Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-401/12 (I. F.,M. J. i R. S.,Konzum d.o.o. Sarajevo i Podravka d.o.o. Sarajevo i R. V.)
Odluka donesena 10. 04. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-401/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine, u predmetu broj AP-401/12, rješavajući apelacije Ifeta Ferageta i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Ifet Feraget, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 180850 11 Pžp od 12. decembra 2011. godine;
Mira Janjetović, protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 76 0 Pr 007071 11 Pžp od 30. januara 2012. godine;
Radomir Simić, protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 Pr 012296 12 Pžp od 3. oktobra 2012. godine;
Konzum d.o.o. Sarajevo i Dragan Baškarad, protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 76 0 Pr 008484 12 Pžp od 27. septembra 2012. godine;
Konzum d.o.o. Sarajevo, protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 Pr 011528 11 Pžp od 10. septembra 2012. godine;
Podravka d.o.o. Sarajevo, protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 188946 12 Pžp od 4. oktobra 2012. godine;
Risto Vuković, protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 80 1 Pr 005825 12 Pžp od 23. oktobra 2012. godine; zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-401/12
Ifet Feraget (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 26. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 180850 11 Pžp od 12. decembra 2011. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 44. stav 1. Zakona o osnovama bezbijednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini (u daljenjem tekstu: ZOOBS), pa mu je izrečena uvjetna osuda kojom je apelantu utvrđena novčana kazna u iznosu od 40,00 KM i istovremeno određeno da se ista neće izvršiti ukoliko apelant u određenom roku ne izvrši novi prekršaj. U toku postupka je utvrđeno da u vrijeme počinjenja predmetnog prekršaja nije bio postavljen saobraćajni znak ograničenja brzine kretanja vozila, te je stoga direktno primijenjeno ograničenje brzine propisano zakonskom odredbom o naseljenom mjestu, odnosno, 50km/h.
2. AP-715/12
Mira Janjetović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Svodne, podnijela je 21. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 76 0 Pr 007071 11 Pžp od 30. januara 2012. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, prvookrivljeni je proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 12. Zakona o javnom redu i miru i izrečena mu novčana kazna, dok je apelantica proglašena odgovornom za prekršaj iz člana 8. Zakona o javnom redu i miru i izrečena joj novčana kazna u iznosu od 300,00 KM. U toku postupka je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno činjenično stanje i zaključeno da je apelantica počinila predmetni prekršaj.
3. AP-3676/12
Radomir Simić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kostajnice, podnio je 22. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 Pr 012296 12 Pžp od 3. oktobra 2012. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen odgovornim zbog propuštanja za prekršaj iz člana 2. stav 2. Zakona o radnom vremenu, obaveznim odmorima mobilnih radnika i uređajima za evidentiranje u drumskom saobraćaju, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 10.000,00 KM. U toku postupka je utvrđeno da je apelantova prekršajna odgovornost nesporno dokazana provedenim dokazima predstavnika ovlaštenog organa. Nadalje, kako apelant nije pristupio na usmeni pretres o kome je uredno obaviješten, niti je svoj izostanak opravdao, donesena je odluka o apelantovoj prekršajnoj odgovornosti zbog propuštanja radi predmetnog prekršaja na osnovu člana 44. stav 1. i člana 55. Zakona o prekršajima Republike Srpske.
4. AP-3927/12
Konzum d.o.o. Sarajevo i Dragan Baškarad iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti), podnijeli su 13. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 76 0 Pr 008484 12 Pžp od 27. septembra 2012. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelanti su proglašeni odgovornim za prekršaj iz člana 1. Uredbe o ograničavanju marži u prometu robe, pa je prvoapelantu izrečena novčana kazna u iznosu od 10.000,00 KM a drugoapelantu novčana kazna u iznosu od 5.000,00 KM. U toku postupka su na osnovu izvedenih dokaza utvrđene činjenice koje su predstavljale obilježja predmetnog prekršaja, te da je predmetni inspekcijski pregled izvršen u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama.
5. AP-4025/12
Konzum d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 21. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 Pr 011528 11 Pžp od 10. septembra 2012. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen odgovornim za prekršaje iz člana 17. Zakona o veterinarstvu u Bosni i Hercegovini i člana 23. stav 4. Zakona o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini, pa mu je izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 5.000,00 KM. U toku postupka je utvrđeno da u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama inspekcijski organi imaju pravo i ovlaštenje da vrše inspekcijske preglede i kontrole i u situacijama kada samoj kontroli nije prisutan subjekt nadzora, odnosno, njegov zakonski zastupnik, jer je navedenu kontrolu moguće obaviti i uz sudjelovanje odgovorne ili ovlaštene osobe iz poslovne jedinice, kao što je učinjeno u konkretnom slučaju.
6. AP-4462/12
Podravka d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Slobodan Božić, zamjenik direktora apelanta, podnio je 18. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 188946 12 Pžp od 4. oktobra 2012. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 27. stav 8. Zakona o veterinarstvu u Bosni i Hercegovini, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 5.000,00 KM. Nadalje, obustavljen je prekršajni postupak protiv apelanta za prekršajnu radnju iz člana 19. stav 1. Zakona o veterinarstvu u Bosni i Hercegovini, jer su postojali drugi zakonski razlozi, te je obustavljen prekršajni postupak protiv apelanta za prekršaj iz člana 124. Zakona o inspekcijama u Federaciji Bosne i Hercegovine, jer nije bilo dokazano da je apelant počinio prekršaj. U toku postupka je utvrđeno da je predmetni inspekcijski nadzor izvršen od strane veterinarskog inspektora u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama, te je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je apelant počinio predmetni prekršaj.
7. AP-4632/12
Risto Vuković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je 26. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 80 1 Pr 005825 12 Pžp od 23. oktobra 2012. godine. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 50. stav 2. ZOOBS-a, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 100,00 KM i određen jedan kazneni bod. U toku postupka je na osnovu relevantne dokumentacije, te iskaza svjedoka – ovlaštene službene osobe, utvrđeno da je apelant počinio predmetni prekršaj.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-401/12.
Apelacioni navodi
U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na slobodu i sigurnost ličnosti, pravo na djelotvoran pravni lijek, itd.), ali ni ove navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić