Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-221/11 (N. J.)
Odluka donesena 10. 04. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivična optužba - utvrđivanje
- Krivično djelo
- Krivični postupak
- Ratni zločin
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
Predmeti (1)
AP-221/11
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 221/11, rješavajući apelaciju Nemanje Jovičića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Nemanje Jovičića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 000506 10 Kž 10 od 10. novembra 2010.
godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 000506 08 K od 29. aprila 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Nemanja Jovičić (u daljnjem tekstu: apelant), trenutno na izdržavanju kazne zatvora u Kazneno-popravnom zavodu u Zenici, podnio je 14. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 000506 10 Kž 10 od 10. novembra 2010. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 000506 08 K od 29. aprila 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u to vrijeme, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 20. februara 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je 27. februara 2014. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Tužilaštvo 6. marta 2014. godine. Kantonalni sud nije u ostavljenom roku dostavio odgovor na apelaciju.
4. Odgovori Vrhovnog suda i Tužilaštva dostavljeni su apelantu 19. marta 2014. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizIlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 K 000506 08 K od 29. aprila 2010. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 preuzetog Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ). U izreci predmetne presude je navedeno da je apelant kriv što je za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini u toku 1992. godine, na području opštine Hadžići, koja je bila pod kontrolom Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vojska RS), kao pripadnik bataljona Hadžići Vojske RS, kršeći pravila međunarodnog humanitarnog prava, na način pobliže naveden u izreci presude, izvršio silovanja civila, primjenjivao mjere zastrašivanja civila, nezakonito odvođenje, zlostavljanje, nečovječno postupanje i pljačkanje imovine civila. Za navedeno krivično djelo apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 13 godina i šest mjeseci, te je određeno da se u izrečenu kaznu zatvora uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 29. novembra 2007. godine. Na osnovu člana 212 stav 3 Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP), oštećeni su sa svojim eventualnim imovinskopravnim zahtjevima upućeni na parnicu.
7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo, između ostalog, da je u odnosu na navode iz tač. 1 i 2 optužnice, kojima se apelant teretio za silovanje osoba M.Ć. i S.O., u toku postupka saslušao navedene osobe kao svjedoke. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je svjedokinja M.Ć. opisala kritični događaj koji se dogodio 20. juna 1992. godine u njenom stanu u Hadžićima (detaljan iskaz na strani 11. presude). Takođe, Kantonalni sud je naveo da je svjedokinja M.Ć. prethodno prepoznala apelanta kao osobu koja ju je kritične prilike silovala, što proizilazi iz zapisnika o prepoznavanju Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: MUP Kantona Sarajevo) broj S1/08 od 11. februara 2008. godine. Kantonalni sud je naveo da je navedeni zapisnik o prepoznavanju kao dokaz prihvatio taj sud jer je radnja prepoznavanja obavljena u skladu sa odredbama člana 99 ZKP (tj. svjedokinja je prvo opisala osobu, a zatim tu osobu prepoznala između više lica). U pogledu prigovora odbrane da svjedokinja tom prilikom nije sa sigurnošću prepoznala apelanta, Kantonalni sud je naveo da je taj sud imao u vidu protek vremena, te da je to doveo u vezu sa iskazom svjedokinje datim pred sudom kada je izjavila da je sigurno prepoznala apelanta kao počinioca. Ocjenjujući iskaz svjedokinje M.Ć. i sadržinu zapisnika o prepoznavanju, Kantonalni sud je zaključio da je upravo apelant preduzeo sve opisane radnje prema oštećenoj, tj. navedenoj svjedokinji. Kantonalni sud je naveo da, iako je odbrana pokušavala da iskaz navedene svjedokinje učini nepouzdanim, taj sud je ocijenio njen iskaz kao iskren, uvjerljiv i pouzdan. Naime, Kantonalni sud je naveo da je, bez obzira što se svjedokinja ne sjeća određenih detalja na kojima je insistirala odbrana i bez obzira što neke činjenice nije iznosila u istrazi, već na glavnom pretresu, taj sud prihvatio u potpunosti sadržinu njenog iskaza sa glavnog pretresa.
8. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je svjedokinja S.O. opisala kritični događaj koji se dogodio početkom jula 1992. godine u Hadžićima kada ju je, po iskazu svjedokinje, apelant odvezao autom do nepoznate kuće gdje ju je silovao (detaljan iskaz na str. 14 i 15 presude). U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je svjedokinja S.O. izjavila, između ostalog, da je poznavala apelanta odranije, "iz viđenja", te da je živio u Pazariću. Kantonalni sud je naveo da je odbrana pokušavala prilikom unakrsnog ispitivanja da obezvrijedi iskaz navedene svjedokinje, tako što je insistirala na brojnim detaljima, te ukazivala na to da apelant nema položen vozački ispit i da nikada nije vozio auto. Međutim, Kantonalni sud je ukazao da je svjedokinja S.O. opisala i određene detalje, te da je ostala istrajna u svojoj tvrdnji da ju je kritične prilike apelant odvezao od njene zgrade do kuće gdje je silovana. Kantonalni sud je naveo da je prihvatio iskaz svjedokinje S.O. kao iskren, pouzdan i uvjerljiv, te, budući da je svjedokinja poznavala apelanta odranije, zaključio da je apelant preduzeo opisane radnje prema navedenoj svjedokinji. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da činjenica da apelant nema položen vozački ispit i da ga niko od saslušanih svjedoka nije vidio da vozi auto ne dovodi u pitanje tačnost navoda svjedokinje, budući da je upravljanje vozilom vještina koju neko može posjedovati, a da ne mora imati za to zvaničnu potvrdu. Imajući u vidu navedeno, kao i utvrđenje suda u pogledu navoda iz tač. 3, 4 i 5 optužnice (koje se odnosi na zastrašivanja civila, nezakonito odvođenje, zlostavljanje, nečovječno postupanje i pljačkanje imovine civila), Kantonalni sud je zaključio da je apelant, u vrijeme, na mjestu i na način kako je to opisano u izreci predmetne presude, počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 KZSFRJ.
9. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj 09 0 K 000506 10 Kž 10 od 10. novembra 2010. godine kojom je žalbu djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio u odluci o kazni i odluci o imovinskopravnom zahtjevu tako što je apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina, u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 29. novembra 2007. godine do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora, dok je odluku o imovinskopravnom zahtjevu ukinuo. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo, prije svega, da iz prvostepene presude proizilazi da oštećeni nisu postavili imovinskopravni zahtjev prema apelantu, te da je stoga u tom dijelu uvažio apelantovu žalbu i preinačio prvostepenu presudu tako što je ukinuo odluku o imovinskopravnom zahtjevu. Vrhovni sud je dalje naveo da je apelant u predmetnoj žalbi ukazivao na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da je osporavao iskaze svjedokinja M.Ć. i S.O. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude naveo sasvim određene razloge zašto je prihvatio kao vjerodostojan iskaz svjedokinje M.Ć. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pošao od činjenice da je navedena svjedokinja 11. februara 2008. godine u MUP-u Kantona Sarajevo obavila radnju prepoznavanja i da je u vrsti od više osoba prepoznala apelanta kao osobu koja ju je silovala 20. juna 1992. godine. Vrhovni sud je ukazao da iz obrazloženja pobijane presude proizilazi da je prvostepeni sud, pri ocjeni pouzdanosti iskaza svjedokinje M.Ć., ocijenio njen iskaz u cjelini, pa i odgovore koje je davala prilikom unakrsnog ispitivanja od odbrane i to, između ostalih, i odgovore svjedokinje da se ne sjeća određenih detalja na kojima je insistirala odbrana. Međutim, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud dao sasvim određene razloge zašto je, i pored toga, prihvatio iskaz navedene svjedokinje kao vjerodostojan i pouzdan. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da apelantovi žalbeni navodi "da je svjedokinja M.Ć. pogrešno opisala njegovu uniformu", ne dovode u pitanje pravilnost zaključka da je apelant 20. juna 1992. godine silovao svjedokinju M.Ć. Takođe, Vrhovni sud je naveo da ni apelantovi žalbeni navodi "da svjedokinja M.Ć. nije sa sigurnošću prepoznala apelanta u policiji, te da joj je neposredno prije radnje prepoznavanja jedan od inspektora rekao da apelant ima crni ten i ben kod nosa" ne dovode u pitanje pravilnost činjeničnih zaključaka prvostepenog suda. Naime, Vrhovni sud je ukazao da iz zapisnika o prepoznavanju osoba MUP-a Kantona Sarajevo broj S1/08 od 11. februara 2008. godine proizilazi da je prilikom radnje prepoznavanja svjedokinja M.Ć. najprije opisala apelanta, a zatim pokazala na osobu pod brojem 3 (koju oznaku je nosio apelant) kao osobu koja je kritične prilike došla u njen stan u Hadžićima. Po ocjeni Vrhovnog suda, primjedba odbrane da je navedena svjedokinja tom prilikom izjavila "da nije sigurna, da misli da je broj 3" ne dovodi u pitanje pouzdanost izvršenog prepoznavanja, budući da je navedena svjedokinja prilikom radnje prepoznavanja od pet osoba koje su se nalazile u vrsti pokazala na apelanta kao osobu koja ju je silovala. U pogledu apelantovog žalbenog navoda da je prije radnje prepoznavanja inspektor opisao svjedokinji apelanta, Vrhovni sud je naveo da su ovi navodi sasvim neuvjerljivi, budući da iz predmetnog zapisnika ne proizilazi da je apelantov branilac u tom smislu iznio bilo kakve primjedbe na radnju prepoznavanja.
11. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je svjedokinja S.O. u svom iskazu sasvim određeno navela da ju je početkom jula 1992. godine apelant silovao, te da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude naveo određene i potpune razloge zašto je prihvatio iskaz navedene svjedokinje kao pouzdan. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud, pri ocjeni vjerodostojnosti iskaza navedene svjedokinje, prvenstveno imao u vidu činjenicu da je svjedokinja poznavala apelanta odranije, "iz viđenja", te da je znala u kom naselju je apelant živio. S obzirom da je identifikovanje apelanta kao počinioca silovanja izvršeno na osnovu toga što je svjedokinja S.O. odranije poznavala apelanta, Vrhovni sud je naveo da apelantovi žalbeni navodi da navodno u vrijeme počinjenja silovanja nije nosio uniformu koju je svjedokinja S.O. opisala, ne dovode u pitanje pouzdanost iskaza navedene svjedokinje. Stoga, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani i ostali apelantovi žalbeni navodi koji se odnose na tvrdnje da nema položen vozački ispit, te navodi kojima je ukazivao na određene nepreciznosti u iskazu navedene svjedokinje. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude naveo sasvim određene razloge zašto je zaključio da pouzdanost iskaza navedene svjedokinje nije dovedena u pitanje unakrsnim pitanjima odbrane, a koje razloge je prihvatio i taj sud. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je neosnovana apelantova žalba kojom je osporavao pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostepenog suda iz tač. 1 i 2 izreke presude. Međutim, po ocjeni Vrhovnog suda, prvostepeni sud je izrekao apelantu prestrogu kaznu, zbog čega je taj sud preinačio odluku o kazni, smatrajući da je kazna zatvora od 10 godina srazmjerna težini krivičnih djela i stepenu krivične odgovornosti, te da je dovoljna za ostvarenje svrhe kažnjavanja.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da svjedokinja M.Č. nije sa sigurnošću prepoznala apelanta kao počinioca silovanja, te da je to vidljivo iz zapisnika o prepoznavanju osoba. Takođe, apelant navodi da je svjedokinja S.O. tvrdila da je apelant odvezao od njenog stana do kuće gdje ju je silovao iako apelant nikada nije vozio auto, što su potvrdili i saslušani svjedoci, a da je sud ipak poklonio vjeru iskazu navedene svjedokinje.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je naveo da je taj sud ispitao apelantove žalbene navode o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te da je za svoje zaključke o neosnovanosti tih žalbenih navoda dao potpune i određene razloge. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je iz obrazloženja prvostepene presude vidljivo da je prvostepeni sud u svojoj presudi ocijenio izvedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi, te naveo potpune i određene razloge zbog kojih je određene činjenice smatrao dokazanim ili nedokazanim.
14. Tužilaštvo je navelo da apelant neosnovano ukazuje na povredu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da sasvim neosnovano ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, tj. pogrešnu ocjenu dokaza pred Kantonalnim sudom.
V. Relevantni propisi
15. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10) relevantne odredbe glase:
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužilaca i drugih tijela koji sudjeluju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
VI. Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 09 0 K 000506 10 Kž 10 od 10. novembra 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. decembra 2010. godine, a apelacija je podnesena 14. januara 2011. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
20. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
21. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
22. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
23. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je stoga član 6 Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6 Evropske konvencije.
24. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim pogrešno utvrdili da je apelant počinio silovanje dvije osobe, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
25. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78; i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).
26. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296 stav 2 ZKP). Pri tome, prema članu 16 ZKP, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
27. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo za koje je proglašen krivim. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio iskaze svjedokinja M.Ć. i S.O., te zašto apelantovi navodi, kojima je pokušavao da dovede u sumnju iskaze navedenih svjedokinja, nisu mogli uticati na drugačije odlučenje suda, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima iznesenim u žalbi, dao detaljno i jasno obrazloženje u pogledu neosnovanosti tih navoda, u čemu Ustavni sud, takođe, ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud jasno ukazao zbog čega apelantovi navodi nisu mogli dovesti u pitanje pouzdanost izvršenog prepoznavanja od svjedokinje M.Ć., niti dovesti u pitanje ostale činjenične zaključke prvostepenog suda, dajući, pri tome, detaljno i jasno obrazloženje koje zadovoljava standarde pravičnog suđenja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i u vezi s tim proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, u situaciji kada apelant nije ponudio bilo kakve druge argumente, nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
28. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
VIII. Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada sudovi sve izvedene dokaze ocijene pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izvedu zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu stavljeno na teret, te kada za svoje odlučenje daju detaljno i jasno obrazloženje koje zadovoljava standarde pravičnog suđenja.
30. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić