Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-368/12 (Z. P., R. P., Z. P. i S. P.,N. V. i D. K.)

Odluka donesena 10. 04. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-368/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Zorana Pantića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Zoran Pantić, Rada Pantić, Zorica Pantić i Slavica Pantić, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 004403 11 Gž 2 od 7. decembra 2011. godine;

Nikica Vujević, protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 P 001923 12 Gž od 3. aprila 2012. godine;

Dušan Kolonja, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 003269 11 Rev od 14. juna 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-368/12

Zoran Pantić, Rada Pantić, Zorica Pantić i Slavica Pantić (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Bijeljine, koje zastupa Jezdimir Spasojević, advokat iz Bijeljine, podnijeli su 23. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 004403 11 Gž 2 od 7. decembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom je utvrđeno da je tužitelj vlasnik i posjednik parcele pobliže precizirane u izreci prvostepene presude, a što su tuženi, Č.P., V.P. i apelanti, dužni priznati i trpiti da se tužitelj uknjiži kao vlasnik i posjednik iste s dijelom 1/1 u zemljišnoj knjizi. Naime, Okružni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je pravilno prvostepeni sud, utvrdivši činjenično stanje, primjenom člana 20. stav 2. Zakona o osnovnim svojinskom pravnim odnosima utvrdio da je apelant na predmetnoj parceli stekao pravo svojine odlukom državnog organa, u konkretnom slučaju rješenjem Komisije za komasaciju općine Bijeljina od 29. marta 1988. godine, a koje utvrđenje činjeničnog stanja i primjenu navedene odredbe materijalnog prava od strane prvostepenog suda je prihvatio i taj sud. Također, Okružni sud je istakao da su tačni žalbeni navodi da je tužitelj na spornoj parceli evidentiran kao suvlasnik sa 1/6 po osnovu dopunskog rješenja o nasljeđivanju, međutim, članom 84. Zakona o komasaciji je propisano da pravosnažno rješenje o raspodjeli komasacione mase, Komisija za komasaciju dostavlja nadležnom općinskom sudu, odnosno općinskoj upravi za geodetske poslove i katastar nekretnina, dok je stavom 2. tog člana propisano da se upisi u zemljišnim knjigama, odnosno katastru nekretnina po rješenjima o raspodjeli zemljišta iz komasacione mase smatraju hitnim. U vezi s tim, Okružni sud je naglasio da je, shodno navedenoj odredbi, Komisija za komasaciju propustila da pravosnažno rješenje dostavi nadležnom organu na upis tužitelja kao nositelja prava svojine na parceli dodijeljenoj mu iz komasacione mase, čiji propust se ne može tužitelju staviti na teret.

2. AP-2120/12

Nikica Vujević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, kojeg zastupa Predrag Kelava, advokat iz Tomislavgrada, podnio je 5. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 10 0 P 001923 12 Gž od 3. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je on s dijelom 1/1, a naspram tuženih, vlasnik i posjednik nekretnina pobliže preciziranih u izreci prvostepene presude, te da se slijedom toga izvrši preuknjižba prava vlasništva i posjeda na tim nekretninama sa imena tuženih na apelantovo ime sa istaknutim dijelom. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, konstatovao da je prvostepeni sud, imajući u vidu utvrđeno i navedeno činjenično stanje, materijalne dokaze u spisu, pravilno odlučio kada je odbio apelanta sa tužbenim zahtjevom, iz razloga što je nesporno utvrđeno da je rješenje o eksproprijaciji predmetnih nekretnina proglašeno ništavnim, i da su iste vraćene u posjed tuženog M.R. i ostalim tuženim kao zakonskim nasljednicima iza umrle F.R., odnosno stvarnim vlasnicima predmetnih nekretnina, pa samim time apelant nije kupio predmetne nekretnine, jer te nekretnine nikada i nisu prešle na korisnika eksproprijacije, pa Kantonalna agencija za privatizaciju Livno nije ni mogla sa istima raspolagati. Naime, Kantonalni sud je istakao da je odredbom člana 23. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima propisano da se pravo vlasništva stiče po samom zakonu, na temelju pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem, te da iz činjeničnog utvrđenja, kako je to naprijed navedeno, proizilazi da ni jedan od uvjeta sticanja vlasništva nije zadovoljen.

3. AP-3053/12

Dušan Kolonja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kupresa, podnio je 17. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 003269 11 Rev od 14. juna 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je tužitelj temeljem osobnog ulaganja, vlasnik i posjednik sa 1/1 dijela na porodičnoj stmabenoj zgradi koja se nalazi u Bugojnu, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude, zatim je utvrđeno da je tužitelj posjednik sa 1/1 dijela parcele, kao i nositelj prava korištenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu, radi podizanja porodične stambene zgrade, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude, te je apelant obavezan da trpi da se u posjedovnom listu, sa njegovog posjeda otpiše pravo na suvlasništvo i suposjed, odnosno, pravo sukorištenja građevinskog zemljišta radi građenja od ½ dijela, a izvrši upis tog dijela u korist tužitelja, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude. U obrazloženju presude, između ostalog, istaknuto je da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da su tužitelj i apelant braća, da je tužitelj bio zaposlen u Kanadi, a apelant živio na području općine Kupres, da je apelant uz prethodni dogovor sa tužiteljem, novcem tužitelja kupio plac i sagradio spornu kuću, a da je po nagovoru drugih osoba upisao sebe kao suvlasnika sa ½ dijela tih nekretnina, da su u zk. i pl. tužitelj i apelant upisani sa po ½ dijela na spornim nekretninama. Također, naglašeno je da su na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo, odredbe čl. 23. i 25. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, odnosno odredbe čl. 20. stav 1. i 22. stav 2. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima-koji je važio za vrijeme sticanja prava vlasništva, kada su usvojili tužbeni zahtjev.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-368/12.

Apelacioni navodi

U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-368/12 (Z. P., R. P., Z. P. i S. P.,N. V… | Sudska praksa | Aktio