima.

8. AP-4171/12

„Agroprom Zvornik“ d.d.-u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amir Omerćehajić advokat iz Tuzle, podnio je 3. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 PS 021732 12 REV od 18. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik i posjednik većeg broja nekretnina u Sapni bliže opisanih u dispozitivu presude, što je tuženi Općina Sapna (u čijem su posjedu navedene nekretnine) dužan priznati, te da se obaveže tuženi da apelantu preda u posjed i slobodno raspolaganje navedene nekretnine. U postupku je utvrđeno da apelant nije dokazao da je pravni sljednik Društvenog preduzeća „Agroprom“ Zvornik (kojem su navedene nekretnine pripale na osnovu diobenog bilansa iz 1997. godine, odnosno podjelom osnovnih sredstava dva državna preduzeća) niti da ima bilo kakav pravni osnov za prijenos vlasništva sa navedenog preduzeća, nego da se u konkretnom slučaju radi o novonastalom preduzeću, zbog čega apelant nije aktivno legitimisan da traži zaštitu prava vlasništva.

9. AP-4611/12

Esad Ramić, Ulvija Telalović, Nedžmija Zubčević i Nermina Redžić (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Tuzle, koje zastupa Ramiz Aljić advokat iz Tuzle, podnio je 25. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 006238 11 GŽ od 30. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je tužitelj Š.J. dosjelošću stekao pravo vlasništva na nekretninama u Slavinovićima, što su apelanti dužni trpjeti i priznati da se suvlasnički dijelovi njihovog pravnog prednika brišu te upišu na ime tužitelja. U postupku je utvrđeno da je tužitelj ispunio sve uslove za sticanje prava vlasništva izvanrednom dosjelošću (sposobnost sticanja, sposobnost stvari, posjed određene kvalitete i vrijeme dosjelosti, tj. duže od 20 godina savjesnog posjeda), a koji su propisani čl. 32. stav 2. i 77. stav 2. Zakona o vlasničko pravnim odnosima.

10. AP-4694/12

Momčilo Živić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je 31. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 022162 12 REV od 10. oktobra 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 7. marta 2013. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da su tužitelji suvlasnici i suposjednici nekretnine u Bijeljini, što je apelant dužan da prizna i trpi da se tužitelji uknjiže kao vlasnici i posjednici te nekretnine, te da im preda navedene nekretnine u posjed. U postupku je utvrđeno da je sporna nekretnina bila predmet kupoprodajnog ugovora zaključenog 1971. godine između oca tužitelja i apelanta, ali da je taj ugovor proglašen ništavim pravomoćnom presudom jer je sporna nekretnina bila zapravo nacionalizirano zemljište. Budući da se radilo o ništavom pravnom poslu, sud je zaključio da tužitelji kao nasljednici svog oca imaju pravo da na osnovu člana 104. Zakona o obligacionim odnosima traže vraćanje spornog zemljišta od apelanta, dok apelant, koji nije mogao steći pravo vlasništva na toj nekretnini jer je bio nesavjestan, ima pravo da traži vraćanje kupoprodajne cijene.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 251/12.

Apelacioni navodi

U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-251/12 (ŠGD „Šume Srednje Bosne“ iz Donjeg… | Sudska praksa | Aktio