Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3308/12 (F. B.,M. Č. i R. B. i D. V. i S.K. i I.K. Brane Lukić, B. L. i D. L. i D.R.)

Odluka donesena 10. 04. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3308/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Fikreta Bačića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Fikret Bačić, protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 007046 11 U od 16. jula 2012. godine;

Marko Čigoja, protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 000437 12 Rev od 4. septembra 2012. godine;

Rade Bjekić i Danilo Vidović, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 038819 12 Gž od 11. septembra 2012. godine;

S.K. i I.K., protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 001422 12 Gž od 1. novembra 2012. godine;

Brane Lukić, Branislav Lukić i Dragan Lukić, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 000626 12 Gž od 2. oktobra 2012. godine;

D.R., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 006333 11 Rev od 18. septembra 2012. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3308/12

Fikret Bačić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, podnio je 11. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 007046 11 U od 16. jula 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbačen je zbog nenadležnosti apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava putem vansudskog poravnanja. U toku postupka je utvrđeno da niti apelant niti njegovi srodnici nisu imali status lica iz člana 2. stav 2. Zakona o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine. Nadalje, utvrđeno je da u konkretnom slučaju eventualna šteta koju je apelant pretrpio nije bila u uzročnoj-posljedičnoj vezi sa obavljanjem vojne službe i poslova odbrane u periodu od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine.

2. AP-3460/12

Marko Čigoja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jezera, podnio je 26. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 000437 12 Rev od 4. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom konstatovano je da je apelantova tužba radi naknade nematerijalne štete povučena i da se po istoj neće dalje postupati, apelant obavezan da tuženom nadoknadi troškove postupka, te su odbačeni apelantovi podnesci kao neuredni. U toku postupka je utvrđeno da apelant nije pristupio na ročište za glavnu raspravu, o kojoj je bio uredno obaviješten, niti je svoj izostanak opravdao, a tuženi se nisu htjeli upustiti u raspravljanje, pa su bili ispunjeni svi uslovi iz odredbe člana 97. stav 3. Zakona o parničnom postupku da se tužba smatra povučenom. U pogledu odbacivanja apelantovih podnesaka kao neurednih, utvrđeno je da apelant nije postupio po nalogu suda i uredio podneske, pa su isti odbačeni kao neuredni.

3. AP-4068/12

Rade Bjekić i Danilo Vidović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzla, podnijeli su 27. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 038819 12 Gž od 11. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanata radi naknade štete zbog povrede časti i ugleda i iznošenja neistinitih navoda. U toku postupka je utvrđeno da predmetno izražavanje za apelante nije predstavljalo klevetu u smislu definicije iz člana 4. stav 1. tačka d) Zakona o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine, jer je ono predstavljalo u suštini negativni lični stav, vrijednosni sud i mišljenje tuženog o apelantima, a u kontekstu njihovog djelovanja i angažmana kao članova određenog udruženja. Nadalje, neistinitost spornih tvrdnji nije se mogla objektivno dokazivati i stoga iste i nisu bile činjenice, odnosno, činjenične tvrdnje, te kao takve nisu predstavljale klevetničko izražavanje.

4. AP-4317/12

S.K. i I.K. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Rožaja, Crna Gora, podnijeli su 3. decembra 2012. godine podnesak Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 001422 12 Gž od 1. novembra 2012. godine, koji je u Ustavnom sudu prvobitno bio evidentiran pod poslovnim brojem SU-60/12, ali je nakon popunjavanja obrasca apelacije 10. decembra 2012. godine formiran apelacioni predmet. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena tužba apelanata i obavezana tužena da apelantima isplati određene novčane iznose na ime naknade nematerijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode, te su odbijeni apelanti sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa, kao i sa tužbenim zahtjevom koji je odnosio na naknadu materijalne štete. U toku postupka je utvrđeno da su dosuđeni novčani iznosi za naknadu nematerijalne štete predstavljali odgovarajuću satisfakciju za štetne posljedice koje su apelanti pretrpjeli zbog neosnovanog lišenja slobode u trajanju od 58 dana, imajući u vidu kriterije iz člana 200. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima i postojeću sudsku praksu. U pogledu odbijanja tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne štete, utvrđeno je da na osnovu priloženih materijalnih dokaza nisu mogle biti prihvaćene utvrđenim činjenice koje su se odnosile na osnov i visinu traženih vidova materijalne štete.

5. AP-4362/12

Brane Lukić, Branislav Lukić i Dragan Lukić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Teslića, koje zastupa Marijan R. Savić, advokat iz Teslića, podnijeli su 12. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 000626 12 Gž od 2. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je tužba apelanata radi naknade nematerijalne štete zbog lažnog prijavljivanja i povrede časti i ugleda. U toku postupka je utvrđeno da apelanti nisu dokazali osnovanost svog tužbenog zahtjeva, pošto u konkretnom slučaju izvedeni dokazi su nesporno ukazivali da apelantima nije pričinjena nematerijalna šteta, jer nije ni došlo do pokretanja krivičnog postupka protiv apelanata i njihov ugled je bio zaštićen time što su imali svojstvo svjedoka, a ne svojstvo osumnjičenih lica.

6. AP-4443/12

D.R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, podnio je 17. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 006333 11 Rev od 18. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba kojom je tražio da se obaveže tuženi da mu isplati određene novčani iznose na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, na ime razlike kupoprodajne cijene stana i na ime obračunatih zakonskih zateznih kamata. U toku postupka je utvrđeno da je apelant tražio naknadu materijalne i nematerijalne štete koju je pretrpio zbog neopravdano dugog trajanja izvršenog postupka pred nadležnim sudom, te je odštetnu odgovornost tuženog zasnovao na odredbi člana 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. U toku postupka je utvrđeno da apelant nije dokazao postojanje općih uslova za građansko-pravnu odgovornost, uzročnu vezu između dužine trajanja izvršenog postupka i nastanka štete i štete koju traži, niti je dokazao da je štetu počinio organ pravnog lica nezakonitim ili nepravilnim radom u vršenju svojih funkcija, neprimjenjivanjem ili pogrešnim primjenjivanjem određenih propisa.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3308/12.

Apelacioni navodi

U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3308/12 (F. B.,M. Č. i R. B. i D. V. i… | Sudska praksa | Aktio