Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3600/12 (A. T.,K. P. i S. A. i drugi)

Odluka donesena 10. 04. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3600/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Aida Topić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 Rs 016112 11 Rev od 10. jula 2012. godine;

Kerima Pandžić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 Rs 017386 11 Rev od 26. jula 2012. godine;

Stamenko Abramović, Đuro Anđić, Jelena Anđić, Marica Anđić, Marijan Anđić, Snežana Baotić, Vedrana Benković, Ivo Đukić, Janja Đukić, Kata Đukić, Anka Kljaić, Ivo Leovac, Štefan Lešćan, Arijana Madžarević, Stjepan Lukač, Janja Marošević, Dragica Matić, Manda Mikić, Maja Mišković, Ivo Pejić, Tomo Pejić, Katarina Piljić, Stjepan Piljić, Zlata Suljić i Jela Vorgić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 P 012620 11 Rev od 28. augusta 2012. godine, odnosno presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 P 012620 10 Gž od 18. oktobra 2010. godine;

Abdulah Bešić, Senaid Mehmedović, Ferid Jahić, Petar Radović, Nakib Mehić, Milijan Marić, Stjepan Lovrić, Nermin Kuduzović i Asim Husagić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Rs 056726 11 Rev od 18. oktobra 2012. godine, odnosno presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 002998 09 Gž od 12. novembra 2010. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3600/12

Aida Topić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Cazina, koju zastupa Amela Alagić, advokat iz Cazina, podnijela je 15. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 Rs 016112 11 Rev od 10. jula 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće za određeni vremenski period u određenom novčanom iznosu, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, istakao da je u konkretnom slučaju sporno da li apelantici, kao profesorici u tuženoj, pripada razlika plaće za određeni vremenski period u određenom novčanom iznosu, po odredbama člana 27. Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja u F BiH (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor). Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva za isplatu razlike plaće drugostepeni sud pravilno zasnovao na zaključku da apelantica nije dokazala da je u utuženom periodu primala plaću u manjim novčanim iznosima od zaposlenika u organima uprave sa istom stručnom spremom i složenosti poslova, kao i da Granski kolektivni ugovor ne sadrži sve parametre koje je vještak finansijske struke koristio pri izračunavanju osnovne plaće. Zbog toga, po mišljenju Vrhovnog suda, razliku između plaće koja je apelantici isplaćivana i plaće prema Granskom kolektivnom ugovoru, apelantica može osnovano potraživati u sudskom postupku samo ukoliko dokaže da joj je isplaćena plaća niža od plaće koju su u istom periodu primali službenici organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova (član 28. stav 3. Granskog kolektivnog ugovora). Najzad, Vrhovni sud je naglasio da se propust aktivnosti strana ugovornica ili odsustvo njihove volje da na način propisan odredbom člana 28. stav

2. Granskog kolektivnog ugovora utvrđuju svaka tri mjeseca visinu osnovice i koeficijenata složenosti poslova, ne može nadomjestiti sudskom odlukom u predmetnom sporu.

2. AP-3601/12 Kerima Pandžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Cazina, koju zastupa Amela Alagić, advokat iz Cazina, podnijela je 15. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 Rs 017386 11 Rev od 26. jula 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće za određeni vremenski period u određenom novčanom iznosu, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je u konkretnom slučaju sporno da li apelantici, kao profesorici u tuženoj, pripada razlika plaće za određeni vremenski period u određenom novčanom iznosu, po odredbama člana 27. Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja u F BiH (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor). Također, Vrhovni sud je istakao da je odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva za isplatu razlike plaće drugostepeni sud pravilno zasnovao na zaključku da apelantica nije dokazala da je u utuženom periodu primala plaću u manjim novčanim iznosima od zaposlenika u organima uprave sa istom stručnom spremom i složenosti poslova, kao i da Granski kolektivni ugovor ne sadrži sve parametre koje je vještak finansijske struke koristio pri izračunavanju osnovne plaće. Shodno tome, po mišljenju Vrhovnog suda, razliku između plaće koja je apelantici isplaćivana i plaće prema Granskom kolektivnom ugovoru, apelantica može osnovano potraživati u sudskom postupku samo ukoliko dokaže da joj je isplaćena plaća niža od plaće koju su u istom periodu primali službenici organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova (član 28. stav 3. Granskog kolektivnog ugovora). Konačno, Vrhovni sud je ukazao na to da se propust aktivnosti strana ugovornica ili odsustvo njihove volje da na način propisan odredbom člana 28. stav 2. Granskog kolektivnog ugovora utvrđuju svaka tri mjeseca visinu osnovice i koeficijenata složenosti poslova, ne može nadomjestiti sudskom odlukom u predmetnom sporu.

3. AP-3856/12

Stamenko Abramović iz Grebnica, Đuro Anđić iz Domaljevca, Jelena Anđić iz Domaljevca, Marica Anđić iz Domaljevca, Marijan Anđić iz Domaljevca, Snežana Baotić iz Orašja, Vedrana Benković iz Domaljevca, Ivo Đukić iz Domaljevca, Janja Đukić iz Domaljevca, Kata Đukić iz Domaljevca, Anka Kljaić iz Bosanskog Šamca, Ivo Leovac iz Domaljevca, Štefan Lešćan iz Domaljevca, Arijana Madžarević iz Tuzle, Stjepan Lukač iz Bazika, Janja Marošević iz Domaljevca, Dragica Matić iz Domaljevca, Manda Mikić iz Domaljevca, Maja Mišković iz Matića, Ivo Pejić iz Grebnica, Tomo Pejić iz Domaljevca, Katarina Piljić iz Domaljevca, Stjepan Piljić iz Domaljevca, Zlata Suljić iz Orašja i Jela Vorgić iz Domaljevca (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Satka Redžepović i Christian Oršolić, advokati iz Orašja, podnijeli su 7. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 25 0 P 012620 11 Rev od 28. augusta 2012. godine, odnosno presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 P 012620 10 Gž od 18. oktobra 2010. godine (revizija odbačena u odnosu na pojedine apelante). U konkretnom slučaju osporenim konačnim odlukama odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tužena obaveže da im isplati potraživanja iz radnog odnosa na ime razlike ličnog dohotka i razlike neisplaćenih honorara, u iznosima pobliže navedenim u izreci prvostepene presude (za period od stupanja na snagu Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Posavskom kantonu od 9. marta 2006. godine do dana podnošenje tužbe 10. februara 2009. godine, koji predstavljaju razliku između pripadajućih iznosa primjenom odredbi navedenog Kolektivnog ugovora i primljenih iznosa iz tih osnova u navedenom periodu). U obrazloženjima presuda, između ostalog, citirane su odredbe čl. 30. i 31. predmetnog Kolektivnog ugovora, te je konstatovano da apelanti, shodno članu 123. stav

1. Zakona o parničnom postupku u vezi sa čl. 68. i 69. Zakona o radu, nisu dokazali osnov i visinu svojih potraživanja.

4. AP-4460/12

Abdulah Bešić iz Tuzle, Senaid Mehmedović iz Gornje Lipnice, Ferid Jahić iz Tuzle, Petar Radović iz Šićkog Broda, Nakib Mehić iz Podorašja, Milijan Marić iz Gornje Obodnice, Stjepan Lovrić iz Tuzle, Nermin Kuduzović iz Tuzle i Asim Husagić iz Tuzle (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Advija Hodžić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 18. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Rs 056726 11 Rev od 18. oktobra 2012. godine, odnosno presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 002998 09 Gž od 12. novembra 2010. godine (revizija odbačena u odnosu na pojedine apelante). U konkretnom slučaju osporenim konačnim odlukama, između ostalog, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili isplatu razlike plaća za određeni vremenski period u određenim novčanim iznosima, pobliže preciziranim u izreci drugostepene presude. Naime, u obrazloženjima presuda, pored ostalog, navedeno je da je primjenom odredbe člana 56. stav 2. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti cestovnog prometa za teritoriju F BiH (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor), odbijen tužbeni zahtjev apelanata, preko dosuđenog iznosa, jer je zaključeno da je tuženi poslovao sa gubitkom u 2004., 2005. i 2006. godini, te da je imao ovlaštenja da apelantima u tom periodu isplaćuje plaće u skladu sa svojim odlukama.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3600/12.

Apelacioni navodi

U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3600/12 (A. T.,K. P. i S. A. i drugi) | Sudska praksa | Aktio