Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4543/11 (Deutsche Touring Gmbh Frankfurt/M)
Odluka donesena 10. 04. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4543/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine u predmetu broj AP-4543/11, rješavajući apelacije Deutsche Touring Gmbh Frankfurt/M, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Deutsche Touring Gmbh Frankfurt/M podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 PS 902147 11 PŽ 2 od 4. oktobra 2011. godine i Deutsche Touring Gmbh Frankfurt/M podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 PS 902147 11 REV 2 od 14. juna 2012. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1.AP-4543/11 i AP-3236/12
Deutsche Touring Gmbh Frankfurt/M (u daljnjem tekstu: apelant), iz Frankfurta, kojeg zastupa Advokatska kancelarija Kebo&Guzin, iz Mostara, podnio je 28. novembra 2011. godine apelaciju (AP-4543/11) Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 PS 902147 11 PŽ 2 od 4. oktobra 2011. godine. U predmetnoj apelaciji je apelant naveo da je protiv osporene odluke izjavio reviziju. Apelant je 6. septembra 2012. godine podnio novu apelaciju (AP- 3236/12) Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 PS 902147 11 REV 2 od 14. juna 2012. godine, kojom je odlučeno o njegovoj reviziji protiv naprijed navedene odluke Kantonalnog suda. U konkretnom slučaju, konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari je odluka Vrhovnog suda, kojom je djelimično usvojen tužbeni zahtjev tužitelja i apelant obavezan da mu naknadi štetu na ime izmakle dobiti za period od 1. aprila 2002. godine do 31. decembra 2002. godine, zajedno sa troškovima postupka. Naime, u predmetnom parničnom postupku je, nakon provedenog dokaznog postupka, između ostalog utvrđeno da su parnične stranke 1993. godine i 1995. godine zaključile ugovore o obavljanju redovnog internacionalnog prevoza putnika, te da su oba ugovora zaključena na period od 15 godina. Dalje je navedeno da je provedenim dokazima utvrđeno da je apelant neosnovano jednostrano raskinuo ugovor sa tužiteljom mimo ugovorene procedure, ne poštujući odredbe o otkaznom roku, slijedom čega je zaključeno da je tužitelj djelimično dokazao osnovanost u pogledu traženog novčanog iznosa na ime izmakle dobiti. S tim u vezi je istaknuto da apelant nije imao ama baš nikakvog razloga za raskid ugovora, slijedom čega je zaključeno da je neosnovano njegovo pozivanje na odredbe čl. 124. i 127. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Također je konstatovano da je neosnovan apelantov prigovor zastare potraživanja, budući da se u konkretnom slučaju radilo o ugovoru o prevozu iz člana 648. ZOO-a, iz kojeg potraživanje zastarijeva u roku od tri godine (član 374. ZOO-a), imajući u vidu činjenicu da je izjavu o raskidu ugovora apelant sačinio 28. marta 2002. godine (sa dejstvom od 1. aprila 2002. godine) a da je predmetna tužba podnesena 31. marta 2005. godine (predzadnjeg dana zastarnog roka). Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4543/11.
Apelacioni navodi U navedenim apelacijama, apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u predmetnom parničnom postupku, koji je okončan odlukom Vrhovnog suda, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvao u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji u predmetnom parničnom postupku, okončanom odlukom Vrhovnog suda, utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke, kojom je okončan predmetni parnični postupak, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka Vrhovnog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić