Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2795/12 (M. D.,S. Z. i P. I.)
Odluka donesena 10. 04. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2795/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Mafija Dedić, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 U 007438 11 U od 11. jula 2012. godine;
Slavko Zečević, protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 001637 12 U od 15. oktobra 2012. godine;
Predrag Ivković, protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 001636 12 U od 15. oktobra 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2795/12
Mafija Dedić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz mjesta Bišćani kod Prijedora, podnijela je 26. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 U 007438 11 U od 11. jula 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana apelanticina tužba protiv rješenja tuženog Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite RS od 6. juna 2011. godine, kojim rješenjem je odbijena apelanticina žalba protiv rješenja prvostepenog organa od 29. augusta 2008. godine. Tim prvostepenim rješenjem je odbijen apelanticin zahtjev, podnijet dana 21. novembra 2007. godine, kojim je tražila priznavanje prava na civilnu invalidninu, po osnovu pogibije supruga E.D.. Okružni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je apelantica ostvarila pravo na ličnu invalidninu po osnovu pogibije supruga, a koja činjenica je utvrđena tokom prvostepenog postupka na osnovu uvjerenja JU „Centar za socijalni rad“ Sanski Most od 1. jula 2008. godine, kao i da je to pravo ostvarivala u periodu od 1. marta 1999. do 1. septembra 2005. godine, koju činjenicu ne spori ni ona sama, ali smatra da je tuženi pogrešno tumačio odredbu člana 36. stav 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata. Nadalje, Okružni sud je konstatovao da nije od presudnog značaja činjenica da apelantica predmetno pravo nije imala u momentu podnošenja zahtjeva, s obzirom da sticanje tog prava, po članu 33. stav 5. Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata, isključuje da se to pravo može ponovo ostvariti, ako je prethodno ostvareno na području F BiH, ili neke od država u okruženju, pa kako je apelantica nesporno predmetno pravo ostvarila po propisima F BiH, to nije bilo potrebe za daljnje provođenje postupka, a ni utvrđivanje drugih činjenica. Naime, Okružni sud je citirao odredbe člana 2., člana 3., čl. 8. do 24., člana 33. stav 5. i člana 36. navedenog zakona i ukazao na to da se iz njih da zaključiti da se stečena prava koriste u obimu i pod uslovima, koji su propisani tim zakonom, samo ukoliko su ostvarena po Zakonu o zaštiti civilnih žrtava rata („Službeni list SR BiH“ br. 34/84, 41/87 i 41/89), te da kako iz stanja spisa proizilazi da je apelantica predmetno pravo prethodno ostvarila po Zakonu o socijalnoj zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom („Službeni glasnik USK“ br. 5/00 i 7/01), to ona navedeno pravo ne može ostvariti u smislu citiranog zakona.
2. AP-4537/12
Slavko Zečević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Senka Nožica, advokat iz Sarajeva, podnio je 20. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 001637 12 U od 15. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana apelantova tužba protiv rješenja tuženog Fonda PIO RS od 3. aprila 2012. godine, kojim je odbijena apelantova žalba protiv zaključka prvostepenog organa od 6. februara 2012. godine. Tim zaključkom je apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na prijevremenu starosnu penziju odbačen. Okružni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da su u konkretnom slučaju, po ocjeni tog suda, organi uprave pravilno i u potpunosti utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili materijalno pravo. Naime, Okružni sud je istakao da je odredbom člana 74. Zakona o PIO RS, propisano da su prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, prema tom zakonu: 1) za slučaj starosti-starosna penzija, 2) za slučaj invalidnosti-invalidska penzija, 3) za slučaj smrti osiguranika, odnosno korisnika lične penzije-porodična penzija, te da je iz navedene zakonske odredbe vidljivo da predmetni zakon ne predviđa institut prijevremene starosne penzije, a što je tuženi pravilno utvrdio u provedenom upravnom postupku. Također, Okružni sud je naglasio da je Zakonom o ostvarivanju prava na starosnu penziju određenih kategorija osiguranika, kojim je bilo regulisano pravo na sticanje uslova za prijevremenu starosnu penziju pripadnika bivše VRS i zaposlenih u bivšem Ministarstvu odbrane RS, koji procesom reforme odbrane u BiH ostaju bez zaposlenja, tačnije članom 9. tog zakona bilo propisano da prava na prijevremenu starosnu penziju osiguranik može ostvariti u roku od 12 mjeseci od dana stupanja na snagu navedenog zakona, nakon čega taj zakon prestaje da važi. Shodno tome, Okružni sud je konstatovao da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti predmetni zakon, jer je prestao da važi 18. aprila 2009. godine, odnosno nakon isteka 12 mjeseci od dana njegovog stupanja na snagu.
3. AP-4538/12
Predrag Ivković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Senka Nožica, advokat iz Sarajeva, podnio je 20. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 001636 12 U od 15. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je kao neosnovana apelantova tužba protiv rješenja tuženog Fonda PIO RS od 16. marta 2012. godine, kojim je odbijena apelantova žalba protiv zaključka prvostepenog organa od 7. februara 2012. godine. Predmetnim zaključkom apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na prijevremenu starosnu penziju je odbačen. Okružni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naveo da su u konkretnom slučaju, po ocjeni tog suda, organi uprave pravilno i u potpunosti utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili materijalno pravo. Naime, Okružni sud je ukazao na to da je odredbom člana 74. Zakona o PIO RS, propisano da su prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, prema tom zakonu: 1) za slučaj starosti-starosna penzija, 2) za slučaj invalidnosti-invalidska penzija, 3) za slučaj smrti osiguranika, odnosno korisnika lične penzije-porodična penzija, te da je iz navedene zakonske odredbe vidljivo da predmetni zakon ne predviđa institut prijevremene starosne penzije, a što je tuženi pravilno utvrdio u provedenom upravnom postupku. Isto tako, Okružni sud je istakao da je Zakonom o ostvarivanju prava na starosnu penziju određenih kategorija osiguranika, kojim je bilo regulisano pravo na sticanje uslova za prijevremenu starosnu penziju pripadnika bivše VRS i zaposlenih u bivšem Ministarstvu odbrane RS, koji procesom reforme odbrane u BiH ostaju bez zaposlenja, tačnije članom 9. tog zakona bilo propisano da prava na prijevremenu starosnu penziju osiguranik može ostvariti u roku od 12 mjeseci od dana stupanja na snagu navedenog zakona, nakon čega taj zakon prestaje da važi. Shodno tome, Okružni sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti predmetni zakon, jer je prestao da važi 18. aprila 2009. godine, odnosno nakon isteka 12 mjeseci od dana njegovog stupanja na snagu.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2795/12.
Apelacioni navodi
U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić