Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-284/11 (V. G. i L. G.)

Odluka donesena 10. 04. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Suvlasništvo
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Nekretnina
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-284/11

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 284/11, rješavajući apelaciju Vesne Glogovac i Ljubice Glogovac, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b), člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Vesne Glogovac i Ljubice Glogovac podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000102 09 Rev od 4. novembra 2010. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž- 08-000 408 od 23. februara 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 095-0-P-07-000-169 od 24. juna 2008. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Vesna Glogovac i Ljubica Glogovac (u daljnjem tekstu: apelantkinje) iz Dubrovnika podnijele su 21. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Republike Srpske koji je apelaciju uz prateću dokumentaciju dostavio 31. januara 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). Navedenom apelacijom osporile su Presudu Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-0-P-07-000-169 od 24. juna 2008. godine, a apelaciju su dopunjavale više puta - pismenim podnescima od 11. februara, 18. marta, 5. maja i 19. juna 2011. godine i 8. avgusta 2012. godine.

2. Budući da apelacija nije sadržavala neophodne elemente u smislu člana 19 stav 2 Pravila Ustavnog suda (ranije važeća), od apelantkinja je 13. marta i 24. maja 2013. godine zatraženo da dopune/preciziraju apelaciju na način da jasno navedu koje odluke osporavaju i da ih dostave, te da jasno navedu odredbe Ustava i/ili međunarodnih dokumenata o ljudskim pravima koje se primjenjuju u Bosni i Hercegovini za koje smatraju da su im povrijeđene. Apelantkinje su apelaciju dopunile 13. juna 2013. godine navodeći da apelaciju podnose protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000102 09 Rev od 4. novembra 2010. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-08-000 408 od 23. februara 2009. godine i Presude Osnovnog suda broj 095-0-P-07-000-169 od 24. juna 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda (ranije važeća), od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, Predraga Babića i Nenada Babića (u daljnjem tekstu: tuženi) kao učesnika u postupku zatraženo je 7. februara 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Vrhovni sud i Osnovni sud su dostavili odgovor na apelaciju 25. i 27. februara 2014. godine. Okružni sud i tuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju.

5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda (ranije važeća), odgovor na apelaciju dostavljen je apelantkinjama 10. marta 2014. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Odlučujući o tužbi apelantkinja podnesenoj 6. decembra 2007. godine protiv tuženih radi predaje u posjed, Osnovni sud je donio Presudu broj 095-0-P-07-000-169 od 24. juna 2008. godine, koja je potvrđena presudama Okružnog suda i Vrhovnog suda, kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelantkinja da im tuženi predaju u posjed nekretnine koje se nalaze u Bileći, u naravi dvosoban stan (u daljnjem tekstu: predmetni stan), bliže oznake navedene u izreci presude, i da im naknade troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da iz navoda tužbe proizilazi da su apelantkinje suvlasnice stana opisanog u tužbenom zahtjevu, da im pored stana pripada srazmjeran dio potkrovlja i podruma, da su tuženi vlasnici stana u istoj zgradi koji se nalazi pored njihovog i da ih tuženi duži vremenski period ometaju u korišćenju stana. Tuženi nisu osporili tvrdnju iz tužbe prema kojoj su apelantkinje suvlasnice stana opisanog u tužbenom zahtjevu, ali su osporili tvrdnju da oni onemogućavaju apelantkinje u korišćenju stana. Osnovni sud je zatim naveo da apelantkinje pravni osnov svog tužbenog zahtjeva zasnivaju na odredbi člana 37 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), tražeći da im tuženi predaju u posjed nekretnine na kojima one imaju pravo svojine. S tim u vezi, Osnovni sud je naglasio da je odredbom člana 37 ZOSPO propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povrat individualno određene stvari na kojoj ima pravo svojine kada se stvar nalazi u faktičkoj stvari tuženog. Iz navedene odredbe proizilazi, kako je dalje obrazloženo, da je u postupku neophodno dokazati svojinu na stvari čiji se povrat u posjed traži i potrebno je dokazati da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog, a teret dokazivanja te činjenice je u smislu člana 7 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) na onome ko to pravo traži, dakle u konkretnom slučaju na apelantkinjama. Dokazivanje ove činjenice za Osnovni sud je posebno važno, jer su tuženi osporili da ometaju apelantkinje u korišćenju stana i da su u njegovom faktičkom posjedu. U vezi s tim Osnovni sud je nakon sprovedenog dokaznog postupka zaključio da apelantkinje nisu predložile niti jedan dokaz na okolnost da su tuženi u posjedu njihovih nekretnina uz obrazloženje da niko od susjeda ne želi da svjedoči. Osim toga, sud je naveo da je iz rješenja koje su apelantkinje dostavile sudu evidentno da su one više puta pokušavale u parničnom postupku dokazati da ih tuženi ometaju u mirnom i faktičkom posjedu nekretnine, ali su njihove tužbe koje su podnesene zbog smetanja posjeda odbačene rješenjima istog suda br. P- 52/02 od 18. aprila 2002. godine i P-298/98 od 2. aprila 2003. godine. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je zaključio da apelantkinje u konkretnom postupku nisu uspjele dokazati da tuženi drže u posjedu nekretnine (stan) koje su predmet spora, zbog čega je njihov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen.

8. Okružni sud je Presudom broj 015-0-Gž-08-000 408 od 23. februara 2009. godine žalbu apelantkinja odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Okružni sud je, razmatrajući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, ocijenio pravilnim zaključak prvostepenog suda u pogledu pravnog osnova tužbe zasnovanog na odredbi člana 37 ZOSPO, te u vezi s tim je ocijenio da je pravilan zaključak iz osporene presude prema kojem je tužbeni zahtjev apelantkinja odbijen, jer u smislu iste zakonske odredbe nisu dokazale da tuženi drže u posjedu nekretnine opisane u tužbenom zahtjevu. Naime, kako je pojašnjeno, nesporna je činjenica da su apelantkinje suvlasnice stana čije su vraćanje u posjed tužbom zatražile pa su stoga bile u obavezi dokazati drugu spornu činjenicu koja se tiče posjeda, konkretno činjenicu da tuženi drže u posjedu njihove nekretnine. Odredba člana 37 ZOSPO zahtijeva kumulativno ispunjenje oba navedena uslova, a apelantkinje su dokazale samo jedan. U pogledu neosnovanosti žalbenog prigovora apelantkinja da su na sporne okolnosti predložile uviđaj na licu mjesta, ali da o tom na zapisnicima sa ročišta „nema pisanog traga“, Okružni sud je istakao da iz sadržaja zapisnika sa pripremnog ročišta i ročišta za glavnu raspravu ne proizilazi da su apelantkinje predlagale sprovođenje ovog dokaza i da nepoznavanje prava šteti (ignorantia iuris nocet), a ni ostali žalbeni navodi ne dovode u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane presude.

9. Vrhovni sud je Presudom broj 118 0 P 000 102 09 Rev od 4. novembra 2010. godine odbio reviziju apelantkinja izjavljenu protiv drugostepene presude. Polazeći od utvrđenja da su apelantkinje izvedenim dokazima dokazale pravo suvlasništva sa po ½ dijela na spornoj nekretnini (stanu) u Bileći a nisu dokazale odlučnu činjenicu da su tuženi u posjedu sporne nekretnine, Vrhovni sud je ocijenio da je odluka drugostepenog suda pravilna. Naime, u konkretnom slučaju se radi o svojinskoj tužbi za povrat stvari vlasnica (apelantkinja) od tuženih, pri čemu apelantkinje kao tužiteljice nisu dokazale da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženih. Tvrdnje revizije da prvostepeni sud „nije unio u raspravni zapisnik“ prijedlog apelantkinja za sprovođenje dokaza uviđajem na licu mjesta po ocjeni Vrhovnog suda ne proizilaze iz sadržaja zapisnika sa ročišta (pripremnog i glavnog) zbog čega je ocijenjeno da je pravilno primijenjeno materijalno pravo i pravila o teretu dokazivanja kada je tužbeni zahtjev odbijen, o čemu su u osporenim presudama navedeni dovoljni i valjani razlozi, u skladu sa izvedenim dokazima koje je kao pravilne prihvatio i Vrhovni sud.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelantkinje u dopunjenoj i preciziranoj apelaciji od 13. juna 2013. godine ukazuju da im je osporenim presudama iz parničnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz čl. II/3e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s kršenjima navedenih prava, apelantkinje su istakle da su donošenjem pobijanih presuda spriječene u korišćenju svoje nekretnine (stana), da su razne sporove za povrat svoje imovine vodile više od 17 godina, te da je njihova imovina uništena od tuženih. Navode da su tokom postupka koji se vodio pred Osnovnim sudom predlagale da se sprovede dokaz uviđajem na licu mjesta, ali da je u osporenim presudama navedeno da takav dokaz nisu predlagale. Osim toga, navode da su tokom postupka šikanirane od svojih advokata o čemu su pravovremeno obavijestile Advokatsku komoru sa sjedištem u Banjoj Luci, ukazavši na njihovo nezakonito i nedopušteno djelovanje, te da su se za pomoć obraćale svim važnim institucijama u Bosni i Hercegovini od kojih nikada nisu dobile odgovor. U dopunama apelacije su ukazivale na izvršni postupak koji su protiv njih pokrenuli tuženi, po presudama proizašlim iz postupaka koje su one vodile protiv tuženih, ali u preciziranoj apelaciji nisu navele, odnosno osporile konkretne odluke iz tog postupka.

b) Odgovor na apelaciju

11. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da se apelacija uglavnom bavi postupanjem nižestepenih sudova, hronološkim obrazlaganjem toka postupka koji je prethodio donošenju pobijane presude, te da su nižestepene, kao i konačna presuda o svim tim navodima dale valjana obrazloženja. Dalje se navodi da pobijana presuda sadrži potpune razloge za odbijanje revizije apelantkinja, jer izvedenim dokazima one nisu dokazale da su ispunjene obje pretpostavke iz odredbe člana 37 ZOSPO, a u smislu odredbi iz čl. 7, 102, 123 i 126 ZPP teret dokazivanja odlučnih činjenica je bio na njima. Budući da se u apelaciji ponavljaju navodi iz revizije o kojima su u presudi data jasna obrazloženja, Vrhovni sud je smatrao nepotrebnim da ih u odgovoru ponavlja, pozivajući se na razloge iz svoje presude.

12. Osnovni sud je naveo da je apelacija neosnovana, da su apelantkinje tužbu podnijele u maju 2007. godine a tuženi odgovor podnio u julu iste godine, nakon čega je zakazano pripremno ročište za mart 2008. godine. Na tom ročištu apelantkinje su otkazale punomoć advokatu koji ih je zastupao i predložile odgodu, a u aprilu iste godine su sudu dostavile termine za zakazivanje ročišta, na osnovu kojih je novo ročište zakazano za maj 2008. godine, a presuda je donesena u junu iste godine. Povodom izjavljene žalbe cio spis je dostavljen Okružnom sudu u novembru 2008. godine koji je u februaru 2009. godine donio presudu. Osnovni sud je naglasio da ažurnim postupanjem tog suda uz poštivanje načela parničnog postupka i stranaka prigovori apelantkinja nisu osnovani.

V. Relevantni propisi

13. Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni glasnik RS“ br. 124/08, 3/09, 58/09 i 95/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 37.

Vlasnik može tužbom zahtijevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari.

Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva.

14. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasu:

Član 2.

U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 101.

Postupak na glavnoj raspravi odvija se usmeno, a dokazi se izvode neposredno pred sudom, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

Član 102.

Svaka stranka treba u svojim izlaganjima da iznese sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, da ponudi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda kao i da se izjasni o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.

Stranke mogu u toku glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bile u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu.

Član 103.

Stranke iznose i svoja pravna shvatanja koja se odnose na predmet spora. Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI. Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 P 000102 09 Rev od 4. novembra 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinje su primile 2. decembra 2010. godine, a apelacija je podnesena 21. januara 2011. godine, dakle u roku od 60 dana kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

19. Apelantkinje osporavaju odluke redovnih sudova ukazujući da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, dom i imovinu iz čl. II/3e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6 i 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

21. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uslov za primjenjivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije je da u konkretnom slučaju postoji spor o utvrđivanju građanskih prava i obaveza. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na zahtjev za predaju u posjed, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv.

22. Navodi apelacije u pogledu povrede prava na pravično suđenje u suštini se svode na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, zbog odbijanja redovnih sudova da se sprovede dokaz uviđajem na licu mjesta.

23. U vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

24. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantkinje problematiziraju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

25. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja pobijanih presuda proizilazi da su apelantkinje svoj tužbeni zahtjev utemeljile na odredbi člana 37 ZOSPO, dakle na tvrdnji da su vlasnice sporne nekretnine (stana) koji se nalazi u faktičkom posjedu tuženih. Ustavni sud podsjeća da je navedenom odredbom regulisano da vlasnik tužbom od posjednika može tražiti povrat individualno određene stvari, te da je pri tome dužan dokazati da je vlasnik stvari i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. U konkretnom slučaju, u postupku pred redovnim sudovima je nesporno utvrđeno da su apelantkinje suvlasnice sporne nekretnine. Međutim, u vezi sa spornom činjenicom koja se tiče faktičkog posjeda tuženih na nekretnini apelantkinja, sudovi su naveli da apelantkinje nisu dokazale da se sporna nekretnina (stan) nalazi u faktičkom posjedu tuženih. Naime, prema odredbi člana 37 stav 2 ZOSPO, vlasnik mora dokazati da se stvar (individualno određena) nalazi u faktičkom posjedu tuženih, cilj tužbe je predaja stvari vlasniku a osnov tužbe je pravo svojine na stvari. S tim u vezi, redovni sudovi su u obrazloženjima pobijanih odluka jasno naveli da apelantkinje tokom postupka nisu predlagale niti su izvodile dokaze na okolnost da su predmetne nekretnine u posjedu tuženih, a da takva njihova obaveza proizilazi iz pravila o teretu dokazivanja koje je propisano u odredbi člana 7 ZPP-a. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se u apelaciji upravo problematizira ovakav stav redovnih sudova kojeg apelantkinje dovode u vezu s odbijanjem sudova da se u postupku sprovede dokaz uviđajem na licu mjesta. Međutim, iz pobijanih presuda proizilazi upravo suprotno. Naime, Ustavni sud zapaža da su apelantkinje ovaj prigovor isticale u žalbi i reviziji kojim povodom su Okružni sud i Vrhovni sud jasno naveli da iz sadržaja zapisnika sa pripremnog ročišta i ročišta za glavnu raspravu (23. maja 2008. godine), osim dokaza uvidom u zemljišnoknjižni izvadak, ne proizilazi da su apelantkinje uopšte predlagale dokaz uviđajem na licu mjesta, pa kako nisu predložile izvođenje drugih dokaza a na njima je teret dokazivanja ovih (spornih) činjenica, to je, po ocjeni Vrhovnog i Okružnog suda, pravilno primijenjeno materijalno pravo i pravila o teretu dokazivanja.

26. U takvim okolnostima, imajući u vidu da, prema članu 2 ZPP, sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku i da su apelantkinje bile dužne, primjenom pravila o teretu dokazivanja (član 7 ZPP ) iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvesti sve dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u odlukama redovnih sudova koji su po sprovedenom dokaznom postupku zaključili da tužbeni zahtjev apelantkinja nije osnovan, jer u postupku nisu dokazale da se sporna nekretnina (stan) nalazi u faktičkom posjedu tuženih, na što su bile obavezne prema odredbi član 37 ZOSPO na kojoj su utemeljile svoj tužbeni zahtjev.

27. Što se tiče navoda apelacije koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, zapaža da su apelantkinje istakle da „sporove za svoju imovinu vode više od 17 godina“ i da osim ovog navoda nisu jasno definisale u čemu i u kojem postupku se ogleda kršenje ovog prava. Imajući u vidu trajanje konkretnog postupka iz kog su proizašle osporene odluke, pri čemu Ustavni sud zapaža da su apelantkinje tužbu u konkretnoj pravnoj stvari podnijele 6. decembra 2007. godine i da je meritorno odlučivanje o zahtjevu apelantkinja na tri sudske instance okončano za tri godine (prvostepena presuda donesena u junu 2008. godine, drugostepena u februaru 2009. godine i trećestepena u novembru 2011. godine), proizilazi zaključak da su navodi apelantkinja u ovom dijelu paušalni i da ne pokreću sama po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Ustavni sud, takođe, napominje da nije ispitivao navode iz dopuna apelacije kojima je ukazano na izvršni postupak, budući da apelantkinje, postupajući po zahtjevu, Ustavnog suda, u skladu sa članom 19 stav 2 Pravila Ustavnog suda u tom pravcu nisu precizirale dopunjenu apelaciju od 13. juna 2013. godine.

28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da nisu utemeljeni navodi apelanatkinja kojima su ukazivale na proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava, te paušalno dužinu trajanja postupka, te su stoga neosnovani navodi o povredi prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na dom i pravo na imovinu

29. U vezi s navodima o pravu na dom i imovinu, Ustani sud zapaža da apelantkinje kršenja ovih prava nisu posebno obrazlagale, odnosno da su navodi o kršenju ovih prava identični navodima o povredi prava na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelantkinja o kršenju prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII. Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada se iz obrazloženja osporenih presuda ne može zaključiti da su redovni sudovi na temelju sprovedenih dokaza pogrešno utvrdili činjenično stanje, niti da su na tako utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantne odredbe na način koji ostavlja utisak proizvoljne i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, pri čemu su redovni sudovi o zahtjevu apelantkinja meritorno odlučili na tri sudske instance u periodu od nepune tri godine.

31. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na dom i imovinu iz člana II/3f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinje kršenje ovih prava zasnivaju na identičnim navodima kao u vezi sa pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

32. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-284/11 (V. G. i L. G.) | Sudska praksa | Aktio