Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-748/12 (JP "Elektroprivreda BiH" d.d. Sarajevo, Zavisno društvo Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla,Federacija BiH – Vlada Federacije BiH)
Odluka donesena 10. 04. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-748/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Ime Apelanta, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 004703 10 Gž od 25. januara 2012. godine;
Federacija BiH – Vlada Federacije BiH, protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 026646 12 Rsž od 13.
februara 2012. godine;
Ime Apelanta, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 002187 11 Gž od 21. augusta 2012. godine;
Ime Apelanta, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 001126 12 Rev od 2. jula 2013. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-748/12 JP "Elektroprivreda BiH" d.d. Sarajevo, Zavisno društvo Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 23. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 P 004703 10 Gž od 25. januara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju isplati na ime rente određene mjesečne iznose za određene vremenske periode, sve pobliže precizirano u izreci presude, kao i da mu počev od 1. januara 2009. godine do drugačije odluke suda plaća na ime rente mjesečno po 380,40 KM, a umjesto iznosa od po 352,74 KM, koliko je bio dužan plaćati na osnovu pravosnažne presude prvostepenog suda od 21. februara 2008. godine. Naime, Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, citirao odredbu člana 196. Zakona o obligacionim odnosima i naveo da kako činjenično stanje u pogledu visine penzionih primanja tužitelja i penzionih primanja uporednih penzionera A.M. i S.M. u traženom periodu nije ni bilo sporno, a što proizilazi iz uvjerenja Federalnog zavoda PIO od 4. novembra 2009. godine za tužitelja, kao i za A.M. i S.M. od 14. januara 2010. godine, te da kako je tužitelj svoj tužbeni zahtjev konačno opredijelio upravo na temelju tih nespornih pokazatelja među strankama, to je taj sud ocijenio da tužitelju u skladu sa navedenom zakonskom odredbom i pripada pravo na izmjenu rente, na način i u visini kako je to odlučeno u izreci presude.
2. AP-1036/12 Federacija BiH – Vlada Federacije BiH (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Federalno pravobranilaštvo, podnio je 19. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 026646 12 Rsž od 13. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da izvrši prijavu tužitelja na obavezno osiguranje u nadležnom Federalnom zavodu PIO za period od 1. marta 2003. do 1. januara 2006. godine, te mu je naloženo da tužitelju izvrši obračun i uplatu obaveznih doprinosa na isplaćene plaće za navedeni vremenski period, na način pobliže preciziran u izreci prvostepene presude. Kantonalni sud je u obrazloženju presude istakao da je u konkretnoj pravnoj stvari lex specialis Zakon o PIO, te je citirao odredbe čl. 3. i 101. tog zakona. Također, Kantonalni sud je naglasio da je, pri nespornom utvrđenim činjenicama da za tužitelja apelant nije uplaćivao doprinose u spornom periodu, na iznos plata, koji je utvrđen na osnovu pravosnažne presude prvostepenog suda iz koje, suprotno stavu žalbe proističe da je tužitelj u spornom periodu radio kod apelanta, prvostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog prava i to člana 119. stav 2. navedenog zakona obavezao apelanta, kao obveznika doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, da izvrši uplatu tog doprinosa na ime tužitelja, a u korist Federalnog zavoda PIO.
3. AP-3262/12 JP "Elektroprivreda BiH" d.d. Sarajevo, Zavisno društvo Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzla, podnio je 10. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 002187 11 Gž od 21. augusta 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom apelant je obavezan da tužitelju isplati na ime rente određene mjesečne iznose za određene vremenske periode, sve pobliže precizirano u izreci presude, kao i da mu počev od 1. augusta 2008. godine do drugačije odluke suda plaća na ime rente mjesečno po 141,39 KM, a umjesto iznosa od po 86,20 KM, koliko je bio dužan plaćati na osnovu pravosnažne presude prvostepenog suda od 23. marta 2004. godine. U obrazloženju presude je, između ostalog, konstatovano da je u konkretnom slučaju riječ o zahtjevu za povećanje dosuđene rente, koji se temelji na odredbi člana 196. Zakona o obligacionim odnosima, kako je to pravilno zaključio i prvostepeni sud, te da budući da tužitelj traži povećanje rente dosuđene ranijim pravosnažnim presudama, onda se u smislu navedene zakonske odredbe cijene relevantne okolnosti, a to je da li su se znatnije promijenile okolnosti koje je sud imao u vidu prilikom donošenja ranije odluke. Dakle, Kantonalni sud je ukazao na to da je za donošenje odluke o izmjeni dosuđene rente od odlučnog značaja raspraviti i utvrditi da li su se i u čemu znatnije promijenile okolnosti na osnovu kojih je donesena ranija odluka o renti, a to je prvostepeni sud pravilno učinio u konkretnom slučaju.
4. AP-3617/12 JP "Elektroprivreda BiH" d.d. Sarajevo, Zavisno društvo Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzla, podnio je 17. oktobra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 001126 12 Rev od 2. jula 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 29. augusta 2013. godine. U konkretnom slučaju prvostepenom presudom od 15. jula 2011. godine izmijenjena je prvostepena presuda od 21. novembra 1997. godine kojom je tužitelju određena renta u mjesečnom iznosu od 129,25 KM i obavezan je apelant da tužitelju počev od 1. aprila 2007. do 14. jula 2011. godine isplati razliku manje isplaćene rente u mjesečnim iznosima od po 188,15 KM, a od donošenja prvostepene presude tj., od 15. jula 2011. godine pa ubuduće da plaća mjesečnu rentu u iznosu od 317,40 KM dok za to budu postojali zakonski uslovi ili do druge odluke suda. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, citirao odredbu člana 196. Zakona o obligacionim odnosima i ukazao na to da kako se u konkretnom slučaju, a što su pravilno zaključili nižestepeni sudovi, radi upravo o izmjeni odluke o visini rente, te da iz činjeničnog utvrđenja očito proizilazi da su se okolnosti koje je sud imao u vidu prilikom određivanja visine rente po pravomoćnoj presudi od 21. novembra 1997. godine (čija se izmjena traži), nesumnjivo izmijenile, to su pravilno nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo, tj. navedenu zakonsku odredbu i pravilno odlučili kada su apelanta obavezali na isplatu rente, na način i u visini kako je to odlučeno u izreci prvostepene presude. Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-748/12.
Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
S obzirom na to da su u predmetnim apelacijama apelanti nosioci javne vlasti, ili imaju status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da oni ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić