Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1002/11 (A. S.)

Odluka donesena 10. 04. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Uporedive situacije
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1002/11

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1002/11, rješavajući apelaciju Alme Salihbegović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Alme Salihbegović podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 Rs 006043 10 Rsž od 10. decembra 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 P 006043 09 P od 8. januara 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Alma Salihbegović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle podnijela je 28. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 Rs 006043 10 Rsž od 10. decembra 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 006043 09 P od 8. januara 2010. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 21. marta 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), od Okružnog suda, Osnovnog suda i Republike Srpske, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 6. februara 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni i Osnovni sud su dostavili odgovor na apelaciju 19. februara i 20. marta 2014. godine. Tužena je dostavila odgovor na apelaciju 20. februara 2014. godine.

4. Odgovor Okružnog suda, Osnovnog suda i tužene su dostavljeni apelantici 7. i 31. marta 2014. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Osnovnog suda broj 85 0 P 006043 09 P od 8. januara 2010. godine odbačena je kao neblagovremena apelanticina tužba u dijelu u kojem je tražila da se tužena obaveže da joj isplati za svaki radni dan u periodu od 8. marta 2004. godine do 28. januara 2007. godine iznose od po 22,00 KM na ime troškova prevoza u javnom saobraćaju na relaciji Tuzla-Bijeljina i nazad sa zakonskom zateznom kamatom na sve dospjele a neisplaćene iznose u tom periodu počev od 8. januara 2010. godine pa do konačne isplate, te su ukinute sve provedene radnje u tom dijelu. Apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tužena obaveže da joj isplati za svaki radni dan u periodu od 29. januara 2009. godine (rješenjem Osnovnog suda od 20. oktobra 2010. godine izvršena je ispravka presude u tom dijelu na datum 29. januar 2007. godine) pa do 8. januara 2010. godine iznose od po 22,00 KM na ime troškova prevoza u javnom saobraćaju na relaciji Tuzla- Bijeljina i nazad sa zakonskom zateznom kamatom na sve dospjele, a neisplaćene iznose u tom periodu, počev od 8. januara 2010. godine pa do konačne isplate, kao i dio kojim je tražila da joj je tužena dužna plaćati i ubuduće, obračunate za protekli mjesec, iste troškove prevoza na istoj relaciji u visini cijene prevoza u javnom saobraćaju prema važećoj cijeni karte iz perioda za koji se vrši obračun, dok se ne promijene okolnosti koje pravdaju prestanak obaveze plaćanja, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom izvršenja je odbijen kao neosnovan. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

7. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je apelantica imenovanjem za sudiju radila u Osnovnom sudu u Bijeljini u periodu od 8. marta 2004. godine do 31. maja 2006. godine, a u radnom odnosu kod Okružnog suda u Bijeljini od 1. juna 2006. godine i dalje. Dalje je utvrđeno da je imala i ima prebivalište u Tuzli i da svakodnevno putuje na relaciji Tuzla-Bijeljina na posao i Bijeljina-Tuzla sa posla, na kojoj relaciji u navedenom periodu nije primala, niti sada prima naknadu troškova prevoza za dolazak na posao i odlazak s posla.

8. Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 118. Zakona o radu-prečišćeni tekst kojom je propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava, koje pravo na podnošenje tužbe nije uvjetovano prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava, dok tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede. Navedeno, po mišljenju suda, znači da radnik, pa i apelantica koja potražuje određeno pravo iz radnog odnosa, mora podnijeti tužbu u zakonom predviđenim rokovima, a tek nakon toga da se raspravi i odluči o osnovanosti opredijeljenog tužbenog zahtjeva.

9. Istaknuto je da apelantica opredijeljenim tužbenim zahtjevom traži isplatu putnih troškova za dolazak na posao i odlazak s posla za period od 8. marta 2004. godine do 8. januara 2009. godine u kom periodu je nastao sporni odnos između parničnih stranaka. Po mišljenju Osnovnog suda, nesporno je da navedene naknade nisu isplaćivane, te da je za njihovo neisplaćivanje mogla saznati prilikom isplate plaće za svaki pojedini mjesec navedenih godina od kada teče njeno subjektivno saznanje za povredu njenog prava i od kada se treba računati jednogodišnji prekluzivni rok za podnošenje tužbe za zaštitu navedenih prava.

10. Osnovni sud je istakao da je Zakonom o radu kao posebnim propisom za reguliranje radnog odnosa i prava koja iz njega i u vezi sa njim proistječu određen rok za podnošenje tužbe. Stoga, imajući u vidu da je apelanticina tužba, prema prijemnom štambilju Osnovnog suda, podnesena 1. marta 2007. godine, proizlazi da je nepravovremeno podnesena za apelanticino potraživanje iz perioda od 8. marta 2014. godine do 28. januara 2007. godine.

11. Dalje, Osnovni sud je naveo da su prava i obaveze sudija iz radnog odnosa nakon imenovanja na sudijsku dužnost propisana Zakonom o sudovima RS i Zakonom o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u RS. Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 14. Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u RS propisano da sudije imaju pravo na naknadu za putne troškove u skladu sa propisima o unutrašnjem poslovanju suda i odobrenim budžetom suda. Navedeno, po mišljenju suda, znači da bi sudije kao radnici suda imali pravo na putne troškove za dolazak na posao i odlazak s posla samo ukoliko su doneseni propisi o unutarnjem poslovanju suda a tokom ovog postupka nije predočeno da su takvi propisi doneseni, niti je predočeno kakav je budžet suda, odnosno da li su i za tu namjenu odobrena sredstva. Imajući u vidu navedeno, konstatirano je da sudije kao radnici tužene nemaju valjan pravni osnov za isplatu putnih troškova za dolazak na posao i odlazak s posla, te stoga sud nije imao osnova na kojem bi temeljio svoju odluku i obavezao tuženu da apelantici nadoknadi te troškove za period iz opredijeljenog tužbenog zahtjeva u kome tužba nije nepravovremena pri čemu se treba imati u vidu dopis VSTV broj 01- 0022-09012006. Stoga je apelanticin tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen kao neosnovan. Pri tome je istaknuto da je odredbom člana 79. Zakona o sudovima RS propisano da danom stupanja na snagu tog zakona prestaje da važi Zakon o sudovima i sudskoj službi, što znači da ni Zakon o sudovima RS ne regulira pravo sudija na naknadu putnih troškova vezano za dolazak na posao i odlazak s posla.

12. Osnovni sud je naveo da poseban Kolektivni ugovor u oblasti uprave u Republici Srpskoj, odnosno u oblasti pravosuđa u Republici Srpskoj, i Opći kolektivni ugovor iz te oblasti se ne odnose na sudije, već na radnike zaposlene u pravosudnim organima, pa se ti akti nisu mogli primijeniti na predmetni postupak, kao ni odredba člana 83. Zakona o administrativnoj službi u upravi RS koja se odnosi na zaposlene radnike, a ne na sudije čija su prava, odnosno primanja iz radnog odnosa regulirana posebnim, odnosno navedenim propisima. Također je navedeno da u konkretnom slučaju nisu mogle biti primijenjene ni odredbe Zakona o obligacionim odnosima budući da se radi o oblasti radnih odnosa.

13. Protiv prvostepene presude apelantica je podnijela žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 85 0 Rs 006043 10 Rsž od 10. decembra 2010. godine odbio kao neosnovanu.

14. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelanticina tužba jednim dijelom nepravovremeno podnesena, a da je jedan dio tužbenog zahtjeva neosnovan i za takvu odluku je dao dovoljne razloge koji žalbom nisu dovedeni u sumnju. Po mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je pravilno primijenio odredbe Zakona o radu prilikom odlučivanja o pravovremenosti apelanticine tužbe, jer druge zakonske propise i nije mogao primijeniti u konkretnom slučaju. Po mišljenju drugostepenog suda, prvostepeni sud je nepotrebno spominjao odredbe Zakona o administrativnoj službi o upravi u RS na što je žalbom ukazano, ali prilikom odlučivanja o pravovremenosti tužbe i o osnovanosti tužbenog zahtjeva nije primjenjivao taj zakon, pa se ne može govoriti o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

15. Okružni sud je istakao da apelantica smatra da joj pravo na naknadu troškova prevoza pripada od dana započinjanja sa radom u Bijeljini, i to prvo kod Osnovnog suda od 8. marta 2004. godine, a zatim kod Okružnog suda u Bijeljini od 1. juna 2006. godine pa dalje, dok je tužbu sudu podnijela 1. marta 2007. godine. Istaknuto je da, imajući u vidu odredbu člana 118. stav 2. Zakona o radu, apelanticina tužba je nepravovremena za sva potraživanja iz radnog odnosa nastala u periodu od 8. marta 2004. godine do 1. marta 2006. godine, pa je pravilno postupio prvostepeni sud kada je u tom dijelu njenu tužbu odbacio.

16. Istaknuto je da je prvostepeni sud pogrešno naveo da se tužba odbacuje za period do 28. januara 2007. godine na što je žalbom osnovano ukazano, te da, iako je vršio ispravku presude, prvostepeni sud je u tom dijelu nije ispravio, ali kako su posljedice za apelanticu iste, bilo da je tužba odbačena ili odbijen tužbeni zahtjev, Okružni sud u tom dijelu nije preinačavao presudu. Također, po mišljenju Okružnog suda, pravilna je odluka prvostepenog suda u dijelu u kojem je odbio apelanticin tužbeni zahtjev , a prema ispravljenoj presudi, jer ni Zakonom o sudovima RS ni Zakonom o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u RS nije predviđena isplata naknada sudijama na ime troškova prevoza, pa se apelantici nisu mogle dosuditi navedene naknade.

17. Okružni sud je naveo da se apelantica pogrešno u tužbi poziva na odredbu člana 14. Zakona o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u RS kojom je propisano da sudije, tužioci i stručni saradnici iz člana 4. navedenog zakona imaju pravo na naknadu za putne troškove u skladu sa propisima o unutrašnjem poslovanju suda ili tužilaštva i odobrenim budžetom suda u skladu sa propisima o unutrašnjem poslovanju suda ili tužilaštva i odobrenim budžetom suda, odnosno tužilaštva, jer se u citiranoj odredbi ne spominju naknade za troškove prevoza (do posla i nazad), već se radi o troškovima putovanja.

18. Dalje je navedeno da nije sporno da, nakon donošenja navedenog zakona, nisu u predviđenom roku doneseni podzakonski propisi koji reguliraju ostala primanja i naknade sudija, ali se zbog tih propusta nadležnog organa ne mogu apelantici dosuditi naknade koje nisu predviđene odgovarajućim propisima, niti se mogu primjenjivati drugi propisi ili zakoni koji ne reguliraju pitanja naknada sudijama. Samim tim se isključuje i primjena odredaba Zakona o obligacionim odnosima koje se odnose na štetu nastalu iz radnog odnosa kako to neosnovano traži apelantica u žalbi, niti se mogu primijeniti zastarni rokovi propisani tim zakonom, budući da su potraživanja iz radnog odnosa regulirana Zakonom o radu koji propisuje prekluzivne rokove u kojima se može tražiti zaštita prava. Također se, po mišljenju Okružnog suda, ne mogu prihvatiti ni žalbeni navodi u kojima se spominje isplata odgovarajućih naknada u drugim institucijama, te u poređenju s njima nepovoljan položaj sudija, jer takvi navodi mogu biti predmet razmatranja neke druge institucije, ali ne i predmetnog žalbenog postupka.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Smatra da je položaj sudije diskriminirajući u odnosu na druge zaposlene koji nesporno i bez izuzetka imaju pravo na ove naknade. Navodi da sudovi ne obrazlažu zašto rokove za zaštitu prava iz člana 118. Zakona o radu RS primjenjuju na sudije. Navodi da se proizvoljnost ogleda i u tumačenju postojanja (nepostojanja) pravnog osnova apelanticinog tužbenog zahtjeva . Smatra da Okružni sud proizvoljno tumači Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija u RS smatrajući da izraz „putni troškovi“ podrazumijeva putne troškove za službena putovanja. Ističe da to što propisi nisu doneseni ne oslobađa obaveze naknade troškova, jer se upravo takvim pasivnim odnosom vlasti čini šteta apelantici. U dopuni apelacije apelantica se poziva na odluku Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-28/11.

b) Odgovor na apelaciju

20. U svom odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da važećim zakonskim propisima, odnosno Zakonom o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj nije propisano pravo na naknadu troškova prevoza, te se stoga apelantici nije mogla dosuditi naknada po tom osnovu.

21. U svom odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelanticinih ustavnih prava .

22. U svom odgovoru na apelaciju tužena ističe da apelantici nisu isplaćivani troškovi prevoza zbog toga što za to nije postojao pravni propis prema kojem sudije imaju pravo na naknadu ovih troškova.

V. Relevantni propisi

23. Zakon o radu-prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 55/07) u relavantom dijelu glasi:

Član 118.

Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava.

Tužbu za zaštitu prava radnik može podnijeti u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede.

Zakon o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca u RS („Službeni glasnik RS“ br. 30/07, 118/07 i 98/09) u relevantom dijelu glasu:

Član 14.

Naknada za putne troškove Sudije, tužioci i stručni saradnici iz člana 4. ovog zakona imaju pravo na naknadu za putne troškove u skladu sa propisima o unutrašnjem poslovanju suda ili tužilaštva i odobrenim budžetom suda, odnosno tužilaštva.

VI. Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 85 0 Rs 006043 10 Rsž od 10. decembra 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 20. januara 2011. godine, a apelacija je podnesena 28. februara 2011. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

28. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

29. Predmetni postupak se odnosi na postupak po apelanticinoj tužbi za naknadu potraživanja na ime prevoza, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.

30. Apelantica, u suštini, smatra da nije imala pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava.

31. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

32. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelantica konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tražila da se tužena obaveže da joj isplati za svaki radni dan u periodu od 8. marta 2004. godine do 8. januara 2010. godine iznose od po 22,00 KM na ime troškova prevoza u javnom saobraćaju na relaciji Tuzla-Bijeljina i nazad, kao i da joj navedene troškove plaća i ubuduće. Rješavajući po tako postavljenom tužbenom zahtjevu, redovni sudovi su utvrdili da je apelantica imenovanjem za sudiju radila u Osnovnom sudu u Bijeljini u periodu od 8. marta 2004. godine do 31. maja 2006. godine, te da je u radnom odnosu kod Okružnog suda u Bijeljini od 1. juna 2006. godine pa dalje. Također je utvrđeno da je apelantica imala i ima prebivalište u Tuzli i da svakodnevno putuje na posao i sa posla na relaciji Tuzla-Bijeljina, te da u navedenom periodu nije primala, niti sada prima naknadu troškova prevoza za dolazak na posao i odlazak sa posla. Na osnovu tako utvrđenih činjenica, redovni sudovi su u jednom dijelu apelanticin tužbeni zahtjev odbacili kao nepravovremen, primjenjujući odredbe člana 118. stav 2. Zakona o radu, budući da je aplentica tužbu podnijela 1. marta 2007. godine. U ostalom dijelu apelanticin tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan iz razloga što ni Zakonom o sudovima Republike Srpske, ni Zakonom o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj nije propisana isplata naknada sudijama na ime troškova prevoza. Iz navedenog proizlazi da je apelanticina tužba u jednom dijelu odbačena kao nepravovremena zbog proteka roka iz člana 118. stav 2. Zakona o radu, dok je u preostalom dijelu utvrđeno da u momentu presuđenja, odnosno donošenja osporenih presuda od redovnih sudova pitanje naknade na ime prevoza nije bilo regulirano relevantnim zakonskim propisima zbog čega je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. U navedenom Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog prava.

33. Ustavni sud podsjeća da se u svojoj Odluci broj AP 2656/09 od 5. novembra 2013. godine bavio sličnim pravnim pitanjem povodom apelacije tužilaca uposlenih u Kantonalnom tužilaštvu Tuzlanskog kantona. U tom predmetu apelanti (tužioci) su podnijeli tužbeni zahtjev za naknadu potraživanja na ime toplog obroka i prevoza za period od 1. januara do 31. augusta 2005. godine. Redovni sudovi su odbili tužbeni zahtjev apelanata pozivajući se na Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 63/03), koji je stupio na snagu 24. decembra 2003. godine, a prema kojem apelanti nemaju pravo na naknadu za topli obok i prevoz za utuženi period. Ustavni sud je u navedenoj odluci, razmatrajući navode apelanata, izrazio stav da su redovni sudovi u momentu presuđenja primjenivali odredbe važećeg Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 63/03) prema kojem apelanti (tužioci) nemaju pravo na tražene naknade za utuženi period. U navedenom Ustavni sud nije našao bilo kakvu proizvoljnost, budući da su redovni sudovi primijenili važeći zakon u momentu presuđenja za šta su u svojim odlukama dali jasne i precizne razloge. Pri tome je u navedenoj odluci Ustavni sud primijetio da je odlukom Ustavnog suda FBiH broj U-28/11 od 24. januara 2012. godine utvrđeno da je neustavan Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u FBiH („Službene novine FBiH“ br. 72/05 i 22/09) u dijelu koji se odnosi i na naknade troškova ishrane i troškova prevoza sudija, tužilaca i stručnih saradnika nakon čega je uslijedila izmjena navedenog zakona. Međutim, konstatirano je da navedena odluka Ustavnog suda FBiH i zakonska rješenja donesena nakon navedene odluke nemaju retroaktivno djejstvo, već djeluju ex nunc. Također je istaknuto da, iako Odluka Ustavnog suda FBiH broj U-28/11 i zakonske izmjene koje su uslijedile radi izvršenja te odluke, kao i Odluka Ustavnog suda BiH broj U 7/12 (u kojoj se Ustavni sud bavio sličnim ustavnopravnim pitanjem) nemaju retroaktivno djejstvo, ipak će ubuduće pomoći u harmonizaciji spomenutih naknada.

34. Dovodeći navedeno u kontekst konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da je apelanticina tužba u jednom dijelu odbačena kao nepravovremena zbog proteka roka propisanog odredbom člana 118. stav 2. Zakona o radu, dok je u preostalom dijelu odbijena, budući da u momentu presuđenja od redovnih sudova pitanje naknade na ime troškova prevoza za kategoriju sudija nije bilo regulirano pozitivnopravnim propisima Republike Srpske. Naime, utvrđeno je da Zakonom o sudovima Republike Srpske i Zakonom o plaćama i drugim naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj nije propisana isplata naknada sudijama na ime troškova prevoza. Prema tome, proizlazi da su redovni sudovi na konkretan slučaj primijenili važeće relevantne propise prilikom odlučivanja o apelanticinom tužbenom zahtjevu u čemu Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Ustavni sud u razlozima odluka redovnih sudova ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka. Naime, po mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka zbog čega je u jednom dijelu apelanticina tužba odbačena kao nepravovremena a zbog čega je u ostalom dijelu neosnovana, te apelantici ne pripada pravo na naknadu troškova prevoza za utuženi period. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene presude i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći ih u vezu sa praksom Ustavnog suda, kao i zahtjevima prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelanticini navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u predmetnom postupku, te da apelantici nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

35. Apelantica ističe da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje navedenog prava zasniva na navodima o povredi prava na pravično suđenje, odnosno proizvoljnoj primjeni materijalnog prava koji su već razmotreni u okviru prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.

Pravo na nediskriminaciju

36. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

37. U suštini, apelantica smatra da joj je prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.

38. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je, razmatrajući apelanticine navode u vezi sa pravom na pravično suđenje, zaključio da nema proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog prava od redovnih sudova. Ustavni sud primjećuje da apelantica u apelaciji nije dokazala da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminirana u poređenju sa drugim sudijama u Republici Srpskoj, koji su u istom položaju kao i ona i koji ne uživaju pravo na naknadu po osnovu troškova prevoza, budući da navedena naknada nije regulirana zakonskim propisima za kategoriju sudija kojoj pripada apelantica. Dakle, u momentu donošenja osporenih odluka u Republici Srpskoj nije postojao pravni propis kojim je propisano pravo na ovu naknadu sudijama. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.

VIII. Zaključak

39. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede prava apelantice na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na to da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise na apelanticinu štetu, te kada su za svoje odlučenje dali jasne razloge.

40. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje ovog prava vezuje za primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u njegovoj primjeni.

41. Nema kršenja ni prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje kada je Ustavni sud utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, te kada apelantica nije dokazala da je na bilo koji način diskriminirana u predmetnom postupku.

42. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1002/11 (A. S.) | Sudska praksa | Aktio