Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-39/12 („Unis“ - Fabrika cijevi a.d. Derventa,D. B. i M. M. i I. M.)

Odluka donesena 10. 04. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-39/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije „Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

„Unis“ - Fabrika cijevi a.d. Derventa, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 Ps 000200 10 Rev od 8. novembra 2011. godine;

Dragoljub Branković, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 000267 10 Rev od 18. septembra 2012. godine;

Mustafa Mehmedović, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 P 016524 12 Gž od 11. oktobra 2012. godine;

Ilija Mičukić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 016344 12 Rev od 6. novembra 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-39/12

„Unis“ - Fabrika cijevi a.d. Derventa (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Neđo Drašković, advokat iz Bijeljine, podnio je 4. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 Ps 000200 10 Rev od 8. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik zemljišta-parcele, pobliže precizirane u izreci prvostepene presude, te da su tuženi dužni to priznati i trpiti da se apelant upiše kao vlasnik predmetnog zemljišta i posjednik istog kod nadležnih organa sa dijelom 1/1, tako što će se iz zemljišnih knjiga i katastarskog operata brisati vlasnik i posjednik „Sanino“ d.o.o. Derventa, tj. četvrtotuženi. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan jer nije dokazao da je postao vlasnikom predmetne parcele na osnovu odredbe člana 20. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima i odredbe člana 4. Zakona o privatizaciji državnog kapitala.

2. AP-4238/12

Dragoljub Branković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca, kojeg zastupa Tihomir Tepić, advokat iz Kotor Varoši, podnio je 6. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 000267 10 Rev od 18. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, u odnosu na prvotuženu, kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik k.č. broj 993 zv. „Đurevine“ površine 36.750 m2 upisane u pl. broj 173. k.o. Popovac, a što bi prvotužena bila dužna priznati i trpiti da se apelant upiše kao vlasnik i posjednik te parcele u javnim knjigama. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, pored ostalog, istakao da je drugostepeni sud pravilno prihvatio činjenična utvrđenja prvostepenog suda, ali ne i zaključak tog suda da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan, pa je, nalazeći da apelant nije dokazao da je vlasnik predmetne parcele, jer se radi o uzurpiranom zemljištu na kojem mu nije priznato pravo vlasništva, sudio tako, što je preinačio odluku prvostepenog suda i odbio apelantov tužbeni zahtjev. U vezi s tim, Vrhovni sud je citirao odredbu člana 20. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima, te konstatovao da je za uspjeh u predmetnoj parnici, apelant u smislu odredbi čl. 7. i 123. zakona o parničnom postupku trebao da dokaže, da je svojinu na predmetnoj parceli stekao po osnovu zakona, pravnog posla, nasljeđivanjem ili pak odlukom državnog organa na način i pod uslovom određenim zakonom.

3. AP-4331/12

Mustafa Mehmedović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Modriče, kojeg zastupa Ilija Andrić, advokat iz Modriče, podnio je 10. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 P 016524 12 Gž od 11. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je on vlasnik sa 1/1 dijelom na nekretninama, navedenim u izreci prvostepene presude, po osnovu građenja i održaja, a što je tužena dužna priznati i dozvoliti da se te parcele otpišu iz zk. ul. sa njenog imena i upišu u novi zk.ul. na ime apelanta. Okružni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naglasio da je prvostepeni sud pravilno na osnovu nespornih činjenica i rezultata provedenih dokaza utvrdio da su pojedine parcele, navedene u izreci presude, u „B“ vlasničkom listu upisane kao javno dobro, te da se na istim u smislu odredbe člana 7. Zakona o stvarnim pravima ne može utvrđivati vlasništvo, a u smislu odredaba Zakona o prometu nepokretnosti ne mogu biti u prometu. Nadalje, Okružni sud je ukazao na to da su preostale parcele, te k.č. broj 792/2 kućište sa dvorištem, sve precizirano u izreci presude, upisane u „B“ vlasničkom listu kao općenarodna imovina, organ upravljanja NOO Modriča, kao i da je apelant na parceli k.č. broj 792/2 sagradio porodičnu kuću i da se vodi u katastarskom operatu kao njihov posjednik sa dijelom 1/1, ali da to ne može predstavljati osnov za upis prava vlasništva na istim, jer su nekretnine upisane kao državno vlasništvo i na njima se ne može steći pravo vlasništva održajem na način kako to apelant traži. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da se apelantu rok za sticanje prava vlasništva održajem u smislu odredbe člana 344. stav 4. Zakona o stvarnim pravima računa od stupanja na snagu tog zakona, te da, prema tome, nisu ispunjeni uslovi iz člana 58. navedenog zakona za sticanje prava vlasništva na navedenim nekretninama po tom osnovu. Najzad, Okružni sud je konstatovao da se apelantu ni građenjem porodične kuće na zemljištu koje je državno vlasništvo ne može priznati pravo vlasništva na toj parceli, te da je, shodno tome, neosnovan apelantov tužbeni zahtjev.

4. AP-4576/12

Ilija Mičukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dvorova, podnio je 24. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 016344 12 Rev od 6. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da tužitelju pripada pravo službenosti prolaza pješice, kolima i svim poljoprivrednim mašinama za dolazak u povlasnu parcelu, navedenu u izreci presude, preko poslužnih parcela apelanta, preciziranih u izreci presude, pravcem-putem širine 3,50 m i dužine 35,60 m, uz obavezu apelanta da ukloni betonsku ogradu, žičanu ogradu, svinjac koji se nalazi na predmetnom putu, zasađene borove na putu na poslužnim parcelama, kao i sve druge prepreke na tom putu, te da se ubuduće uzdržava od navedenog ili sličnog uznemiravanja tužitelja u vršenju službenosti prolaza. U obrazloženju presude je, pored ostalog, navedeno da je predmetna odluka donesena primjenom odredbi čl. 28. stav 2., 49., 51. i 54. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima, u vezi sa odredbama čl. 356. i 357. Zakona o stvarnim pravima.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-39/12.

Apelacioni navodi

U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-39/12 („Unis“ - Fabrika cijevi a.d… | Sudska praksa | Aktio