Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3926/12 (A. J.,Mldb. A.B,D. H.)

Odluka donesena 10. 04. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3926/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj, 10. aprila 2014. godine, na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine u predmetu broj AP-3926/12, rješavajući apelacije Armina Jušića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Armin Jušić, protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 K 018742 12 Kž od 23. augusta 2012. godine;

Mldb. A.B., protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Km 067735 12 Kmž od 30. augusta 2012. godine;

Dževad Hazić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 K 003986 12 Kž 2 od 8. novembra 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3926/12

Armin Jušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Amela Alagić, advokat iz Cazina, podnio je 13. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 K 018742 12 Kž od 23. augusta 2012. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo krađe iz člana 286. stav 1. KZ F BiH, pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud utvrdio sve odlučne činjenice i raspravio pravna pitanja koja su značajna da bi se na pravilan i zakonit način donijela sudske odluka. Naime, apelant je izjavu o krivnji dao pred sudijom za prethodno saslušanje prvostepenog suda, a prije davanja izjave je upoznat o mogućim posljedicama priznanja krivnje, a kako nije imao branitelja, provjereno je da li razumije posljedice priznanja krivnje. Također, Kantonalni sud je istakao da je izjava o priznanju krivnje, koju je apelant dao pred sudijom za prethodno saslušanje, po mišljenju tog suda, bila predmetom odgovarajuće sudske kontrole na način da je prvostepeni sud prilikom razmatranja izjave o priznanju krivnje, utvrdio da su kumulativno ispunjeni svi predviđeni uslovi koji su propisani zakonom. Dakle, nakon provjere i nakon što se sudija uvjerio da su ispunjeni zakonom predviđeni uslovi, donijeta je odluka kojom je prihvaćena izjava apelanta o priznanju krivnje. Najzad, Kantonalni sud je konstatovao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je radnje apelanta, činjenično opisane u izreci prvostepene presude, pravno kvalifikovao kao navedeno krivično djelo.

2. AP-3983/12

Mldb. A.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Azijada Mujkić, advokat iz Zenice, podnio je 19. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Km 067735 12 Kmž od 30. augusta 2012. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za produženo krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 2. KZ F BiH i krivičnog djela teška krađa iz člana 287. stav 4. KZ F BiH, u vezi sa članom

55. KZ F BiH u sticaju, pa mu je izrečena kazna maloljetničkog zatvora u trajanju od četiri godine. U obrazloženju presude je navedeno da iz provedenog krivičnog postupka prema apelantu, proizilazi da je on u određenom vremenskom periodu učestvovao, kao saizvršitelj u izvršenju četiri krivična djela, zajedno s punoljetnim osobama H.H., I.G., N.K. i u dva slučaja sa mldb. A.K., tako što je u počinjenju krivičnih djela poduzimao određene aktivne radnje na način da je doprinio počinjenju krivičnih djela, što nedvojbeno proizilazi iz izreke prvostepene presude. Isto tako, istaknuto je da je neosnovan žalbeni prigovor apelantovog branitelja kojim se predlaže izricanje odgojne mjere-pojačan nadzor nadležnog organa socijalnog staranja. Naime, ukazano je na to da je ta odgojna mjera već izrečena apelantu rješenjem prvostepenog suda od 11. oktobra 2011. godine, te da je on i nakon izricanja odgojne mjere u grupi saizvršitelja učestvovao u počinjenju četiri krivična djela, iz čega proizilazi da ranije izrečena odgojna mjera nije imala uticaj na apelanta da više ne počini nova krivična djela. Na kraju, Kantonalni sud je konstatovao da je zbog toga prvostepeni sud pravilno odlučio kada je riješio da apelantu, kao starijem maloljetniku, treba izreći kaznu maloljetničkog zatvora, s obzirom da je u veoma kratkom vremenskom periodu, u saizvršilaštvu sa grupom od četiri osobe, učestvovao u počinjenju četiri teška krivična djela, za koja djela se pojedinačno može izreći kazna zatvora od preko pet godina.

3. AP-4477/12

Dževad Hazić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 19. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 K 003986 12 Kž 2 od 8. novembra 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 15. januara i 4. februara 2013. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant, kao i optuženi R.O., su proglašeni krivim za krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ F BiH, pa im je izrečena kazna zatvora u trajanju od po pet godina. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, istakao da je prvostepeni sud na temelju utvrđenog činjeničnog stanja u obrazloženju osporene presude izveo pravne zaključke da su apelant i R.O., djelovali sa ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi, a što proizilazi iz njihovog utvrđenog ponašanja prilikom izvršenja krivičnog djela. Također, prvostepeni sud je dodao njihov umišljaj ničim nije doveden u pitanje. Shodno navedenom, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud, po nalaženju tog suda, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno primijenio krivični zakon. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3926/12.

Apelacioni navodi

U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na slobodu i sigurnost ličnosti, pravo na djelotvoran pravni lijek, itd.), ali ni ove navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3926/12 (A. J.,Mldb. A.B,D. H.) | Sudska praksa | Aktio