Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-286/12 („Vatrogasno društvo Foča“,R. P. i D. P.)

Odluka donesena 10. 04. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-286/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije „Ime Apelanta“ iz Foče i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

„Vatrogasno društvo Foča“ iz Foče, protiv rješenja Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 62 0 Ps 007833 11 Pž od 26. decembra 2011. godine;

Radovan Perović, protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 032060 11 Gž od 21. decembra 2011. godine;

Dane Pašalić, protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 73 0 P 012422 12 Gž od 25. septembra 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-286/12

„Vatrogasno društvo Foča“ (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, koga zastupa Milenko Radović advokat iz Foče, podnio je 18. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 62 0 Ps 007833 11 Pž od 26. decembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbačena je apelantova tužba kojom je tražio da se obaveže tužena Općina Foča da mu, shodno Odluci o budžetu Općine Foča za 2010. godinu iz iznosa pripadajućih mu novčanih sredstava za redovnu djelatnost u 2010. godini, isplati određeni novčani iznos. U obrazloženju rješenja Viši privredni sud je, između ostalog, istakao da po ocjeni tog suda za postupanje u konkretnoj pravnoj stvari nije nadležan privredni sud, ni sud opće nadležnosti, kao i da se u predmetnom slučaju ne radi o građansko-pravnom sporu iz privrednih ili imovinsko-pravnih odnosa, pa se ne može raditi ni o parničnom postupku ni o sudskoj nadležnosti u tom postupku. Nadalje, Viši privredni sud je naglasio da priprema i donošenje budžeta kao i kontrola i revizija budžeta ne spadaju u nadležnost ocjenjivanja sudova, niti sud može svojom odlukom naložiti izvršenje budžeta prema pojedinim budžetskim korisnicima, jer to spada u nadležnost određenih upravnih organa (ministarstava i inspekcijskih službi) shodno odredbama čl. 62. – 73. Zakona o budžetskom sistemu RS. Najzad, Viši privredni sud je ukazao na to da se u konkretnom slučaju radi o raspodjeli budžetskih sredstava budžetskim korisnicima u skladu sa zakonom odnosno odlukom općine i grada, a za što sudovi nisu nadležni da odlučuju koliko će se budžetskih sredstava izdvojiti budžetskim korisnicima i na koji način će se izvršiti odluka o budžetu.

2. AP-1243/12

Radovan Perović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupaju Desimir Kevac i Velimir Kevac, advokati iz Banja Luke, podnio je 4. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 032060 11 Gž od 21. decembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbačena je apelantova tužba kojom je tražio da se tuženi „Euroherc osiguranje“ d.d. Osijek obaveže da mu isplati određeni novčani iznos na ime naknade materijalne štete nastale u saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila na području Republike Hrvatske. Naime, Okružni sud je u obrazloženju rješenja, između ostalog, naveo da se pogrešno prvostepeni sud pozvao na odredbe člana 32. st. 1. i 3. i člana 47. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), jer se odredba člana 32. st. 1. i 3. ZPP primjenjuje u sporovima za naknadu štete koja je nastala na području Republike Srpske. Međutim, kako se saobraćajna nezgoda dogodila na području Republike Hrvatske, to se radi o sporu sa međunarodnim elementom, a međunarodna nadležnost suda BiH za sporove iz odredbe člana 32. ZPP je uređena odredbom člana

53. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima, kojom je propisano da u sporovima o vanugovornoj odgovornosti za štetu, nadležnost suda BiH postoji po odredbama čl. 46., 50., 51. i 52. tog zakona, ili ako je šteta nastala na teritoriji BiH. Također, Okružni sud je istakao da se pogrešno prvostepeni sud poziva i na odredbu člana 47. stav 3. ZPP, jer se u sporu sa međunarodnim elementom primjenjuje odredba člana 54. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima, kojom odredbom je uređena nadležnost suda BiH za sporove iz člana 47. ZPP sa međunarodnim elementom. Konačno, Okružni sud je konstatovao da je posebna međunarodna nadležnost određena pravilima za posebne postupke, pa je tako za sporove o vanugovornoj odgovornosti nadležnost sudova BiH određena onda kada ta nadležnost postoji prema odredbama čl. 46., 50., 51. i 52. tog zakona, ili ako je šteta nastala na teritoriji BiH.

3. AP-3684/12

Dane Pašalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca, podnio je 23. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 73 0 P 012422 12 Gž od 25. septembra 2012. godine. U konkretnoj pravnoj stvari apelanta protiv tužene, radi ometanja ulaska u državinu i ometanja u državini, osporenom konačnom odlukom apelantova žalba od 11. juna 2012. godine je uvažena i rješenje prvostepenog suda od 11. maja 2012. godine ukinuto, dok je apelantova žalba od 9. aprila 2012. godine odbijena i rješenje prvostepenog suda od 14. marta 2012. godine potvrđeno. Okružni sud je u obrazloženju rješenja, između ostalog, konstatovao da je prvostepenim rješenjem od 14. marta 2012. godine utvrđeno da se tužba u predmetnoj pravnoj stvari smatra povučenom, dok je rješenjem prvostepenog suda od 11. maja 2012. godine, odbačena kao nepotpuna apelantova žalba podnesena protiv rješenja suda od 14. marta 2012. godine. Naime, Okružni sud je naveo da kako u predmetnom slučaju, prema mišljenju prvostepenog suda, koje je prihvatio i taj sud, apelantova tužba nije bila potpuna u smislu odredbe člana 53. stav 2. Zakona o parničnom postupku zbog čega je vraćena apelantu uz date upute i upozorenje iz člana 336. navedenog zakona, te kako apelant u ostavljenom roku tužbu nije dopunio, niti je od prvostepenog suda zahtijevao produženje roka, to je prvostepeni sud pravilnom primjenom odredbe člana 336. stav 3. pomenutog zakona utvrdio da se smatra da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari povučena.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-286/12.

Apelacioni navodi

U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-286/12 („Vatrogasno društvo Foča“,R. P. i… | Sudska praksa | Aktio