Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-58/11 (M. M.)
Odluka donesena 10. 04. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Dokazni postupak
- Krivično djelo
- Pretpostavka nevinosti
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Minimalna prava optuženog - pravo na advokata kojeg sam izabere
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-58/11
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 58/11, rješavajući apelaciju Miloša Maleša , na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b), člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Miloša Maleša podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 002199 10 Kž 6 od 23. septembra 2010. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 002199 09 K od 16.
aprila 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Miloš Maleš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, koga zastupa Milorad Malić, advokat iz Prijedora, podnio je 29. decembra 2010. godine (registrovana u sudskom upisniku u 2011. godini) apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 002199 10 Kž 6 od 23. septembra 2010. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 002199 09 K od 16. aprila 2010. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, te učesnika u postupku Okružnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 28. januara 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Okružni sud su dostavili odgovore na apelaciju 4. februara 2014. godine, a Okružno tužilaštvo 7. februara 2014. godine.
4. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 21. februara 2014. godine. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 002199 09 K od 16. aprila 2010. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci. Prema članu 44 stav 1 KZRS, apelantu je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i to počev od 15. septembra 2009. godine u 17 časova pa nadalje. Na osnovu člana 99 st. 1 i 3 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP), obavezan je apelant i optuženi M.P, Z.P. i A.M.G. da solidarno plate troškove krivičnog postupka i sudski paušal.
7. U predmetnom krivičnom postupku pored apelanta je bilo i drugih pet optuženih (i to M.P, Z.P, B.K, J.M. i A.M.G.). Advokat Predrag Radulović je učestvovao kao branilac četvorice drugih optuženih, i to M.P., B.K., J.M. i A.M.G, dok je apelantov branilac bio advokat Milorad Malić. Navedenom presudom Okružni sud je optuženog M.P. za predmetno krivično djelo osudio na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina, optuženog Z.P. na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, optuženog A.M.G. na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, B.K. je oslobođen od optužbe, dok je u odnosu na optuženog J.M. na osnovu člana 297 stav 1 tačka b) ZKP, uslijed odustanka okružnog tužioca od optužnice, odbijena optužba.
8. U izreci predmetne presude je navedeno da su apelant i optuženi M.P., Z.P. i A.M.G. krivi što su u toku 2009. godine, i to od maja do polovine septembra, u Banjoj Luci, Prijedoru i Laktašima protivno odredbama člana 19 Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga kontinuirano i po prethodnim dogovorima koje su ostvarivali međusobno putem mobilnih i fiksnih telefona, neovlašćeno nabavljali radi daljnje preprodaje opojnu drogu heroin i kokain, koje se nalaze na listi opojnih droga („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 8/06), tako što je M.P. od N.N. lica nabavljao veće količine opojne droge heroin i kokain i dio iste po prethodnom dogovoru sa Z.P., koji je njegov otac, sakrivao i čuvao u kući Z.P. u Slatini, dok je u iznajmljenom stanu u Prijedoru, koji je 2. avgusta 2009. godine iznajmio zajedno sa J.M. i B.K., opojne droge vagao na digitalnim vagama i prepakivao u manja pakovanja u aluminijumske folije u namjeri njene daljnje prodaje krajnjim korisnicima. Dalje je navedeno da je M.P. kontinuirano dogovarao prodaju sa I.Š. koja je opojne droge za M.P. prodavala većem broju N.N. lica za iznose od 35 do 150 KM. Zatim je navedeno da je M.P. dogovarao preprodaju opojnih droga sa apelantom i A.M.G, kao i da je u više navrata prodavao D.T. pakovanja kokaina za iznose od po 100 KM. Takođe, navedeno je da je apelant u Laktašima u dva navrata prodao heroin T.N. za iznose od po 20 KM, te da je u više navrata u Laktašima prodavao heroin Z.M. za iznose od po 20 KM, kao i da je u Laktašima u više navrata prodavao heroin M.J. za iznose od po 20 do 70 KM. U obrazloženju presude je navedeno da je, analizirajući sprovedene dokaze pojedinačno i u uzajamnoj međusobnoj povezanosti (svi sprovedeni dokazi su iscrpno navedeni na str. 6-19. presude), Okružni sud na nesumnjiv način utvrdio da su apelant i optuženi M.P., Z.P. i A.M.G. počinili krivično djelo neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS.
9. U vezi sa tim, Okružni sud je naveo da je iz sprovedenih materijalnih dokaza (navedenih na str. 9. i 10. presude) neosporno utvrdio da je prilikom pretresa stana u Prijedoru, koji su iznajmili optuženi M.P., B.K. i J.M., pronađen i oduzet smeđi prah, koji asocira na opojnu drogu heroin, i bijeli prah, koji asocira na opojnu drogu kokain, u količinama i na mjestima bliže opisanim u predmetnoj presudi, kao i dvije digitalne vage za koje je utvrđeno da pripadaju optuženom M.P. Takođe, utvrdio je da je I.Š. dobrovoljno predala 2,5 bruto mase smeđeg praha koji asocira na opojnu drogu heroin. Okružni sud je našao da je vještak koji je radio kvalitativnu analizu zaključio da u ispitivanim uzorcima prahova oduzetim od optuženog M.P. iz obe vrećice iz omota broj 1 nije utvrđeno prisustvo psihoaktivnih komponenti, ali da je utvrđeno prisustvo paracetamola i kofeina, dok je u ispitivanim uzorcima prahova iz svih 11 pakovanja iz omota broj 2 utvrđeno prisustvo heroina, u ispitivanim uzorcima iz omota broj 3 utvrđeno je prisustvo kokaina, te je na jednoj vagi utvrđeno prisustvo kokaina, a na drugoj kokaina i heroina, kao i da je u ispitivanim uzorcima praha koji je oduzet od I.Š. utvrđeno prisustvo heroina. Okružni sud uočio da je vještak optužbe J.J. na glavnom pretresu ostala pri svom pismenom nalazu i mišljenju, te dala detaljnije i opširnije objašnjenje toka vještačenja i još dodala da se paracetamol i kofein u prahu upotrebljavaju za miješanje sa heroinom. Okružni sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, smatrajući da je dosljedan, te dat u skladu sa pravilima struke. Pored toga, zaključio je da su proizvoljni navodi odbrane da je predmetni dokaz nezakonit, jer je sačinjen od vještaka koji nije na listi vještaka i da nema potrebno stručno iskustvo, te da ti navodi ne utiču na zakonitost tog dokaza. U vezi sa tim, istakao je da je vještačenje povjereno Kriminalističko-tehničkom centru (u daljnjem tekstu: KTC) u kojem su zaposlena stručna lica koja rade kao vještaci i kojima načelnik odjeljenja raspoređuje predmete za vještačenja, što je urađeno u konkretnom slučaju, s obzirom na to da je predmet dat u rad J.J., a da činjenica da ona nije na listi sudskih vještaka ne znači da nije stručna jer ne bi ni bila zaposlenik KTC da ne ispunjava uslove za obavljanje tih poslova.
10. Iz obrazloženja presude Okružnog suda dalje proizilazi da su branioci optuženih (dakle i apelantov branilac) prigovarali zakonitosti pretresa stana u Prijedoru u kojem su pronađeni kokain, heroin i digitalne vage, pa su na tu okolnost izvedeni dokazi saslušanjem svjedoka optužbe i odbrane (ovlašćenih službenih lica: M.K., S.Đ., D.R., K.G., B.Lj., te T.K. i D.A. i M.Đ., koji su u svojstvu svjedoka prisustvovali pretresu predmetnog stana). Našavši da su iskazi svjedoka u pogledu pretresa predmetnog stana podudarni, uvjerljivi i logični, Okružni sud im je poklonio vjeru i zaključio da je pretres predmetnog stana izvršen u skladu sa zakonom.
11. Okružni sud je ocijenio i iskaz svjedoka Z.M., koji je taj svjedok dao na glavnom pretresu, konstatujući da iz tog iskaza proizilazi da je do prije godinu dana bio ovisnik o heroinu i da je zajedno sa apelantom konzumirao drogu kada su imali novca. Takođe, konstatovao je da iz predmetnog iskaza proizilazi da nije tačna izjava koju je dao u policiji da mu je apelant to prodavao, te da je tačno da je potpisao zapisnik u policiji iz kojeg proizilazi da je kupovao drogu heroin upakovanu u alu-folije od apelanta tri do četiri puta za iznose od 15-20 KM, ali da je to zbog toga što se uplašio da ne bi dobio batine, kao i 2007. godine, kada je takođe imao problem sa drogom. Međutim, Okružni sud je poklonio vjeru iskazu koji je taj svjedok dao CJB Banja Luka, o čemu je sačinjen zapisnik, uz obrazloženje da je predmetni zapisnik potpisan i da taj svjedok nije sporio da se obraćao apelantu za nabavku droge, kao i da je i sam izjavio da se drugarski javio u policiju, što upućuje na zaključak da se, ipak, nije bojao i da je dao istinit iskaz. Takođe, Okružni sud je naveo da je taj svjedok prije dolaska na sud poučen na razliku između konzumiranja i kupovine, što potvrđuje njegova izjava da zna šta piše u zapisniku, unatoč tvrdnji da zapisnik nije rezultat njegove izjave, pa je zaključio da se njegov iskaz dat pred sudom, u dijelu kojim negira da je od apelanta kupovao drogu, ne može ocijeniti kao istinit, već usmjeren ka oslobođenju apelanta od odgovornosti.
12. Zatim, Okružni sud je utvrdio da iz iskaza svjedoka T.N., datog na glavnom pretresu, proizilazi da taj svjedok poznaje apelanta 4-5 godina i da je to poznanstvo ni prijateljsko niti neprijateljsko, kao i da je davno probao marihuanu, ali je sada ne koristi, ali da bi mogao zapaliti džoint, da je u septembru dao izjavu policiji, da su „oni tamo ljuti i namršteni“, kao i da je potpisao zapisnik jer nije htio da ga tuku. Zatim, da proizilazi da je u ljeto zvao apelanta kako bi ga pitao da li ima kasetofon, te da mu je apelant rekao da ima, kao i da je pogledao kasetofon koji je bio u apelantovom autu, ali da ga nije kupio jer mu se nije svidio. Takođe, da proizilazi da taj svjedok ne zna apelantov broj zato što ga je od nekog uzeo samo da bi ga nazvao pa ga je izbrisao jer mu više nije trebao. Okružni sud nije poklonio vjeru iskazu tog svjedoka u dijelu koji se odnosi na činjenicu da nije kupovao drogu od apelanta, smatrajući da taj svjedok nije imao razlog da briše apelantov broj telefona ako ga je zvao zbog kasetofona, a poznaju se dugo godina. Okružni sud je prihvatio iskaz koji je taj svjedok 17. septembra 2009. godine dao CJB Banja Luka, o čemu je sačinjen zapisnik, da je probao heroin, da je upoznao apelanta preko prijatelja i da mu je apelant dao brojeve telefona na koje ga može zvati, te da ga je na jedan broj zvao sa svog broja i kupovao od njega u dva navrata heroin upakovan u alu-folije za iznose od po 20 maraka. Naime, Okružni sud je utvrdio da je predmetni iskaz u velikoj mjeri sličan iskazu koji je taj svjedok dao u istražnom postupku, kao i da je svjedok zapisnik o tom iskazu potpisao bez prisile i da je taj iskaz dao neposredno posle apelantovog lišenja slobode. Pored toga, kao razlog za svoju odluku, Okružni sud je naveo i ponašanje tog svjedoka na glavnom pretresu, koje, po mišljenju tog Suda, takođe ukazuje da svjedok mijenja iskaz i činjenice prikazuje na drugi način pred sudom.
13. Okružni sud je prihvatio prijedlog optužbe da se kao dokaz uvrsti i iskaz svjedoka M.J. dat 10. septembra 2009. godine MUP-u CJB Banja Luka, o čemu je sačinjen zapisnik, zbog toga što je tom svjedoku više puta bezuspješno pokušana dostava i što iz službene zabilješke Policijske stanice Teslić proizilazi da se taj svjedok ne nalazi na prijavljenoj adresi, niti se nalazila na adresi koja je naznačena u zabilješci. Shodno tome, sud je zaključio da je u konkretnom slučaju ispunjen uslov iz odredbe člana 288 stav 2 ZKP, kojom su predviđeni izuzeci od neposrednog izvođenja dokaza, jer se taj svjedok ne može pronaći. Okružni sud je konstatovao da iz predmetnog iskaza proizilazi da je svjedok heroin probala kada je imala 18 godina i da ga od tada povremeno konzumira, da je kupovala od Z.M. a on od apelanta, pa kako je kod Z.M. upoznala apelanta i kako joj je dao svoj broj telefona uz ponudu da ga nazove kada bude trebala heroin, direktno ga je zvala sa svog mobilnog kako bi ga u nekoliko navrata kupila za precizirane iznose novca. Nadalje, istakao je da iz predmetne izjave proizilazi da je 10. septembra 2009 godine nazvala apelanta, da su se dogovorili da dođe „pred Enigmu“, te kada je prišla tamnozelenom automobilu, prišao joj je čovjek koji se legitimisao kao „krim-inspektor“, nakon čega ju je odveo u službene prostorije. Okružni sud je konstatovao da u prilog tome ide i tonski zapis (broj i datum pobliže označeni u predmetnoj presudi) o telefonskom razgovoru između apelanta i M.J., prema kojem su se dogovarali da se vide „ispred Enigme“. Pored toga, Okružni sud je konstatovao da iz iskaza svjedoka odbrane M.K. proizilazi da je 10. septembra 2009. godine bio inspektor u sastavu ekipe radnika CJB Banja Luka kad je M.J. lišena slobode kod ugostiteljskog objekta „Enigma“ i da je M.J. lišena slobode jer se došlo do saznanja da kupuje drogu od apelanta i da je tom prilikom apelant bio prisutan u parkiranom vozilu, ali da kod njih nisu našli opojnu drogu, te da je ta djevojka privođena ranije zbog droge i da mu nije bilo poznato od koga je tada nabavljala robu.
14. Međusobno povezujući ova dva iskaza, Okružni sud je zaključio da su istiniti s obzirom na to da se svjedok M.J. i ranije vezivala za kupovinu droge i da nema razlog da činjenice prikazuje na drugi način, a da je svjedok M.K. ovlašćeno službeno lice čija izjava nije dovedena u sumnju. Takođe, Okružni sud je zaključio da je logično da heroin nije pronađen kod M.J. jer je išla da ga kupi. Pored toga, međusobno povezujući iskaze svjedoka M.J. i T.N., Okružni sud je zaključio da ti iskazi upućuju da su se na isti način upoznali sa apelantom i da im je apelant dao isti broj telefona. Takođe, sud je utvrdio da izjavu M.J. potvrđuje i apelantova izjava koju je dao kao svjedok, tvrdivši da su se upoznali kod Z.M., te da je Z.M. prodavao drogu M.J., da je išao „pred Enigmu“ po M.J. (iako ne zna objasniti zbog čega), te da je ona njega zvala a nikada on nju.
15. Komunikaciju vezanu za promet opojne droge Okružni sud je utvrdio na osnovu tonskih zapisa i analize SMS poruka pobliže opisanih na str. 14-16. predmetne presude, kao rezultata posebnih istražnih radnji za koje je zaključio da su sprovedene u skladu sa odredbama ZKP i u skladu sa Evropskom konvencijom, osim jednog tonskog zapisa za razgovor optuženih M.P. i Z.P., na kojem nije temeljio odluku. Okružni sud je konstatovao da se iz telefonskih razgovora optuženih i njihovih SMS poruka može zaključiti da su između sebe a i sa drugim licima u spornom vremenskom periodu komunicirali i da su im razgovori bili vezani za riječi ono, ovo ono, komada, dolje, po to, i slično (konkretno apelant M.P.: „ne moraš nositi ono onoliko ko što si nosio, razumiješ. sutra ćemo onda ono i stalno ono pravo…“), te kada se to dovede u vezu sa privremeno oduzetim stvarima, opojnom drogom i vagama od optuženog M.P. i iskazima svjedoka, naročito svjedoka I.Š., zaključuje se da su ti optuženi počinili djelo koje im se stavlja na teret s tim da im uloge u tome nisu iste težine. Naime, Okružni sud je našao da iz iskaza svjedoka I.Š. proizilazi da je bila u emotivnoj vezi sa optuženim M.P. upravo u spornom periodu zbog čega su joj poznate činjenice o kojima je svjedočila. Istakao je da je I.Š. navela da je u spornom periodu ne samo preprodavala opojnu drogu heroin i kokain za M.P., za kojeg se iz transkripta vidi da je komunicirao sa ostalim optuženim, već da je i dio droge držao kod oca Z.P. kod njegove kuće u Slatini. Okružni sud je zaključio da je iskaz ovog svjedoka logičan, uvjerljiv i identičan sa onim koji je dala u Okružnom tužilaštvu. Takođe, Okružni sud je naveo da su optuženi uložili napor da u svojim izjavama kao svjedoci dovedu u pitanje vjerodostojnost iskaza svjedoka I.Š., tako što su navodili da je osoba sumnjivog morala, da se bavi prostitucijom, da je heroinski zavisnik pa čak i šizofrenik, ali da se takvim navodima u međusobnoj povezanosti sa ostalim dokazima nije mogla pokloniti vjera ni u tolikoj mjeri da se po pitanju navodne bolesti usvoji prijedlog za pribavljanje medicinske dokumentacije, odnosno da se provjeri podatak da li je liječena na Psihijatrijskoj klinici, zbog toga što bi to vodilo odugovlačenju postupka, a prijedlog za izvođenje tog dokaza se mogao iznijeti znatno ranije, a ne u završnoj riječi.
16. Pored toga, Okružni sud je istakao da činjenica da droga nije pronađena kod apelanta ne utiče na zaključak suda da je apelant počinio krivično djelo s obzirom da je to utvrđeno iz izvedenih dokaza kako tonskih zapisa, tako i izjava svjedoka T.N., Z.M. i M.J . Dakle, analizirajući dokaze pojedinačno i međusobnoj povezanosti, Okružni sud je zaključio da su se u radnjama apelanta i optuženih M.P., Z.P. i A.M.G. stekla sva bitna obilježja krivičnog djela neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS, pa kako su apelant i ostali optuženi krivično odgovorni, jer nikakvim činjenicama to nije dovedeno u sumnju, Okružni sud ih je proglasio krivim. Dalje je navedeno da su apelant i ostali optuženi bili svjesni da neovlašćeno stavljaju u promet supstance za koje su nesumnjivo znali da su proglašene za opojne droge, a takođe su svi bili svjesni da u radnjama izvršenja tog krivičnog djela učestvuje više lica, dakle, bili su svjesni svog djela i htjeli su njegovo izvršenje iz čega proizilazi da su svi optuženi predmetna krivična djela izvršili sa direktnim umišljajem Takođe, sud je konstatovao da suprotno tvrdnji apelantovog branioca za postojanje bića predmetnog krivičnog djela nije potrebno da su optuženi znali jedni za drugog, odnosno da bude ispunjen i subjektivni momenat.
17. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 002199 10 Kž 6 od 23. septembra 2010. godine odbijena je apelantova žalba i navedena presuda Okružnog suda je u odnosu na apelanta potvrđena. U odnosu na optuženog Z.P. Vrhovni sud je uvažio žalbu njegovog branioca i presudu Okružnog suda u dijelu koji se odnosi na tog optuženog ukinuo i odredio pretres pred Vrhovnim sudom. Vrhovni sud je žalbu Okružnog tužilaštva u odnosu na optuženog B.K., kao i žalbe optuženih M.P. i A.M.G. odbio kao neosnovane i u tom dijelu potvrdio presudu Okružnog suda.
18. Vrhovni sud je zaključio da je Okružni sud na osnovu sprovedenih dokaza pravilno utvrdio da se radnjama apelanta i optuženih M.P. i A.M.G. stiču sva obilježja krivičnog djela za koje su proglašeni krivim, odnosno da radnje koje su oni preduzimali u svojoj sveukupnosti predstavljaju prometovanje supstanci koje su proglašene za opojne droge i da je to djelo počinilo više lica. Nadalje, Vrhovni sud je konstatovao da je Okružni sud pravilno postupio kada je odbio utvrđivati psihičko stanje svjedoka I.Š. s obzirom da iskaz tog svjedoka predstavlja dio jedne cjeline utvrđenog činjeničnog stanja u konkretnom krivičnom predmetu. Vrhovni sud je istakao da, osim gole i nepotkrijepljene tvrdnje odbrane optuženih M.P. i apelanta, nema nikakvog razloga da se sumnja u vjerodostojnost iskaza svjedoka I.Š., čiji iskaz je u cijelosti potvrđen drugim dokazima, kao i da, nasuprot tvrdnji apelantovog branioca, na navedeni način nije postupljeno u suprotnosti sa načelom jednakosti u postupanju iz člana 14 ZKP. Nadalje, suprotno apelantovim žalbenim navodima, Vrhovni sud je zaključio da je Okružni sud posvetio i dužnu pažnju pitanju mogućnosti neposrednog saslušanja svjedoka M.J., te da je pravilno utvrdio da je u konkretnom slučaju postojao opravdan razlog za primjenu izuzetka od neposrednog izvođenja tog dokaza i da je postupio u skladu sa odredbom člana 288 stav 2 ZKP. Zatim, Vrhovni sud je ocijenio da je ispravan zaključak Okružnog suda da je pretres stana u Prijedoru bio zakonit i da je taj zaključak izveden na osnovu brojnih dokaza izvedenih pred tim sudom. U vezi sa tim, Vrhovni sud je istakao da pomenuti pretres stana nije ni započet prije nego što su ostvareni zakonom propisani uslovi, te da je obezbijeđeno prisustvo svjedoka, a da povremeno samovoljno udaljavanje svjedoka D.A. sa lica mjesta, po mišljenju tog suda, nije ugrozilo zakonitost predmetne istražne radnje, niti se taj propust može staviti na teret ovlašćenim službenim licima koja su je sprovodila. Osim toga. Vrhovni sud je istakao da prisustvo svjedoka pretresa stana propisano odredbom člana 124 stav 4 ZKP ne podrazumijeva da svjedok mora biti prisutan u svim prostorijama istog stana u kojima se pretres vrši. Takođe, istakao je da za zakonitost pomenute istražne radnje nije od značaja koji je od radnika unutrašnjih poslova pronašao koji predmet.
19. U odnosu na navode žalbe da vještačenje vještaka koji se ne nalazi na listi vještaka taj dokaz čini nezakonitim, Vrhovni sud je istakao da niti jedna odredba ZKP ne obavezuje sud da određuje vještake sa određene liste i da vještak može biti bilo koje lice koje raspolaže nekim stručnim znanjem kojim ne raspolaže sud a koje je od značaja za utvrđivanje odlučnih činjenica. U vezi sa tim, Vrhovni sud je uočio da je u konkretnom slučaju Okružni sud vještačenje povjerio KTC MUPRS, u okviru kojeg organa je neosporno zaposlena i vještak J.J., pa je zaključio da činjenica zaposlenja na određenim poslovima i zadacima stvara oborivu pretpostavku da pomenuti vještak ima potrebna stručna znanja, te da činjenice kome se plaća nagrada, kao i dužina iskustva same za sebe nisu od značaja. Osim toga, primijetio je da žalbom nije stavljena niti jedna suštinska primjedba na rad vještaka J.J. već samo primjedbe formalne prirode. Shodno navedenom, Vrhovni sud je zaključio da je taj žalbeni prigovor neosnovan. Nasuprot apelantovim žalbenim tvrdnjama, Vrhovni sud je zaključio da je Okružni sud u obrazloženju svoje presude dao i cjelovite razloge zašto je prihvatio iskaze svjedoka T.N., Z.M. i M.J. koje su dali tokom istrage. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da tvrdnja apelantovog branioca o razlici u ispitivanju između ovlašćenih službenih lica organa unutrašnjih poslova i tužilaca nema uporište u odredbama ZKP i kao takva nije od značaja. Takođe, Vrhovni sud je istakao da nije od značaja činjenica da tužilac nije ponudio dokaze nastale vršenjem posebnih istražnih radnji nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija koji bi potvrdili iskaze svjedoka. U vezi sa tim, istakao je da se odlučne činjenice mogu dokazivati različitim sredstvima i da ocjena njihovog postojanja ili nepostojanja nije ograničena posebnim formalnim dokaznim pravilima shodno članu 15 ZKP. Vrhovni sud je zaključio da je stoga tužilac bio slobodan da apelantove radnje kako su opisane predmetnom optužnicom dokaže onim dokaznim sredstvom za koje procijeni da mu je dovoljno a da iz činjenice da nije koristio neko dokazno sredstavo nije moguće zaključivati da je postojeće nepouzdano jer bi takav pristup bio suprotan načelu slobodne ocjene dokaza. Takođe, istakao je da žalba izvlači pogrešan zaključak i iz toga što prilikom pretresa kod apelanta nije pronađena droga jer to samo za sebe ne znači da drugim dokaznim sredstavima nije moguće utvrđivati da je apelant učinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret.
20. Najzad, Vrhovni sud je istakao da se kvalifikatorni elemenat predmetnog krivičnog djela iz člana 224 stav 2 KZRS, između ostalog, sastoji u tome da je djelo izvršeno od više lica, te da pri tome zakonodavac ne postavlja kao uslove bilo kakvu organizacionu strukturu ili međusobnu povezanost izvršilaca, pa čak ni poznanstvo svih učinilaca predmetnog djela. Vrhovni sud je istakao da je za postojanje kvalifikovanog oblika tog krivičnog djela dovoljno saznanje izvršilaca da njihove radnje u svojoj objektivnoj međusobnoj povezanosti dovode do zabranjene posljedice propisane stavom 1 citirane zakonske odredbe, odnosno da se u konkretnom slučaju stavljaju u promet supstance koje su proglašene za opojne droge. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da brojnost radnji izvršenja, te izvršilaca omogućavaju da se pojedina lica među sobom i ne poznaju, a da se za kvalifikatorni elemenat „više lica“ podrazumijevaju najmanje dva lica. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da je, nasuprot apelantovim tvrdnjama, za postojanje kvalifikovanog oblika predmetnog krivičnog djela sasvim dovoljno to što apelant poznaje samo optuženog M.P., a ne i ostale optužene.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Iz iscrpnih apelacionih navoda proizilazi da apelant smatra da je do povrede tog prava došlo tako što su, po njegovom mišljenju, redovni sudovi prekršili načelo jednakosti u postupanju na način što su, kako navodi, utvrđivali samo činjenice koje terete apelanta, a ne one koji mu idu u korist, te tako što nisu dali valjane razloge za prihvatanje iskaza svjedoka datih tokom istrage, kao i zato što nije usvojen prijedlog branioca da se pribavi medicinska dokumentacija o liječenju svjedoka optužbe I.Š. i time provjeri kredibilitet tog svedoka. Takođe, smatra da je čitanjem na glavnom pretresu iskaza svjedoka optužbe M.J., datog tokom istrage, odbrani uskraćeno pravo da tog svjedoka unakrsno ispita, čime smatra da je, pored načela jednakosti u postupanju, povrijeđeno i njegovo pravo na odbranu.
22. Takođe, apelant tvrdi da su osporene odluke zasnovane na nezakonitim dokazima. U vezi sa tim ističe da je dokaz optužbe čitanjem nalaza i mišljenja o izvršenom hemijskom vještačenju KTC MUPRS Banja Luka i saslušanjem J.J., koja je neposredno izvršila vještačenje oduzetih materija, nezakonit, jer je sačinjen od lica koje se ne nalazi na listi vještaka, niti ima potrebno stručno iskustvo. Nadalje, smatra i da je pretres stana u Prijedoru (prilikom kojeg je pronađena opojna droga) bio nezakonit s obzirom da iz iskaza svjedoka D.A. proizilazi da taj svjedok (koja je takođe bila svjedok prilikom pretresanja predmetnog stana) nije bila sve vrijeme prisutna pretresu stana. Apelant tvrdi da je stan jedno vrijeme bio otključan i bez prisustva svjedoka D.A. i M.S., da su radnici policije imali slobodan pristup u stan, te da se, shodno tome, objektivno može postaviti pitanje da li su nađeni predmeti zaista pripadali optuženima M.P., B.K.i J.M. Pored toga, apelant smatra da su iskazi svjedoka Z.M. i T.N., dati u CJB Banja Luka u toku istrage, nezakoniti jer je do njih došlo iznuđivanjem priznanja i kršenjem ljudskih prava i sloboda u smislu člana 10 ZKP.
23. Apelant smatra da je osporenim odlukama proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, te pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo, kao i da je u konkretnom slučaju prekršeno načelo pretpostavke nevinosti i načelo in dubio pro reo. U vezi sa tim, apelant tvrdi da je sasvim upitno da li postoji neki dokaz o prodaji heroina od apelanta svjedocima Z.M. i T.N. i postojanje apelantovih „brojnih kriminalnih aktivnosti“ koje se navode u presudi, kao i da „nekoliko telefonskih razgovora“ apelanta i optuženog M.P. u kojima se niti jednom riječju ne govori o opojnim drogama nije dovoljno da se proglasi krivim u predmetnom slučaju i da to nije u skladu sa pomenutim načelima. Takođe, smatra da se u konkretnom slučaju ne može raditi o kvalifikovanom obliku krivičnog djela, već o osnovnom obliku iz člana 224 stav 1 KZRS s obzirom da, po njegovom mišljenju, u konkretnom slučaju nije postojao subjektivni elemenat (svijest o zajedničkom djelovanju), kao i objektivni elemenat (vršenje djela od više lica) koje bi apelanta vezivale za druge optužene. Pored toga, postavlja pitanje sukoba interesa u odbranama četvorice drugih optuženih koje je zastupao isti branilac.
b) Odgovori na apelaciju
24. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su apelacioni navodi neosnovani, a da osporena presuda sadrži potrebne razloge, te da je donesena u skladu sa odredbama ZKP koje su u saglasnosti sa odredbama Evropske konvencije.
25. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije i povredi odredbi čl. 3, 10 i 14 ZKP.
26. Okružno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju predložilo da se apelacija odbije kao nesonovana s obzirom da su, po mišljenju Okružnog tužilaštva, apelantovi navodi neosnovani. U vezi sa tim, istaklo je da je apelant u predmetnom postupku imao sva prava koja garantuje član 6 Evropske konvencije, te da su nadležni sudovi tokom postupka izveli sve predložene dokaze i pravilno ih ocijenili kako pojedinačno, tako i u međusobnoj vezi, obrazloživši utvrđene činjenice u potpunosti u svojim odukama. Takođe, navelo je da nije povrijeđeno pravo na odbranu vezano za branioca Predraga Radulovića, koji je u postupku pred tim sudovima postupao kao branilac optuženih M.P., B.K., J.M. i A.M.G. V.Relevantni propisi
27. U Krivičnom zakonu Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10 i 1/12) relevantne odredbe glase:
Član 224. st. 1. i 2.
(1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašćeno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, kazniće se zatvorom od jedne do deset godina. (2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana izvršeno od strane više lica ili je učinilac ovog djela organizovao mrežu preprodavaca ili posrednika, ili je za izvršenje djela iskoristio dijete ili maloljetno lice, učinilac ce se kazniti zatvorom od tri do petnaest godina.
28. U Zakonu o krivičnom postupku RS („Službeni glasnik RS“ br. 50/03,111/04, 115/04, 29/07, 68/07, 119/07, 55/09, 80/09, 88/09 i 92/09) relevantne odredbe glase: Član 3.
Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 10.
Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 14.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 124. stav 4.
Pretresanju stana, ostalih prostorija ili lica prisustvuju dva punoljetna građanina kao svjedoci. Pretresanju lica prisustvuju svjedoci istog pola. Svjedoci će se prije početka pretresanja upozoriti da paze kako se pretresanje vrši, kao i da imaju pravo da prije potpisivanja zapisnika o pretresanju stave svoje prigovore, ako smatraju da sadržaj zapisnika nije tačan.
Član 160.
Određivanje vještačenja Vještačenje se određuje kada za utvrđivanje ili ocjenu neke važne činjenice treba pribaviti nalaz i mišljenje lica koja raspolažu potrebnim stručnim znanjem. Ako naučno, tehničko ili druga stručna znanja mogu pomoći sudu da ocijeni dokaze ili razjasni sporne činjenice, vještak kao posebna vrsta svjedoka može svjedočiti davanjem nalaza o činjenicama i mišljenja koje sadrži ocjenu o činjenicama.
Član 161.
Naredba o vještačenju (1) Pismenu naredbu za vještačenje izdaje tužilac ili sud. U naredbi će se navesti činjenice u pogledu kojih se vrši vještačenje.
(2) Ako za određenu vrstu vještačenja postoji stručna ustanova ili se vještačenje može obaviti u okviru državnog organa, takva vještačenja, a posebno složenija, povjeriće se, po pravilu, takvoj ustanovi, odnosno organu. U tom slučaju, ta ustanova, odnosno organ određuje jednog ili više stručnjaka koji će izvršiti vještačenje.
Član 288.
Iskazi dati u istrazi dozvoljeni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišćeni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje ili na dodatno ispitivanje nakon čega se prilažu kao dokazni materijal. U ovom slučaju, licu se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.
Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitana lica umrla ili trajno duševno oboljela ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć ili je znatno otežan iz važnih razloga.
Član 295.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1)Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 002199 10 Kž 6 od 23. septembra 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. novembra 2010. godine a apelacija je podnesena 29. decembra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI /3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Iz apelacionih navoda proizilazi da apelant pobija presude Vrhovnog i Okružnog suda smatrajući da mu je navedenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tač. c. i d. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
35. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (…).
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uslovima koji važe i za svjedoke optužbe;
36. U pogledu primjene člana 6 Evropske konvencije u predmetnom postupku, Ustavni sud ističe da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga, koje je propisano zakonom i za koje je apelant osuđen na kaznu zatvora. Dakle, radi se o postupku u kojem se utvrđivala osnovanost krivične optužbe, pa je član 6 Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
37. Apelant smatra da pri donošenju osporenih presuda nisu utvrđene i pravilno ocijenjene sve činjenice i dokazi koji mu idu u korist (proizvoljna ocjena dokaza), da su presude zasnovane na nezakonitim dokazima (nalaz i mišljenje vještaka J.J. i njen iskaz na glavnom pretresu, pretres stana u Prijedoru, kao i iskazi svjedoka Z..M. i T.N. dati u istrazi), te tvrdi da sud nije prihvatio prijedlog odbrane za pribavljanje medicinske dokumentacije za svjedoka I.Š., te da je u takvoj situaciji narušena pravičnost suđenja jer sudovi nisu ravnopravno tretirali stranke u postupku suprotno načelu jednakosti u postupanju. Osim toga, iz apelacionih navoda proizilazi da apelant smatra da je prihvatanjem iskaza svjedoka optužbe M.J. datog u istrazi, takođe, prekršeno načelo jednakosti u postupanju, kao i princip ravnopravnosti strana u postupku iz člana 6 stav 3 tačka d. Evropske konvencije, iako se apelant nije eksplicitno pozvao na ovu odredbu, kojim se garantuje svakom da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uslovima koji važe i za svjedoka optužbe.
38. U konkretnom slučaju Ustavni sud, prije svega, naglašava da član 6 Evropske konvencije ne garantuje pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza (član 15 ZKP). Ustavni sud ukazuje da je sud dužan ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve savjesne ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 295 stav 2 ZKP), po principu slobodne ocjene dokaza. Slobodna ocjena dokaza, međutim, zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i izvođenje zaključaka o dokazanosti određene činjenice (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
39. U odnosu na navode koji se tiču prihvatanja „nezakonitih“ dokaza, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda prema kojem prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda u predmetu Schenk protiv Švajcarske, u kojem je Evropski sud utvrdio da prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza može dovesti do nepravičnosti, zavisno od činjenica konkretnog predmeta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Schenk protiv Švajcarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, serija A-140, stav 49). U ovoj odluci Evropski sud je izrazio stav da član 6 Evropske konvencije ne sadrži niti jedno pravilo koje reguliše pitanje prihvatljivosti dokaza, da je to pitanje u isključivoj nadležnosti domaćeg zakonodavstva, da prihvatanje nezakonitih dokaza ne znači samo po sebi povredu člana 6 Evropske konvencije, da Evropski sud ispituje postupak kao cjelinu, odnosno da li su sudovi, korišćenjem tog nezakonitog dokaza, lice lišili prava na pravično suđenje, te da se posebno ocjenjuje da li je taj nezakoniti dokaz bio jedini dokaz na kojem su sudovi zasnivali svoju odluku.
40. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, te pitanjem „nezakonitosti“ dokaza, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je apelant navode u pogledu „nezakonitosti“ dokaza iznio i u postupku pred nadležnim sudovima, te da su nadležni sudovi u osporenim presudama razmatrali te navode. Naime, Ustavni sud podsjeća da je Okružni sud, razmatrajući apelantove navode da su nalaz i mišljenje vještaka J.J. i njen iskaz na glavnom pretresu nezakoniti jer su sačinjeni od lica koje se ne nalazi na listi vještaka i nema potrebno iskustvo, zaključio da su ti navodi neosnovani s obzirom da je vještačenje povjereno KTC u kojem su zaposlena stručna lica koja rade kao vještaci i kojima načelnik odjeljenja raspoređuje predmete za vještačenja, konstatujući da je to urađeno u konkretnom slučaju, a da činjenica da J.J. nije na listi sudskih vještaka ne znači da nije stručna, jer ne bi ni bila zaposlenik KTC da ne ispunjava uslove za obavljanje tih poslova. Takođe, Ustavni sud podsjeća da je, razmatrajući apelantove žalbene navode vezane za nezakonitost tog dokaza, Vrhovni sud zaključio da niti jedna odredba ZKP ne obavezuje sud da određuje vještake sa određene liste i da vještak može biti bilo koje lice koje raspolaže nekim stručnim znanjem kojim ne raspolaže sud a koje je od značaja za utvrđivanje odlučnih činjenica. Ustavni sud primjećuje da se redovni sudovi u osporenim odlukama prilikom odlučivanja o apelantovom prigovoru zakonitosti dokaza nalaza i mišljenja i iskaza vještaka nisu eksplicitno pozvali ni na jednu odredbu ZKP. Međutim, podsjeća da je odredbom člana 161 stav 2 ZKP propisano da, ako za određenu vrstu vještačenja postoji stručna ustanova ili se vještačenje može obaviti u okviru državnog organa, takva vještačenja, a posebno složenija, povjeriće se, po pravilu, takvoj ustanovi, odnosno organu. U tom slučaju ta ustanova, odnosno organ određuje jednog ili više stručnjaka koji će izvršiti vještačenje. Dovodeći u vezu obrazloženja redovnih sudova sa navedenom odredbom ZKP, te ocijenivši da je ispravan zaključak Vrhovnog suda da niti jedna odredba ZKP ne obavezuje sud da određuje vještake sa određene liste, kao i uzimajući u obzir odredbu člana 10 ZKP kojom je propisano na kojim dokazima sud ne može zasnovati svoju odluku, Ustavni sud zaključuje da su ti sudovi dali dovoljno jasne razloge zbog kojih su prihvatili kao zakonit dokaz nalaz i mišljenje vještaka J.J. i njen iskaz na glavnom pretresu, te da su prilikom odlučivanja o navodima koji se tiču zakonitosti tog dokaza imali u vidu relevantne odredbe ZKP iako ih nisu eksplicitno naveli u svojim odlukama, a Ustavni sud u takvom postupanju redovnih sudova ne nalazi elemente proizvoljnosti. S obzirom na navedeno, te okolnost da je vještačenje povjereno KTC, čiji je J.J., zaposlenik, Ustavni sud zaključuje da je vještačenje u konkretnom slučaju određeno i sprovedeno u skladu sa relevantnim odredbama ZPP pri čemu nema ništa što ukazuje da se radi o nezakonitom dokazu u smislu standarda Evropskog suda..
41. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, razmatrajući apelantove navode da su svjedoci Z.M. i T.N. svoje iskaze u istrazi dali pod prisilom, detaljno obrazložio zašto je zaključio da su iskazi svjedoka Z.M. i T.N. dati u istrazi rezultat slobodne volje tih svjedoka i da je dao jasno obrazloženje za svoj zaključak, koje je prihvatio i Vrhovni sud. Ustavni sud iz tog obrazloženja, takođe, ne vidi proizvoljnost u primjeni relevantnih odredaba ZKP, pogotovo odredbe člana 10 ZKP, te osim toga primjećuje da apelant izuzev paušalnih navoda ničim nije dokazao svoje tvrdnje da su navedeni iskazi pribavljeni povredama ljudskih prava i sloboda, a tako što ne proizilazi iz obrazloženja osporenih odluka i dokumentacije predočene Ustavnom sudu.
42. U odnosu na apelantove apelacione navode da je pretres stana u Prijedoru nezakonit s obzirom da, kako navodi, svjedok D.A. nije bila sve vrijeme prisutna pretresu stana i da je stan jedno vrijeme bio otključan i bez prisustva svjedoka D.A. i M.S. (koji su bili svjedoci pretresa stana), Ustavni sud zapaža da su radi utvrđenja zakonitosti pretresa stana u Prijedoru u postupku pred Okružnim sudom sprovedeni dokazi saslušanjem više svjedoka optužbe i odbrane, odnosno ovlašćenih službenih lica i lica koja su kao svjedoci prisustvovali pretresu stana. Ustavni sud primjećuje da iz sprovedenih dokaza u postupku pred Okružnim sudom (iskaza svjedoka ovlašćenih službenih lica i lica koja su u svojstvu svjedoka prisustvovala pretresu stana) nije zaključeno da je pretresani stan jedno vrijeme bio otključan bez prisustva svjedoka D.A. i M.S., kako to navodi apelant. Imajući u vidu obrazloženja presuda redovnih sudova, pogotovo presude Okružnog suda u kojoj su detaljno navedeni iskazi svakog od tih svjedoka pojedinačno (str. 11 i 12 presude), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da je takav zaključak redovnih sudova proizvoljan. Nadalje, Ustavni sud konstatuje da je u postupku pred redovnim sudovima neosporno utvrđeno da je svjedok D.A. u nekoliko navrata samovoljno izašla iz pretresanog stana (da bi otišla obići dijete koje je spavalo), ali je, nasuprot apelantovoj tvrdnji, zaključeno da ta činjenica ne utiče na zakonitost pretresa u smislu odredbe člana 124 stav 4 ZKP. Citiranom odredbom propisano je da pretresu stana prisustvuju dva punoljetna građanina kao svjedoci i da će se svjedoci prije početka pretresanja upozoriti da paze kako se pretresanje vrši, kao i da imaju pravo da prije potpisivanja zapisnika o pretresanju stave svoje prigovore, ako smatraju da sadržaj zapisnika nije tačan. U vezi sa tim, Ustavni sud ističe da je prisustvo svjedoka pretresu potrebno radi kontrole zakonitosti predmetne radnje dokazivanja. Shodno citiranoj zakonskoj odredbi, svjedoci se prije početka pretresanja upozoravaju da paze kako se pretresanje vrši, kao i da imaju pravo da prije potpisivanja zapisnika stave svoje prigovore ako smatraju da sadržaj zapisnika nije tačan. Iz obrazloženja presuda redovnih sudova proizilazi da su svjedoci D.A. i M.S. upozoreni u skladu sa članom 124 stav 4, te da je drugi svjedok M.S. sve vrijeme bio prisutan pretresu, kao i da su oba svjedoka potpisala zapisnik o pretresanju i da nisu stavljala nikakve prigovore, što je bila njihova dužnost ukoliko su smatrali da sadržaj zapisnika nije tačan. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud konstatuje da nije proizvoljan zaključak redovnih sudova da je samovoljno udaljavanje svjedoka D.A. iz pretresanog stana ugrozilo zakonitost predmetne radnje dokazivanja u smislu člana 124 stav 4 ZKP. odnosno zaključak da je pretres stana u Prijedoru bio zakonit. Dakle, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog predmeta, imajući u vidu činjenicu da su redovni sudovi dali dovoljno jasna i logična obrazloženja vezana za zakonitost konkretnih dokaza, u kojima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti, te činjenicu da apelant ničim nije dokazao svoje tvrdnje da je pretresani stan jedno vrijeme bio otključan bez prisustva svjedoka i da su iskazi svjedoka Z.M. i T.N. pribavljeni iznuđivanjem priznanja i kršenjem ljudskih prava i sloboda, Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje na to da su predmetni dokazi pribavljeni povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, niti pribavljeni bitnim povredama postupka, odnosno „nezakoniti“.
43. U vezi sa apelantovim navodima koji se tiču neprihvatanja prijedloga odbrane da se pribavi medicinska dokumentacija o liječenju svjedoka optužbe I.Š., te prihvatanju iskaza svjedoka optužbe M.J., datog tokom istrage, i s tim u vezi kršenja principa ravnopravnosti iz člana 6 stav 3 tačka d. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da član 6 stav 3 tačka d. Evropske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima koji važe i za svjedoka optužbe. Ova prava su nezavisna jedno od drugog (vidi, Evropski sud, Unterpertinger protiv Austrije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A-110). Ustavni sud smatra da ova odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti s tužiocem, te da mu se omogući da ispita i ospori svjedočenje svjedoka optužbe, kao i da pozove i ispita svoje svjedoke pod istim uslovima. U stvari, na redovnom sudu je da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bili relevantni za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6 stav 3 tačka d. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 6/02, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 24/02). U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženju osporene prvostepene presude navedeni jasni razlozi koji su opredijelili sud da ne prihvati prijedlog odbrane da se pribavi medicinska dokumentacija o liječenju svjedoka optužbe I.Š., te da, u smislu člana 288 stav 2 ZKP, prihvati iskaz svjedoka optužbe M.J. koji je dat u fazi istrage, budući da je tom svjedoku više puta bezuspješno pokušana dostava jer se taj svjedok ne nalazi na prijavljenoj adresi, niti se nalazila na adresi koja je naznačena u zabilješcci PU, iz čega proizilazi da se u smislu navedene zakonske odredbe radi o osobi koja se ne može pronaći. Ustavni sud zaključuje da je time prvostepeni sud ispoštovao svoju obavezu garantovanu članom 6 stav 3d. Evropske konvencije.
44. Zatim, Ustavni sud primjećuje da su nadležni sudovi dali jasno i logično obrazloženje zašto su poklonili vjeru iskazima svjedoka Z.M. i T.N. datim u istrazi, te da su činjenicu da je apelant izvršio djelo koje mu se stavlja na teret utvrdili iz iskaza svjedoka Z.M. i T.N. datih u istrazi, kao i na iskazu svjedoka M.J., te povezujući te iskaze sa drugim dokazima, prije svega, snimljenim telefonskim razgovorima i oduzetim predmetima. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi odluku o apelantovoj krivici zasnovali ne samo na iskazima svjedoka Z.M., T.N. i M.J. nego i na drugim posrednim dokazima i indicijama koje u svojoj ukupnosti tvore čvrst inicijalni krug koji potkrepljuju navode svjedoka Z.M., T.N. i M.J. i ukazuju na jedini mogući zaključak, da je apelant van svake razumne sumnje počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Nadalje, Ustavni sud smatra da je u predmetnom krivičnom postupku, u smislu garancija člana 6 Evropske konvencije, data razumna mogućnost i Tužilaštvu i odbrani da iznesu dokaznu građu. Apelant je u toku cijelog postupka imao branioca advokata koji se koristio mogućnostima da iznese komentare na predočene materijalne dokaze i izjave svjedoka, kao i da osporava navode Tužilaštva, što je u postupku i činio. U kontekstu svega navedenog, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su materijalnopravni i procesni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je redovni sud zloupotrijebio dokazni postupak. Zaključke prvostepenog suda u cijelosti je prihvatio Vrhovni sud kako u pogledu ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, tako u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava a iz obrazloženja presude proizilazi da su svi žalbeni razlozi (koji se ponavljaju u apelaciji) detaljno razmotreni i obrazloženi.
45. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza i u vezi s tim proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, „nezakonitosti“ dokaza, kršenju principa ravnopravnosti i jednakosti u postupanju, prava na odbranu, proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz člana 6 st. 1 i 3 tačka d. Evropske konvencije.
46. U vezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na pretpostavku nevinosti iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, odnosno načelo in dubio pro reo, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i može ga osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Princip pretpostavke nevinosti znači da je teret dokazivanja na tužilaštvu, da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost i da sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je bitan elemenat prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77, i Odluka Ustavnog suda broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 49/06).
47. U konkretnom slučaju, a u kontekstu elaboracije iz prethodne tačke ove odluke, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu sprovedenih dokaza, čiji su postupak izvođenja detaljno opisali, utvrdili da je apelant nesporno počinio krivično djela za koje je osuđen. Ustavni sud smatra da razlozi koje je prvostepeni sud naveo, koji su ga opredijelili da donese osporenu odluku, a koje je prihvatio i Vrhovni sud, ne dovode u sumnju odluku suda o krivičnoj odgovornosti apelanta, niti se iz bilo čega može utvrditi da je sud postupao s predubjeđenjem o njegovoj krivici, odnosno da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju principa presumpcije nevinosti, ili da je neka činjenica ostala nerazjašnjena u smislu principa in dubio pro reo. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije neosnovani.
48. I najzad, u odnosu na apelantove navode o povredi prava na odbranu kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 3 tačka c. Evropske konevncije zbog toga što je advokat Predrag Radulović bio tokom postupka branilac četvorice optuženih M.P., B.K., J.M. i A.M.G, Ustavni sud ne vidi kako bi ta činjenica dovela do povrede apelantovih prava u konkretnom postupku, te shodno tome smatra da su ti navodi neosnovani.
49. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su u cijelosti neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tač. c. i d. Evropske konvencije u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda.
VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tač. c. i d. Evropske konvencije kada sudovi sve izvedene dokaze ocijene pojedinačno i u međusobnoj vezi, kada način na koji su pribavljeni i izvedeni dokazi ne ostavlja utisak nezakonitosti i kada nema ništa što u vezi s korišćenjem tih dokaza ne dovodi u sumnju pravičnost postupka u cjelini. Takođe, nema povrede prava na pravično suđenje kada su sudovi svoje odluke jasno obrazložili i kada je osuđujuća presuda donesena u postupku u kojem je apelantu omogućeno pravo na odbranu, odnosno pravo da ravnopravno učestvuje, odnosno da izvodi svoje dokaze i da ispituje dokaze suprotne strane.
51. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić