Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-386/11 (D. Č.)

Odluka donesena 10. 04. 2014.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Invalidnina
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Nematerijalna šteta
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-386/11

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 386/11, rješavajući apelaciju Dušanke Čuković, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b), člana 59 st. 1, 2 i 3 i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Dušanke Čuković.

Utvrđuje se kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 065887 10 Rev od 11. novembra 2010. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da Dušanki Čuković, u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke, isplati iznos od 1.500,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, shodno članu 72 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Dušanke Čuković podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 065887 10 Rev od 11. novembra 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 065887 10 Gž od 14. maja 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 065887 09 P 2 od 26. februara 2010. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dušanka Čuković (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke, koju zastupa Advokatska kancelarija Radmile Plavšić iz Banje Luke, podnijela je 28. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 065887 10 Rev od 11. novembra 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu (Okružni sud) broj 71 0 P 065887 10 Gž od 14. maja 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 065887 09 P 2 od 26. februara 2010. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda (ranije važeća), od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), koje zastupa Republiku Srpsku, zatraženo je 18. decembra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju, a od Osnovnog suda je zatraženo da dostavi na uvid spis broj 71 0 P 065887 09 P 2.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 26. decembra 2013. godine, Okružni sud 3. januara 2014. godine, Osnovni sud 20. januara 2014. godine, Pravobranilaštvo 3. januara 2014. godine, dok je Osnovni sud 20. januara 2014. godine dostavio odgovor na apelaciju a 10. februara 2014. godine na uvid traženi spis.

4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda (ranije važeća), odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantkinji 31. januara 2014. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelantkinja je 4. juna 1999. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu protiv tužene Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade štete. U tužbi je navela da je 5. oktobra 1995. godine za vrijeme granatiranja Sanskog Mosta „od strane muslimansko-hrvatske vojske ranjena“, za šta smatra da je odgovorna tužena u smislu relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima (u daljem tekstu: ZOO), jer je Sanski Most u vrijeme njenog ranjavanja bio pod upravom vojnih i civilnih vlasti Republike Srpske koje su u takvim uslovima bile dužne da obezbijede građane, da evakuišu civilno stanovništvo i obezbijede im fizičku zaštitu. Dalje navodi da joj je Rješenjem Sekretarijata za boračko-invalidsku zaštitu i zaštitu civilnih žrtava rata Opštine Sanski Most (u daljnjem tekstu: Sekretarijat) broj 02/6-534-1/244 od 22. juna 1997. godine priznato svojstvo civilne žrtve rata VI kategorije sa 60% invalidinosti i pravo na civilnu invalidninu.

7. Osnovni sud je od tužene 30. juna 2009. godine zatražio odgovor na tužbu. Tužena je odgovor dostavila 25. jula 2009. godine. Apelantkinja je 22. oktobra 2009. godine uredila tužbu u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Iz spisa predmeta proizilazi da je prvo pripremno ročište u ovom predmetu bilo zakazano za 25. septembar 2009. godine, ali da nije održano, i da su nakon toga zakazana još četiri ročišta od kojih su tri održana.

8. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 065887 09 P 2 od 26. februara 2010. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantkinje kojim je tražila da se obaveže tužena da joj kao civilnoj žrtvi rata, invalidu VI kategorije sa 60% invaliditeta isplati na ime naknade nematerijalne štete, i to za: umanjenje opšteživotne aktivnosti i radne sposobnosti 10.000,00 KM, za pretrpljene fizičke bolove 7.000,00 KM, za pretrpljeni strah 5.000,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe i naknadu troškova parničnog postupka.

9. U obrazloženju presude je navedeno da je među parničnim strankama nesporno da je apelantkinja 5. oktobra 1995. godine ranjena kao civilno lice za vrijeme granatiranja Sanskog Mosta, da je tom prilikom zadobila povrede koje se kvalifikuju kao teška tjelesna povreda, na temelju čega joj je Rješenjem Sekretarijata priznato svojstvo civilne žrtve rata VI kategorije sa 60% invalidnosti i pravo na civilnu invalidninu. Međutim, po ocjeni Osnovnog suda, među parničnim strankama je sporno da li je tužena odgovorna za štetu pričinjenu apelantkinji, odnosno da li postoji objektivna odgovornost tužene, kao i visina postavljenog tužbenog zahtjeva. S tim u vezi Osnovni sud je ukazao na odredbe čl. 154 stav 1 i čl. 173 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je propisano „da ko drugome prouzrokuje štetu dužan je nadoknaditi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice“, te da „šteta nastala u vezi s opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete“. Takođe, članom 174 stav 1 citiranog zakona propisano je da „za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njome bavi“, dok je članom 200 ZOO propisano „da za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i o njenom odsustvu“. Saglasno navedenim odredbama ZOO a u vezi sa izvedenim dokazima, Osnovni sud je utvrdio da šteta koju apelantkinja nesumnjivo trpi van odgovornosti tužene jer je nesporno da je ranjena kao civilno lice u vrijeme granatiranja Sanskog Mosta, dakle nije učestvovala u odbrani Republike Srpske (u daljnjem tekstu: RS), nije bila pripadnik Vojske RS (u daljnjem tekstu: Vojska RS), niti je obavljala djelatnosti koje predstavljaju povećanu opasnost, učestvovanjem u ratnim operacijama za zaštitu teritorijalnog integriteta RS koju je organizovala i komandovala tužena. Osnovni sud je na kraju zaključio da između radnji tužene i ranjavanja apelantkinje nema uzročne veze, da nastala šteta ne potiče od opasne stvari čiji je imalac tužena radi čega ne postoji odgovornost tužene prema čl. 173 i 174 ZOO, već da u konkretnom slučaju postoji osnov za isključenje od objektivne odgovornosti tužene prema odredbi člana 177 stav 2 ZOO, jer je apelantkinji šteta prouzrokovana isključivo radnjom trećeg lica. Osnovni sud je, takođe, podsjetio na osnovno načelo parničnog postupka, načelo kontradiktornosti, koje u smislu člana 7 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) podrazumijeva da je na strankama teret dokazivanja, a da apelantkinja nije dokazala činjenične navode iz tužbe u pogledu tvrdnji da je tužena odgovorna za pričinjenu joj štetu koju je pretrpjela ranjavanjem, tj. da nije dokazala da između radnji tužene i njenog ranjavanja postoji uzročna veza, odnosno da nastala šteta potiče od opasne stvari čiji je imalac bila tužena, na temelju čega je odlučio kao u izreci presude.

10. Apelantkinja je 16. marta 2010. godine izjavila žalbu protiv presude Osnovnog suda od 26. februara 2010. godine zbog pogrešeno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, koja je tuženoj dostavljena na odgovor 20. marta 2010. godine. Odgovor tužene je dostavljen Osnovnom sudu 24. marta 2010. godine.

11. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 065887 10 Gž od 14. maja 2010. godine žalba apelantkinje je odbijena kao neosnovana i potvrđena Presuda Osnovnog suda broj 71 0 P 065887 09 P 2 od 26. februara 2010. godine.

12. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelantkinje da se odgovornost tužene zasniva na proizvoljnoj primjeni čl. 173, 174, 172 stav 2 i čl. 180 ZOO, zaključivši da je prvostepeni sud pravilnom primjenom navedenih odredbi zakona utvrdio da apelantkinja nije dokazala da postoji uzročna veza između radnji tužene i njenog ranjavanja, odnosno da shodno navedenom postoji osnov za isključenje od objektivne odgovornosti tužene prema odredbi člana 177 stav 2 ZOO, jer je apelantkinji šteta prouzrokovana isključivo radnjom trećeg lica, neprijateljske vojske, zbog čega je primjenom člana 226 ZPP odlučio kao u izreci presude.

13. Apelantkinja je 21. juna 2010. godine protiv presude Okružnog suda od 14 maja 2010. godine izjavila reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 71 0 P 065887 10 Rev od 11. novembra 2010. godine reviziju apelantkinje odbio kao neosnovanu.

14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da, polazeći od činjenice da među parničnim strankama nije sporno da je apelantkinja ranjena prilikom granatiranja opštine Sanski Most, po kom osnovu je ostvarila pravo na invalidninu kao civilna žrtva rata, smatra neosnovanim navode apelantkinje da je presuda Okružnog suda utemeljena na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odredbi čl. 173 i 174 ZOO, što je osnov za isključenje od objektivne odgovornosti tužene prema odredbi člana 177 stav 2 ZOO, jer smatra pravilnim stav suda da je apelantkinji šteta prouzrokovana isključivo radnjom trećeg lica, odnosno jedinica druge vojske, a ne vojske tužene RS. Smatra da je šteta koju je pretrpjela apelantkinja posljedica dinamike rata, njegovih iznenadnih ili sistematskih dejstava, koja uvijek dovode do promjena postojećeg stanja, te da je u ratnim dejstvima nerealno očekivati da se borbeno djelovanje fokusira isključivo na vojne položaje i ciljeve, odnosno da se mogu preduzeti radnje kojima bi se dejstvovanje neprijateljske vojske usmjerilo isključivo na takve ciljeve, i da je u takvim okolnostima nerealno očekivati da se život i imovina civila apsolutno zaštite od oštećenja ili uništenja bez obzira kakve bi se mjere preduzimale u tom pravcu. Dalje je ukazao da je sa stanovišta obligacionog prava obavezu naknade štete koja se pretrpi usljed ratnih dejstava potrebno dokazati, u smislu da postoji uzročna veza između radnje štetnika (u ovom slučaju tužene) i nastale štete, što u konkretnom predmetu, po ocjeni Vrhovnog suda, nije slučaj, jer apelantkinja nije dokazala uzročnu vezu, i jer je nesporno da minobacačku granatu od koje je apelantkinja ranjena nisu ispalili pripadnici VRS, „već pripadnici Vojske Federacije Bosne i Hercegovine“, nad kojim snagama tužena nije imala uticaja ni kontrole, tako da njihove radnje nije mogla predvidjeti, izbjeći ili otkloniti njihove posljedice, što sve, prema članu 177 stav 2 ZOO, tuženu oslobađa od odgovornosti. Dalje, Vrhovni sud je navode apelantkinje da se odgovornost tužene temelji na odredbi člana 180 ZOO ocijenio neprihvatljivim, ističući da je za štetu koju je apelantkinja pretrpjela mogla „da odgovara samo država“ BiH, koja je postojala prije izbijanja ratnih sukoba, a ne entitet Republika Srpska, čija odgovornost za štetu koja se zahtjevom traži nije propisana nijednom zakonskom odredbom. Pored toga, Vrhovni sud je ukazao „i da se konkretni štetni odnos razrješava primjenom odredbe člana 180 ZOO, odgovornost tužene bi izostala, jer štetne radnje, ispaljenje minobacačke granate, nije radnja nastala iz akta nasila ili terora, jer su ratni sukobi po svojoj definiciji znatno širi od ova dva pojma. Naime, kod ove odredbe zakonodavac nije imao u vidu utvrđenje odgovornosti u okolnostima ratnih sukoba, već ustanovljenje odgovornosti kada šteta nastane terorističkim djelovanjem ili aktom nasilja, u uslovima u kojima nije proglašeno ratno stanje ili neposredna ratna opasnost“. Na osnovu navedenog Vrhovni sud je primjenom člana 248 ZPP odlučio kao u izreci presude.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i člana 1 Sporazuma o ljudskim pravima. Smatra da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 173 i 174 ZOO), jer prema obrazloženu redovnih sudova, nije dokazala da postoji uzročna veza između radnji tužene i njenog ranjavanja, te da stoga postoji osnov isključenje od objektivne odgovornosti tužene prema članu 177 stav 2 navedenog zakona. Ovo iz razloga što je, kako navodi, Sanski Most u periodu njenog ranjavanja bio pod upravom civilnih i vojnih vlasti RS u kojim uslovima je tužena bila dužna da obezbijedi svoje građane na način da evakuiše civilno stanovništvo iz zone ratnih dešavanja, jer smatra da je tužena morala znati i predvidjeti da jedinice neprijateljske vojske pripremaju ofanzivu na Sanski Most. Prema tome, tvrdi da su sudovi pogrešnom primjenom navedenih odredbi ZOO zaključili da postoji osnov za isključenje odgovornosti tužene u situaciji kada je tužena bila organizator i odgovorna za sistem odbrane RS. Apelantkinja, takođe, navodi da je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku jer je tužbu sudu podnijela 4. juna 1999. godine, da je osporena prvostepena odluka donesena tek nakon punih 10 godina. Takođe, smatra da joj je, zbog proizvoljene primjene materijalnog prava, povrijeđeno i pravo na imovinu iz razloga što je njen tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Apelantkinja traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 3.000,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

16. Osnovni sud je naveo da ovaj sud donošenjem osporene presude nije povrijedio prava apelantkinje na koja se poziva u apelaciji.

17. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje kod navoda iz odluke tog suda u kojoj su jasno dati razlozi za takvu odluku, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Vrhovni sud je ukazao da je osporenom presudom taj sud jasno obrazložio razloge zbog čega smatra da je tužbeni zahtjev apelantkinje neosnovan, pri čemu je ukazao na relevantne odredbe ZOO i njihovo tumačenje, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Pravobranilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da su neutemeljeni navodi apelantkinje, da apelantkinja svoje navode ničim nije dokazala, osim paušalnog pozivanja na kršenje prava iz Evropske konvencije. Na osnovu navedenog, predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

20. U Zakonu o parničnom postupku RS („Službeni list SFRJ“ br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 14/94, 32/94, 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

21. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 173.

Šteta nastala u vezi s opasnom stvari odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te stvari odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.

Član 174.

(1) Za štetu od opasne stvari odgovara njezin imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njome bavi.

(2) Imaocem se smatra vlasnik stvari te društvena pravna osoba koja ima pravo raspolaganja odnosno kojoj je stvar dana na privremeno korištenje. Oslobođenje od odgovornosti Član 177. stav 2.

[…] (2) Imalac stvari oslobađa se odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti.

[…] Odgovornost usled terorističkih akata , javnih demonstracija ili manifestacija Član 180. stav 1.

(1) Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem odnosno uništenjem imovine fizičke osobe uslijed akata nasilja ili terora te prilikom javnih demonstracija i manifestacija odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni spriječiti takvu štetu.

[…] Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

VI. Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 065887 10 Rev od 11. novembra 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 1. decembra 2010. godine a apelacija je podnesena 28. januara 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Apelantkinja pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i člana 1 Sporazuma o ljudskim pravima. Takođe, smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku pred prvostepenim sudom, jer je tužbu tom sudu podnijela 4. juna 1999. godine, koji je odluku donio nakon punih dest godina.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

28. Ustavni sud prvenstveno zapaža da se postupak koji je apelantkinja vodila pred redovnim sudovima odnosio na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda, „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).

A) Primjena materijalnog prava

29. Apelantkinja smatra da joj je odlukama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

30. Izuzetno, Ustavni sud će se, dakle, upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantkinja problematizira, ispitati da li su osporene odluke redovnih sudova zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

31. Razmatrajući navode apelantkinje o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u dijelu koji se odnosi na odgovornost tužene za nastalu štetu, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi usvojili identičan stav, da apelantkinja nije dokazala postojanje uzročne veze između radnji tužene i ranjavanja apelantkinje, budući da je nesporno utvrđeno da je minobacačku granatu od koje je apelantkinja ranjena nisu ispalili pripadnici VRS, već pripadnici vojske nad kojim snagama tužena nije imala uticaja ni kontrole, tako da njihove radnje nije mogla predvidjeti, izbjeći ili otkloniti njihove posljedice. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da nisu ispunjeni zakonski uslovi za odgovornost tužene u smislu odredaba čl. 173 i 174 ZOO budući da je u toku postupka nespornim utvrđeno da je, u smislu člana 177 stav 2 ZOO, šteta nastala isključivo radnjom trećeg lica, koju tužena nije mogla predvidjeti i čije posljedice nije mogla izbjeći ili otkloniti što je uslov za isključenje odgovornosti tužene za nastalu štetu.

32. Ustavni sud podsjeća da se, u suštini, sličnim pravnim pitanjem bavio u svojoj Odluci broj AP 722/10 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 722/10 od 23. decembra 2013. godine, tačka 44) u kojoj je razmatrao odluke redovnih sudova kojim je apelantkinjin zahtjev za naknadu nematerijalne štete od tužene Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) odbijen na ime pretrpljenih fizičkih bolova, duševnih bolova, zbog umanjenja opšte životne aktivnosti i zbog naruženosti, te na ime duševnih bolova zbog gubitka majke i sestre, koje su nastradale 24. juna 1995. godine od gelera granate. U navedenoj odluci Ustavni sud je djelimično usvojio apelaciju apelantkinje i utvrdio povredu prava na pravično suđenje u dijelu koji se odnosi na zastarjelost potraživanja. Međutim, Ustavni sud je u odnosu na navode apelantkinje o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odredaba čl. 173 i 174 ZOO na kojima su sudovi u tom predmetu utemeljili svoje odluke utvrđujući da apelantkinja nije dokazala postojanje uzročne veze između oružanih dejstava kao opasne djelatnosti tužene i nastale štete, zaključio da su neosnovani, ističući (tačka 44) „da Ustavni sud u obrazloženju presude Okružnog i Vrhovnog suda ne može pronaći elemente koji bi ukazivali na bilo kakvu proizvoljnost u ovom dijelu i da su, prema mišljenju Ustavnog suda, Okružni i Vrhovni sud u osporenim presudama dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka zbog čega smatraju da apelantkinja nije dokazala odgovornost tužene za nastalu štetu. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporenu presudu i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći ih u vezu sa zahtjevima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije“.

33. Dovodeći u vezu navedene stavove sa okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da su u konkretnoj pravoj stvari, u slučaju apelantkinje, sudovi na sve tri instance, primjenjujući pravila o teretu dokazivanja u smislu relevantnih odredbi ZPP, usvojili jedinstveni stav, argumentovano obrazložen da apelantkinja ponuđenim dokazima nije dokazala postojanje uzročne veza između radnji tužene i njenog ranjavanja, što je uslov za odgovornost tužene od koje se traži naknada štete. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su u ovom dijelu neosnovani apelantkinjini navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

34. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud razmotrio i navode apelantkinje vezane za primjenu odredbe člana 180 ZOO i dao razloge zašto ti navodi u okolnostima konkretnog slučaja ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, budući da štetna radnja, ispaljenje minobacačke granate, nije radnja nastala iz akta nasilja ili terora, a dato obrazloženje u tom segmentu Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud, vezano za stav Vrhovnog suda da bi za štetu koju je apelantkinja pretrpjela mogla „da odgovara samo država“ BiH, ističe da je u svojoj praksi već razmatrao ovaj stav Vrhovnog suda i zaključio „da se u takvim okolnostima Vrhovni sud u osporenoj odluci, imajući u vidu sadržaj postavljenog apelantovog tužbenog zahtjeva, nije trebao baviti pitanjem kad je Republika Srpska priznata kao entitet, već postojanjem opštih i posebnih uslova za naknadu štete, dakle, postojanjem uzročno-posljedične veze između štete i počinioca“ (vidi, mutatis mutandis, Odluku Ustavnog suda broj AP 3111/09 od 23. decembra 2013. godine, tačka 62, dostupnu na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba).

35. Konačno, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost bilo pri utvrđivanju činjenica, bilo pri primjeni materijalnog prava, te da osporene presude sadrže obrazloženja koja zadovoljavaju zahtjeve iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelantkinje o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u predmetnom postupku, te da apelantkinji nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3

e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

B) Pravo na suđenje u razumnom roku

36. Apelantkinja dalje smatra da joj je pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije povrijeđeno i zbog toga što prvostepeni sud osporenu odluku u njenom slučaju nije donio u razumnom roku s obzirom da je postupak pred tim sudom pokrenula 1999. godine, koji je osporenu odluku donio tek nakon 10 godina.

a) Relevantni principi

37. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

38. Ustavni sud, takođe, podsjeća, podržavajući praksu Evropskog suda, da član 6 stav 1 Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

39. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je apelantkinja tužbom pokrenula pred Osnovnim sudom 4. juna 1999. godine a da je taj postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 065887 10 Rev od 11. novembra 2010. godine, dakle, nakon 11 godina i pet mjeseci. Međutim, apelantkinja apelacijom nije problematizirala trajanje cjelokupnog postupka, već isključivo trajanje postupka pred prvostepenim sudom koji je odluku o apelantkinjinom tužbenom zahtjevu donio tek 26. februara 2010. godine. Iz navedenog proizilazi da će predmet ocjene pred Ustavnim sudom biti period od 10 godina i osam mjeseci, i to je period koji će biti predmet analize Ustavnog suda.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

40. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je predmet tužbenog zahtjeva apelantkinje bila naknada nematerijalne štete od tužene, nastale kao posljedica ranjavanja za vrijeme granatiranja Sanskog mosta od neprijateljske vojske. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom sudskom postupku.

41. Ustavni sud zapaža da je postupak po tužbi apelantkinje Osnovni sud započeo tek nakon 10 godina od dana podnošenja tužbe, dostavljanjem tužbe tuženoj na odgovor (30. juna 2009. godine), nakon čega je u roku od osam mjeseci donio prvostepenu presudu. Iz navedenog slijedi da je taj sud od momenta otpočinjanja predmetnog postupka u smislu dostavljanja tužbe tuženoj na odgovor prvostepenu presudu donio u relativno kratkom vremenskom periodu, ali da to ne opravda činjenicu da Osnovni sud 10 godina nije preduzimao nikakve radnje u apelantkinjinom predmetu, pri tome ne dajući u odgovoru na apelaciju nikakav argumentovan razlog za svoje nepostupanje u predmetu koji nije naročito složen.

42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dužina postupka bila prekomjerna i da ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

43. Apelantkinja navodi da joj je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelantkinja kršenje navedenog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, odnosno primjenu materijalnog prava. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

44. U vezi sa apelantkinjinim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da se radi o pravu koje ima supsidijarni karakter, u smislu da uživa zaštitu samo u odnosu na neko od prava zaštićenih Evropskom konvencijom, te da podrazumijeva „pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima“. Zatim, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja kršenje prava iz člana 13 Evropske konvencije dovela u vezu sa proizvoljnom primjenom materijalnog prava, kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

45. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da su ovi apelacioni navodi neosnovani, budući da iz stanja spisa kao nesporno proizilazi da je apelantkinja imala i koristila mogućnost zakonom propisanih pravnih lijekova u predmetnom parničnom postupku, izjavljivanjem žalbe Okružnom sudu i revizije Vrhovnom sudu, koji su razmotrili navode žalbe i revizije i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Međutim, činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama u njenu korist ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreću pitanje po članu 13 Evropske konvencije.

Ostali navodi

46. Vezano za pozivanja apelantkinje na član 1 Sporazuma o ljudskim pravima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na svoju nadležnost iz člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj „Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u Ustavu Bosne i Hercegovine kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini“. Dakle, Ustavni sud nije nadležan da ispituje navodne povrede prava koja su propisana ostalim aneksima Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. S obzirom na navedeno, Ustavni sud neće razmatrati ove apelacione navode. Pitanje naknade nematerijalne štete

47. Apelantkinja potražuje naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u iznosu od 3.000,00 KM. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje kao satisfakciju u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 20/06).

48. Prilikom odlučivanja o zahtjevu apelantkinje za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da je predmetni postupak pred prvostepenim sudom trajao 10 godina i osam mjeseci, te da se ne radi o hitnom postupku, Ustavni sud smatra da bi apelantkinji trebalo na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, isplatiti iznos od 1.500,00 KM. Navedeni iznos apelantkinji je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

VIII. Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava kada u osporenim odlukama ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, jer su redovni sudovi jasno obrazložili zašto su odbili tužbeni zahtjev apelantkinje, odnosno zašto nisu ispunjeni zakonski uslovi za odgovornost tužene za nastalu štetu u smislu relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima.

50. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravičan postupak u odnosu na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je parnični postupak za naknadu nematerijalne štete pred prvostepenim sudom trajao preko 10 godina.

51. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja kršenje ovog prava vezuje za primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u njegovoj primjeni.

52. Nema kršenja ni prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije kada je Ustavni sud utvrdio da je apelantkinja imala na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristila.

53. Na osnovu člana 57 stav 2 tačka b), člana 59 st. 1, 2 i 3 i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-386/11 (D. Č.) | Sudska praksa | Aktio