Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5477/10 (I. B.)
Odluka donesena 10. 04. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5477/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine, u predmetu broj AP 5477/10, rješavajući apelaciju Ilije Burića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ilije Burića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000 391 08 Rev od 1. septembra 2010. godine i presude Okružnog suda u Bijeljini broj 456/04 od 11. juna 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ilija Burić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Faik Muhić advokat iz Tuzle, podnio je 9. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000 391 08 Rev od 1. septembra 2010. godine i presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 456/04 od 11. juna 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-642/02 od 19. godine odbijen je tužbeni zahtjev Opštine Bijeljina (u daljnjem tekstu: tužitelj) za raskid ugovora o korištenju kredita iz sredstava samodoprinosa za zapošljavanje broj 18/91 od 14. marta 1991. godine zaključenog između tužitelja kao davaoca kredita i apelanta kao korisnika kredita (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), te zahtjev za isplatu iznosa kredita od 53.333,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 18. marta 1991. godine do isplate. Istom presudom tužitelj je obavezan da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.400,00 KM. U obrazloženju presude Osnovni sud je prvenstveno konstatirao da je tužitelj preciziranim tužbenim zahtjevom umjesto ranije potraživanog iznosa izraženog u dinarima tražio isplatu iznosa od 53.333,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 18. marta 1991. godine. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je predmetnim ugovorom tužitelj odobrio apelantu namjenski kredit iz sredstava samodoprinosa za zapošljavanje u visini 480.000,00 dinara te da je tužitelj omogućio apelantu korištenje sredstava od 18. marta 1991. godine. Također je utvrđeno da je apelant bio vlasnik samostalne poslastičarske radnje i da se obavezao da će korištenjem sredstava proširiti proizvodne kapacitete i zaposliti četiri radnika s tim da je ugovoreno da će se vraćanje zajma vršiti u polugodišnjim anuitetima i da prvi anuitet dospijeva 1. avgusta 1992. godine. Osnovni sud je nadalje utvrdio da je ugovorom predviđeno da će se ugovor raskinuti, a apelant obavezati da tužitelju vrati ukupan iznos revalorizovanog kredita ako, između ostalog, ne vrši ili neuredno vrši otplatu dospjelih rata. Osnovni sud je nadalje naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da apelant nije otplatio niti jednu ratu doznačenih kreditnih sredstava po predmetnom ugovoru. Osnovni sud je također naveo da je iznos od 53.333,00 KM revalorizovanog kredita utvrdio na osnovu finansijskog vještačenja. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje Osnovni sud je odlučujući o apelantovom istaknutom prigovoru zastarjelosti potraživanja utvrdio da je potraživanje tužitelja zastarjelo protekom roka od tri godine shodno odredbi člana 372. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) računajući od dospijeća prvog anuiteta do podnošenja tužbe, te je tužbeni zahtjev odbio.
3. Presudom Okružnog suda broj 456/04 od 11. juna 2008. godine žalba tužitelja je uvažena i prvostepena presuda je preinačena tako da je usvojen tužbeni zahtjev i utvrđeno da je raskinut ugovor o korištenju kredita iz sredstava samodoprinosa za zapošljavanje broj 18/91 od 14. marta 1991. godine koji je zaključen između tužitelja i apelanta kao korisnika kredita što je apelant dužan priznati i trpjeti (stav 1 izreke). Apelant je obavezan da tužitelju na ime vraćanja kredita isplati iznos od 53.333,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos počev od 19. maja 2002. godine pa do konačne isplate, te mu nadoknaditi troškove postupka. U obrazloženju presude Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo budući da od dospijeća prvog anuitete (1. avgust 1992. godine) do podnošenja tužbe 25. novembra 1994. godine, nije prošlo više od tri godine u smislu odredbe člana 372. ZOO. Stoga, Okružni sud je primjenom načela jednake vrijednosti davanja iz odredbe člana 15. ZOO i načela savjesnosti i poštenja iz odredbe člana 12. Istog zakona, a uvažavajući pri tom nalaz vještaka finansijske struke, uvažio žalbu tužitelja i prvostepenu odluku preinačio tako da je udovoljio tužbenom zahtjevu u cijelosti.
4. Presudom Vrhovnog suda broj 118 0 P 000 391 08 Rev od 1. septembra 2010. godine odbijena je revizija apelanta. U obrazloženju presude sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove nižestepenih sudova te je naveo da je drugostepena presuda pravilna jer su parnične stranke radi postizanja određenog cilja, po mišljenju Vrhovnog suda zaključile dvostrani pravni posao sa svim karakteristikama ugovora o zajmu iz člana 577. ZOO iako je taj ugovor imenovan kao ugovor o kreditu koji je po svojoj suštini najčešći i najznačajniji oblik ugovora o zajmu ali je pojmovno i sadržinski definiran odredbom člana 1065. ZOO. Naime, Vrhovni sud je ukazao da prema odredbi člana 1065. ZOO ugovor o kreditu kao davalac kredita zaključuje samo banka, dok se kod ugovora o zajmu kao davalac zajma može pojaviti bilo koje fizičko ili pravno lice. Po mišljenju Vrhovnog suda pogrešno imenovanje ugovora nema posljedica za ugovorne strane.
5. Nadalje je navedeno da su parnične stranke u smislu člana 10. ZOO saglasnošću slobodno izraženih volja uredile svoje odnose definirajući ugovorom prava i obaveze, da je tužitelj u cijelosti izvršio svoje obaveze isplatom ugovorenog iznosa apelantu, koji je prema nalazu vještaka T.P. preračunat u KM na dan isplate iznosio 53.333,00 KM. Također je navedeno da nije sporno da apelant nije ispunio niti dio svoje obaveze vraćanja sredstava zajma po dospijeću, pa ni prvog anuiteta koji je dospio za isplatu 1. avgusta 1992. godine niti je tražio izmjenu ugovora. Budući ući da je tužitelj u cijelosti izmirio obaveze iz ugovora pa shodno odredbi člana 132. stav 2. ZOO ima pravo da mu se vrati ono što je dao, Vrhovni sud zaključio da su u ovakvoj situaciji nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su utvrdili da je predmetni ugovor raskinut. Nadalje sud je naveo da bi pravo tužitelja da traži odnosno obaveza apelanta da vrati primljeni iznos sa ugovorenom kamatom postojala, u smislu člana 558. stav 1. i člana 562. stav 1. ZOO, i da nije došlo do raskida ugovora.
6. Vrhovni sud je obrazložio da je prema zakonskoj definiciji ugovora o zajmu (član 557. ZOO), a što su ugovorile i parnične stranke, apelant bio dužan vratiti isti iznos novca uvećan za ugovorenu kamatu. Budući da apelant tužitelju nije vratio onaj broj jedinica na koji obaveza glasi (obaveza je utvrđena na iznos od 480.000,00 dinara), sud je naveo da je neosnovano pozivanje apelanta na odredbu člana 394. ZOO (načelo monetarnog nominalizma) prema kojoj, kad obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, izuzev kad zakon određuje nešto drugo. U konkretnom slučaju apelant nije tužitelju u ugovorenom roku, a ni kasnije vratio zajam ugovoren u dinarima, pa nije moguće zbog naprijed navedenih razloga primijeniti odredbu člana 394. ZOO, odnosno načelo monetarnog nominalizma, jer je dužnik svojom krivicom pao u docnju u smislu odredbe člana 324. ZOO čime bi tužitelj zbog navedenih promjena u vrijednosti dinara pretrpio štetu. Zbog navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je uz pomoć vještaka finansijske struke iznos u dinarima koji je apelant dugovao tuženiku konvertovao u čvrstu valutu (njemačku marku) prema kursu u vrijeme dospjeća obaveze apelanta a potom konvertebilnu marku kao sredstva plaćanja u Bosni i Hercegovini.
7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). U apelaciji apelant navodi hronologiju predmetnog postupka, te smatra da sudovi u konkretnom slučaju nisu razjasnili da li se radi o ugovoru o kreditu ili ugovotu o zajmu. U suštini apelant smatra da su u konkretnom slučaju Okružni sud i Vrhovni sud pogrešno primijenili načelo monetarnog nominalizma, i to čl. 394. i 395. ZOO.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi, sa navodima o kršenju prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
11. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su Okružni sud i Vrhovni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, te podržavajući vlastitu praksu u predmetu koji je pokretao slična činjenična i pravna pitanja (vidi Ustavni sud, odluka AP 3098/07 od 11. februara 2010. godine dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić