Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2145/11 (A. G.)

Odluka donesena 10. 04. 2014.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2145/11

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2145/11, rješavajući apelaciju Aleksandre Gojić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b), člana 59. st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Aleksandre Gojić.

Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 P 078569 11 Gž od 11. februara 2011.

godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Aleksandre Gojić, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 078569 11 Gž od 11. februara 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 078569 10 P od 9.

avgusta 2010. godine, u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Aleksandra Gojić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke, koju zastupa Gordana M. Popović, advokat iz Novog Beograda, podnijela je 20. maja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 078569 11 Gž od 11. februara 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 078569 10 P od 9. avgusta 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda (ranije važeća), od Okružnog, Osnovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu:

Pravobranilaštvo) zatraženo je 15. novembra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju, a od Osnovnog suda takođe je zatraženo da dostavi na uvid spis broj 71 0 P 078569 10 P.

3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 9. decembra 2013. godine, Osnovni sud je 4. decembra 2013. godine dostavio odgovor na apelaciju i na uvid traženi spis, dok Pravobranilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda (ranije važeća), odgovori na apelaciju proslijeđeni su apelantkinjom zastupniku 18. februara 2014. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Tužioci - Vlado Marić, Savica Marić (u daljnjem tekstu: tužilac i tužiteljka) i apelantkinja, kao trećetužiteljka, podnijeli su 17. juna 1999. godine tužbu Osnovnom sudu protiv tužene Republike Srpske, Vlade Republike Srpske, Ministarstva finansija (u daljnjem tekstu: tužena), radi naknade štete. U tužbi su naveli da je 15. aprila 1995. godine kao pripadnik Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu. VRS) poginuo njihov sin i brat Siniša Marić (u daljnjem tekstu: pokojni), za čiju smrt tužioci smatraju odgovornom tuženu prema odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

7. Osnovni sud je tuženoj 20. aprila 2010. godine dostavio na odgovor tužbu, a nakon što je tužena dostavila odgovor, Osnovni sud je pripremno ročište zakazao i održao 31. maja 2010. godine. Osnovni sud je 30. juna 2010. godine zakazao i održao ročište za glavnu raspravu, koja je taj dan i zaključena i doneseno rješenje da će taj sud odluku o toj pravnoj stvari donijeti u zakonskom roku, i da će parničnim strankama biti dostavljena prema pravilima dostavljanja shodno odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

8. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 078569 10 P od 9. avgusta 2010. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužioca i tužiteljke, tako što je tužena obavezana da im, na ime nematerijalne štete, po osnovu duševnih bolova zbog smrti bliskog lica, isplati iznose pojedinačno utvrđene izrekom presude, i naknadu materijalne štete na ime troškova sahrane takođe u iznosima pojedinačno utvrđenim izrekom presude, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja presude do konačne isplate. Istom presudom apelantkinjin tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne i materijalne štete je u cijelosti odbijen kao neosnovan kao i tužbeni zahtjev tužioca i tužiteljke za naknadu zakonske zatezne kamate na ime materijalne štete za period od 17. juna 1999. godine do donošenje ove odluke. Tužena je takođe obavezana da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.955,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, tako da je tužbeni zahtjev tužilaca za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan.

9. Osnovni sud je utvrdio kao nespornim srodnički odnos tužioca i tužiteljke, oca i majke poginulog, i apelantkinje njegove sestre, međutim taj sud je primjenom čl. 173 i čl. 174, a u vezi sa čl. 201 stav 1 i čl. 193 stav 1 ZOO tužiocu i tužiteljki dosudio naknadu na ime nematerijalne i materijalne štete kao u izreci presude, dok je tužbeni zahtjev apelantkinje u cijelosti odbio kao neosnovan. Odluku o apelantkinjinom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Osnovni sud je obrazložio tako da apelantkinja, prema odredbi člana 201 stav 2 ZOO, nije dokazala trajnu faktičku zajednicu života s pokojnim bratom, da je u vrijeme njegove smrti imala formiranu svoju porodicu, da je živjela u odvojenim stambenim jedinicama, a da je poginuli živio s roditeljima. Na kraju, da apelantkinja nije vodila brigu o pokojnom bratu, u smislu da su se međusobno pomagali i da je na taj način ostvarila trajnu zajednicu života sa njim. Naime, na osnovu dokaza koji su izvedeni, iskaza parničnih stranaka i ostalih saslušanih svjedoka, utvrđeno je da su tužilac i tužiteljka 23. maja 1992. godine izbjegli iz Bugojna u Kupres, da je pokojni u momentu njihovog izlaska iz Bugojna živio u zajedničkom domaćinstvu s njima, a da se apelantkinja udala 2. maja 1993. godine od kada živi u Banjoj Luci, i da je pokojni mobilisan 10. oktobra 1994. godine. U dijelu apelantkinjinog tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne štete Osnovni sud je, imajući u vidu odredbu člana 193 stav 1 ZOO, te cijeneći iskaz tužioca i tužiteljke da su sahranu pokojnog sina obavili prema uobičajenim mjesnim i vjerskim običajima, za šta su troškove snosila braća i sestre tužiteljke, jer oni nisu bili u mogućnosti da snose navedene izdatke, ali da se osjećaju dužni da navedena sredstva vrate, zbog čega je apelantkinjin zahtjev i u ovom dijelu odbijen kao neosnovan.

10. Okružni sud je, odlučujući o žalbi tužilaca od 14. septembra 2010. godine izjavljenoj protiv prvostepene presude od 9. avgusta 2010. godine, Presudom broj 71 0 P 078569 11 Gž od 11. februara 2011. godine žalbu tužilaca djelimično uvažio, presudu Osnovnog suda od 9. avgusta 2010. godine preinačio u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka tako što je tuženu obavezao da tužiocima na ime troškova postupka isplati iznos od 4.217,50 KM, umjesto ranije dosuđenog iznosa od 3.955,00 KM, dok je u ostalom dijelu žalbu tužilaca odbio i prvostepenu presudu u pobijanom odbijajućem dijelu odluke o glavnoj stvari (stav III i IV izreke) potvrdio, dok je žalbu tužene odbio i prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu (stav I izreke) potvrdio. Navedenom presudom je takođe odbijen kao neosnovan zahtjev tužilaca za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.968,75 KM.

11. Okružni sud je naveo da je ispitujući pobijanu presudu zaključio, da je prvostepeni sud pogrešno primjenio odredbu člana 186 ZOO, jer tužiocima nije pravilno dosuđena naknada zbog čega je žalbu tužilaca uvažio i pobijanu presudu preinačio kao u izreci presude. Okružni sud je dalje utvrdio da je prvostepeni sud pravilno cijenio činjenice koje su bile od uticaja na visinu nematerijalne štete dosuđene tužiocu i tužiteljki, te da je odluku u tom dijelu zasnovao na principu pravičnosti, uključujući princip individualizacije naknade. Takođe smatra da je prvostepeni sud pravilno dosudio tužiocu i tužiteljki naknadu materijalne štete primjenom člana 127 ZPP-a, u vezi s članom 189 stav 1 ZOO.

12. Međutim, Okružni sud je odbio kao neosnovan apelantkinjin prigovor da je prvostepeni sud samo formalno cijenio zajednicu života nje i pokojnog, ocjenjujući pravilnim stav prvostepenog suda kojim je odbijen kao neosnovan apelantkinjin zahtjev za naknadu nematerijalne štete, jer nije ostvarila trajnu zajednicu života s poginulim pošto je u vrijeme njegove smrti imala formiranu svoju porodicu i živjela u odvojenim stambenim jedinicama, zbog čega nije moglo da se zaključi da je vodila brigu o bratu, odnosno da su se u tom smislu međusobno pomagali, te da je na taj način ostvarila trajnu zajednicu života s pokojnikom. Takođe je ocijenio da je pravilan stav prvostepenog suda kojim je odbijen tužbeni zahtjev apelantkinje u dijelu naknade materijalne štete, koji je prvostepeni sud po ocjeni Okružnog suda pravilno zasnovao, prvenstveno na iskazima tužioca i tužiteljke, da su sahranu pokojnog sina obavili prema uobičajenim mjesnim i vjerskim običajima, a troškove su snosila braća i sestre tužiteljke jer oni nisu bili u mogućnosti da snose navedene izdatke, ali da se osjećaju dužni da navedena sredstva vrate, pri tome imajući u vidu člana 193 stav 1 ZOO. Okružni sud je na kraju primjenom člana 229 tačka 4 i 235 tačka 2 ZPP-a odlučio kao u izreci presude.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku koji je, kako navodi, samo „pred prvostepenim sudom trajao preko 11 godina“ i zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. Apelantkinja ukazuje da 17. juna 1999. godine zajedno s roditeljima podnijela tužbu Osnovnom sudu radi naknade nematerijalne i materijalne štete pretrpljene zbog gubitka bliske osobe, brata i sina, Siniše Marića, koji je poginuo kao pripadnik VRS, 15. aprila 1995. godine na Treskavici. Dalje, apelantkinja navodi da se osporene presude kojima je odbijen njen zahtjev za naknadu materijalne i nematerijalne štete zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odredbe čl. 201 stav 2 i čl. 193 stav 1 ZOO. Ona smatra da su sudovi njen zahtjev za naknadu nematerijalne štete odbili proizvoljnom primjenom člana 201 stav 2 ZOO, smatrajući da „trajnija zajednica života podrazumijeva neprekidnost zajednice života, a da je u ratnim prilikama trajnost, kao presudna okolnost nedovoljna kao isključivi kriterijum za odlučivanje“. Stoga smatra da je trebalo da sudovi naprave razliku između trajne i trajnije zajednice života. Takođe, apelantkinja ukazuje da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, odredbe člana 193 stav 1 ZOO, kada su njen zahtjev za naknadu materijalne štete odbili kao neosnovan, smatrajući da su sudovi i o ovom dijelu njenog zahtjeva odlučivali uz uslov „postojanja trajnije zajednice života“, što smatra pogrešnim tumačenjem citirane odredbe ZOO. Zbog dužine trajanja postupka apelantkinja traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 3.000,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

14. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da ostaje kod pravnog stava izraženog u pobijanoj odluci, smatrajući da u postupku pred tim sudom nije prekršeno pravo na koje se apelantkinja poziva u apelaciji.

15. Osnovni sud navodi da je odluku donio u skladu s odredbama ZPP-a, odnosno pravilnom primjenom materijalnog prava, pa smatra da nije došlo do povrede apelantkinjinog prava na koje se poziva u apelaciji osim što je, kako navodi, nesporna činjenica da je tužba kod ovog suda zavedena 17. juna 1999. godine.

V. Relevantni propisi

16. U Zakona o parničnom postupku Republike Srpske ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/78, 27/90 i 35/91 te „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 14/94, 32/94, 58/03 i 85/03) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

17. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Izgubljena zarada i troškovi liječenja i sahrane Član 193 stav 1.

(1)Ko prouzrokuje nečiju smrt dužan je naknaditi uobičajene troškove njegove sahrane.

Osobe koje imaju pravo na novčanu naknadu u slučaju smrti ili teškog invaliditeta Član 201 st. 1. i 2.

(1) U slučaju smrti nekog lica sud može dosuditi članovima njegove uže porodice (bračni drug, djeca i roditelji) pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove. (2) Takva naknada može se dosuditi i braći i sestrama ako je između njih i umrlog postojala trajnija zajednica života.

VI. Dopustivost

18. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu s članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 078569 11 Gž od 11. februara 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 18. marta 2011. godine a apelacija je podnesena 20. maja 2011. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelantkinja pobija navedene presude, tvrdeći da su joj tim presudama povrijeđeni pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, zbog proizvoljne primjene materijalnog prava i jer konačna odluka u njenom predmetu nije donesena u razumnom roku.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] A)Primjena materijalnog prava

25. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da shodno praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.

26. Ustavni sud, dakle, prema navedenom stavu može izuzetno, kad ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), da se upusti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđeno činjenično stanje primjenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može da vodi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantkinja problematizuje, ispitati da li su osporene odluke redovnih sudova zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

27. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, na osnovu dokaza koji su provedeni, udovoljili postavljenom tužbenom zahtjevu tužioca i tužiteljke, apelantkinjinih roditelja, za naknadu materijalne i nematerijalne štete a odbili kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantkinje, sestre poginulog, za naknadu materijalne i nematerijalne štete, pri tome se pozivajući na relevantne odredbe ZOO. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi svoje odluke po navedenim pitanjima obrazložili na argumentovan i jasan način, koji je u potpunosti u skladu sa standardima Evropske konvencije. Ustavni sud nalazi da su sudovi u svojim presudama, suprotno navodima apelantkinje da je pojam „trajna zajednica života“, koja podrazumijeva neprekidnost zajednice život, u ratnim prilikama nedovoljna kao presudna okolnost i kao isključivi kriterij na temelju kojeg bi sudovi odlučivali, dovoljno argumentovano obrazložili svoj stav, primjenom člana 201 ZOO, ukazujući da apelantkinja u smislu navedene odredbe zakona nije dokazala da postoji trajnija zajednica života s pokojnikom, jer je u vrijeme njegove smrti imala formiranu svoju porodicu, pošto je živjela u odvojenim stambenim jedinicama, dok je njen brat živio s roditeljima. Ustavni sud takođe smatra da su neosnovani apelantkinjini navodi da su sudovi i u dijelu njenog zahtjeva za naknadu materijalne štete njen zahtjev cijenili tako što su ga doveli u vezu s ostvarenom zajednicom života sa poginulim. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su sudovi u konkretnom slučaju pravilnom ocjenom dokaza i primjenom člana 193 stav 1 ZOO svoj stav jasno obrazložili, prevashodno cijeneći iskaz tužioca i tužiteljke, da su sahranu pokojnog sina obavili prema uobičajenim mjesnim i vjerskim običajima, za šta su troškove snosila braća i sestre tužiteljke jer oni nisu bili u mogućnosti da snose navedene izdatke. Shodno tome, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta ne proizilazi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalne propise, niti je apelantkinja svojim navodima dovela u pitanje njihovo postupanje. Zbog navedenog Ustavni sud smatra apelantkinjine navode o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovanim. B) Pravo na suđenje – razuman rok

28. Apelantkinja dalje smatra da joj je pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije povrijeđeno i zbog toga što konačna odluka u predmetnom slučaju nije donesena u razumnom roku, jer je postupak pokrenula 1999. godine.

a) Relevantni principi

29. Shodno konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora da se ocjenjuje u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome mora da se vodi računa o kriterijumima koji su uspostavljeni sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

30. Ustavni sud takođe podsjeća, podržavajući praksu Evropskog suda, da član 6 stav 1 Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu da zadovolje uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

31. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je apelantkinja tužbom pokrenula pred Osnovnim sudom 17. juna 1999. godine, koji je okončan 11. februara 2011. godine Presudom Okružnog suda, broj 71 0 P 078569 11 Gž. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u obzir pri razmatranju dužine postupka iznosi 11 godina i osam mjeseci, kao period ukupnog trajanja postupka.

c) Analiza dužine trajanja postupka

32. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je predmet apelantkinjinog tužbenog zahtjeva pred redovnim sudovima bila naknada materijalne i nematerijalne štete, nastale kao posljedica pogibije brata kao pripadnika VRS. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom sudskom postupku.

33. Ustavni sud zapaža da je Osnovnom sudu trebalo 11 godina da zakaže pripremno ročište (31. maja 2010. godine), da je prvostepenu presudu donio tek nakon od 11. godina i dva mjeseca (9. avgusta 2010. godine), nakon čega je Okružni sud u roku od šest mjeseci donio drugostepenu presudu (11. februara 2011. godine). Dakle, Ustavni sud zapaža da je postupak samo pred prvostepenim sudom trajao skoro 11 godina, zbog čega smatra da nema objektivnog opravdanja za ukupno trajanje predmetnog postupka od 11 godina i osam mjeseci u predmetu koji se ne smatra složenim. Osim toga, Ustavni sud zapaža da Osnovni sud u odgovoru na apelaciju nikakvim objektivnim i argumentovanim razlogom nije opravdao dužinu trajanja postupka pred tim sudom, već da je samo konstatovao da je nesporno da je apelantkinja tužbu tom sudu podnijela 17. juna 1999. godine. Zbog toga Ustavni sud smatra da postoji isključiva odgovornost Osnovnog suda za nedonošenje odluke u razumnom roku u konkretnom slučaju. Pri tom Ustavni sud takođe ima u vidu, da prema stanju predmetnog spisa, apelantkinja ničim nije uticala na ovako dugo trajanje postupka.

34. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da je dužina postupka posmatranog u cjelini bila prekomjerna i da ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da je iz tog razloga prekršeno apelantkinjino pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje. Kompenzacija

35. U vezi s pitanjem isplate naknade na ime nematerijalne štete koju je apelantkinja tražila zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, u kom segmentu je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio povredu apelantkinjinog prava, Ustavni sud podsjeća da, shodno članu 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Međutim, kao što je navedeno, dodjeljivanje kompenzacije zbog utvrđene povrede određenih ustavnih prava predstavlja izuzetak, a ne pravilo.

36. S obzirom na navedeno, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja te posljedice postupka, kao i činjenicu da je apelacija podnesena nakon okončanja postupka, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju utvrđivanje kršenja apelantkinjinog prava na pravično suđenje u razumnom roku u postupku pred redovnim sudovima odgovarajuća satisfakcija za apelantkinju.

VIII. Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava kada su redovni sudovi u svojim presudama dali detaljne i jasne razloge o neosnovanosti apelantkinjinog tužbenog zahtjeva uz pozivanje na relevantne odredbe čl. 201 stav 2 i čl. 193 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima, a data obrazloženja su u skladu sa standardima Evropske konvencije.

38. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantkinjinog prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kad je parnični postupak za naknadu nematerijalne štete na dvije sudske instance trajao preko 11 godina.

39. Na osnovu člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2145/11 (A. G.) | Sudska praksa | Aktio