Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3126/12 (Tuzlanski kanton,JKP „Gradska groblja“ d.o.o. Visoko i JU „VI Osnovna škola“ Mostar)

Odluka donesena 10. 04. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3126/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine, u predmetu broj AP-3126/12, rješavajući apelacije Tuzlanskog kantona i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Tuzlanski kanton, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 054106 11 Rev od 26. juna 2012.

godine;

JKP „Gradska groblja“ d.o.o. Visoko, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 014895 11 Rev od 26. jula 2012. godine;

JU „VI Osnovna škola“ Mostar, protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 059865 11 Pž od 19. septembra 2011.

godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3126/12 Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Kantonalno pravobranilaštvo, podnio je 27. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 054106 11 Rev od 26. juna 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju isplati određeni novčani iznos na ime duga zbog neizvršavanja obaveza po Sporazumu o preuzimanju tržišno turističko-ugostiteljskih inspektora, opreme, vozila, akata i arhive (u daljnjem tekstu: Sporazum) zaključenom dana 31. oktobra 2001. godine između parničnih stranaka, shodno zaključku Vlade apelanta od 13. aprila 2001. godine. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, tj. odredbe čl. 10., 17., 124. i 262. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima kada su usvojivši tužbeni zahtjev tužitelja obavezali apelanta na ispunjenje obaveze iz Sporazuma. Također, Vrhovni sud je istakao da je apelantov protivtužbeni zahtjev za utvrđenje da je ništava odredba tačke IV Sporazuma, te da se eventualno Sporazum raskine, ako prethodni zahtjev ne bude osnovan, pravomoćno odbijen jer apelant nije ulagao žalbu na presudu Općinskog suda u Tuzli od 6. aprila 2006. godine u dijelu kojim je odbijen njegov protivtužbeni zahtjev. Najzad, Vrhovni sud je konstatovao da se apelant zbog toga ne može ponovo pozivati na te razloge kao osnov za isključenje njegove obaveze iz Sporazuma.

2. AP-3463/12 JKP „Gradska groblja“ d.o.o. Visoko (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 26. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 014895 11 Rev od 26. jula 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da u roku od 30 dana vrati tužitelju pozajmicu u određenom novčanom iznosu. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naglasio da je prvostepeni sud našao utvrđenim da je Federalno ministarstvo finansija za potrebe apelanta odobrilo pozajmicu u određenom novčanom iznosu dana 5. decembra 1996. godine, sa rokom otplate pet godina, uz dvije godine grace perioda, te uz obavezu da cjelokupni iznos pozajmljenih sredstava vrati u 36 mjesečnih anuiteta po isteku grace perioda, pa kako nije izvršio plaćanje dugovanog iznosa, to je taj sud pravilno utvrdio da je apelant pasivno legitimisan i obavezao ga na plaćanje. Također, Vrhovni sud je konstatovao da je drugostepeni sud na utvrđene nesporne činjenice o zaključenom ugovoru o pozajmici, pravilno primijenio odredbe čl. 178., 124. i 252. u vezi sa članom 557. Zakona o obligacionim odnosima, kada je usvojio zahtjev tužitelja (kao komisionara) za isplatu predmetnog potraživanja.

3. AP-3861/12 JU „VI Osnovna škola“ Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnio je 8. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 059865 11 Pž od 19. septembra 2011. godine. U konkretnom slučaju presudom Općinskog suda u Mostaru od 3. decembra 2010. godine, obavezan je tuženi da isplati apelantu određeni novčani iznos, dok je osporenom konačnom odlukom žalba tuženog uvažena, pobijana presuda ukinuta i tužba u predmetnoj pravnoj stvari odbačena. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je, između ostalog, ukazao na to da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o isplatama iz budžeta, a zašto nije nadležan sud. Isto tako, Kantonalni sud se pozvao na odluku Vrhovnog suda F BiH od 27. aprila 2010. godine, donesenu u identičnoj pravnoj stvari (tužitelj JU „Srednja muzička škola“ Mostar protiv istog tuženog), u kojoj je, između ostalog, navedeno da je zahtjev kakav je u toj parnici postavio tužitelj, zapravo zahtjev za izvršenje budžeta o kojem mora odlučivati zakonodavni, odnosno upravni organ kantona, po Zakonu o budžetu HNK, tj. tuženog i Zakonu o izvršenju tog budžeta, koji su lex specialis u odnosu na sve druge kako procesne, tako i materijalno-pravne propise (član 1. stav 2. Zakona o budžetima u F BiH), kao i da to nije građansko-pravni spor koji se rješava po procesnim odredbama Zakona o parničnom postupku (član 1.), odnosno materijalno-pravnim odredbama Zakona o obligacionim odnosima. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3126/12.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. U predmetu broj AP-3126/12 apelant tvrdi da su ništave pojedine odredbe Sporazuma. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

S obzirom na to da su u predmetnim apelacijama apelanti nosioci javne vlasti, ili imaju status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3126/12 (Tuzlanski kanton,JKP „Gradska… | Sudska praksa | Aktio