Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-370/12 (I. M.,M. M. i M. Ć.,R. B.,G. M.)
Odluka donesena 10. 04. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-370/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine, u predmetu broj AP-370/12, rješavajući apelacije Ivana Miličevića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Ivan Miličević, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 005139 11 U od 22. novembra 2011. godine;
Marko Mišić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 001245 11 Uvp od 4. januara 2012. godine;
Mladen Ćubela, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 003249 10 Uvp od 15. marta 2012. godine;
Ramo Boškailo, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 005859 11 U od 3. maja 2012. godine;
Goran Malić, protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 007423 11 U od 17. aprila 2012. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 006259 11 U od 29. novembra 2011. godine;
Bogdan Vanovac, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 003038 12 U od 11. jula 2012. godine;
Dragan Peranović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 001784 12 Uvp od 8. augusta 2012. godine; Nedjeljko Markotić, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 006845 12 U od 20. augusta 2012. godine;
Bogdan Vanovac, protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 003359 12 U od 16. oktobra 2012. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-370/12
Ivan Miličević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, podnio je 24. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 005139 11 U od 22. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantu nije priznato pravo na starosnu penziju po osnovu Uredbe o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: Uredba). U toku postupka je utvrđeno da apelant nije ispunjavao uslove za priznavanje prava na starosnu penziju po osnovu Uredbe, imajući u vidu odredbe člana 7. stav 1. Uredbe i člana 103. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju i nespornu činjenicu da se apelant od 1. oktobra 2003. godine nalazio u radnom odnosu (tj. u osiguranju).
2. AP-838/12
Marko Mišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Modriče, kojeg zastupa Mirko Lukić, advokat iz Šamca, podnio je 2. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 001245 11 Uvp od 4. januara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantu je ponovo određena starosna penzija od određenog datuma u određenom iznosu, te je određeno da se ovako određena penzija usklađuje mjesečno prema stanju sredstava u fondu i istom je zamijenjena odluka na osnovu koje je vršena dotadašnja isplata penzije. U toku postupka je utvrđeno da je stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o invalidskom i penzijskom osiguranju, dotadašnji način obračuna penzije za apelanta više nije bio moguć, jer je članom 3. navedenog Zakona propisano da će se penzije koje su određene primjenom člana 87. za borce VI i VII kategorije, kao i člana 89. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju – prečišćeni tekst, po zahtjevima podnesenim prije početka primjene navedenog zakona, ponovo odrediti po službenoj dužnosti. Nadalje, odredbom člana 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o invalidskom i penzijskom osiguranju određeno je da se član 89. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju – prečišćeni tekst briše, prema kojem je apelantu bila određena penzija pod povoljnijim uslovima (uvećanje penzijskog osnova za 60%).
3. AP-1812/12
Mladen Ćubela (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Nikica Vučina, advokat iz Mostara, podnio je 16. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 003249 10 Uvp od 15. marta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida po osnovu oboljenja. U toku postupka je utvrđeno da su odredbom člana 6. Zakona o zaštiti vojnih invalida i obitelji poginulih i nestalih branitelja određeni osnovni uslovi da bi se neko lice moglo smatrati ratnim vojnim invalidom, koji uslovi su se morali kumulativno ispuniti. Kako je kod apelanta utvrđen invaliditet ispod 20% trajno, zaključeno je da apelant nije ispunjavao uslove predviđene navedenom zakonskom odredbom.
4. AP-2006/12
Ramo Boškailo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Marko Raguž, advokat iz Stoca, podnio je 28. maja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 005859 11 U od 3. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantu je priznato pravo na starosnu penziju od određenog datuma u određenom iznosu, te je odbijen apelantov zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju u skladu sa čl. 51., 52. i 53. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni list SR BiH br. 38/90 i 29/91, u daljnjem tekstu: Zakon o PIO SR BiH). U toku postupka je utvrđeno da je apelantu priznato pravo na starosnu penziju u skladu sa federalnim Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju, te da mu se nije moglo priznati pravo na starosnu penziju u skladu sa čl. 51., 52. i 53. Zakona o PIO SR BiH, iz razloga što apelant nije dostavio dokaze da je u 1992. godine podnio zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju nadležnom fondu, niti je to moglo biti utvrđeno iz evidencije nadležnog fonda.
5. AP-2239/12 Goran Malić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kulaša, podnio je 14. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 007423 11 U od 17. aprila 2012. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 006259 11 U od 29. novembra 2011. godine.
U konkretnom slučaju, u postupku okončanom presudom Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 006259 11 U od 29. novembra 2011. godine, odbijen je apelantov zahtjev za priznavanje vojnog angažovanja u ratu za određene periode, utvrđeno apelantovo vojno angažovanje u oružanim snagama SFRJ – RS za određene periode, utvrđeno da je apelant evidentiran u službenoj evidenciji Ministarstva tj. Vob-8 VP 7519 Prnjavor za određene periode, te odbačen zbog nenadležnosti apelant zahtjev za priznavanje vojnog angažovanja za određeni period. U toku postupka je utvrđeno da je bio osnovan apelantov zahtjev za priznavanje vojnog angažovanja za određeni period, jer je isto bilo evidentirano u relevantnim službenim evidencijama, dok za ostali period nije bilo evidentirano, a priloženi dokazi nisu bili relevantni za priznavanje vojnog angažovanja u ratu. Nadalje, u pogledu dijela zahtjeva koji je odbačen, utvrđeno je da je za utvrđivanje istog nadležan općinski organ uprave nadležan za boračku-invalidsku zaštitu u postupku utvrđivanja svojstva borca (kategorizacija borca).
U konkretnom slučaju u postupku okončanom presudom Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 007423 11 U od 17. aprila 2012. godine apelantu je utvrđen status borca sedme kategorije po osnovu dužine učešća i uslova angažovanja u oružanim snagama SFRJ – RS u određenom vremenskom trajanju, sve u zoni borbenih dejstava. U toku postupka, na osnovu izvedenih dokaza, utvrđeno je angažovanje apelanta u oružanim snagama SFRJ – RS u određenom vremenskom trajanju. Nadalje, utvrđeno je da je relevantnim odredbama Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske propisano da se kao vrijeme angažovanja u oružanim snagama SFRJ – RS smatra samo vrijeme odsustva po osnovu bolovanja ili privremene nesposobnosti za vojnu službu, odobrenih na osnovu nalaza i mišljenja nadležnih vojno ljekarskih komisija, te da apelant takve dokaze nije dostavio.
6. AP-3254/12
Bogdan Vanovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je 10. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 003038 12 U od 11. jula 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za utvrđivanje statusa ratnog vojnog invalida i priznavanja prava na ličnu invalidninu. U toku postupka je utvrđeno da je prethodno odbijen istovjetan apelantov zahtjev iz razloga nepostojanja kod apelanta uzroka invaliditeta iz člana 4. stav 1. tada važećeg Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata. Stoga je zaključeno da je neosnovan ponovni zahtjev za utvrđivanje apelantu statusa ratnog vojnog invalida i prava na ličnu invalidninu u smislu člana 5. novog Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata, jer prema novom Zakonu u odnosu na ranije važeći Zakon nije bilo nikakve razlike u regulisanju uslova za priznanje statusa i prava koje je apelant tražio.
7. AP-3363/12
Dragan Peranović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Modriče, kojeg zastupa Mirko Lukić, advokat iz Šamca, podnio je 17. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 001784 12 Uvp od 8. augusta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantu je ponovo određena starosna penzija od određenog datuma u određenom iznosu. U toku postupka je utvrđeno da je apelantu penzija ponovo određena po službenoj dužnosti, shodno odredbi člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o invalidskom i penzijskom osiguranju, u manjem iznosu od ranije određene penzije, isključivo zbog toga što je članom 2. prethodno navedenog Zakona brisan član 89. Zakona o invalidskom i penzijskom osiguranju, kojim je bilo propisano da se borcu prve kategorije koji prema ukupnom penzijskom stažu nije mogao ostvariti penziju za puni penzijski staž penzija uvećava za 60%.
8. AP-3741/12
Nedjeljko Markotić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Z.O.U. SESAR-ĆURIĆ-
MILETIĆ Mostar, podnio je 29. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 006845 12 U od 20. augusta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom poništeno je rješenje kojim je apelantu bio priznat status ratnog vojnog invalida, te odbijen apelantov zahtjev za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida. U toku postupka je utvrđeno da je drugostepena ljekarska komisija dala ocjenu apelantovog vojnog invaliditeta u skladu sa odredbama Pravilnika o radu ljekarskih komisija i Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta i utvrdila da je invaliditet kod apelanta ispod 20%, te stoga nisu bili ispunjeni uslovi za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida propisani članom 3. stav 1. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica.
9. AP-3789/12
Bogdan Vanovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je 1. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 003359 12 U od 16. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantu je priznato pravo na srazmjerni dio starosne penzije u određenom iznosu. U toku postupka je utvrđeno da je apelantu pravo na isplatu srazmjernog dijela starosne penzije pripadalo od dana kada je podnio zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju, u skladu sa članom 167. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranje, a ne od dana kada su ispunjeni uslovi za sticanje prava na penziju.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-370/12.
Apelacioni navodi
U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić