Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-442/11 (N.T. i J.N.)
Odluka donesena 10. 04. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Kompenzacija
- Član 5. EK – pravo na slobodu i sigurnost - obim zaštite
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-442/11
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 442/11, rješavajući apelaciju N.T. i J.N., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija N.T. i J.N. podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 97 0 P 000039 10 Rev od 9. decembra 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. N.T. i J.N. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Emil Galušić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 28. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 97 0 P 000039 10 Rev od 9. decembra 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda (ranije važeća), od Apelacionog suda, Osnovnog suda, Distrikta Brčko, kojeg zastupa Pravobranilaštvo Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Federacije Bosne i Hercegovine - Federalnog ministarstva pravde, kojeg zastupa Federalno pravobranilaštvo Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 5. februara 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Apelacioni sud i Osnovni sud su dostavili odgovore na apelaciju 17. februara i 7. marta 2014. godine. Prvotuženi i drugotuženi su dostavili odgovor na apelaciju 14. februara i 10. marta 2014. godine.
4. Odgovori Apelacionog suda, Osnovnog suda, prvotuženog i drugotuženog su dostavljeni opunomoćeniku apelanata 12. i 18. marta 2014. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Apelanti su 22. oktobra 2004. godine podnijeli Osnovnom sudu tužbu radi naknade štete protiv prvotuženog i drugotuženog. U tužbi su naveli da je Presudom Apelacionog suda broj Kž- 90/03 od 10. septembra 2003. godine potvrđena oslobađajuća Presuda Osnovnog suda broj K-36/00 od 25. aprila 2003. godine kojom su apelanti oslobođeni da su počinili krivično djelo teška krađa iz člana 148. stav 3. Krivičnog zakona RBiH u vezi sa članom 22. preuzetog Krivičnog zakona SFRJ. Istakli su da su bili u pritvoru 79 dana.
7. Osnovni sud je Presudom broj P-582/04-I od 28. novembra 2005. godine odbio tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se prvotuženi i drugotuženi solidarno obavežu da im na ime naknade nematerijalne i materijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode isplate određene iznose kako je bliže navedeno u izreci presude. Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.
8. Protiv prvostepene presude žalbu su podnijeli apelanti 3. februara 2006. godine i drugotuženi 2. februara 2006. godine. Apelacioni sud je Presudom broj 097-0-Gž-06-000095 od 19. decembra 2006. godine odbio žalbe i potvrdio prvostepenu presudu.
9. Protiv drugostepene presude reviziju su izjavili apelanti 9. marta 2007. godine. Apelacioni sud je Presudom broj 097-0-Rev-07-000012 od 28. marta 2008. godine reviziju apelanata djelimično usvojio i drugostepenu presudu ukinuo u odnosu na drugotuženog zbog bitne povrede učinjene u žalbenom postupku, te je u tom dijelu predmet vraćen istom žalbenom vijeću na ponovno odlučivanje. U odnosu na prvotuženog revizija apelanata je odbijena.
10. U obrazloženju presude se navodi da je, po mišljenju revizijskog vijeća Apelacionog suda, drugostepeni sud dao valjane i dovoljne razloge zašto smatra da prvotuženi nije u obavezi da nastalu štetu naknadi čak i ako je 108. brigada HVO imala sjedište na području pravnog prednika prvotuženog, a koje je razloge prihvatilo i revizijsko vijeće. Po mišljenju revizijskog vijeća Apelacionog suda, Federacija, kanton i općina odgovaraju za štetu koju prouzrokuje njihov organ zavisno koji je od navedenih subjekata organizirao-osnovao taj organ, a u konkretnom slučaju vojnu formaciju čiji su apelanti bili pripadnici. Istaknuto je da apelanti nisu dokazali da je vojna formacija organizirana od prednika prvotuženog. Međutim, u odnosu na drugotuženog, po mišljenju revizijskog vijeća, učinjena je bitna povreda postupka na koju povredu revizija ukazuje (član 284. stav 1. točka 12. Zakona o parničnom postupku Distrikta Brčko). Navedeno je da je predmet spora zahtjev za naknadu materijalne i nematerijalne štete po raznim vidovima, te da drugostepena presuda ne sadrži jasne razloge koji se tiču legitimacije drugotuženog kod utvrđenja da je 108. brigada HVO organizaciono pripadala Vojsci Federacije BiH, odnosno da li je Federacija BiH odgovorna da naknadi nastalu štetu kod utvrđenja da je 108. brigada (čiji su pripadnici bili apelanti) organizaciono pripadala Federaciji BiH s obzirom na vrijeme, obim i nastanak štete koja se tužbom potražuje.
11. U ponovnom postupku Apelacioni sud je Presudom broj 097-0-Gž-08-000202 od 30. septembra 2009. godine odbio apelantovu žalbu i prvostepenu presudu potvrdio u dijelu kojim je tužbeni zahtjev apelanata odbijen u odnosu na drugotuženu.
12. U obrazloženju presude se navodi da je prvostepeni sud zahtjev apelanata u odnosu na drugotuženu odbio ocijeniši osnovanim prigovor nedostatka pasivne legitimacije kod utvrđene činjenice u postupku da su apelanti bili lišeni slobode u periodu od 2. aprila 1996. godine do 21. juna 1996. godine, dakle, prije stupanja na snagu Zakona o krivičnom postupku ( u daljnjem tekstu: ZKP), objavljenog u „Službenim novinama FBiH“ broj 43/98 (koji je stupio na snagu 29. novembra 1998. godine) a koji propisuje odgovornost drugotuženog za vid štete čiju naknadu apelanti u predmetnom sporu traže. Stoga je prvostepeni sud našao da apelanti zahtjev za naknadu štete zbog neosnovanog lišenja slobode (jer su pravosnažnom odlukom Osnovnog suda oslobođeni od optužbe) mogu usmjeriti protiv Posavskog kantona kao pasivno legitimiranog u vrijeme nastanka eventualne štete (1996. godine u navedenom kantonu je bio u primjeni ZKPSFRJ i primjenjivao se do 29. novembra 1998. godine).
13. Po ocjeni žalbenog suda, zaključak prvostepenog suda je pravilan, jer princip vremenskog važenja zakona je primaran u svakom sporu pa i kod odlučivanja o osnovanosti zahtjeva apelanata. Istaknuto je da apelanti navedeni zaključak prvostepenog suda (da drugotuženi nije pasivno legitimiran) nisu osporili sa aspekta činjenica da su prvo lišeni slobode od vojnih organa (kao pripadnici 108. brigade HVO koja organizaciono pripada Vojsci Federacije BiH). Stoga, po mišljenju drugostepenog suda, nema mjesta za zaključak da je drugotuženi pasivno legitimiran jer bi se time razlozi prvostepenog suda (zbog kojih taj sud nalazi da nema odgovornosti drugotuženog), odnosno prvostepena presuda ocijenila izvan povreda materijalnog prava koje su iznesene u žalbi a čime bi drugostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka.
14. Navedeno je da apelanti u žalbi navode da su „prvo lišeni slobode od vojnih organa kao regularne vojne organizacije i formacije HVO koja je kasnije pripojena i sjedinjena sa Vojskom Federacije“, ali su ukazali na to isključivo kao činjenicu koja određuje pasivnu legitimaciju prvotuženog u predmetnom sporu (jer je u pitanju vojni organ sa njegovog područja), što nesporno proizlazi iz prvog stava obrazloženja žalbe.
15. Protiv drugostepene presude apelanti su podnijeli reviziju koju je Apelacioni sud Presudom broj 97 0 P 000039 10 Rev od 9. decembra 2010. godine odbio kao neosnovanu.
16. U obrazloženju revizione presude se navodi da je pravilan zaključak drugostepenog suda da se pasivna legitimacija tuženog u parnici utvrđuje prema okolnostima i činjenicama u vrijeme nastanka štete na šta upućuje odredba člana 186. Zakona o obligacionim odnosima koja propisuje da se obaveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete, te saglasno tome šteta se utvrđuje prema okolnostima i činjenicama koje su postojale u vrijeme njenog nastanka.
17. Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne može ocijeniti odgovornost Federacije BiH sa aspekta Zakona o krivičnom postupku iz 1998. godine (kojim zakonom je uspostavljena odgovornost i mogućnost regresa Federacije od kantona) na osnovu kojih propisa apelanti zasnivaju pasivnu legitimaciju i na čemu uporno ustrajavaju u izjavljenoj reviziji, jer je šteta koju apelanti trpe posljedica lišavanja slobode iz 1996. godine.
18. Vrhovni sud je naveo da nije ostvaren revizioni razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji apelanti zapravo ističu zbog odbijanja tužbenog zahtjeva prema prvotuženom zbog toga što je u prethodnom revizionom postupku o tome donesena odluka, a zbog čega drugostepenom odlukom protiv koje je izjavljena revizija žalba apelanata nije ni razmatrana u dijelu odgovornosti prvotuženog.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom kojom je okončan predmetni postupak povrijeđeno pravo da ne budu podvrgnuti mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1, 2, 3, 4. i 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku i pravo na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Smatraju da im pripada pravo na isplatu opredijeljenih zahtjeva, budući da je Bosna i Hercegovina kao ugovorna strana preuzela obavezu da na svojoj teritoriji garantira najviši nivo zaštite ljudskih prava i sloboda. Ističu da je predmetni postupak trajao šest godina zbog čega je, po njihovom mišljenju, povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku, te da im se zbog toga isplati uobičajena naknada nematerijalne štete.
b) Odgovor na apelaciju
20. U svom odgovoru na apelaciju revizijsko vijeće Apelacionog suda je navelo da ostaje kod stava iz osporene odluke, te da u predmetnom slučaju nije došlo do kršenja ustavnih prava apelanata.
21. U svom odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da ostaje kod svih navoda iz prvostepene presude, te da u predmetnom postupku nije došlo do povrede ustavnih prava apelanata. Pri tome je istaknuto da je dužina postupka (12 mjeseci) pred Osnovnim sudom bila odgovarajuća imajući u vidu složenost predmeta i potrebu da se izvedu dokazi, i to: vještačenje vještaka medicinske struke-neuropsihijatra, vještačenje vještaka ekonomske struke, saslušanje ta dva vještaka, te saslušanje svjedoka i parničnih stranaka, kao i čitanje obimne dokumentacije priložene u spisu.
22. U svom odgovoru na apelaciju prvotuženi je naveo da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja ustavnih prava apelanata.
23. U svom odgovoru na apelaciju drugotuženi je naveo da apelanti nisu ukazali u čemu se ogleda povreda ustavnih prava, te da su njihovi navodi neosnovani, jer ne ukazuju na konkretne odredbe Zakona o parničnom postupku, a ne navode u čemu se sastoji pogrešna primjena materijalnog prava.
V. Relevantni propisi
24. U Zakonu o primjeni Zakona o krivičnom postupku («Službeni list RBiH» br. 6/92, 9/92, 13/94 i 33/95) relevantne odredbe glase:
Član 13.
Odredbe Zakona o krivičnom postupku, koje se odnose na postupak opozivanja uvjetne osude, postupak za donošenje odluke o brisanju osude ili prestanku mjera sigurnosti i pravnih posljedica osude, postupak za naknadu štete, rehabilitaciju i postupak ostvarivanja drugih prava lica neopravdano osuđenih i neosnovano lišenih slobode, ne primjenjuju se.
VI. Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 97 0 P 000039 10 Rev od 9. decembra 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 5. januara 2011. godine, a apelacija je podnesena 28. januara 2011. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i
4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
29. Apelanti smatraju da je u predmetnom postupku došlo do povrede njihovog prava da ne budu podvrgnuti mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje-razuman rok Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa kaznenim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
a) Relevantni principi
30. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b) Period koji se uzima u obzir
31. Ustavni sud zapaža da su apelanti u predmetnom postupku podnijeli tužbu 25. oktobra 2004. godine, te da je postupak okončan Presudom Apelacionog suda broj 97 0 P 000039 10 Rev od 9. decembra 2010. godine. Dakle, cjelokupan predmetni postupak je trajao šest godina i jedan mjesec.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
32. Ustavni sud konstatira da se u konkretnom slučaju radilo o relativno složenom postupku, imajući u vidu pravna i činjenična pitanja koja je trebalo raspraviti. Pored toga, Ustavni sud nalazi da apelanti ničim nisu doprinijeli dužini trajanja postupka, jer iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu nije vidljivo da su apelanti koristili bilo kakve metode koje bi mogle dovesti do odugovlačenja postupka.
33. U odnosu na doprinos redovnih sudova dužini predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud svoju presudu donio u vrlo kratkom vremenskom periodu računajući od momenta podnošenja tužbe. Također, Ustavni sud zapaža da su i drugostepeni i revizioni sud svoje odluke donosili u relativno kratkom vremenskom roku. Ustavni sud primjećuje da je revizioni sud svojom presudom od 28. marta 2008. godine ukinuo presudu drugostepenog suda od 19. decembra 2006. godine u odnosu na drugotuženu i u tom dijelu predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je u ponovnom postupku drugostepeni sud svoju odluku donio u relativno kratkom vremenskom periodu. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da period od šest godina u kojem se u predmetnom postupku odlučivalo na tri sudske instance ne predstavlja kršenje prava apelanata na donošenje odluke u razumnom roku u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
35. Apelanti smatraju da im je u predmetnom postupku koji je okončan osporenom presudom povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
5. Evropske konvencije zbog neosnovanog boravka u pritvoru u periodu od 2. aprila 1996. godine do 21. juna 1996. godine.
36. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 2666/06 od 28. novembra 2008. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2666/06 od 28. novembra 2008. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) razmatrao isto činjenično i pravno pitanje na koje se pozivaju i apelanti u konkretnom slučaju. Ispitujući apelaciju sa aspekta povrede člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud je odbio apelaciju kao neosnovanu. Pri tome je ukazano na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj pravo na naknadu štete iz člana 5. stav 5. Evropske konvencije ima samo ono lice koje je bilo žrtva hapšenja ili pritvaranja suprotno bilo kojoj odredbi iz st. 1. do 4. člana 5. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud za ljudska prava, Ciulla protiv Italije, presuda od 22. februara 1989. godine). Na osnovu navedenog, Ustavni sud je u navedenoj odluci konstatirao da lice koje traži obeštećenje prema članu 5. stav 5. Evropske konvencije mora biti žrtva kršenja nekog od prava iz st. 1. do 4. člana 5. Evropske konvencije. U suprotnom, takvo lice ne bi imalo pravo na obeštećenje prema stavu 5. člana 5. Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud je konstatirao da, prema praksi Evropskog suda, sama činjenica da lice koje je u pritvoru kasnije bude oslobođeno sudskom odlukom ne čini hapšenje nezakonitim sa retroaktivnim efektom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, X protiv Velike Britanije, Odluke i izvještaji, 1980, strana 223).
37. U citiranoj odluci Ustavni sud je, također, konstatirao da u predmetnom slučaju apelant, u smislu domaćeg zakonodavstva, nije imao pravo na naknadu štete zbog toga što je u vrijeme nastanka sporne štete, odnosno pritvora kao štetnog događaja, bila na snazi odredba člana 13. Zakona o primjeni ZKP, koji je preuzet kao republički zakon, a koja je isključivala pravo na naknadu štete licima neopravdano osuđenim i neosnovano lišenim slobode. Predmetna odredba člana 13. Zakona o primjeni ZKP egzistirala je sve do stupanja na snagu ZKPFBiH („Službene novine FBiH“ broj 43/98, stupio na snagu 29. novembra 1998. godine). Dakle, u konkretnom slučaju apelant, prema domaćem zakonodavstvu, nije imao pravo na naknadu štete u obimu koji prevazilazi okvir člana 5. Evropske konvencije.
38. S obzirom na to da se razlozi dati u Odluci broj AP 2666/06 u odnosu na član 5. Evropske konvencije odnose i na konkretan slučaj, Ustavni sud se u cijelosti poziva na obrazloženje koje je dato u ovoj odluci, te zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo apelanata iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
Ostali navodi
39. Ustavni sud neće razmatrati navode apelanata o kršenju prava da ne budu podvrgnuti mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije i prava na poštivanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije budući da apelanti nisu obrazložili i dokazali kako je u predmetnom postupku došlo do povrede ovih prava.
VIII. Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni sudski postupak na tri instance trajao ukupno šest godina, a u navedenom periodu redovni sudovi su svoje odluke donosili u zadovoljavajućem vremenskom periodu.
41. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije budući da apelanti, prema domaćem zakonodavstvu, nisu imali pravo na naknadu štete u obimu koji prevazilazi okvir člana 5. Evropske konvencije.
42. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić