Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-410/12 (R. V.,B.T. i M. M.)

Odluka donesena 10. 04. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-410/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj10. aprila 2014. godine, u predmetu broj AP-410/12, rješavajući apelacije Radovana Vujmilovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Radovan Vujmilović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 007572 11 Kž 2 od 8. decembra 2011. godine;

B.T., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 K 000481 11 Kvlz od 23. januara 2012. godine;

Milan Mrđa, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 76 0 K 002904 12 Kž 5 od 25. oktobra 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-410/12

Radovan Vujmilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Aleksandrovca, podnio je 27. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 007572 11 Kž 2 od 8. decembra 2011. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo ubistvo iz člana 148. stav 1. KZ RS, pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 11 godina. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da su osnovani argumenti izneseni u žalbi tužitelja i tvrdnja da prvostepeni sud, prilikom odmjeravanja kazne, nije u skladu sa odredbom člana 37. stav 1. navedenog zakona, dao pravilan značaj svim utvrđenim otežavajućim okolnostima. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da se te okolnosti odnose na način izvršenja djela, iskazanu upornost, posmatranu sa aspekta brojnosti i intenziteta udaraca, koju potvrđuju hematomi po cijeloj glavi i vratu oštećene, fizičku superiornost apelanta, koju je ispoljio ne samo prilikom davljenja oštećene već u cjelokupnom kritičnom događaju, kada je razvalio vrata od kupatila gdje je ona pokušala pobjeći i sakriti se, činjenicu da je apelant u punoj životnoj snazi (24 godine) lišio života stariju ženu (72 godine) na način da ju je intenzivno stezao rukama oko vrata i time onemogućio dotok vazduha uslijed čega je nastupila smrt, te da je nakon toga potpuno skinuo golu i njenu odjeću zapalio, čime je ispoljio bezobzirnost, ne samo prema oštećenoj, već prema djelu u cjelini. Isto tako, Vrhovni sud je naglasio da prvostepeni sud prilikom odmjeravanja kazne, nije dao pravilan značaj i činjenici da oštećena ničim nije doprinijela izvršenju djela, naprotiv apelant je iskoristio povjerenje oštećene kod koje je povremeno radio za dnevnicu i lišio je života u njenoj porodičnoj kući u kojoj je živjela sama. Shodno navedenom, Vrhovni sud je ukazao na to da sve te okolnosti, kao i činjenica da je apelant do tada osuđivan tri puta, cijenjene u međusobnoj povezanosti sa utvrđenim olakšavajućim okolnostima, dakle, i onima koje je naglasila žalba apelantovog branitelja, a odnose se na bitno smanjenu uračunljivost apelanta (uzrokovanu upotrebom alkohola) i priznanje krivice, po mišljenju tog suda, ukazuju na nužnost izricanja kazne zatvora u dužem trajanju od one izrečene pobijanom presudom. Najzad, Vrhovni sud je zbog toga, imajući u vidu zakonom propisanu kaznu (od pet do 20 godina), preinačio prvostepenu presudu u odluci o kazni (devet godina) i apelantu, izrekao kaznu zatvora u trajanju od 11 godina.

2. AP-730/12

B.T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Drago Babić, advokat iz Bileće, podnio je 22. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 K 000481 11 Kvlz od 23. januara 2012. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, kojom je odbijen kao neosnovan zahtjev za zaštitu zakonitosti podnesen protiv presude Vrhovnog suda od 7. juna 2011. godine, apelant je proglašen krivim za krivično djelo teško ubistvo iz člana 149. stav 1. tačka 4. KZ RS, pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 17 godina. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naglasio da suština iznesenih apelantovih žalbenih prigovora u okviru činjenične osnove pobijane presude, pa slijedom toga i pravilnosti primjene navedenog zakona, čini tvrdnja da je on kritične prilike postupao u nužnoj odbrani, jer je od sebe odbijao istovremeni protivpravni napad od strane oštećenog K.M., koji je prvi pucao iz pištolja. Suprotno iznesenom stavu iz žalbe, Vrhovni sud je našao da činjenica odbijanja dokaznog prijedloga odbrane sama za sebe ne predstavlja povredu prava na odbranu, jer je sud ovlašten da, u smislu odredbe člana 278. ZKP RS (u daljnjem tekstu: ZKP), odbije dokazne prijedloge stranaka ako zaključi da predloženi dokaz nema značaja za predmet ili je nepotreban. Također, Vrhovni sud je ukazao na to da je to pravo ograničeno obavezom suda da, u smislu odredbe člana 304. stav 7. ZKP, navede razloge zbog kojih nije uvažio predložene dokaze, jer bi u protivnom, izostanak takvih razloga uzrokovao bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka j) ZKP. Međutim, kako su u pobijanoj presudi obrazloženi razlozi kojima se sud rukovodio pri odbijanju dokaznog prijedloga odbrane za pribavljanje traženih podataka od CJB Trebinje, nema mjesta tvrdnji iz žalbe o počinjenoj bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka j) ZKP. Nadalje, konstatovano je da su neosnovani i prigovori iz žalbe da je pobijana presuda zasnovana na nezakonitom dokazu, te da je time počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka z) ZKP, zato što je na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, dr. S.S. jasno obrazložio da EEG nalaz nije rađen istog dana kada je obavljen psihijatrijski i neurološki pregled apelanta, ali da je zajedno sa dr. M.S., naložio da se uradi i EEG nalaz, što je i učinjeno u Općoj bolnici u Trebinju, radi čega se žalbenim prigovorima ne može dovesti u sumnju zakonitost u načinu pribavljanja tog EEG nalaza, a zatim i njegovog korištenja za potrebe neuropsihijatrijskog vještačenja apelanta i izradu nalaza i mišljenja o njegovom duševnom stanju u vrijeme izvršenja djela. Isto tako, ukazano je na to da su neosnovani i žalbeni prigovori kojima se ukazuje na pripadajuće pravo apelanta na nužnu odbranu, i time osporava pravilnost činjenične osnove pobijane presude, jer je ona zasnovana na pravilnoj ocjeni dokaza, i to iskaza brojnih svjedoka očevidaca i materijalnim dokazima prikupljenim na licu mjesta prilikom uviđaja i kasnije u postupku, upravo na način kako to zahtijeva odredba člana 295. stav 2. ZKP. Konačno, Vrhovni sud je konstatovao da su, imajući u vidu sve navedene dokaze, bez značaja žalbeni prigovori kojima se ukazuje da vještak Ž.G., koji je u vrijeme vještačenja bio zaposlen u CJB Banja Luka, nije imao validnu diplomu da izvrši vještačenje pištolja koji je oduzet od apelanta, jer zaključno, suštinu odbrane čini tvrdnja da je apelant postupao u nužnoj odbrani, a pri tome se, tokom postupka, ne osporava odlučna činjenica da je apelant kritične prilike pucao iz tog pištolja i lišio života oštećenog K.M., teško tjelesno povrijedio oštećenog S.D., te doveo u opasnost živote drugih lica.

3. AP-4381/12

Milan Mrđa (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bratunca, kojeg zastupa Nebojša Pantić, advokat iz Banja Luke, podnio je 13. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 76 0 K 002904 12 KŽ 5 od 25. oktobra 2012. godine. Apelant je dopunio apelaciju 20. februara 2013. godine. U postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelant je proglašen krivim za krivično djelo ubistvo iz člana 36. stav 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske – posebni dio, pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od osam godina i šest mjeseci. U obrazloženju presude Okružni sud je, pored ostalog, istakao da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje u predmetnom krivičnom postupku, a na osnovu dokaza izvedenih na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom. Dakle, Okružni sud je ukazao na to da je provedene dokaze prvostepeni sud cijenio pojedinačno te dovodeći ih u međusobnu vezu i izveo pravilan zaključak da je apelant počinio sve radnje pobliže opisane u pobijanoj presudi, tj. da je na način u mjestu i vrijeme kako je to opisano u izreci pobijane presude lišio života oštećenog U.B.. Nadalje, navedeno je da su pravilno cijenjeni iskazi saslušanih svjedoka D.M. i B.M. kao i iskaz svjedoka M.S.-V. koja je u to vrijeme (izvršenje djela) obavljala dužnost istražnog sudije Osnovnog suda u Novom Gradu. Naime, Okružni sud je konstatovao da iskazi istražnog sudije, a zatim i svjedoka B.M. i D.M. dovedeni u međusobnu vezu sa ostalim provedenim dokazima, prije svega dokazima objektivne prirode upućuju na zaključak da je apelant kritične prilike lišio života oštećenog. Također, Okružni sud je naveo da je priznanje koje je apelant dao na zapisnik kod istražnog sudije u cijelosti potvrđeno iskazima saslušanih svjedoka i objektivnim dokazima, a tako utvrđeno činjenično stanje ni žalba apelantovog branitelja nije dovela u sumnju eksploatišući nalaz i fotodokumentaciju sačinjenu prilikom djelomične rekonstrukcije i tvrdnju da su u oštećenog zrna ulazila pod različitim uglovima osporavajući međusobni položaj apelanta koji je pucao i oštećenog. Najzad, Okružni sud je istakao da su objektivni dokazi pribavljeni u fazi istrage, a koji su izvedeni na glavnom pretresu, pravilno cijenjeni upravo na način kako to propisuje odredba člana 295. stav 2. ZKP RS, pa je time činjenično stanje utvrđeno potpuno i pravilno, a suprotno tvrdnjama žalbe apelantovog branitelja koje su bez osnova. Ustavni sud je odlučio da u radu i odlučivanju neće učestvovati sudija Zlatko M. Knežević zbog razloga iz člana 91. stav (1) tačka b) Pravila Ustavnog suda.

S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-410/12.

Apelacioni navodi

U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-410/12 (R. V.,B.T. i M. M.) | Sudska praksa | Aktio