Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-306/11 (N. C. i M. C.)

Odluka donesena 10. 04. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član II/5. Ustava BiH (Pravo na povratak)
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Ratna šteta
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Zastara
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-306/11

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 306/11, rješavajući apelaciju Nurudina Cvrka i Muamera Cvrka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija, Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nurudina Cvrka i Muamera Cvrka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000253 09 Rev od 15. novembra 2010.

godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Gž-07-000754 od 6. februara 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Srebrenici broj 082-0-P-06-000150 od 23. augusta 2007. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Nurudin Cvrk i Muamer Cvrk (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Mira Zekić, advokat iz Bratunca, podnijeli sud 20. januara 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000253 09 Rev od 15. novembra 2010. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Gž-07- 000754 od 6. februara 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Srebrenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 082-0-P-06-000150 od 23. augusta 2007. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske, kao zakonskog zastupnika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 12. februara 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud i tužena putem Pravobranilaštva Republike Srpske su dostavili odgovor na apelaciju 20. i 28. februara 2014. godine. Vrhovni sud i Osnovni sud nisu dostavili odgovore na apelaciju.

4. Odgovori na apelaciju dostavljeni su opunomoćeniku apelanata 21. marta 2014. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Osnovnog suda broj 082-0-P-06-000150 od 23. augusta 2007. godine, koja je potvrđena presudama Okružnog suda i Vrhovnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tužena obaveže da im preda u posjed kuću (bliže oznake navedene u izreci presude) i zgradu (bliže oznake u izreci presude) koje se nalaze u Srebrenici, kao i kompletne instalacije za grijanje i druge pokretne stvari prema spisku koji je sastavni dio tužbe ili da im isplati 500.000,00 KM sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, počev od podnošenja tužbe do isplate.

7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da su apelanti tužbu protiv tužene podnijeli 1. augusta 2006. godine a svoj tužbeni zahtjev precizirali na ročištu za glavnu raspravu 18. juna 2007. godine. U tužbi su naveli da su prije izbijanja ratnih djejstava bili vlasnici nekretnina i pokretnih stvari navedenih u tužbenom zahtjevu koje su tokom rata potpuno uništene, pa su od tužene zatražili da im preda u posjed individualno određene stvari ili da im za uništene stvari naknadi štetu u visini od 500.000,00 KM. Tužena je u cijelosti osporila postavljeni tužbeni zahtjev, istakla prigovor nedostatka pasivne legitimacije i prigovor zastare potraživanja. Nakon ocjene izvedenih dokaza, pojedinačno i u uzajamnoj vezi, Osnovni sud je utvrdio da su apelanti bili vlasnici pokretnih i nepokretnih stvari koje su naveli u tužbi, da su zahtjev za povrat imovine podnijeli Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica 2. marta 2000. godine, ali da stvari koje su tužbom tražili nisu u posjedu tužene, jer su u toku rata uništene ili pokradene, pa se ovom tužbenom zahtjevu nije moglo udovoljiti. U pogledu alternativnog tužbenog zahtjeva kojim su apelanti tražili da im tužena isplati iznos od 500.000,00 KM, dakle, nadoknadi štetu kao protivvrijednost pokretnih i nepokretnih stvari, Osnovni sud je naveo da se kod utvrđivanja materijalne štete, osim štete, mora dokazati uzročna veza između protivpravne radnje, štete i štetnika, a u postupku to nije dokazano, pa je osnovan prigovor tužene o nedostatku pasivne legitimacije. Osim toga, Osnovni sud je kao osnovan ocijenio i prigovor zastare potraživanja, jer je uvidom u prijemni pečat tužbe apelanata utvrđeno da je predata sudu 1. augusta 2006. godine, dakle, po isteku rokova iz odredbe člana 376. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Ovom odredbom je, naime, propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i lice koje je štetu prouzrokovalo (član 376. stav 1, subjektivni rok) a u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala (član 376. stav 2, objektivni rok). U konkretnoj situaciji, kako je dalje navedeno, apelantima je šteta nesporno nastala u vrijeme kada je u Republici Srpskoj bilo proglašeno ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti. U pogledu rokova zastarjelosti, navedeno je da ratno stanje ima značaj nesavladive prepreke iz člana 383. ZOO za vrijeme čijeg trajanja apelanti nisu mogli zahtijevati ispunjenje obaveze. Ratno stanje je, međutim, ukinuto Odlukom Narodne skupštine Republike Srpske od 19. juna 1996.godine, koja je stupila na snagu danom donošenja, kada je prestao zastoj zastarijevanja. Osnovni sud je ocijenio da su apelanti, računajući od 19. juna 1996. godine, propustili i subjektivni i objektivni rok da zahtijevaju naknadu štete za uništene objekte i pokretne stvari, zbog čega je prigovor zastare potraživanja prihvaćen kao osnovan i alternativno postavljeni tužbeni zahtjev apelanata za naknadu štete odbijen kao neosnovan, primjenom odredbe člana 360. stav 1. ZOO. Navedenom odredbom je propisano da zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

8. Okružni sud je Presudom broj 012-0-Gž-07-000754 od 6. februara 2009. godine žalbu apelanata odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju je Okružni sud naveo da iz prvostepene presude proizlazi da je u pogledu glavnog, stvarno pravnog tužbenog zahtjeva, prvostepeni sud pravilno utvrdio da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 37. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO). Naime, u postupku je nesporno utvrđeno da su nekretnine čiji su povrat u posjed apelanti zatražili tokom rata devastirane i uništene, te da ih stoga tužena ne drži u posjedu, pa nisu ni ispunjeni uvjeti iz odredbe člana 37. ZOSPO. Prema citiranoj zakonskoj odredbi, vlasnik tužbom može tražiti povrat individualno određene stvari, pri čemu mora dokazati da na stvari čiji povrat traži ima pravo vlasništva, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog, dakle, uz ispunjenje oba uvjeta, što u konkretnoj situaciji nije slučaj. U pogledu zahtjeva za naknadu materijalne štete za uništene pokretne i nepokretne stvari, Okružni sud je ocijenio da je i u ovom dijelu prvostepeni sud donio pravilnu i zakonitu odluku, jer je potraživanje apelanata zastarjelo u smislu odredbi iz čl. 360. i 376. ZOO. Prvostepena presuda je, po ocjeni Okružnog suda, donesena bez povreda odredaba parničnog postupka, na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, uz pravilnu primjenu materijalnog prava, iz kog razloga je žalba apelanata odbijena i prvostepena presuda u cijelosti potvrđena.

9. Vrhovni sud je Presudom broj 118 0 P 000253 09 Rev od 15. novembra 2010. godine odbio reviziju apelanata izjavljenu protiv presude Okružnog suda. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da revizija nije osnovana i da su odluke nižestepenih sudova pravilne. Prihvatajući razloge iz tih presuda, Vrhovni sud je potvrdio pravilnost odluke u odnosu na stvarno pravni zahtjev apelanata kojim su tražili predaju u posjed pokretnih i nepokretnih stvari, temeljem odredbe člana 37. ZOSPO. Osim toga, u dijelu zahtjeva za naknadu štete je ocijenjeno da su odluke nižestepenih sudova pravilne i zakonite, pri čemu je Vrhovni sud ponovio sadržaj relevantnih odredaba ZOO kojima je reguliran institut zastarjelosti potraživanja, propisani objektivni i subjektivni rokovi za podnošenje tužbe, te odredbe o zastoju zastarijevanja u slučaju nesavladivih prepreka, konkretno ratnog stanja. S tim u vezi, Vrhovni sud je naglasio da su apelanti tužbu sa zahtjevom za naknadu štete (i predaje u posjed) podnijeli deset godina nakon što su se stekli uvjeti da od tužene zahtijevaju naknadu štete, počev od 19. juna 1996. godine, kada je ukinuto ratno stanje. Dakle, imajući u vidu da su apelanti tužbu podnijeli 31. jula 2006. godine, a da je ratno stanje ukinuto 19. juna 1996. godine, proizlazi da je tužba podnesena po proteku rokova (subjektivnog i objektivnog roka) iz člana 376. st. 1. i 2. ZOO i da je njihovo potraživanje zastarjelo u smislu odredbe člana 360. ZOO

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelanti ukazuju da im je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenja navedenih prava apelanti obrazlažu pogrešnom primjenom materijalnog prava, jer odredbe ZOO ne propisuju pravila u pogledu naknade štete nastale ratnim djejstvima. Smatraju da su redovni sudovi u osporenim presudama zanemarili odredbe Aneksa 7. Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, odnosno pravo iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, kojima je propisano da građani imaju pravo na povrat imovine koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstava, odnosno na kompenzaciju ukoliko im imovinu nije moguće vratiti. Apelanti smatraju da su potpuno pogrešno primijenjene odredbe ZOO o zastarjelosti potraživanja, budući da međunarodni akti koji imaju primat nad domaćim zakonodavstvom ne predviđaju zastarjelost kao ograničenje za ostvarenje prava. S tim u vezi, naveli su da odredbe Prve haške konvencije o zakonima i običajima ratovanja iz 1899. godine i Pravilnik o zakonima i običajima ratovanja na kopnu iz 1907. godine propisuju da zaraćene strane ne smiju uništavati imovinu, već se naprotiv obavezuju da je štite. Po mišljenju apelanata, navedeni međunarodni akti ukazuju da imovina građana bude adekvatno zaštićena, a ako se ne može vratiti, onda se njena vrijednost mora kompenzirati, te stoga nije bilo mjesta primjeni odredaba o zastari potraživanja zbog kojih je njihov zahtjev za naknadu materijalne štete odbijen.

b) Odgovor na apelaciju

11. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje kod razloga navedenih u presudi tog suda, te da u postupku nije bilo kršenja prava na koje apelanti ukazuju.

12. Tužena je navela da apelacija nije osnovana, jer je u postupku koji su apelanti tužbom pokrenuli potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo. Sva tri suda su nakon razmatranja tužbe, žalbe i revizije, nakon pažljive analize odredaba ZOO i ZOSPO pravilno zaključili da su apelanti propustili rok za podnošenje tužbe. Za takav stav su dali jasne i razumljive razloge, tako da nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Osim toga, niti jednim međunarodnim propisom nije derogirana primjena zakonskih rokova, niti je isključena primjena rokova o zastarjelosti potraživanja, budući da je cilj zakonskih rokova osiguranje pravne sigurnosti učesnika u postupku. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

13. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 7. stav 1.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 226.

Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad nađe da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

Član 248.

Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.

14. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 i 3/96,) u relevantnom dijelu glasi:

Opće pravilo Član 360.

1. Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

2. Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

3. Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.

Potraživanje naknade štete Član 376. st. 1. i 2.

1. Potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarjeva za tri godine od kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo.

2. U svakom slučaju ovo potraživanje zastarjeva za pet godina od kada je šteta nastala. Nesavladive prepreke Član 383.

Zastarijevanje ne teče za vrijeme za koje povjeriocu nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze.

Uticaj uzroka zastoja zastarijevanja Član 384. stav 1.

Ako zastarijevanje nije moglo početi da teče zbog nekog zakonskog uzroka, ono počinjen teći kad taj uzrok prestane.

15. Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni glasnik RS“ br. 124/08, 3/09, 58/09 i 95/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 37.

Vlasnik može tužbom zahtijevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari.

Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva.

VI. Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 P 000253 09 Rev od 15. novembra 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 15. decembra 2010. godine a apelacija je podnesena 20. januara 2011. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

20. Apelanti pobijaju presude redovnih sudova ukazujući da su im povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te odredbe Aneksa 7. Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, odnosno pravo iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

22. Ustavni sud prvenstveno zapaža da se postupak koji su apelanti vodili pred redovnim sudovima odnosio na predaju u posjed i naknadu štete, dakle, na postupak građanskopravne prirode pa se na predmetni postupak primjenjuju standardi pravičnog suđenja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije

23. Suština navoda apelacije se, s aspekta prava na pravično suđenje, svodi na tvrdnju da su redovni sudovi, odlučujući o zahtjevu za naknadu štete, prihvatanjem prigovora o zastarjelosti potraživanja, pogrešno primijenili materijalno pravo.

24. U vezi sa navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

25. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja su istaknuta u apelaciji, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

26. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu štete, imali u vidu nespornu činjenicu da je apelantima šteta nastala 1992. godine, u vrijeme ratnih djejstava u BiH. Zatim su, odlučujući o istaknutom prigovoru zastare potraživanja, redovni sudovi naveli relevantne odredbe ZOO, izvodeći zaključak da su apelanti tužbu radi naknade štete podnijeli van rokova (subjektivnog i objektivnog) propisanih u članu 376. st. 1. i 2. ZOO, odnosno da im je u smislu odredbe iz člana 360. ZOO prestalo pravo da zahtijevaju ispunjenje obaveze. Sudovi su u osporenim odlukama pojasnili da je objektivni rok od pet godina počeo teći ukidanjem ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti 19. juna 1996. godine (Odlukom Narodne skupštine RS), a da su apelanti tužbu sudu podnijeli 31. jula 2006. godine, dakle, po isteku više od deset godina nakon što su se stekli uvjeti da zahtijevaju naknadu štete. S obzirom na to da su apelanti tužbu podnijeli nakon proteka petogodišnjeg roka u kom okviru je i subjektivni rok od tri godine (saznanje za štetu i počinioca iz člana 376. stav 1), prestalo je njihovo pravo da sudskim putem zahtijevaju ispunjenje obaveze kako je propisano u odredbi člana 360. ZOO.

27. U vezi s pitanjem na koje je apelacijom posebno ukazano, a tiče se zastarjelosti potraživanja, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da je, prema stanovištu Evropskog suda, svrha rokova zastarjelosti da omoguće pravnu sigurnost i konačnost, zaštite potencijalno odgovornu osobu od zastarjelih zahtjeva kojim bi se mogla teško suprotstaviti, te da spriječe nepravdu koja bi se mogla dogoditi kada bi se od sudova zahtijevalo da odlučuju o događajima iz daleke prošlosti na temelju dokaza koji bi mogli postati nepouzdani ili nepotpuni zbog proteka vremena (vidi, Evropski sud, Stubbings i ostali protiv Velike Britanije, presuda od 22. oktobra 1996. godine, st. 51-51, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, Vo protiv Francuske [VV], presuda od 8. jula 2004. godine, stav 92, ECHR 2004-VIII, i J.A. Pye (Oxford) Ltd. i J.A. Pye (Oxford) Land Ltd. protiv Velike Britanije [GC], presuda od 30. augusta 2008. godine, st. 68.-69, ECHR 2007-X). Stoga, parnične stranke trebaju očekivati primjenu tih pravila (vidi, mutatis mutandis, Miragall Escolano i ostali protiv Španije, presuda od 22. oktobra 1996. godine, stav 33, ECHR 2000-I).

28. Dalje, Evropski sud smatra da je njegov zadatak da utvrdi da li su priroda roka u pitanju i/ili način na koji je primijenjen spojivi s Konvencijom (vidi, Evropski sud, Vrbica protiv Hrvatske, aplikacija broj 32540/05, stav 66, 1. april 2010. godine). Pri tome, Evropski sud ocjenjuje da li se primjena zakonskih rokova može smatrati predvidivom za osobu koja je u pitanju s obzirom na mjerodavno zakonodavstvo i konkretne okolnosti predmeta (vidi, Evropski sud, Osu protiv Italije, aplikacija broj 36534/97, stav 35, 11. jul 2002. godine, citirani predmet Vrbica, stav 72, i Majski protiv Hrvatske (broj 2), aplikacija broj 16924/08, stav 69, 19. jul 2011. godine).

29. Dovodeći u vezu navedene stavove sa relevantnim odredbama ZOO kojima su regulirani rokovi zastare i suštinu apelacije kojom je ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog prava u pogledu primjene rokova zastare, Ustavni sud ne može zaključiti da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev apelanata za naknadu štete, jer je nastupila zastarjelost potraživanja, a time i njihovo pravo da zahtijevaju ispunjenje obaveze. Imajući u vidu detaljna i jasna obrazloženja redovnih sudova u pogledu neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata za naknadu štete, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljnost u postupanju redovnih sudova, niti u zaključku da su apelanti u smislu relevantnih odredaba ZOO, člana 376. u vezi sa članom 360. ZOO izgubili pravo da u sudskom postupku zahtijevaju ispunjenje obaveze, te da osporene odluke sadrže obrazloženja koja zadovoljavaju zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je tužbeni zahtjev za naknadu štete odbijen primjenom odredaba o zastarjelosti potraživanja koje su jasne, nedvosmislene i dostupne, niti u okolnostima konkretnog slučaja postoji nešto drugo što bi uputilo na zaključak da je primjena prava prilikom donošenja osporenih presuda bila proizvoljna. Pravo na imovinu

31. Apelanti su ukazali da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu. S obzirom na to da povredu ovog prava temelje na identičnim navodima (pogrešnoj primjeni materijalnog prava) koji su već detaljno ispitani u ovoj odluci i ocijenjeni neosnovanim u odnosu na pravo na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih posebno ispituje u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zaključuje da su i apelacioni navodi o povredi ovog prava, također, neosnovani.

Ostali navodi

32. Apelanti su, osim navedenog, ukazali na kršenje člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Aneksa 7. Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud napominje da je članom II/5. Ustava Bosne i Hercegovine propisano da sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove u skladu s garancijama prava iz Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, da im se vrati imovina koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstava i da dobiju kompenzaciju za imovinu koja im ne može biti vraćena. U okolnostima konkretnog predmeta proizlazi da su apelanti podnijeli zahtjev za povrat imovine Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica (2. marta 2000. godine), osnovnim (glavnim) tužbenim zahtjevom od tužene zatražili da im vrati u posjed individualno određene stvari (nekretnine i pokretne stvari), za koje je u postupku nesporno utvrđeno da se ne nalaze u faktičkoj vlasti tužene, te je ovaj dio zahtjeva odbijen zbog neispunjenja uvjeta propisanih u odredbi člana 37. st. 1. i 2. ZOSPO. U vezi sa ovim dijelom zahtjeva zaključeno je da je prigovor nedostatka pasivne legitimacije osnovan. Alternativni zahtjev za naknadu štete kojeg apelanti u apelaciji problematiziraju, a koja predstavlja protivvrijednost pokretnih i nepokretnih stvari, odbijen je, kako je u prethodnim tačkama navedeno, uz relevantnu primjenu odredaba ZOO. Iz navedenog proizlazi da osporenim odlukama u kojima su sudovi odlučivali u okviru postavljenih zahtjeva apelanata radi predaje u posjed ili naknade štete, u kojem postupku nije raspravljano o eventualnom ishodu postupka pred Ministarstvom za izbjeglice i raseljena lica, nije dovedeno u pitanje pravo apelanata na povrat imovine u smislu citirane odredbe člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata i u ovom dijelu neosnovani, te da ne postoji kršenje prava iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. stav 1. Aneksa 7. Sporazuma o izbjeglicama i raseljenim licima Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

VIII. Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi primjenom odredbi o zastarjelosti, potraživanja koje su jasne, nedvosmislene i dostupne, odbili tužbeni zahtjev apelanata za naknadu štete pri čemu su naveli jasna i argumentirana obrazloženja, a u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji ni nešto drugo što bi uputilo na zaključak da je primjena prava prilikom donošenja osporenih presuda bila proizvoljna.

34. Osim toga, u sudskom postupku u kojem je odlučivano o stvarnopravnom zahtjevu i zahtjevu radi naknade štete nije raspravljano o povratku apelanata na njihovu imovinu za koju su podnijeli zahtjev za povrat Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica iz čega proizlazi da osporenim presudama nije povrijeđen princip povratka na imovinu iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine.

35. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-306/11 (N. C. i M. C.) | Sudska praksa | Aktio