Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-852/12 (F. M.,M.L. i M. B. i drugi)

Odluka donesena 10. 04. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-852/12

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine, u predmetu broj Broj predmeta, rješavajući apelacije Ime Apelanta i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Fatima Muhić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 001418 10 Rev od 29. novembra 2011. godine;

M.L., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 025353 11 Rev od 21. februara 2012. godine;

Mirsad Beharić i Ramiza Beharić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 036439 11 Rev od 31. maja 2012. godine;

Bahra Didović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 038743 11 Rev od 21. septembra 2012. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-852/12

Fatima Muhić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Donjeg Vakufa, podnijela je 5. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 46 0 P 001418 10 Rev od 29. novembra 2011. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da ugovor o poklonu nekretnina od 2. marta 2006. godine, koji su zaključili dužnik Dž.M. kao poklonodavac i apelantica kao poklonoprimac, nema dejstva prema tužiteljici u obimu potrebnom za ispunjenje njenih dospjelih potraživanja iz pravosnažne presude Općinskog suda u Bugojnu od 20. marta 2006. godine. Također, istaknuto je da je apelantica dužna trpiti da se potraživanje tužiteljice u određenom novčanom iznosu namiri iz vrijednosti određenih nekretnina, sve pobliže precizirano u izreci prvostepene presude. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da, vezano za tvrdnje revizije o ishitrenosti, neutemeljenosti i nezakonitosti nižestepenih odluka obzirom na vrijeme sačinjavanja darovnog ugovora, donošenja presude tužiteljičinom dužniku i poklonodavcu Dž.M., te pitanja dospjelosti za naplatu, taj sud primjećuje da su u potpunosti ispunjeni uslovi iz čl. 280., 281., 283. i 285. Zakona o obligacionim odnosima, jer nije sporno da je presuda Dž.M. donijeta 20. marta 2006. godine, te potvrđena 6. septembra 2007. godine od strane drugostepenog suda. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da ako se ima u vidu da je darovni ugovor sačinjen pred donošenje prvostepene presude na 18 dana, odnosno 2. marta 2006. godine, očito je da je dužnik Dž.M., na opisani način – zaključivanjem darovnog ugovora i prenosom darovanih nekretnina supruzi (apelantici), pokušao preduzeti pravnu radnju na štetu povjeritelja (član 280. stav 2. u vezi sa članom 281. stav 2. navedenog zakona), a poklonoprimcu, tj. apelantici je očito bilo poznato da preduzetim raspolaganjem nanosi štetu povjeriteljici.

2. AP-1435/12

M.L. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banja Luke, podnio je 20. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 025353 11 Rev od 21. februara 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tuženi da mu solidarno isplate određeni novčani iznos i prijedlog za izdavanje privremene mjere kojom će se zabraniti tuženima prometovanje – prodaja nekretnina, pobliže preciziranih u izreci prvostepene presude, te da se naloži zemljišno knjižnom uredu Osnovnog suda u Banja Luci i katastru nekretnina Općine Banja Luka da izvrše zabilježbu privremene mjere do okončanja predmetnog sudskog postupka. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naglasio da između parničnih stranaka nije sporno da su 4. novembra 1993. godine zaključili ugovor o razmjeni nekretnina na relaciji Banja Luka – Bjelovar i da je apelant, pri zaključenju ugovora, isplatio tuženima iznos od 25.000,00 DEM (objekat apelanta nije bio završen), da je pravosnažnom presudom utvrđeno da je predmetni ugovor ništav i naložena je međusobna restitucija u odnosu na date i primljene nekretnine. Nadalje, Vrhovni sud je citirao odredbu člana 104. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima i ukazao na to da je na osnovu nalaza vještaka M.P. od 6. aprila 2006. godine utvrđeno da su tuženi u adaptaciju i završetak gradnje apelantovog objekta uložili iznos od 57.856,68 KM, te da su, shodno tome, nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev. Naime, Vrhovni sud je konstatovao da su tuženi izvršili obavezu vraćanja objekta apelantu, ali ne u stanju u kakvom su ga primili pri zaključenju ugovora, već nakon što su izvršili radove utvrđene od strane vještaka, čime je povećana njegova vrijednost, pa su na taj način, i po shvatanju tog suda, izvršili obavezu restitucije primljenog novčanog iznosa.

3. AP-2703/12

Mirsad Beharić iz Republike Austrije i Ramiza Beharić iz Kraljevine Švedske (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Marjana Kulenović, advokat iz Banja Luke, podnijeli su 19. jula 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 036439 11 Rev od 31. maja 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev pravnog prednika apelanata kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o razmjeni nekretnina, zaključen dana 25. augusta 1993. godine u Banja Luci između njega i S.D., pravnog prednika tuženih, kao i dopune tog ugovora zaključene 26. novembra 1993. godine između istih stranaka, kojim su razmijenjene nekretnine apelanata u Banja Luci za nekretnine S.D. u Visokom, slijedom čega je odbijen i zahtjev da tuženi O.Š. preda u posjed i slobodno raspolaganje pravnom predniku apelanata nekretnine koje se nalaze u Banja Luci i da trpi uknjižbu prava svojine pravnog prednika apelanata na tim nekretninama. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, pored ostalog, naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je prilikom zaključenja spornog ugovora pravni prednik apelanata mogao izraziti pravu volju odnosno da je njegova volja za zaključenje predmetnog ugovora bila slobodno izražena, pa da iz tog razloga ugovor nije ništav u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima. Isto tako, Vrhovni sud je istakao da činjenica da je sporni ugovor zaključen nakon izbijanja sukoba na prostorima bivše SR BiH nije dovljna za zaključak da je taj ugovor ništav, čak i kada se uzmu u obzir općepoznate okolnosti izazvane ratnim stanjem i pripadnost pravnog prednika apelanata manjinskoj etničkoj zajednici.

4. AP-4328/12

Bahra Didović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, koju zastupa Meliha Filipović, advokat iz Banja Luke, podnijela je 10. decembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 038743 11 Rev od 21. septembra 2012. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je ništav ugovor o otkupu stana zaključen dana 28. septembra 2004. godine između prvotuženog i apelantice kao drugotužene, kojim je prvotuženi dao u otkup, a apelantica otkupila stan u državnoj svojini kao poseban dio zgrade u Banja Luci, pobliže preciziran u izreci drugostepene presude, te je, također, utvrđeno da ugovor nema pravno dejstvo i da se promjene nastale u zemljišno knjižnom stanju brišu. U obrazloženju presude je, između ostalog, konstatovano da je drugostepeni sud pravilnog stanovišta da je dejstvo odluke koje je bilo osnov za otkup stana otpalo radnjom povlačenja tog prijedloga i da tužitelj, saglasno odredbi člana 19. stav 2. Zakona o stambenim odnosima ima jednaka prava na predmetnom stanu kao i apelantica. Nadalje, navedeno je da kako otkup predmetnog stana nije izvršen u skladu sa odredbom člana 10. stav 2. Zakona o privatizaciji državnih stanova, to je drugostepeni sud pravilno zaključio da je isti protivan prinudnim propisima, pa je pozivom na odredbu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima, utvrdio njegovu ništavost.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-852/12.

Apelacioni navodi

U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-852/12 (F. M.,M.L. i M. B. i drugi) | Sudska praksa | Aktio