Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3457/10 („Sinit Intermar“ S.r.l. Rovigo, Italija)
Odluka donesena 10. 04. 2014.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3457/10
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3457/10, rješavajući apelaciju „Sinit intermar“ S.r.l. Rovigo-Italija na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b, člana 59. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14) u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija „Sinit intermar“ S.r.l. Rovigo- Italija.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 023441 10 Rev od 15. juna 2010. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija „Sinit intermar“ S.r.l.
Rovigo-Italija, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 023441 10 Rev od 15. juna 2010.
godine, u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Sinit Intermar“ S.r.l. Rovigo, Italija (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nedeljko Bursać, advokat iz Sarajeva, podnio je 12. augusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 023441 10 Rev od 15. juna 2010. godine. Apelant je dopunio apelaciju 10. oktobra 2010. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda (ranije važeća), od Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je zatraženo 29. i 30. januara 2013. godine da dostavi odgovor na apelaciju kao i kompletan spis. Zatim, od Općinskog suda je ponovo 25. oktobra 2013. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju, kao i kompletan spis. Od Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Vrhovnog suda i učesnika u postupku - Unitic d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) je također 30. januara 2013. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.
3. Općinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 8. maja 2013. godine, a kompletan spis 29. oktobra 2013. godine. Zatim, Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 13. februara 2013. godine, Vrhovni sud 5. februara 2013. godine, a tuženi 15. februara 2013. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda (ranije važećih), odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 5. novembra 2013. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Kako iz spisa predmeta i navoda apelacije slijedi, tuženi kao investitor i ALUMINA AD Skopje (u daljnjem tekstu: glavni izvođač), su 13. jula 1999. godine zaključili Ugovor o sanaciji i rekonstrukciji Poslovnog centra „UNIS“ u Sarajevu (u daljnjem tekst: Poslovni centar).
7. S obzirom da je apelant preduzeće čija je specijalizovana djelatnost bila sanacija i rekonstrukcija oštećenih i devastiranih objekata, i da je dao tehnička rješenja za sanaciju i rekonstrukciju u ratu oštećenih poslovnih objekata Poslovnog centra, on je, kao podizvođač radova iz osnovnog ugovora od 6. marta 2000. godine, zaključio ugovor o izvođenju građevinskih radova sanacije i rekonstrukcije Poslovnog centra s glavnim izvođačem.
8. Nakon toga, apelant je podnio tužbu protiv tuženog kao investitora radova i glavnog izvođača Kantonalnom sudu 21. juna 2001. godine, a radi naplate svojih nespornih potraživanja za izvedene i prihvaćene građevinske radove, u ukupnom iznosu od 1,258.225,50 KM (radovi iz sedme i osme privremene situacije i iznos zadržane 10% „retencije“ u toku izvođenja radova).
9. Kantonalni sud se Rješenjem broj PS-302/01 od 21. juna 2002. godine proglasio nenadležnim za suđenje u navedenoj pravnoj stvari. Kako je zaključio Kantonalni sud, u članu 22. ugovora koji je predmet spora je određeno da se za postupak vodi arbitraža u Vieni, Austrija, a po pravilima međunarodne arbitraže u Parizu. Dalje je navedeno da su tuženi prigovorili nadležnost suda, pa pošto sud po službenoj dužnosti pazi da li rješavanje spora spada u sudsku nadležnost, radi toga je, na temelju čl. 16. i 463. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP FBiH), odlučeno kao u izreci rješenja.
10. Rješenjem Vrhovnog suda broj Pž-230/02 od 29. januara 2003. godine, po žalbi na Rješenje Kantonalnog suda broj PS-302/01 od 21. juna 2002. godine, apelantova žalba je djelimično uvažena i pobijano rješenja ukinuto u dijelu kojim se Kantonalni sud proglasio apsolutno nenadležnim za suđenje u ovoj pravnoj stvari i tužbu odbacio u odnosu na tuženog i u tom dijelu predmet je vraćen prvostepenom sudu na daljnji postupak, dok je u preostalom dijelu u odnosu na glavnog izvođača žalba odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno. Obrazlažući navedeno rješenje, Vrhovni sud je naveo da tuženi uopšte nije bio u ugovornom odnosu s apelantom, odnosno, suprotno utvrđenju prvostepenog suda, s apelantom nije ugovorio nadležnost arbitraže za rješavanje ovog spora, pa stoga prvostepeni sud u izvedenim dokazima nije imao uporište za usvajanje prigovora apsolutne nenadležnosti Kantonalnog suda za rješavanje ovog spora u odnosu na tuženog. Po mišljenju Vrhovnog suda, u odnosu na tuženog sud je bio dužan da se upusti u raspravljanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva, imajući u vidu da on predstavlja neposredan zahtjev poslenika na naplatu potraživanja od naručioca radova za isplatu potraživanja na teret svote koju duguje posleniku, te da o osnovanosti toga treba odlučiti primjenom člana 612. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
11. Presudom Općinskog suda broj PS: 47/03 III od 24. juna 2004. godine tuženi je obavezan da apelantu plati 1.258.225,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom na način preciziran dispozitivom ove odluke. Po mišljenju Općinskog suda, među parničnim strankama nije sporno da dio potraživanja koji se odnosi na privremene situacije 7 i 8, kao i zadržan iznos na ime garancije za dobro izvršenje posla, apelant nije realizovao, a u ukupnom iznosu kao što je precizirano u tužbenom zahtjevu. Međutim, sporno je ko je od stranaka, odnosno investitor ili glavni izvođač, imao obavezu da izvrši plaćanje ovog duga. Apelant je, kako navodi Općinski sud, blagovremeno obavijestio tuženog da glavni izvođač «Alumina« iz Skoplja nije platila privremene situacije za obavljene građevinske radove 7 i 8, zatim da je apelant svojim dopisom zatražio plaćanje takve obaveze neposredno od tuženog, a to je pismo i ponovljeno u vidu zahtjeva za direktno plaćanje obaveza apelantu, u svemu kako je to naprijed navedeno. Iz svega proizlazi, na osnovu provedenih dokaza i izjave samih stranaka, da je sporna primjena odredaba člana 612. ZOO-a, te Pravila Međunarodnog saveza inženjera konsultanata (u daljnjem tekstu: FIDIC). Analizom konkretnog pravnog slučaja Općinski sud je zaključio da apelantu kao saradniku poslenika «Alumine» Skoplje nije isplaćen izvršeni posao, kako u pogledu navedenih privremenih situacija tako i u pogledu naknade za dobro izvršeni posao. Iz navedenih razloga sud je donio odluku kojom je obavezao tuženog da apelantu naknadi na ime neplaćenih privremenih situacija 7 i 8 za obavljene radove u iznosu od 783.391,90 KM, te na ime dobro izvedenih radova kao ugovorena nagrada u iznosu od 474.833,62 KM, ili sve ukupno iznos od 1.258.225,00 KM, sa zakonskim kamatama kao što je to navedeno u izreci presude.
12. Presudom Kantonalnog suda broj Pž-148/04 od 18. oktobra 2004. godine žalba tuženog je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je udovoljio apelantovom zahtjevu pri čemu su dati razlozi koje u potpunosti kao valjane prihvata i Kantonalni sud. Po ocjeni Kantonalnog suda, navodi tuženog izneseni u žalbi u kojima tuženi ističe da sud nije mogao primijeniti odredbe člana 612. ZOO-a nisu osnovani. Kako je zaključio Kantonalni sud, u konkretnom slučaju nije sporna visina tužbenog zahtjeva, već je sporno ko je imao obavezu da izvrši plaćanje ovoga duga, tj. da li je to investitor ili glavni izvođač. Iz stanja spisa proizlazi da je apelant obavijestio tuženog da mu glavni izvođač «Alumina« Skoplje nije platila izvedene građevinske radove, te da je apelant zatražio plaćanje te obaveze neposredno od tuženog, a što je sve u saglasnosti s važećim obligaciono-pravnim propisima. Također, Kantonalni sud smatra da navodi tuženog izneseni u žalbi da sud nije naveo u spornoj odluci na što se odnosi dosuđeni iznos od 474.833,62 KM također nisu osnovani, jer iz stanja spisa proizlazi da je ugovorena nagrada za dobro izvođenje radova u tom iznosu, pa je Kantonalni sud žalbu tuženog odbio i prvostepenu presudu potvrdio imajući u vidu odredbe člana 224. stav 2. ZPP FBiH.
13. Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-939/04 od 7. marta 2005. godine i Gpp 2/05 od 7. marta 2005. godine, odlučujući o reviziji i o prijedlogu za ponavljanje postupka s prijedlogom za određivanje sudske mjere osiguranja tuženog protiv Presude Kantonalnog suda broj Pž-148/04 od 18. oktobra 2004. godine, revizija je uvažena, pobijana presuda ukinuta i predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
14. Rješenjem Kantonalnog suda broj PŽ -150/05 od 27. maja 2005. godine, rješavajući po žalbi tuženog protiv Presude Općinskog suda broj PS: 47/03 od 24. juna 2004. godine, žalba je uvažena, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud zbog povreda odredaba ZPP FBiH iz čl. 8. i 106. počinio povredu iz člana 209. ZPP FBiH, jer su navedene povrede imale za posljedicu donošenje nepravilne i nezakonite odluke, pa je zbog toga što se one nisu mogle otkloniti pred Kantonalnim sudom donio odluku kao u izreci.
15. S obzirom da je prvobitno donesena Presuda Općinskog suda broj Ps-47/03 od 24. juna 2004. godine postala pravomoćna 18. oktobra 2004. godine, apelant je pokrenuo postupak prinudne naplate duga u izvršnom postupku, te je 22. novembra 2004. godine podnio prijedlog za izvršenje Općinskom sudu.
16. Rješenjem Općinskog suda broj IP-3600/04 –B od 31. decembra 2004. godine određeno je izvršenje apelanta protiv tuženog.
17. Rješenjem Općinskog suda broj Ps: 1757/05 od 30. marta 2006. godine je usvojen zahtjev tuženog za obezbjeđenje parničnih troškova, pa je apelantu određeno da položi na depozitni račun suda iznos od 100.000,00 KM na ime obezbjeđenja troškova parničnog postupka ili u drugom pogodnom obliku garantovanja.
18. Rješenjem Kantonalnog suda broj 009-0-PŽ-06-000245 od 26. septembra 2006. godine apelantova žalba u predmetu duga protiv Rješenja Općinskog suda broj Ps: 1757/05 od 30. marta 2006. godine je odbijena. Žalba tuženog je djelimično uvažena, prvostepeno rješenje preinačeno tako da što je apelantu određeno da položi na depozitni račun suda iznos od 250.000,00 KM na ime obezbjeđenja troškova parničnog postupka, dok se u ostalom dijelu žalba tuženog odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
19. Presudom Općinskog suda broj 09 65 Ps 0232441 01 Ps od 25. aprila 2008. godine tuženi je obavezan da apelantu na ime duga plati iznos od 837.879,82 KM s pripadajućim zakonskim kamatama na način utvrđen u dispozitivu prvostepene presude. Istom presudom obavezan je tuženi da apelantu na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 114.350,21 KM, a sve u roku od 30 dana. Višak apelantovog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa s kamatama, do traženog iznosa duga od 1.258.225,50 KM, odbijen je kao neosnovan. Sud je prema ocjeni provedenih dokaza, a imajući u vidu pravni osnov potraživanja, odbacio navode tuženog da apelant u odnosu na tuženog nije bio u ugovornom odnosu. Općinski sud je zaključio da je apelantovo potraživanje osnovano, kako po predmetnim situacijama tako i po zadržanoj retenciji, pa je djelimično prihvatio visinu tužbenog zahtjeva, i to za isplaćenu 7 situaciju u iznosu od 538.515,50 KM, za situaciju broj 8 u iznosu od 244.876,40 KM i zadržani depozit-retenciju od 10% u iznosu od 474.833,62 KM.
20. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 023441 08 Pz od 20. oktobra 2009. godine žalba tuženog je odbijena. Apelantova žalba je djelimično uvažena, prvostepena presuda preinačena u stavu I tako što je tuženi dužan isplatiti apelantu na ime duga iznos od 1.228.712,04 KM s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama bliže određen dispozitivom drugostepene presude. U preostalom dijelu žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani žalbeni navodi tuženog da je prvostepeni sud donio osporenu presudu koja je rezultat povrede odredaba ZPP FBiH i pogrešne primjene materijalnog prava, jer iz stanja spisa to ne proizlazi. U pogledu apelantovih žalbenih razloga Kantonalni sud je utvrdio da su u momentu zahtjeva apelanta kao podizvođača prema tuženom kao investitoru njegova potraživanja nesporna i likvidna jer su ona plaćena neposredno glavnom izvođaču poslije zahtjeva podizvođača (apelanta). Iz tih razloga je Kantonalni sud apelantovu žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu koji se odnosi na plaćanje dijela 7 i 8 situacije koje su plaćene 6. marta 2001. godine (iznos od 230.779,19 KM) i 19. aprila 2001. godine (iznos od 160.053,03 KM) i apelantu dosudio ukupan iznos od 390.832,22 KM jer su u cijelosti ispunjeni uslovi iz člana 612. ZOO-a
21. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 023441 10 Rev od 15. juna 2010. godine revizija tuženog je djelimično uvažena i nižestepene presude preinačene tako što je tuženi obavezan da apelantu isplati na ime duga iznos od 835.320,10 KM s pripadajućim zakonskim kamatama, i to na iznos od 230.779,19 KM počev od 6. marta 2001. godine pa do isplate, na iznos od 160.053,03 KM počev od 18. februara 2002. godine pa do isplate i na iznos od 444.487,92 KM počev od 15. januara 2002. godine pa do isplate, kao i da mu naknadi parnične troškove u iznosu od 114.350,21 KM sve u roku od 30 dana po prijemu ove odluke.
22. Kako je Vrhovni sud zaključio, nižestepeni sudovi su pravilno utvrdili činjenično stanje iako su pogrešno obračunali iznose koji se duguju. Vrhovni sud je naveo da se revizija odnosi na tumačenje odredbe člana 612. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i uz poseban naglasak da je sud, u odnosu na nalaz vještaka za finansijsko poslovanje, pogrešno obračunao isplaćene iznose. Dalje se navodi da je nesporno utvrđeno da apelantu kao podizvodaču radova nisu plaćene ispostavljene privremene situacije br. 7 i 8, te zadržani depoziti od 10% u dosuđenoj visini, a smisao tog depozita je objasnio vještak finansijske struke te isto objašnjenje, s obzirom da ga obrazlažu nižestepeni sudovi, prihvata i Vrhovni sud. Po mišljenju Vrhovnog suda, odredba člana 612. ZOO je jasna i propisuje da za naplatu svojih potraživanja od poslenika njegovi saradnici mogu da se obrate neposredno naručiocu (investitoru) i da zahtijevaju od njega da im isplati ta potraživanja na teret svote koju u tom času duguje posleniku ako su ta potraživanja priznata. Kada je tuženi kao investitor isplatio glavnom izvođaču navedene iznose po privremenim situacijama br. 7 i 8 onda, po ocjeni Vrhovnog suda, ta potraživanja jesu i nesporna i likvidna i ti iznosi koje je vještak finansijske struke na nesumnjiv način utvrdio predstavljaju osnovana potraživanja apelanta prema odredbi člana 612. ZOO. S obzirom na sve navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je, u skladu s odredbom člana 612. u vezi s članom 630. ZOO, osnovan apelantov tužbeni zahtjev do dosuđenog iznosa od 835.320,10 KM, s pripadajućim zakonskim kamatama. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
23. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na „suđenje u razumnom roku“ kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
24. Apelant najprije detaljno iznosi hronološki tok postupka zaključujući da su Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 023441 10 Rev od 15. juna 2010. godine u njenom obrazloženju dati razlozi zbog čega je tuženi dužan da plati dosuđeni novčani iznos iz preinačenih ranijih presuda, tj. glavni dug u ukupnom iznosu od 835.320,10 KM. Ali, kako apelant zaključuje, o preostalom tužbenom zahtjevu koji je bio predmetom sudskog odlučivanja, a koji se odnosi na novčano potraživanje iz istog osnova u iznosu od 422.905,40 KM, Vrhovni uopšte nije odlučio niti je u obrazloženju dao razloge o njegovoj osnovanosti ili neosnovanosti. Po apelantovom mišljenju, ako je Vrhovni sud u revizionom postupku preinačio ranije donesene presude, onda je svojom presudom morao da poštuje odredbe ZPP i „da svojom presudom odluči i o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva apelanta u ovom sporu“. Iz tih razloga, donesena presuda Vrhovnog suda nije dala bilo kakve razloge u obrazloženju donesene presude, što predstavlja povredu prava na pravičan postupak i na imovinu. Apelant navodi da u provedenom postupku tuženi nije dokazao da je preostali iznos iz navedene privremene situacije 7 i 8 platio glavnom izvođaču prije 22. februara 2001. godine, niti je te činjenice mogao valjanim dokumentom potvrditi sudu i vještaku. Nasuprot tome, apelant navodi da je svojom dokumentacijom dokazao da taj iznos tuženi nije platio nikada glavnom izvođaču, pa je stoga tuženi bio dužan da plati apelantu i ovaj preostali iznos iz tužbenog zahtjeva, kako su to pravilno zaključili i prvostepeni i drugostepeni sud po istom pravnom osnovu. Apelant navodi da su, u međuvremenu, poslovne banke po prijemu Rješenja o izvršenju, a na temelju pravomoćnih i izvršnih presuda Općinskog i Kantonalnog suda, izvršile pljenidbu zatečenih novčanih sredstava tuženog, ali su bez zakonskog osnova uskratili i njihov prenos na račun apelanta - tražioca izvršenja.
25. Apelant smatra da mu se kontinuirano od nastanka spora 2001. godine do danas, tj. preko devet godina ne obezbjeđuje pravo na fer i pošteno suđenje, kako zbog navedenih postupanja redovnih sudova, tako i zbog proteka neprimjereno mnogo godina, za okončanje relativno jednostavnog sudskog spora u kojem je najveći broj činjenica nesporno. Apelant navodi da mu je postupanjem Vrhovnog suda prouzrokovana i direktna šteta, koja se sastoji od uskraćenog dijela tužbenog zahtjeva o kojem uopšte nije odlučio preinačenom presudom, a u iznosu od 422.905,40 KM sa zakonskim zateznim kamatama na ovaj iznos. Ova šteta je nastala zbog toga što na Odluku revizionog suda nije dozvoljen bilo koji pravni lijek. Apelant zahtijeva da mu se ova šteta nadoknadi, jer je nastala povredom navedenih osnovnih ustavnih prava, kao i nadoknadu nematerijalne štete u visini koja je uobičajena u praksi Ustavnog suda BiH u ovakvim slučajevima.
b) Odgovor na apelaciju
26. U odgovoru na apelaciju Općinskog suda se navodi da sudija S. T. koji je vodio postupak sada radi u Kantonalnom sudu, tako da ovaj sud ne može dati neko posebno izjašnjenje o predmetu.
27. Kantonalni sud navodi u odgovoru na apelaciju da je postupak u ovoj pravnoj stvari trajao u granicama razumnog jer se radi o veoma složenom predmetu za čije odluke je bilo potrebno provoditi više dokaza, a posebno dokaza vještačenja vještaka građevinske i finansijske struke. Stoga, Kantonalni sud smatra da apelacija nije osnovana.
28. Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju predlaže da se apelacija kao neosnovana odbije jer je presuda donesena u skladu sa zakonom i Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i nije bilo povreda na koje apelant neosnovano ukazuje.
29. Tuženi u odgovoru na apelaciju navodi da je postupak u ovoj pravnoj stvari okončan pravosnažnim rješenjem o izvršenju i naplatom potraživanja s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i sudskim troškovima.
V.Relevantni propisi
30. U Zakonu o parničnom postupku FBiH («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
31. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94), relevantne odredbe glase:
Član 600.
Ugovorom o djelu poslenik (preduzimač, izvođač radova) obavezuje se da obavi određeni posao, kao što je izrada ili opravka neke stvari ili izvršenje nekog fizičkog ili intelektualnog rada i sl., a naručilac se obavezuje da mu za to plati naknadu.
Član 612.
Za naplatu svojih potraživanja od poslenika njegovi saradnici mogu se obratiti neposredno naručiocu i zahtjevati od njega da mu isplati ta potraživanja na teret svote koju u tom času duguje posleniku, ako su ta potraživanja priznata.
Član 630.
(1)Ugovor o građenju je ugovor o djelu kojim se izvođač obavezuje da prema određenom projektu sagradi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu ili na takvom zemljištu odnosno na već postojećem objektu izvrši kakve druge građevinske radove, a naručilac se obavezuje da mu za to isplati određenu cijenu.
(2) Ugovor o građenju mora biti zaključen u pismenoj formi.
VI.Dopustivost
32. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
34. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 023441 10 Rev od 15. juna 2010. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je datirana 15. juna 2010. godine, a apelacija je podnesena 12. augusta 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
36. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje – razuman rok
37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
38. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. [.....]
a) Period koji se uzima u obzir
39. U konkretnom predmetu, apelant je tražio od tuženog naplatu svojih nespornih potraživanja za izvedene i prihvaćene građevinske radove, pa se ovaj spor može smatrati kao spor građansko-pravne prirode.
40. Ustavni sud podsjeća na to da se, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta.
41. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju postupak pokrenut 21. juna 2001. godine, a da je okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 023441 10 Rev od 15. juna 2010. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti pri razmatranju dužine postupka je period koji je trajao devet godina.
b) Analiza razumnosti trajanja postupka
42. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da je apelant pokrenuo parnični postupak radi isplate duga, te da se, s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, kao i izvršena vještačenja koja je trebalo provesti u konkretnom slučaju, može govoriti o relativno složenom predmetu.
43. U vezi s ponašanjem redovnog suda, Ustavni sud primjećuje da je parnični postupak trajao od 21. juna 2001. godine do donošenja Presude Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 023441 10 Rev od 15. juna 2010. godine, dakle skoro devet godine. Ustavni sud zapaža da su u okviru parničnog postupka Kantonalni i Vrhovni sud više puta ukidali nižestepene odluke i predmet vraćali na ponovni postupak, što je znatno uticalo na dužinu postupka. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da su sporne odluke ukidane i predmet vraćan na ponovni postupak iz procesnih razloga i zbog toga što je nižestepeni sud nepravilno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Konkretno, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud utvrdio da je u pogledu utvrđivanja nenadležnosti u odnosu na tuženog sud bio dužan da se upusti u raspravljanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva, imajući u vidu da on predstavlja neposredan zahtjev poslenika na naplatu potraživanja od naručioca radova za isplatu potraživanja na teret svote koju duguje posleniku. Zatim, Kantonalni sud je Rješenjem broj PŽ -150/05 od 27. maja 2005. godine zaključio da je prvostepeni sud zbog povreda odredaba ZPP FBiH donio nepravilne i nezakonite odluke koje se nisu mogle otkloniti pred Kantonalnim sudom, pa je naložio ponovni postupak pred prvostepenim sudom. Iz navedenog slijedi da odgovornost za dužinu postupka snose redovni sudovi, prvenstveno zbog činjenice da je predmet više puta vraćan s viših sudskih instanci. Iz samog spisa proizlazi da je redovni sud za nešto više od dvije godine donio tri presude, a da mu je prethodno gotovo sedam godina bilo potrebno da pravilno utvrdi činjenično stanje spora, riješi pitanje nadležnosti suda, i konačno postupi po nalozima viših sudskih instanci. Ustavni sud, također, smatra da je nužno ukazati na stav Evropskog suda prema kojem su države dužne da organiziraju svoje pravne sisteme tako da sudovima omoguće da poštuju zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i zahtjev koji se odnosi na donošenje odluke u „razumnom roku“ (vidi Evropski sud, Zimmerman i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da ne postoje razlozi koji bi se mogli smatrati relevantnim da bi se opravdali navedeni propusti suda koji su trajali skoro sedam godina. U tom kontekstu Ustavni sud naglašava da redovni sud u suštini nije ponudio nikakve razloge koji bi opravdali njegovo postupanje u konkretnom predmetu. S druge strane, Ustavni sud smatra da apelant nije u značajnoj mjeri doprinio dužini postupka u konkretnom slučaju, ispoljavajući u suštini proaktivan odnos u ovom predmetu. Ustavni sud naglašava da Općinski sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio ništa na osnovu čega bi se moglo naći opravdanje za ovako dugo trajanje postupka, niti tako nešto proizlazi iz spisa, dok je Kantonalni sud naveo da je postupak u ovom predmetu trajao u granicama razumnog.
44. Ocjenjujući ponašanje redovnih sudova, te imajući u vidu da apelant svojim ponašanjem nije značajno doprinio dužini postupka, Ustavni sud smatra da se dužina postupka koji je trajao devet godina može u cijelosti pripisati redovnim sudovima. Imajući u vidu navedeno i uzevši u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju, zbog dužine trajanja postupka, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
c) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
45. U vezi s pitanjem isplate naknade na ime nematerijalne štete, u skladu s praksom Ustavnog suda koju je apelant tražio, zbog dužine parničnog postupka, Ustavni sud zapaža da prema članu 74. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno odrediti naknadu na ime nematerijalne štete.
46. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud je uzeo sve okolnosti slučaja, vrstu postupka, njegov značaj za apelanta, posljedice postupka, te zaključio da je odluka kojom se utvrđuje kršenje apelantovih ustavnih prava dovoljna satisfakcija.
d) Ostali aspekti prava na pravično suđenje
47. Apelant smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju svojih odluka, proizvoljno primijenio pozitivno-pravne propise. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
48. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je osporena odluka Vrhovnog suda, kao konačna odluka u predmetnom sporu, zasnovana na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
49. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud ponudio zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge zašto je tuženi obavezan apelantu isplatiti na ime duga iznos od 835.320,10 KM s pripadajućim zakonskim kamatama. Stoga, u konkretnoj situaciji, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost u primjeni materijalno-pravnih odredbi člana 612. ZOO koje su jasne i određene i koje propisuju da za naplatu svojih potraživanja od poslenika njegovi saradnici mogu da se obrate neposredno naručiocu (investitoru) i da zahtijevaju od njega da im isplati ta potraživanja na teret svote koju u tom času duguje posleniku ako su ta potraživanja priznata. U konkretnom predmetu, kada je apelant kao investitor isplatio glavnom izvođaču navedene iznose po privremenim situacijama br. 7 i 8 onda, po ocjeni Vrhovnog suda, ta potraživanja jesu i nesporna i likvidna i ti iznosi koje je vještak finansijske struke na nesumnjiv način utvrdio predstavljaju osnovana apelantova potraživanja prema odredbi člana 612. ZOO. Također, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao jasne i precizne razloge o tome zašto nije nastupila šteta, koja se navodno sastoji od uskraćenog dijela tužbenog zahtjeva o kojem navodno uopšte nije odlučio preinačenom presudom, a u iznosu od 422.905,40 KM sa zakonskim zateznim kamatama na ovaj iznos. Naime, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u odluci Vrhovnog suda koji je utvrdio da je osnovan apelantov tužbeni zahtjev u visini isplaćenih iznosa koje su utvrdili vještaci za situacije broj 7 s kamatom od 6. marta 2001. godine, na iznos od 230.779,19 KM počev od 6. marta 2001. godine, kao i na iznos od 160.053,03 KM po situaciji broj 8 sa kamatom od 19. aprila 2001. godine, jer su sve isplate izvršene nakon apelantovog dopisa od 18. februara 2001. godine koji je tuženi primio 22. februara 2001. godine. Ustavni sud također smatra da nema proizvoljnosti u zaključku Vrhovnog suda da uz ovaj iznos apelantu pripada i zadržani depozit od 474.833,62 KM, s obzirom da je pitanje tog depozita ili retencije utvrđeno u članu 8 tačka 4a prethodno preciziranim glavnim ugovorom između investitora - tuženog i glavnog izvođača - ,,Alumina“ Skoplje kao sastavnim dijelom osnovnog ugovora. Dakle, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, suprotno navodima apelacije, u obrazloženju osporene odluke dao dovoljno jasne, detaljne i precizne razloge za svoje odlučenje, te primjećuje da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih propisa u bilo kom dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, kao i da takvo obrazloženje iz osporene odluke Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
50. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u dijelu koji se odnosi na ostale aspekte prava na pravično suđenje, neosnovani.
e) Pravo na imovinu
51. Apelant se žali da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na pogrešnoj primjeni procesnog i materijalnog prava, odnosno utvrđenom činjenično stanju. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da je povrijeđeno pravo apelanta na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno zaključuje da su i ovi navodi apelanta neosnovani.
VIII.Zaključak
52. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je parnični postupak trajao devet godina, pri čemu se dužina postupka u cijelosti može staviti na teret redovnim sudovima. Također, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu ostale aspekte prava na pravično suđenje, odnosno proizvoljnu primjenu materijalnog prava kada je sud za svoje odlučenje dao zadovoljavajuće, jasne i precizne razloge.
53. Na osnovu člana 59. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić