Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-666/12 (A. K.,N. G. i M. G.,N. M.,M. B.,S. O. i A. J. i H. C.)
Odluka donesena 10. 04. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-666/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine, u predmetu broj AP-666/12, rješavajući apelacije Almira Kardaša i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Almir Kardaš, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 003684 11 Gž od 23. decembra 2011. godine;
Nenad Garić, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 004399 11 Gž od 6. decembra 2011. godine;
Milenko Gavrić, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3P 001474 12 Gž od 21. maja 2012. godine;
Nijaz Muslić, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 001270 12 Gž od 17. aprila 2012. godine;
Miro Bandić, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 000067 12 Gž od 18. aprila 2012. godine;
Sakib Osmanović, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 000850 12 Gž od 25. aprila 2012. godine;
Asim Jusić, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 003664 12 Gž od 14. augusta 2012. godine;
Hasib Cerić, protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 001271 12 Gž od 25. septembra 2012. godine; zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-666/12
Almir Kardaš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 17. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 003684 11 Gž od 23. decembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi isplate naknade za troškove prevoza na posao i sa posla na određenoj relaciji za određeni period. U toku postupka je utvrđeno da apelant nije imao pravo na nabavku mjesečne karte ili refundaciju stvarnih troškova mjesečne karte, jer u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene nužne pretpostavke za primjenu člana 3. stav 2. Odluke o visini, načinu i postupku ostvarivanja prava na naknadu za prevoz na posao i prevoz sa posla u institucijama Bosne i Hercegovine, na kojem je apelant zasnovao svoj tužbeni zahtjev.
2. AP-668/12
Nenad Garić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 17. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 004399 11 Gž od 6. decembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi poništenja određenih rješenja, održavanja na snazi određenog rješenja, te obavezivanja tužene da apelantu isplati naknadu troškova premještaja. U toku postupka je utvrđeno da apelant nije dokazao da su predmetnim rješenjima povrijeđene odredbe člana 78. Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine, te čl. 42. i
43. Pravilnika o platama i drugim naknadama profesionalnih vojnih lica na službi u Ministarstvu odbrane Bosne i Hercegovine i Oružanim snagama Bosne i Hercegovine. Nadalje, utvrđeno je da apelant zbog premještaja mjesta službe nije promijenio ranije prebivalište, jer sa članovima porodice nije preselio u Sarajevo, pa nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke da mu tužena isplati naknadu koja je propisana relevantnim zakonskim odredbama.
3. AP-2269/12 Milenko Gavrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 18. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3P 001474 12 Gž od 21. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi isplate razlike plate za određeni period. U toku postupka je utvrđeno da je tužena u spornom periodu pravilno postupila kada je apelantu obračunavala i isplaćivala platu koja mu je isplaćivana u identičnom iznosu u mjesecima prije donošenja naredbe za apelanta i stavljanja apelanta u stanje u toku službe „na raspolaganje“.
4. AP-2270/12
Nijaz Muslić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 18. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 001270 12 Gž od 17. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi isplate naknade troškova privremenog smještaja. U toku postupka su izvedeni dokazi i utvrđeno činjenično stanje, te na osnovu toga odbijena apelantova tužba.
5. AP-2271/12
Miro Bandić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 18. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 000067 12 Gž od 18. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi isplate dodatka na platu u određenom novčanom iznosu, kao i dodatka na minuli rad u određenom novčanom iznosu. U toku postupka je utvrđeno da apelant nije imao zakonom konstituisano pravo na isplatu predmetnih naknada iz radnog odnosa u drugačijem iznosu od one koju je imao prema ranijim entitetskim propisima. Nadalje, nakon preuzimanja u Oružane snage Bosne i Hercegovine, apelant nije mogao imati nikakvo legitimno očekivanje da će u prelaznom periodu, do konačne odluke o njegovom statusu, njegove naknade biti povećane, jer navedeno nije predviđala nijedna zakonska odredba.
6. AP-2276/12
Sakib Osmanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 18. juna 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 000850 12 Gž od 25. aprila 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena apelantova tužba i obavezana tužena da apelantu isplati određene novčane iznose na ime razlike naknade za cjelodnevnu ishranu u toku rada i na ime naknade troškova prevoza od kasarne do mjesta održavanja kursa. Nadalje, istom odlukom odbijeni su apelantovi tužbeni zahtjevi za isplatu razlike naknade za cjelodnevnu ishranu u toku rada preko dosuđenog iznosa i za isplatu stvarnih troškova prevoza na određenoj relaciji u dane vikenda. U toku postupka je utvrđeno da je tužena za vrijeme trajanja predmetnog kursa bila dužna po odredbi člana 9. stav 1. Pravilnika o školovanju i usavršavanju u Ministarstvu odbrane i Oružanim snagama Bosne i Hercegovine apelantu obezbijediti ishranu, te je apelantov tužbeni zahtjev djelomično usvojen, dok je u preostalom dijelu odbijen zbog zastare potraživanja. Nadalje, apelant je imao pravo i na naknadu troškova prevoza od kasarne do mjesta održavanja kursa, jer su isti za apelanta predstavljali nužne i stvarne troškove nastale povodom školovanja na koje je upućen. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu stvarnih troškova prevoza na određenoj relaciji u dane vikenda, utvrđeno je da je apelantu u spornom periodu isplaćivana naknada troškova odvojenog života i da prema odredbama prethodno navedenog Pravilnika nije mu pripadalo pravo na navedene troškove.
7. AP-3519/12
Asim Jusić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vogošće, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 5. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 003664 12 Gž od 14. augusta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba radi isplate razlike naknade za troškove prevoza na posao i sa posla na određenoj relaciji. U toku postupka je utvrđeno da je tužena, pravilno primjenjujući relevantne zakonske i podzakonske odredbe, odredila da apelantu pripada pravo na naknadu troškova prevoza na posao i sa posla u međugradskom saobraćaju u visini osam pojedinačnih karti javnog prevoznika, počev od određenog datuma, koja naknada za prevoz se apelantu isplaćivala.
8. AP-4086/12
Hasib Cerić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Olova, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 28. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 001271 12 Gž od 25. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojena apelantova tužba i obavezana tužena da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime troškova privremenog smještaja za određeni period, dok je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za drugi period. U toku postupka je utvrđeno da je apelantu pravo na predmetnu naknadu pripadalo od dana podnošenja zahtjeva, a ne od dana stupanja u službu.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-666/12.
Apelacioni navodi
U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić