Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-439/12 (M. Š.,O. B., O. B. i E. B.,A. T.)
Odluka donesena 10. 04. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-439/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
M. Š., protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 007640 11 GŽ od 29. novembra 2011. godine;
Omer Bošnjak, Osman Bošnjak i Esad Bošnjak, protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 011056 11 GŽ od 24. aprila 2012. godine;
Asim Trejić, protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 039022 12 REV od 21. augusta 2012. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-439/12
M. Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kladnja, podnio je 30. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 007640 11 GŽ od 29. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da ga je tuženi JP „Šume TK“ D.D. Kladanj smetao u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu dijela parcele u Tuholju obilježavanjem stabala u cilju pripreme sječe stabala, te da se naloži tuženom da obustavi sve radnje vezane za daljnje obilježavanje i sječu stabala, i da se ubuduće kloni istih ili sličnih radnji. Pored toga, odbijen je apelantov zahtjev za određivanje mjere osiguranja kojom je tražio da se obustave sve radnje vezane za daljnje obilježavanje i sječu stabala, te da se tuženi ubuduće kloni istih ili sličnih radnji. U postupku je utvrđeno da u konkretnom slučaju nije izvršeno smetanje posjeda od strane tuženog, budući da su sporne parcele upisane u katastarskom operatu kao državno zemljište sa pravom raspolaganja tuženog, jer su 1960. godine arondirane od apelanta i njegovih srodnika, te je tuženi ušao u posjed tih parcela i na njima zasadio šumske kulture, koje se sada u katastarskom operatu vode pod kulturom šume. Prema ocjeni suda, iz navedenog proizilazi da na pomenutim parcelama apelant nije imao posjed, niti pravo raspolaganja, a da je tuženi u okviru svoje djelatnosti imao pravo raspolaganja spornim parcelama i pravo da vrši označavanje stabala radi pripreme za sječu, zbog čega su apelantov tužbeni zahtjev, kao i zahtjev za određivanje mjere osiguranja neosnovani.
2. AP-2201/12
Omer Bošnjak, Osman Bošnjak i Esad Bošnjak (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tešnja, podnijeli su 12. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 011056 11 GŽ od 24. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom usvojena je tužba tužitelja E.B. i utvrđeno da su apelanti na način bliže opisan u dispozitivu rješenja smetali tužitelja u posljednjem mirnom posjedu nekretnine u Kaloševićima, te im je naloženo da prestanu sa smetanjem i u roku od osam dana uspostave prijašnje stanje na apelantovoj nekretnini, i da se ubuduće uzdrže od svakog sličnog ili istog smetanja. U postupku je utvrđeno da je tužitelj bio u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu sporne nekretnine, da je na toj nekretnini postavio 25 betonskih kolčeva, a koje su apelanti zajednički počupali, pa je sud u skladu sa čl. 83. i 84. Zakona o vlasničko pravnim odnosima usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev.
3. AP-4337/12
Asim Trejić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupaju Emira Imširević i Edžerija Trejić advokatice iz Bihaća, podnio je 10. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 039022 12 REV od 21. augusta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud naloži tuženom da ga prestane uznemiravati u vlasništvu dvorišta kuće ispuštanjem otpadnih voda i izgradnjom betonskog potpornog zida kojim mu je onemogućio ulazak putničkim automobilom na njegovu nekretninu, te da sud naloži tuženom da ukloni odvodne cijevi za ispuštanje otpadnih voda i ukloni sporni betonski zid. U postupku je utvrđeno da u konkretnom slučaju u smislu člana 49. Zakona vlasničko pravnim odnosima ne postoji uznemiravanje na koje se apelant poziva u tužbi, nego da se radi o nesređenim rodbinskim odnosima između apelanta i tuženog, jer prilikom uviđaja na licu mjesta utvrđeno da je tuženi sporni betonski zid izgradio na svom zemljištu a ne na zajedničkom putu, kako apelant navodi, kao i da je tuženi na svom zemljištu, neposredno uz put, iskopao kanal za otpadne vode i postavio drenažne cijevi, koji sprječavaju izlijevanje otpadnih voda preko zajedničkog puta i dvorišta apelanta.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 439/12.
Apelacioni navodi
U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić