Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-721/11 (Z. V.)
Odluka donesena 10. 04. 2014.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - razuman rok
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 395
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-721/11
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 721/11, rješavajući apelaciju Zorana Višekrune, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b), člana 59 st. 1, 2 i 3 i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Zorana Višekrune.
Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 048067 10 Gž od 24. decembra 2010. godine Nalaže se Vladi Republike Srpske da Zoranu Višekruni, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.350,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Višekrune podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 048067 10 Gž od 24. decembra 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 048067 01 P od 6.
avgusta 2010. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Zoran Višekruna (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 16. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 048067 10 Gž od 24. decembra 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 048067 01 P od 6. avgusta 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda (ranije važeća), od Okružnog suda, Osnovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske kao zakonskog zastupnika Vlade Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 13. februara 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 21. februara 2014. godine, Osnovni sud 26. februara 2014. godine i tužena putem Pravobranilaštva Republike Srpske 20. februara 2011. godine.
4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda (ranije važeća), odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 12. marta 2014. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Apelant je 14. novembra 2001. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv tužene radi isplate iznosa od 166,50 KM. Podnescima iz jula 2002. godine i novembra 2003. godine apelant je, pored glavnog iznosa koji potražuje od tužene, zahtijevao i isplatu zakonske zatezne kamate. Svoj tužbeni zahtjev apelant je utemeljio na troškovima koje je imao povodom njegovog rasporeda na drugo radno mjesto a koje mu tužena nije isplatila, niti su ti troškovi bili obuhvaćeni rješenjima tužene o rasporedu na drugo radno mjesto. Tužena je dostavila odgovor na tužbu 24. decembra 2003. godine.
7. Tužena je osporila osnov i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva. Potvrdila je apelantove tvrdnje da je rješenjem tužene od 27. juna 2001. godine raspoređen na radno mjesto samostalni stručni saradnik u Odjeljenju na Palama, te da mu je ugovorom o zakupu stana od 27. jula 2001. godine koji je zaključila tužena za zakupodavcem bio obezbijeđen smještaj na Palama, a rješenjem od 27. jula 2001. godine odobrena mu je akontativna isplata iznosa od 250,00 KM. Osim toga, tužena je navela da apelantu ne pripada pravo na naknadu troškova koje tužbom traži, shodno odredbi člana 12 Opšteg kolektivnog ugovora.
8. Pripremno ročište je održano 14. juna 2010. godine, a ročište za glavnu raspravu 6. jula 2010. godine.
9. Opštinski sud je 6. avgusta 2010. godine donio Presudu broj 71 0 P 048067 01 P, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da mu tužena isplati iznos od 166,50 KM na ime troškova prevoza, boravka, vozne karte i rezervacije sjedišta i prtljaga, sve sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do presuđenja. Apelant je obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 560,00 KM. Odluka o troškovima postupka donesena je primjenom odredbi čl. 386, 387 i 395 ZPP pa je apelant obavezan da tuženoj naknadi troškove prema zahtjevu koji je postavila, u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.
10. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je među strankama bio sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva. S tim u vezi, u postupku je nakon izvedenog dokaznog postupka nesporno utvrđeno da je apelant bio zaposlenik tužne, da je rješenjem tužene od 27. juna 2001. godine raspoređen na radno mjesto samostalni stručni saradnik u Odjeljenju na Palama počev od 29. juna 2001. godine, da je navedeno rješenje pobijao prigovorom od 3. jula 2001. godine i da je njegov prigovor odbijen rješenjem tužene od 5. jula 2001. godine. Zatim je utvrđeno da je apelant u periodu od 15. do 18. jula 2001. godine boravio na Palama (dva radna i jedan neradni dan) i da je od tužene dopisima od 12, 13. i 16. jula 2001. godine potraživao isplatu akontativnih troškova po rješenju o raspoređivanju na radno mjesto od 27. juna 2001. godine. Tužena je, kako je utvrđeno iz sprovedenih dokaza, dopisom od 6. avgusta 2001. godine obavijestila apelanta o zaključenom ugovoru o zakupu stana kojim mu je obezbijedila smještaj dostavljajući mu i rješenje od 27. jula 2001. godine kojim mu je odobrena isplata iznosa od 250,00 KM mjesečno za troškove ishrane na ime obavljanja poslova u Odjeljenju na Palama. Tim rješenjem je definisano da će nastale troškove u vezi s premještajem apelant pravdati računima u finansijsko-knjigovodstvenoj službi, najkasnije do petog u mjesecu za prethodni mjesec. Osnovni sud je zatim nesporno utvrdio da je rješenje tužene od 5. jula 2001. godine kojim je odbijen apelantov prigovor o raspoređivanju na radno mjesto u Odjeljenju na Palama uručeno lično apelantu 12. jula 2001. godine i da je apelant tužbu podnio 14. novembra 2001. godine. U konkretnoj parnici apelant tužbenim zahtjevom nije tražio da se ponište kao nezakonita rješenja tužene kojima je raspoređen na radno mjesto samostalni stručni saradnik u Odjeljenju na Palama, što je mogao uraditi i ujedno zahtijevati isplatu nastalih troškova (materijalne štete), već je tražio isplatu troškova koji su nastali prije donošenja rješenja tužene od 27. jula 2001. godine kojim je apelantu odobrena isplata od 250,00 KM mjesečno, odnosno poslije vremena kada je apelant trebalo da bude na raspoređenom radnom mjestu, konkretno 29. juna 2001. godine. Iz navedenog, po ocjeni Osnovnog suda, proizilazi da apelant nije ispoštovao rješenja tužene, jer je nesporno utvrđeno da se nije odazvao na posao 29. juna 2001. godine. Osnovni sud je stoga primijenio opšte odredbe o naknadi štete definisane u Zakonu o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pa su s tim u vezi citirane odredbe čl. 154. i 155. ZOO prema kojima je nastanak štete osnovna pretpostavka odgovornosti za štetu, a u konkretnom slučaju apelant nije dokazao postojanje štetne radnje, nastanka štete i štetnika (tužene), odnosno nije dokazao njihovu uzročnu vezu. Konkretno, apelant se nije odazvao na raspoređeno radno mjesto navedeno u rješenju, dakle 29. juna 2001. godine, već je od 15. do 18. jula 2001. godine (u vrijeme za koje potražuje iznos iz tužbenog zahtjeva) boravio na Palama, a tužena mu je rješenjem od 27. jula 2001. godine odobrila isplatu iznosa od 250,00 KM za troškove koji su zbog novog radnog rasporeda nastali. Osnovni sud je najzad zaključio da apelant u postupku nije dokazao da tim iznosom nije u cijelosti namiren, niti iz izvedenih dokaza proizilazi da je apelant u julu 2001. godine nastavio raditi u Odjeljenju na Palama, pa je njegov tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 166,50 KM i akcesorni zahtjev za isplatu kamata odbijen kao neosnovan.
11. Apelant je 13. septembra 2010. godine protiv prvostepene presude izjavio žalbu Okružnom sudu.
12. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 048067 10 Gž od 24. decembra 2010. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Okružni sud je u obrazloženju presude ponovio nesporne činjenice utvrđene u prvostepenom postupku a odnose se na apelantov raspored na drugo radno mjesto – Odjeljenje na Palama i činjenicu da je apelant rješenja o novom rasporedu primio lično. U vezi s tim, Okružni sud je ocijenio da nisu osnovani apelantiovi žalbeni prigovori da mu je radnjama tužene nanesena šteta i na taj način umanjena imovina, jer iz činjenica utvrđenih u prvostepenom postupku proizilazi da apelant nije pobijao rješenja tužene o rasporedu na drugo radno mjesto, a da je radi namirenja nastalih troškova za boravak u mjestu u koje je upućen na rad imao mogućnost naplatiti po osnovu rješenja tužene od 27. jula 2001. godine, kada mu je tužena odobrila isplatu iznosa od 250,00 KM. Navedeni iznos, i po ocjeni Okružnog suda, predstavlja dovoljan iznos za namirenje traženih troškova. Osim toga, neosnovani su, po ocjeni Okružnog suda, žalbeni progovori apelanta u pogledu dosuđenih troškova parničnog postupka koje je prvostepeni sud pravilno dosudio tuženoj, primjenom relevantnih odredbi ZPP, uz razloge koje je u cijelosti prihvatio Okružni sud.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant ukazuje da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje ovog prava apelant obrazlaže pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem, nedostatkom obrazloženja povodom izjavljene žalbe, ocjenom dokaza i pogrešnom primjenom materijalnog prava. Apelant, naime, smatra da je pogrešan stav sudova u osporenim presudama prema kojem ima pravo na tužbu „samo kroz sistem“ jer konkretnom tužbom nije pobijao rješenja o rasporedu na drugo radno mjesto, već je od tužene tražio samo naknadu obične štete koja je nastala zbog premještanja na drugo radno mjesto. Apelant je, takođe, ukazao da je postupak po njegovoj tužbi trajao devet godina, čime su probijeni svi razumni rokovi za rješavanje spora, zbog čega je zatražio naknadu nematerijalne štete u vidu pravične naknade za dugo trajanje postupka.
b) Odgovor na apelaciju
14. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je presuda tog suda donesena uz pravilnu primjenu procesnog i materijalnog prava nakon potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja u prvostepenom postupku kojom nisu počinjene povrede na koje se apelant u apelaciji poziva. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
15. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da tokom prvostepenog postupka ni u jednom segmentu nije prekršeno apelantovo pravo na pravično i fer-suđenje, da su svi dokazi ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, te nakon pravilno utvrđenog činjeničnog stanja primijenjeno je materijalno pravo koje nije proizvoljno, uz obrazloženje koje je jasno i dovoljno. U pogledu dužine trajanja postupka, Osnovni sud je istakao da su prvostepena i drugostepena odluka donesene u razumnom roku, s obzirom na veliki broj predmeta kojima je prvostepeni sud bio zadužen, a osim toga, ukazano je da je apelant lice koje pred tim sudom vodi veliki broj parničnih postupaka.
16. Tužena je istakla da su neosnovani navodi apelacije, da je sve radnje u konkretnom sporu preduzimala u zakonskim rokovima, odnosno rokovima koje je odredio sud. Osim toga, predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana jer je apelant nezadovoljan načinom na koji su sudovi ocijenili dokaze u parničnom postupku, što nije predmet ispitivanja Ustavnog suda, kao ni primjena materijalnog prava.
V. Relevantni propisi
17. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
18. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 69.
Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu.
Član 184.
Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave.
Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 226.
Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad nađe da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
Član 386. stav 1.
Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.
Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.
Član 387.
Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.
Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjeriće se po toj tarifi.
Član 395.
Odredbe o troškovima primjenjuju se i na stranke koje zastupa javno pravobranilaštvo. U tom slučaju troškovi postupka obuhvataju i iznos koji bi se stranci priznao na ime nagrade advokatu.
19. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 154. stav 1.
Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
VI. Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 048067 10 Gž od 24. decembra 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Zatim osporenu presudu apelant je primio 26. januara 2011. godine, a apelacija je podnesena 16. februara 2011. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Osim toga, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelant ukazuje da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
27. Apelant u suštini ukazuje na propuste prilikom ocjene dokaza, nedostatak obrazloženja u žalbenom postupku, činjenično stanje i primjenu materijalnog prava.
28. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
29. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kad ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant navodi, ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
30. U vezi sa navodima apelacije koji se tiču načina na koji su redovni sudovi ocijenili dokaze, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
31. Razmatrajući apelantove navode koji se tiču nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te navodne proizvoljnosti pri ocjeni dokaza, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom parničnom postupku izveden obiman dokazni postupak uvidom u materijalne dokaze koje je apelant predložio (rješenja o rasporedu na radno mjesto samostalni stručni saradnik, prigovore, račune itd.), te da je sudska odluka donesena nakon ocjene svih izvedenih dokaza pojedinačno i u njihovoj ukupnosti. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja redovni sudovi su u osporenim presudama izveli zaključak da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan, jer u postupku nije dokazao da mu je tužena svojim radnjama pričinila štetu. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi osporene presude obrazložili na način koji se ne može ocijeniti proizvoljnim. Naime, sudovi su, imajući u vidu opredijeljeni zahtjev apelanta i odredbe ZOO kojima je propisana odgovornost za štetu, jasno ukazali da apelant u postupku nije dokazao da je tužena u bilo kakvoj uzročno-posljedičnoj vezi sa štetnim događajem, niti da je svojim radnjama skrivila nastanak štete, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Dakle, iz obrazloženja osporenih odluka Ustavni sud zaključuje da materijalnopravni propisi nisu proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti postoji bilo šta što bi ukazivalo na eventualnu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer osporene odluke sadrže obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
32. U odnosu na navode iz apelacije da Okružni sud nije odgovorio na bitne žalbene navode, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizilazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovu na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Takođe, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju, iz stanja u spisu i navoda apelacije Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, suprotno navodima apelanta, u svojoj presudi odgovorio na svaki žalbeni navod koji je ocijenio bitnim i relevantnim za odlučenje, te je za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
33. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Suđenje u razumnom roku
55. Apelant ukazuje da je postupak o njegovoj tužbi trajao devet godina čime je narušen standard „suđenja u razumnom roku“.
a) Relevantni principi
56. Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b) Period koji se uzima u obzir
57. Ustavni sud zapaža da je apelant postupak pokrenuo tužbom kod Osnovnog suda 14. novembra 2001. godine i da je postupak okončan donošenjem presude Okružnog suda od 24. decembra 2010. godine. Iz navedenog proizilazi da je parnični postupak povodom apelantove tužbe trajao devet godina, pa je to relevantni period koji će Ustavni sud ispitati u konkretnom slučaju.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
58. Ustavni sud podsjeća, slijedeći praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju, da je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).
24. Dovodeći taj stav u kontekst konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je, nakon podnošenja tužbe 4. novembra 2001. godine, Osnovni sud održao pripremno ročište 14. juna 2010. godine, zatim, ročište za glavnu raspravu 6. jula 2010. godine i prvostepenu presudu donio 6. avgusta 2010. godine. Okružni sud je odlučio o žalbi protiv prvostepene presude 24. decembra 2010. godine. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da nije prekoračen razuman rok s obzirom na veliki broj predmeta kojima je taj sud zadužen i činjenicu da je apelant lice koje je pred tim sudom pokrenulo niz sporova. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu i da je prvo ročište (pripremno) održano tek nakon više od osam godina od podnesene tužbe i datog odgovora na tužbu, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog predmeta dužina postupka u cjelini, a priori prešla granice „razumnog roka“, čime je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
26. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
27. Apelant je u apelaciji istakao zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka i nedonošenja odluke u razumnom roku. Prilikom odlučivanja o zahtjevu apelanata za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da je predmetni postupak trajao devet godina, a da se ne radi o hitnom postupku, Ustavni sud smatra da apelantu treba isplatiti na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, iznos od 1.350,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
VIII. Zaključak
28. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je predmetni postupak, koji nije bio složene prirode, trajao devet godina, čime je dužina trajanja postupka a priori prešla granice „razumnog roka“ . 29. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi odluke zasnovali na činjenicama utvrđenim u postupku na koje je primijenjeno relevantno materijalno pravo na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
30. Na osnovu člana 57 stav 2 tačka b), člana 59 st. 1, 2 i 3 i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić