Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-49/12 (Z. S.)
Odluka donesena 10. 04. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-49/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Zlatka Smajlović, protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 003859 11 Už od 11. novembra 2011. godine;
Branka Damjanović, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 U 001285 10 Uvp od 17. novembra 2011. godine;
Zlatan Bećirević, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 005544 11 U od 5. januara 2012. godine;
N.P., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 002964 11 Uvp od 25. januara 2012. godine;
Borislav Manojlović, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 001017 08 U od 5. aprila 2012. godine;
Milena Božić, protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 002405 08 U od 6. septembra 2012. godine; Suad Velić, protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 003713 12 Už od 14. novembra 2012. godine;zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-49/12
Zlatka Smajlović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, koju zastupa Elvis Mulaomerović iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, podnijela je 5. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 003859 11 Už od 11. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin zahtjev za vraćanje stana u posjed. U toku postupka je utvrđeno da apelantica nije živjela u trajnoj ekonomskoj zajednici sa svojim bratom (nosiocem stanarskog prava na predmetnom stanu) u istom stanu više od deset godina, niti je bila član njegovog porodičnog domaćinstva u smislu odredbe člana 6. Zakona o stambenim odnosima.
2. AP-163/12
Branka Damjanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupaju Emir Čolaković i Nina Dragoljić, advokati iz Zenice, podnijela je 11. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 U 001285 10 Uvp od 17. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, poslije smrti njenog oca koji je bio zadnji nosilac stanarskog prava, te je naloženo apelantici i drugima da u određenom roku isprazni od lica i stvari predmetni stan i stavi ga na raspolaganje vlasniku stana. U toku postupka je utvrđeno da između apelantice i njenog oca nije postojala trajna zajednica života i stanovanja u predmetnom stanu, zbog čega nisu bili ispunjeni uslovi predviđeni članom 6. stav 2. u vezi sa članom 21. stav 2. Zakona o stambenim odnosima u pogledu nastavka daljnjeg korištenja predmetnog stana od strane apelantice.
3. AP-217/12 Zlatan Bećirević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Maja Škoro, advokat iz Mostara, podnio je 13. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 005544 11 U od 5. januara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelantu nije priznato stanarsko pravo na stanu, niti mu je isti vraćen u posjed, te je određeno da privremenom korisniku prestaje pravo privremenog korisnika i da je dužan iseliti se iz predmetnog stana u određenom roku. U toku postupka je utvrđeno da je apelant predmetni zahtjev podnio 21. juna 2002. godine, odnosno, nakon isteka zakonom propisanog roka, te mu je prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu i isti mu nije vraćen u posjed, na osnovu člana 5. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.
4. AP-1121/12
N.P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, podnio je 26. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 002964 11 Uvp od 25. januara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vraćanje stana u posjed, kao članu porodičnog domaćinstva svog umrlog oca. U toku postupka je utvrđeno da nije bilo nijednog valjanog dokaza na osnovu kojeg bi se moglo zaključiti da je apelant bio član porodičnog domaćinstva svog umrlog oca, kao nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima.
5. AP-1557/12
Borislav Manojlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zlatko Tirić, advokat iz Sarajevo, podnio je 26. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 001017 08 U od 5. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, na kojem je apelantov umrli djed bio nosilac stanarskog prava. U toku postupka je utvrđeno da apelant sa svojim djedom, nosiocem stanarskog prava, i bakom, sunosiocem stanarskog prava na predmetnom stanu, nije trajno živio i stanovao u predmetnom stanu u periodu od 24. juna 1986. godine, kada je prijavio prebivalište na adresi predmetnog stana, pa u momentu djedove smrti (1992. godine) i bakine smrti (1997. godine), kao i nakon njihove smrti.
6. AP-3846/12
Milena Božić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Senija Poropat, advokat iz Vogošće, podnijela je 7. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 002405 08 U od 6. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantičin zahtjev za vraćanje stana u posjed. U toku postupka je utvrđeno da je apelantica ušla u posjed predmetnog stana u posjed bez valjanog pravnog osnova, te da nije postojala zakonska mogućnost sticanja stanarskog prava, imajući u vidu odredbu člana 11. Zakona o stambenim odnosima.
7. AP-4602/12
Suad Velić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, podnio je 25. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 003713 12 Už od 14. novembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za dodjelu zamjenskog stana za uništeni stan na kojem je apelant bio nosilac stanarskog prava. U toku postupka je utvrđeno da apelant nije ispunjavao Opšte kriterije propisane Zakonom o izbjeglicama i raseljenim licima iz Bosne i Hercegovine, s obzirom da su apelant i članovi njegovog porodičnog domaćinstva od 1991. godine na teritoriji Bosne i Hercegovine imali drugu stambenu jedinicu, koja se smatrala uslovnom za stanovanje.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-49/12.
Apelacioni navodi
U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić