Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1526/11 (B. Đ.)

Odluka donesena 10. 04. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Naknada štete
  • Zastara
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1526/11

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1526/11, rješavajući apelaciju Borke Đurić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Borke Đurić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 000149 09 Gž od 11. januara 2011. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 P 000149 07 P od 31. augusta 2009. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Borka Đurić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Maglaja, koju zastupa Rajko Stokić, advokat iz Doboja, podnijela je 30. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 P 000149 09 Gž od 11. januara 2011. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 39 0 P 000149 07 P od 31. augusta 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je 7. februara 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju, od „Sarajevo osiguranja“ d.d. Sarajevo - Podružnica Tešanj, kao suprotne strane u postupku (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 10. marta 2014. godine.

3. Kantonalni sud dostavio je odgovor na apelaciju 20. februara 2014. godine, Općinski sud 14. februara 2014. godine, a tuženi je dostavio odgovor 21. marta 2014. godine.

4. Odgovor Kantonalnog suda i Općinskog suda dostavljen je apelantici 7. marta 2014. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Općinskog suda odbijen je apelanticin zahtjev kojim je tražila da se izmijeni pravosnažna Presuda Osnovnog suda u Doboju broj P.593/90 od 31. oktobra 1990. godine i da se tuženi obaveže da joj na ime rente isplaćuje iznos od 100,00 KM, počev od 17. marta 2004. godine kao dana podnošenja tužbe pa dok za to postoje zakonski uvjeti, s tim da je dospjele iznose dužan platiti odjednom, u roku od 30 dana od dana presuđenja, a buduće iznose da isplaćuje do 10. u mjesecu.

7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tuženi istakao prigovor zastare, koji je materijalnopravne prirode i o kojem sud odlučuje presudom. Dalje, Općinski sud je naveo da među strankama nije sporno da tuženi nije isplaćivao apelantici rentu od 1. maja 1992. godine, te je zaključio da je prigovor zastare osnovan. Naime, sud se pozvao na član 373. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S tim u vezi, sud je pojasnio da je apelantica u tužbi navela da joj renta nije isplaćivana od 1. maja 1992. godine. Kod ovakve situacije, kad je nesporno utvrđeno posljednje davanje 1. maja 1992. godine, po Presudi Osnovnog suda u Doboju broj P.593/90 od 31. oktobra 1990. godine, koja je postala pravosnažna 18. februara 1992. godine, imajući u vidu da je tužba podnesena 17. marta 2004. godine, sud je zaključio da je od pravosnažnosti presude do podnošenja tužbe prošao rok od 11 godina. Zbog navedenog, sud je zaključio da je nastupila zastara samog prava iz kojeg proistječe predmetno potraživanje (renta), pa je primjenom odredbe člana 373. st. 1. i 2. ZOO istaknuti prigovor usvojio i tužbeni zahtjev odbio. Prema mišljenju Općinskog suda, jedan od uvjeta za primjenu člana 373. ZOO je da dužnik u periodu od pet godina prije podnošenja tužbe nije vršio isplatu rente, a koji uvjet je ispunjen tako da je apelantica izgubila pravo zahtijevati izmjenu pravosnažne presude, kao i pravo da joj tuženi isplaćuje rentu dok za to stoje zakonski uvjeti.

8. Protiv prvostepene presude apelantica je izjavila žalbu. Kantonalni sud je donio Presudu broj 39 0 P 000149 09 Gž od 11. januara 2011. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

9. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je žalba neosnovana, kao i prigovor apelantice da su u konkretnom slučaju postojale nesavladive prepreke u ostvarivanju sudske zaštite, te da je ratno stanje dovelo do prekida zastare, te da je prvostepeni sud propustio primijeniti član 379. stav 1. ZOO. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da su nesavladive prepreke, koje su nastale ratnim stanjem, prestale krajem 1995. godine. Kantonalni sud je naveo da je zastarijevanje počelo teći pravosnažnošću odluke 18. februara 1992. godine, a nastavilo se 1996. godine, pa kako je tužba podnesena 2004. godine, apelanticini navodi su neosnovani, pogotovo kada se ima u vidu odredba člana 384. stav 2. ZOO. Kantonalni sud je naglasio da prigovor zastare o kojem je odlučio prvostepeni sud i obrazložio u svojoj presudi prihvata i drugostepeni sud, imajući u vidu odredbu člana 373. stav 1. ZOO, odnosno da je u konkretnom slučaju nastupila zastara samog prava na rentu, jer je posljednja renta isplaćena 1. maja 1992. godine, a tužba je podnijeta 17. marta 2004. godine. Zbog navedenog, Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepena odluka donijeta pravilnom primjenom materijalnog prava.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidi u činjenici da su sudovi primijenili odredbu člana 384. stav 2. ZOO umjesto da primijene odredbu člana 379. stav 1. ZOO. Time je sud usvojio prigovor zastare umjesto da „uvaži“ razloge ratnog stanja što ima kao posljedicu prekid roka zastare. Prema mišljenju apelantice, kako potraživanje proistječe iz pravosnažne presude u smislu odredbe 379. ZOO, pa nije moguće primijeniti odredbu člana 373. ZOO. Osim toga, apelantica navodi da sud nije dao ocjenu zastare u toku ratnog stanja, a prema njenom shvatanju, zbog rata i ratnih sukoba njeno potraživanje nije zastarjelo. Apelantica smatra da je rok zastare iz člana 384. st. 1. i 2. počeo teći tek po prestanku ratnog stanja, jer je rat predstavljao nesavladivu prepreku zbog čega odluku smatra nezakonitom i proizvoljnom. Zbog svega navedenog, apelantica smatra da joj je sud onemogućio pravo na „slobodno uživanje rente“ čime joj je povrijeđeno pravo na imovinu s obzirom na to da, zbog ratnog stanja i nesavladivih prepreka, nije bila objektivno u mogućnosti da pokrene postupak pred nezavisnim i nepristrasnim sudom. Apelantica je u apelacija tražila da Ustavni sud usvoji apelaciju, drugostepenu presudu vrati Kantonalnom sudu na ponovni postupak, kao i da utvrdi povredu njenih prava na pravično suđenje i imovinu, kao i povredu prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 13. Evropske konvencije.

b) Odgovor na apelaciju

11. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da navodi iz apelacije nisu osnovani, te da apelantica griješi kada tvrdi da su povrijeđena njena prava. Prema mišljenju Kantonalnog suda, apelantica se na slaže sa stavom koji su sudovi izrazili u svojim odlukama. U konkretnom slučaju radi se o pravnim shvatanjima, a pravna shvatanja ne mogu se dovoditi u vezu sa povredom prava na pravično suđenje. Kantonalni sud je naveo da je odluka koju je donio zakonita, te je predložio da se apelacija odbija kao neosnovana.

12. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je u toku postupka tuženi istakao prigovor zastare, koji je sud usvojio, jer je utvrđeno da je zastarjelo samo apelanticino pravo, u skladu sa članom 373. st. 1. i 2. ZOO, jer je od pravosnažnosti presude protekao rok od 11 godina. Općinski sud je istakao da apelantica ne ukazuje na bilo kakav propust sudova koji bi se mogao dovesti u vezu sa povredom prava na pravično suđenje, već je apelantica nezadovoljna pravnim stanovištima koje su sudovi zauzeli. Općinski sud je naveo da osporenim presudama nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje. Također, prema mišljenju suda, apelantica je propustila da na vrijeme prije isteka rokova zastarjelosti iz čl. 371. i 376. ZOO podnese nadležnom sudu zahtjev za povećanje rente zbog čega je nastupila zastarjelost, što je dovelo do gubitka u apelanticinoj imovini.

13. U odgovoru na apelaciju tuženi je naveo da je apelacija neosnovana jer je apelantica podnijela tužbu osam godina nakon prestanka rata, čime joj je zastarjelo ne samo pravo na rentu već je nastupila zastara samog prava.

V. Relevantni propisi

14. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBIH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 360.

Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.

Zastarjelost samog prava Član 373.

(1) Samo pravo iz koga proističu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije koga dužnik nije vršio davanja.

(2) Kad zastari pravo iz koga proističu povremena potraživanja, povjerilac gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja, nego i povremena davanja koja su dospjela prije ove zastarjelosti.

(3) [...].

Član 376. st. 1. i 2.

Potraživanja naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.(...) Član 382. stav 1.

Zastarijevanje ne teče:

1) za vrijeme mobilizacije, u slučaju neposredne ratne opasnosti ili rata u pogledu potraživanja lica na vojnoj dužnosti (...)

Član 384. stav 2.

(...)

2) ako je zastarijevanje počelo teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njegov dalji tok, ono nastavlja da teče kad prestane taj uzrok a vrijeme koje je isteklo prije zaustavljanja računa se u zakonom određeni rok za zastarjelost.

VI. Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 1. februara 2011. godine, a apelacija je podnesena 1. aprila 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

19. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su joj tim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje (...)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom;

21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

(...)

22. U konkretnom slučaju Ustavni sud prvenstveno zapaža da se predmetni postupak odnosi na izmjenu iznosa novčane rente koju je tuženi bio obavezan plaćati apelantici na temelju pravosnažne presude, dakle, na predmet građanskopravne prirode, te je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. Stoga će Ustavni sud ispitati apelanticine navode o povredi ovog prava.

23. Apelantica navodi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, konkretno odredbe o zastarjelosti, a zbog čega su, po njenom mišljenju, neosnovano odbili njen tužbeni zahtjev i donijeli nezakonite odluke. Apelantica ističe da je rat prekinuo tok zastare, a što sudovi nisu uzeli u obzir, te da je rok zastare počeo teći tek po prestanku ratnog stanja.

24. Ustavni sud najprije ukazuje da je Evropski sud u predmetu Lončar protiv Bosne i Hercegvine (vidi, Evropski sud, aplikacija broj 15835/08, odluka o dopustivosti od 24. februara 2014. godine, dostupna na: http://hudoc.echr.coe.int), razmatrao stav redovnih sudova da rat ne predstavlja nesavladivu prepreku za ostvarivanje sudske zaštite, tj. podnošenje tužbe, da je postojala mogućnost podnošenja tužbe i nenadležnom sudu, te najzad činjenicu da sudovi u Federaciji BiH i RS različito tumače činjenicu da li rat predstavlja nesavladivu prepreku.

25. U citiranom predmetu Evropskog suda aplikant je tvrdio da je odbijanje njegovog tuženog zahtjeva koji se ticao radnog spora, zbog činjenice da nije podnio tužbu u zakonom propisanom roku za ostvarivanje i zaštitu prava iz radnog odnosa, predstavlja povredu njegovog prava na pristup sudu u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Aplikant, koji je u relevantnom periodu boravio u Njemačkoj, pored ostalog, tvrdio je da mu je pristup bilo kom sudu u BiH u periodu od 1992. do 1995. godine bio nemoguć, da u ovom periodu nije funkcionirao ni poštanski saobraćaj, kao i da je u odluci koja je bila predmet osporavanja njegovom tužbom, u pouci o pravnom lijeku, bilo navedeno da je nadležan sud za podnošenje tužbe sud u Sarajevu (vidi, stav 35). Vlada je, osporavajući aplikantove navode, istakla da su sudovi u Sarajevu, kao i drugim gradovima u BiH tokom 1992. do 1995. godine radili, te da je aplikant mogao podnijeti tužbu bilo kom sudu u BiH, putem pošte ili posredstvom opunomoćenika a u skladu sa Uredbom sa zakonskom snagom o primjeni Zakona o redovnim sudovima za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja (u daljnjem tekstu: Uredba). Također, Vlada je ukazala da je članom 21. Zakona o parničnom postupku koji se primjenjivao u relevantnom periodu bilo regulirano da sud koji primi tužbu u pogledu koje nije nadležan ima obavezu da je registrira i proslijedi nadležnom sudu. Najzad, ukazano je da drugi gradovi u BiH, sa manjim izuzecima, nisu bili pod totalnom blokadom u relevantnom periodu kao što je to bilo Sarajevo (vidi, stav 36).

26. U vezi sa aplikativnim tvrdnjama da mu je pristup sudovima u BiH bio nemoguć zbog rata pa da u ovom periodu nije mogao teći zakonski rok za podnošenje tužbe, Evropski sud je ukazao (vidi, stav 41) da je redovni sud pažljivo razmotrio ove aplikantove razloge, kao i zakonske odredbe koje su se primjenjivale u relevantnom periodu a kojim je bio reguliran pristup sudu, shodno čemu je i zaključio da je aplikant imao stvarnu i pravnu mogućnost da podnese tužbu sudu u BiH u relevantnom periodu, kao i da je ovaj stav redovnog suda potvrđen i od Ustavnog suda. Po ocjeni Evropskog suda, ni odluka redovnog suda ni Ustavnog suda ne mogu se smatrati arbitrarnim ili neobrazloženim. Dalje, ocjenjujući proporcionalnost zakona, Evropski sud je (vidi, stav 42) istakao da je, prema relevantnim propisima, svaki sud bio obavezan da primi bilo koju tužbu, bez obzira na nadležnost, da je registrira i, ako je potrebno, dostavi nadležnom sudu. S tim u vezi je ukazano da i na Uredbu sa zakonskom snagom o rokovima u sudskim i upravnim postupcima za vrijeme neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja a kojim je izričito bilo regulirano da zakonski rokovi za podnošenje tužbe ne teku za one koji su bili u oružanim snagama ili su obavljali dužnost od posebnog značaja za odbranu zemlje.

27. Slijedom navedenog, Evropski sud je zaključio (vidi, stav 43) da je očigledno da je 28 sudova prvog stepena u različitim gradovima radilo tokom 1992. do 1995. godine, kao i da su primali različite tužbene zahtjeve u tom periodu, uključujući i one koji su se ticali i radnih sporova. Činjenica da se ni u jednom od tih slučajeva nije radilo o tužiocu koji se, u vrijeme podnošenja tužbe kao što je bio aplikantov slučaj, nalazio van zemlje, prema stavu Evropskog suda, sama po sebi je nedovoljna za zaključak da je aplikant bio oslobođen dužnosti da blagovremeno podnese tužbu. Dalje, ukazano je da je Sarajevo bilo blokirano za vrijeme rata, ali i da su u drugim gradovima radili poštanski uredi. Stoga, ukazano je da je aplikant propustio da iskoristi postojeće pravne lijekove u okviru sudskog sistema koji su evidentno funkcionirali tokom rata.

28. Dalje, Evropski sud je ocijenio (vidi, stav 44) da je u konkretnom slučaju bez značaja činjenica da se u Republici Srpskoj različito računaju zakonski rokovi. S tim u vezi je ukazano da svaki entitet ima vlastiti sudski sistem za građanske sporove i različito zakonodavstvo koje ga regulira.

29. Najzad, Evropski sud je (vidi, stav 45), imajući u vidu navedeno, a uzimajući u obzir legitimni cilj kom služe zakonski rokovi za podnošenje tužbe i slobodu procjene koja se priznaje državi u reguliranju prava na pristup sudu, zaključio da u okolnostima konkretnog slučaja aplikant nije trpio neproporcionalno ograničenje prava na pristup sudu i da nije povrijeđen član 6. stav 1. Evropske konvencije.

30. Ustavni sud smatra da se razlozi i obrazloženja iz citiranog predmeta Evropskog suda u potpunosti mogu primijeniti i u okolnostima konkretnog slučaja.

31. Naime, Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom slučaju apelanticin tužbeni zahtjev za ponovno određivanje novčane rente odbijen kao neosnovan, jer su Kantonalni sud i Općinski sud zaključili da je osnovan prigovor zastarjelosti potraživanja koji je istakao tuženi. U konkretnom slučaju apelantica je tražila ponovno određivanje novčane rente, kao naknade štete, koju joj je tuženi bio obavezan plaćati pravosnažnom presudom nadležnog suda svakog mjeseca u označenome novčanom iznosu. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je utvrđeno da je tuženi posljednji put ovu obavezu izmirio 1. maja 1992. godine, a nakon čega više nije vršio uplatu. Shodno navedenom, s obzirom na to da apelanticino najstarije neispunjeno potraživanje potječe od 1. maja 1992. godine, a da je tužbu podnijela 17. marta 2004. godine, Općinski sud je naveo da je protekao rok od 11 godina, dakle, da je nastupila zastara samog prava, pa je primjenom člana 373. st. 1. i 2. ZOO tužbeni zahtjev odbio. Ustavni sud ukazuje, a isto su istakli redovni sudovi, da je navedenom odredbom regulirano da samo pravo iz koga proistječu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije kog dužnik nije vršio davanja, a stavom 2. istog člana da, kad zastari pravo iz kog proistječu povremena potraživanja, povjerilac gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja nego i povremena davanja koja su dospjela prije ove zastarjelosti.

32. Ustavni sud ukazuje da apelantica ni u postupku pred redovnim sudovima, kao ni u apelaciji ne dovodi u pitanje utvrđenje redovnih sudova o posljednjem dospjelom neizmirenom potraživanju i datumu podnošenja tužbe. Shodno navedenom, a imajući u vidu da se, shodno članu 379. stav 2. ZOO, na povremena potraživanja utvrđena pravosnažnom presudom, a što su i okolnosti konkretnog slučaja, također primjenjuju rokovi zastarjelosti iz člana 373. ZOO, zaključak Kantonalnog suda i Općinskog suda da je osnovan prigovor zastarjelosti potraživanja koji je istakao tuženi, a zbog čega je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen, ne ostavlja utisak proizvoljnost ili pogrešne primjene materijalnog prava.

33. Dalje, Ustavni sud ukazuje da apelantica tvrdi da sudovi nisu pravilno primijenili materijalno pravo, odnosno da nisu uzeli u obzir prekid zastare potraživanja uslijed rata. Apelantica navodi da nije imala pristup sudovima zbog rata, jer su različite dijelove teritorije kontrolirale različite strane, nije bilo komunikacije, te nije jasan stav suda da je protekao rok od 11 godina od podnošenja tužbe. Shodno navedenom, apelantica smatra da je rat predstavljao nesavladivu prepreku u smislu člana

383. ZOO, odnosno da je bio od utjecaja na zastoj zastarjelosti, pa je zastarni rok počeo teći nakon rata.

34. Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud jasno naveo da je u konkretnom slučaju protekao rok od 11 godina. Kantonalni sud se pozvao na stav prvostepenog suda, navodeći da su nesavladive prepreke za ostvarenje sudske zaštite prestale krajem 1995. godine, a kako je zastarijevanje počelo teći pravosnažnošću 18. februara 1992. godine, a nastavilo se nakon okončanja ratnih djejstava, imajući u vidu da je tužba podnijeta 2004. godine, žalbene navode apelantice da nije nastupila zastara je ocijenio neosnovanim, u skladu sa članom 384. stav 2. ZOO. Ustavni sud primjećuje da se Kantonalni sud pozvao na član 384. ZOO, ali nije jasno definirao rokove zastare. Međutim, analizirajući apelacione navode i zaključke osporenih presuda, kod nesporne činjenice da je od posljednjeg davanja 1. maja 1992. godine do podnošenja tužbe prošao rok od 11 godina, a imajući u vidu da apelantica ne navodi niti jedan razlog ili dokaz koji bi uputio na zaključak da nije bila u mogućnosti da tužbu podnese i nenadležnom sudu i da tako utječe na prekid toka zastarjelosti, te imajući u vidu zaključak Evropskog suda u predmetu Lončar, Ustavni sud ne može prihvatiti apelanticine argumente o „nesavladivim preprekama“. Shodno navedenom, proizlazi da je apelantica „propustila da iskoristi postojeće pravne lijekove u okviru sudskog sistema koji su evidentno funkcionirali tokom rata“ (vidi, već citirani Lončar, stav 43), pa je pravilan stav prvostepenog suda, koji je prihvatio i drugostepeni sud, da je protekao rok od 11 godina u smislu člana 383. ZOO.

35. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi, usvajajući kao osnovan prigovor tuženog da je protekao rok zastarjelosti, proizvoljno tumačili i primijenili relevantne odredbe materijalnog prava s obzirom na to da je apelantica imala mogućnost da tužbu podnese i nenadležnom sudu, a u svakom slučaju da podnese tužbu u vremenu od završetka rata i prestanka neposredne ratne opasnosti do marta 2004. godine i tako spriječi zastaru, odnosno sačuva svoje pravo.

36. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu

37. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Ostali navodi

38. Apelantica je u apelacija tražila da Ustavni sud utvrdi povredu njenih prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 13. Evropske konvencije, ali osim prijedloga da Ustavni sud usvoji apelaciju i utvrdi povredu navedenih prava, apelantica ništa nije navela, niti ih je obrazložila, zbog čega Ustavni sud smatra da nije potrebno da posebno razmatra ove navode.

VIII. Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi proizvoljno tumačili i primijenili materijalno pravo, te kada su zaključili da je osnovan prigovor zastarjelosti koji je istakao tuženi a zbog čega su kao neosnovan odbili tužbeni zahtjev apelantice koja ničim nije učinila mogućim i vjerovatnim da nije bila u mogućnosti iskoristiti raspoloživa pravna sredstva i tako utjecati na prekid zastarjelosti.

40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje tog prava vezuje za pogrešnu primjenu relevantnih odredbi materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

41. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1526/11 (B. Đ.) | Sudska praksa | Aktio