Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3527/12 (S.A.,„Klaonica i prerada mesa“ a.d. Sokolac)
Odluka donesena 10. 04. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3527/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
S.A., protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 051152 11 Gž od 12. oktobra 2011. godine;
„Klaonica i prerada mesa“ a.d. Sokolac, protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Ps 006308 12 Pž 2 od 7. augusta 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3527/12
S.A. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Adina Buzurović, advokat iz Sarajeva, podnio je 8. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 051152 11 Gž od 12. oktobra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da plati tužitelju određeni novčani iznos, pobliže preciziran u izreci prvostepene presude. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, istakao da je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, tj. odredbe čl. 2. i 18a. Zakona o napuštenim stanovima, te člana 215. Zakona o obligacionim odnosima. Naime, Kantonalni sud je naveo da se u smislu odredaba člana 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, privremenim korisnicima smatraju i lica koja su u upravnom postupku dobila na korištenje stanove koji su proglašeni napuštenim, tako da i ta lica u slučaju da su uložila svoja sredstva u adaptaciju stana prema odredbi člana 18a. tog zakona i pravila iz člana 215. Zakona o obligacionim odnosima imaju pravo na povrat tih sredstava od bivšeg nositelja stanarskog prava kojem je stan vraćen u posjed i u visini nužnih troškova. Dakle, ne radi se samo o licima koja su imala zaključene ugovore o korištenju stana, nego se radi o kategoriji privremenih korisnika kojima su ti stanovi dodjeljivani na korištenje jer nisu imali gdje da stanuju sa svojim porodicama. Kantonalni sud je naglasio da je to zbog toga jer lica koja su dobila stan na korištenje kao napuštenu imovinu, morala su uložiti svoja sredstva da bi stan bio uslovan za stanovanje, kao što bi morao uložiti i sam nositelj stanarskog prava. Najzad, Kantonalni sud je konstatovao da je prvostepeni sud nakon pravilno utvrđenog činjeničnog stanja utvrdio da je tužitelj u predmetni stan izvršio ulaganja u vidu nužnih i neophodnih troškova, pa je primjenom navedenih odredbi osnovano obavezao apelanta da isplati određeni novčani iznos.
2. AP-4440/12
„Klaonica i prerada mesa“ a.d. Sokolac (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnio je 17. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Ps 006308 12 Pž 2 od 7. augusta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju na ime duga isplati određeni novčani iznos. Naime, Apelacioni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, jer je kupac, a u konkretnom slučaju apelant, obavezan isplatiti u cijelosti ugovorenu kupoprodajnu cijenu (član 262. u vezi sa čl. 454. stav 1. i 516. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima). Također, Apelacioni sud je ukazao na to da je strankama u postupku, odnosno da je apelantu blagovremenim dostavljanjem poziva, pružena mogućnost da učestvuje u postupku, da se izjasni o svim prijedlozima tužitelja, ali i da predlaže dokaze ukoliko je sporan zahtjev tužitelja, a što znači da mu je omogućeno da ravnopravno učestvuje u postupku. Isto tako, Apelacioni sud je ukazao na to da su rasprave odlagane na apelantov prijedlog, te da ga, osim toga, ništa nije sprječavalo da zbog nemogućnosti prisustva na raspravama angažuje zamjenika iz reda advokata čije je sjedište u Brčkom ili da se pismeno (podneskom) očituje u vezi sa navodima iz tužbe, prilozima (uz tužbu) koji su njegovom punomoćniku dostavljeni na izjašnjenje uz dostavu tužbe na odgovor. Konačno, Apleacioni sud je konstatovao da je očigledno da je prvostepeni sud uvažavao zahtjeve za odlaganje, ali da ni to nije mogao raditi unedogled, jer kako stranke, tako i sud ima obavezu da preduzima radnje u razumnom roku, odnosno da postupak provede bez odugovlačenja.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3527/12.
Apelacioni navodi
U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić