Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-449/12 („Astra plan" d.o.o. Brčko,Z. R.,„Žitoprerada“ d.o.o. Prijedor i Ž. R. i drugi)

Odluka donesena 10. 04. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-449/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije „Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

„Ime Apelanta, protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 PS 001040 11 PŽ od 10. januara 2012. godine;

Z. R., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 03664 11 REV od 7. februara 2012. godine;

„Žitoprerada“ d.o.o. Prijedor, protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 PS 000426 12 PŽ od 24. oktobra 2012. godine;

Željko Raguž, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 050726 12 REV od 29. augusta 2012. godine;

„Frigomehanika“ d.o.o. Novi Grad, protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 61 0 PS 000 842 12 PŽ od 20. septembra 2012. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-449/12

„Ime Apelanta (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amer Ramić advokat iz Brčkog, podnio je 31. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 PS 001040 11 PŽ od 10. januara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi na ime duga (dodatnih izdataka) prema ugovoru o izradi projektne dokumentacije i izgradnje administrativnog objekta isplati novčani iznos bliže naveden u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da apelantu kao izvođaču radova na izgradnji administrativnog objekta tuženog ne pripada pravo na isplatu dodatnih izdataka prema pomenutom ugovoru, budući da u konkretnom slučaju sama činjenica da je nakon zaključenja ugovora došlo do poskupljenja građevinskog materijala nije dokaz da je apelant nabavio građevinski materijal po većoj cijeni, odnosno da je taj materijal zaista ugrađen u sporni administrativni objekat tuženog.

2. AP-1074/12

Z. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Predrag Radulović advokat iz Banja Luke, podnio je 22. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 03664 11 REV od 7. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužiteljici na ime duga isplati novčani iznos bliže naveden u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da je apelant, kao brat tužiteljice, prodao nekretnine koje su bile njihova zaostavština nakon smrti oca, na kojima je tužiteljica bila suvlasnik sa 1/3 dijela, te da je sav novac od kupoprodaje nekretnina zadržao za sebe bez osnova, zbog čega je sud obavezao apelanta da tužiteljici isplati novčani iznos približan jednoj trećini kupoprodajne cijene. Sud je ocijenio da apelant u postupku nije dokazao svoje tvrdnje da je prije izvršene kupoprodaje nekretnina imao postignut dogovor sa tužiteljicom da njemu pripadne sav novac od kupoprodaje jer je preuzeo brigu o njihovoj majci.

3. AP-3963/12

„Žitoprerada“ d.o.o. Prijedor (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Živko Dragosavljević advokat iz Prijedora, podnio je 16. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 PS 000426 12 PŽ od 24. oktobra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime glavnog duga prema ugovoru o isporuci pšenice isplati novčani iznos bliže naveden u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da apelant nije dokazao da je ispunio svoju obavezu prema pomenutom ugovoru, tj. da je tuženom isporučio robu, niti je u tom smislu predložio izvođenje dokaza, zbog čega je sud u smislu relevantnih odredaba Zakona o parničnom postupku odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. AP-4049/12

Željko Raguž (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kleka, Republika Hrvatska, podnio je 23. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 050726 12 REV od 29. augusta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju na ime duga prema ugovoru o jemstvu isplati novčani iznos bliže naveden u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da je apelant sa tužiteljem zaključio ugovor o jemstvu kojim se obavezao da će tužitelju kao kreditoru ispuniti obavezu i isplatiti iznos kredita u slučaju da V.Š. kao korisnik kredita to ne učini. Budući da je tužitelj ispunio svoju obavezu iz ugovora i predao V.Š. novčani iznos na ime kredita, a da V.Š. nije izvršio svoju ugovornu obavezu prema tužitelju i vraćao kredit na ugovoreni način, sud je u skladu sa odredbama čl. 997., 998.,1004., 1065. i 1066. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) apelanta kao jemca obavezao da izvrši obavezu prema tužitelju umjesto V.Š.

5. AP-4104/12

„Frigomehanika“ d.o.o. Novi Grad (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Grada, kojeg zastupa Borivoj Gak advokat iz Novog Grada, podnio je 29. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 61 0 PS 000 842 12 PŽ od 20. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju na ime duga isplati novčani iznos bliže naveden u dispozitivu presude. U postupku je utvrđeno da je apelant sa tužiteljem zaključio ugovor o učešću u finansiranju programa pripreme za zapošljavanje nezaposlenih radnika sa evidencije Zavoda za zapošljavanje Republike Srpske, prema kojem se apelant obavezao da će primiti 20 radnika sa evidencije Zavoda za zapošljavanje Republike Srpske za što će mu biti odobrena namjenska sredstva bespovratno. Također je utvrđeno da je tužitelj ispunio svoj dio ugovorne obaveze i da je apelantu uplatio ugovoreni iznos sredstava, ali da apelant nije ispunio u cjelosti svoju ugovornu obavezu, tj. nije obezbjedio radni odnos za 10 radnika u trajanju od 12 mjeseci, niti je za 10 radnika koje je zaposlio i čiji je radni odnos trajao kraće nego što je ugovoreno, plaćao doprinose za PIO, zbog čega ga je sud obavezao da tužitelju vrati neosnovano stečeni novčani iznos. Pored toga, sud je zaključio da su bez uticaja apelantovi navodi da nije mogao ispuniti svoju ugovornu obavezu zbog nastupanja promijenjenih okolnosti nakon zaključenja ugovora (blokiranja apelantovih računa od strane Poreske uprave zbog duga) budući da je apelant imao mogućnost da u skladu sa članom 133. i 134. ZOO traži raskid ugovora, a što apelant u konkretnom slučaju nije učinio.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 449/12.

Apelacioni navodi

U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-449/12 („Astra plan" d.o.o. Brčko,Z… | Sudska praksa | Aktio