Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4149/12 (R. S.,M.R.)

Odluka donesena 10. 04. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4149/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Ružica Stojnić, protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 069016 11 Gž od 12. oktobra 2012. godine;

M.R., protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 041048 11 Rev od 11. oktobra 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4149/12

Ružica Stojnić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, koju zastupaju Desimir Kevac i Velimir Kevac, advokati iz Banja Luke, podnijela je 3. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 069016 11 Gž od 12. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila naknadu nematerijalne štete na ime pretrpljenog straha u određenom novčanom iznosu, navedenom u izreci prvostepene presude. Okružni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, istakao da je prema utvrđenju prvostepenog suda apelantica nakon povrjeđivanja trpila strah u ukupnom trajanju od četiri mjeseca i tri sedmice. Nadalje, Okružni sud je naveo da imajući u vidu da se štetni događaj desio dana 8. februara 2006. godine, a s obzirom na ukupno trajanje straha od četiri mjeseca i tri sedmice, proizilazi da je subjektivni rok zastarjelosti predmetnog vida štete počeo teći od dana 1. augusta 2006. godine. Naime, Okružni sud je ukazao na to da je tužba apelantice podnesena po isteku subjektivnog roka zastarjelosti (tužba podnesena dana 24. augusta 2009. godine), te da se zastarjelošću prestaje pravo tražiti ispunjenje obaveze, pa da je primjenom odredbi čl. 360. i 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, apelanticin tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete na ime pretrpljenog straha valjalo odbiti. Najzad, Okružni sud je konstatovao da su odluke o troškovima parničnog postupka zasnovane na pravilnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o parničnom postupku i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.

2. AP-4363/12

M.R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, kojeg zastupa Fadil Abaz, advokat iz Sarajeva, podnio je 12. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 041048 11 Rev od 11. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je potraživao naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove i pretrpljeni strah, u određenom novčanom iznosu, preciziranom u izreci prvostepene presude, (pozivom na odredbe člana 435. Zakona o krivičnom postupku, zbog lišavanja slobode i neopravdanog zadržavanja u KPZ Zenica u trajanju od 15 mjeseci). U obrazloženju presude Vrhovni sud je naglasio da je i po ocjeni tog suda pravilan stav nižestepenih sudova da tužbeni zahtjev nije osnovan, jer je navedenom zakonom odredbom pravo na naknadu štete zbog neopravdane osude dato samo u slučaju da je sud donio oslobađajuću presudu ili kada je optužba odbijena, a što nije slučaj u konkretnom predmetu. Naime, navedeno je da je apelant presudom Višeg suda u Zenici od 6. septembra 1995. godine osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam godina (zbog krivičnih djela razbojništva i krivičnog djela ubistva iz nehata), te da je u konkretnom slučaju pozivanje apelanta na predmetne zakonske odredbe neosnovano. Također, konstatovano je da je Zakonom o amnestiji dato oslobođenje od kaznenog gonjenja ili potpuno oslobođenje od izrečene kazne ili neizvršenog dijela kazne – amnestija svim osobama koje su u periodu od 1. januara 1991. do 22. decembra 1995. godine učinili bilo koje od krivičnih djela koja se primjenjuju na teritoriji F BiH, osim krivičnih djela navedenih u članu 1. tog zakona. Dakle, Vrhovni sud je istakao da kako oslobađanje od izvršenja kazne u predmetnom slučaju nije rezultat nezakonitog postupanja F BiH, nego se radi o „aktu milosti države od krivičnog gonjenja ili izvršenja sankcije“, kako je to pravilno zaključio drugostepeni sud, to je pozivanje apelanta na odredbu člana 3. navedenog zakona, da je sud po službenoj dužnosti trebao donijeti rješenje o primjeni amnestije, neosnovano i bez uticaja na drugačije rješenje spora. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4149/12.

Apelacioni navodi

U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4149/12 (R. S.,M.R.) | Sudska praksa | Aktio