Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-621/11 (S. Ć.)

Odluka donesena 10. 04. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Miješanje u imovinu
  • Šta se smatra imovinom
  • Građanski postupak
  • Imovina
  • Propisano zakonom
  • Proporcionalnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-621/11

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 621/11, rješavajući apelaciju Sulejmana Ćatovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak 2. točka b) i članka 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 10. travnja 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Sulejmana Ćatovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 043317 10 Rev od 23. studenog 2010.

godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 043317 09 Gž 2 od 8. siječnja 2010. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 043317 08 P od 19. lipnja 2009. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Sulejman Ćatović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilidže, kojeg zastupa zajednički odvjetnički ured Palameta & Palameta iz Mostara, podnio je 31. ožujka 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 043317 10 Rev od 23. studenog 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 043317 09 Gž 2 od 8. siječnja 2010. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 043317 08 P od 19. lipnja 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Agencije za privatizaciju Hercegovačko - neretvanskog kantona, kao suprotne strane u postupku (u daljnjem tekstu: tužitelj), zatraženo je 5. ožujka 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud i tužitelj dostavili su odgovore 14. ožujka, a Kantonalni sud 18. ožujka 2014. godine.

4. Odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 19. ožujka 2014. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Tužitelj je pred Općinskim sudom pokrenuo postupak protiv apelanta radi raskida ugovora i naknade štete.

7. Općinski sud je donio Presudu broj 58 0 P 04331708 P od 19. lipnja 2009. godine kojom raskida Ugovor o kupoprodaji dionica broj 12-19-892/04 od 19. prosinca 2001. godine o prodaji 67% dionica poduzeća „Riba - Neretva“ d.d. Konjic (u daljnjem tekstu: privatizirano poduzeće), koji je zaključen 19. prosinca 2001. godine sa Aneksom I. broj 12-19-312/02 od 9. svibnja 2002. godine, Aneksom II. broj 12-21-51/05 od 26. rujna 2005. godine i Aneksom III. broj 19-21-511/05 od 8. listopada 2007. godine između tužitelja kao prodavatelja i apelanta kao kupca. Istom presudom obvezan je apelant da kapital privatiziranog poduzeća - 67% dionica vrati u državno vlasništvo, te da tužitelju isplati po osnovi ugovorne kazne iznos od 313.3638,60 KM sa zakonskim zateznim kamatama od 9. lipnja 2008. godine. Sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove. Ostali dio tužbenog zahtjeva sud je odbio.

8. U obrazloženju presude sud je naveo da je tužitelj pokrenuo postupak radi raskida ugovora o kupoprodaji 67% udjela državnog kapitala (u daljnjem tekstu: Ugovor) u privatiziranom poduzeću i aneksa uz ugovor zbog neispunjenja obveza iz ugovora od tuženog apelanta, kao i da mu plati ugovorene penale iz članka 12.3. ugovora zbog toga što nije ispunio obvezu upošljavanja radnika, pa je po ovoj osnovi potraživao štetu od apelanta u iznosu od 544.238,92 KM. Apelant je osporio navode iz tužbe da nije ispunio svoje obveze, te je u odgovoru na tužbu tvrdio da je gotovo u potpunosti realizirao ugovor. Apelant je naveo da ispunjenje preuzetih obveza po ugovoru pogotovo proizlazi iz dopisa tužitelja kojim je prihvatio zahtjev za izmjenu strukture ulaganja sa biznis planom i prihvatio da „Magazin Maprim“ d.o.o. može u apelantovo ime izvršiti dio planiranih ulaganja, ali ne na način da bude samostalna pravna osoba - takozvana kćerka u privatiziranom društvu. Također, apelant je osporio tužitelju pravo na traženi iznos od 544.238,92 KM jer odredba ugovora (članak 12.3) na temelju koje tužitelj potražuje ovaj iznos tretira pitanje ugovorne kazne a ne naknade štete. Apelant je s tim u svezi naveo da, u slučaju raskida ugovora zbog neispunjenja obveze (kao što je u konkretnom slučaju), povjeritelj nema pravo tražiti ispunjenje ugovorne kazne, zbog čega je predložio da ovaj tužbeni zahtjev tužitelja sud odbije kao neutemeljen. S tim u svezi apelant se pozvao na stav Vrhovnog suda (Presuda Vrhovnog suda BiH broj Rev 452/89 od 15. svibnja 1990. godine).

9. Općinski sud je nakon provedenog postupka utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da su 10. prosinca 2001. godine zaključili ugovor o kupoprodaji 67% udjela državnog kapitala u iznosu 423.110,00KM u privatiziranom poduzeću zajedno sa svim budućim pravima i obvezama. Ugovorom su decidirano regulirane obveze apelanta kao kupca pa je određeno da apelant mora izvršiti investiciona ulaganja u roku od naredne tri godine, kao i ulaganja u postojeću proizvodnju i proširenje djelatnosti, sve sukladno biznis planu koji je u prilogu ugovora. Također, Ugovorom je regulisano da je apelant obvezan primiti novih 14 radnika u naredne tri godine, sukladno planu upošljavanja koji je u prilogu Ugovora. Općinski sud je također naveo da su strane zaključile tri aneksa Ugovora, kojim su definirale nove rokove ispunjenja obaveze (od apelanta), kao i određene obveze tužitelja prema apelantu (uklanjanje bespravnog objekta). Također, sud je utvrdio da se apelant obratio tužitelju 20. rujna 2007. godine zahtjevom za izmjenu strukture ulaganja u biznis plan, kao i izvršio uvid u zapisnike o kontroli izvršenja Ugovora o kupoprodaji, kao i u nalaz i mišljenje vještaka. Općinski sud je utvrdio da je u istom razdoblju apelant izvršio ulaganja u poduzeće „Magazin maprim“ d.o.o. kroz ulaganja u poslovne prostore i nekretnine, te je apelant pokušavao ulaganja u navedeno poduzeće, (kroz preregistraciju i podjelu poduzeća i pripajanjem sa poduzećem „Riba-Neretva“ d.o.o.) prikazati kao ulaganje u privatizirano poduzeće, odnosno ispunjenje jedne od obveza iz ovog ugovora. Međutim, ocjenjujući ulaganja apelanta i njegov iskaz, zahtjev za izmjenu strukture ulaganja po biznis planu (od 20. rujna 2007. godine), odgovor tužitelja kojim decidirano odbija prijedlog za provođenje izvršenja ulaganja razdvajanjem poduzeća „Magazin maprim“ d.o.o. Sarajevo na dvije samostalne osobe kroz koje bi se vršila ulaganja u privatizirano poduzeće, kao i činjenicu da su strane zaključile Aneks III. 8. listopada 2007. godine Općinski sud nije našao da bi se ovakva planirana struktura ulaganja mogla prihvatiti kao izvršenje preuzete obveze iz Ugovora.

10. Općinski sud je naveo da iz sadržaja samog ugovora rok ispunjenja ugovornih obveza nije bitan sastojak ugovora iz članka 124. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Međutim, imajući u vidu da je u tri navrata aneksima tužitelj ostavio apelantu primjeren naknadni rok za ispunjenje obveza po Ugovoru, to su, prema mišljenju suda, nastupile posljedice kao iz čl. 125. i 126. ZOO kada je rok bitan element ugovora. Općinski sud je kod nespornih činjenica da apelant nije izvršio svoje obveze po Ugovoru zaključio da su se stekli uvjeti za raskid Ugovora iz članka 124. ZOO. Shodno odredbi članka 132. ZOO o raskidu ugovora, Općinski sud je naveo da se obje strane oslobađaju svoje obveze, izuzev odredbe za naknadu štete a ako je jedna strana izvršila ugovor u potpunosti ili djelomično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala. Navedeno je da je, kod nesporne činjenice da je izvršen upis u sudski registar izvršene privatizacije kapitala privatiziranog poduzeća, shodno članku 133. ZOO, naložio apelantu vraćanje kapitala u državno vlasništvo. Također, Općinski sud je naveo da je člankom 12.3 Ugovora regulirano da će apelant, u slučaju kada propusti ispuniti svoje obveze po članku 8.4 Ugovora i prilogu 15, isplatiti tužitelju kaznu od 150% od minimalne godišnje plate za radnike Federacije BiH u odnosnoj industrijskoj grani pomnoženu sa brojem radnika koji nisu bili na plaći u odnosnom vremenskom razdoblju. Obzirom da je apelant uposlio samo tri nova radnika a po ugovoru je bio obvezan uposliti 14 novih radnika, Općinski sud je na temelju nalaza vještaka utvrdio iznos koji je apelant obvezan platiti.

11. Općinski sud je naveo da je u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva dosudio tužitelju zatezne zakonske kamate od podnošenja tužbe. Sud je odbio preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja u iznosu od 1791.453 KM, koji je tužitelj sukladno članku 155. ZOO potraživao kao vid materijalne štete, kao i tužbeni zahtjev tužitelja da kao obeštećenje za raskid ugovora koji je skrivio apelant zadrži primljeni iznos kupoprodajne cijene.

12. Kantonalni sud je donio Presudu broj 58 0 P 043317 09 Gž 2 od 8. siječnja 2010. godine kojom je prizive tužitelja i apelanta odbio i prvostupanjsku presudu potvrdio.

13. U obrazloženju presude sud je naveo da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je osnovan zahtjev za raskid ugovora, pri čemu je istaknuto da je riječ o ugovoru u kojem ispunjenje obveza u određenom roku nije bitan element ugovora, te je tužitelj u tri navrata udovoljavao apelantu i produljavao rok za ispunjenje ugovornih obveza. U svezi s tim, prema mišljenju suda, apelant neutemeljeno ističe da je raskid nastupio po samom zakonu (članak 125. ZOO) i da se tužbom moglo tražiti samo utvrđivanje te činjenice. Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe članka 132. ZOO koje upućuju da su stranke oslobođene svojih obveza izuzev obveze za naknadu eventualne štete. Također, Kantonalni sud je naveo da je stavkom 2. istog članka utvrđeno da, u slučaju kada je jedna strana izvršila obvezu djelomično ili u potpunosti, ima pravo da joj se vrati što je dala.

14. S tim u svezi Kantonalni sud je naveo da je zahtjev tužitelja u pravcu zadržavanja kupoprodajne cijene neosnovan. Prema mišljenju Kantonalnog suda, pravilno je odlučeno o zahtjevu tužitelja za naknadu štete, jer je ugovorom predviđeno da iznos od 1,900.000,00 KM predstavlja investiciona ulaganja pa neizvršenje ove obveze ne predstavlja štetu. Također, Kantonalni sud je naveo da tužitelj prvi put u prizivu obrazlaže u čemu se šteta sastoji. Osim toga, sud je utvrdio da su se strane dogovorilo o plaćanju kazne u slučaju neizvršavanja obveze upošljavanja radnika kako je predviđeno Ugovorom (članak 12.3) i to u iznosu od 150% minimalne plaće za radnike u Federaciji BiH u odnosnoj industrijskoj grani pomnoženu sa brojem radnika koji nisu bili na plaći u odnosnom razdoblju. Kako je u postupku na temelju provedenog financijskog vještačenja utvrđeno da je apelant primio samo tri nova radnika od ugovorenih 14, Kantonalni sud ja zaključio da je pravilna odluka prvostupanjskog suda u pogledu plaćanja ove kazne. S tim u svezi, Kantonalni sud je istakao da nije od utjecaja činjenica da je sud pogrešno ovo ocijenio kao štetu obzirom da pravna osnova ne obvezuje sud. Kantonalni sud je istakao da se apelant pogrešno poziva na obvezu tužitelja da prethodno pismenim zahtjevom zatraži isplatu ugovorne kazne, sukladno članku 12.4. Ugovora zbog činjenice da apelant nije dokazao da je dostavljao uredno izvješće u smislu članka 8.6. Ugovora. Osim toga, ovaj propust tužitelja u svakom slučaju ne utječe na njegovo pravo da traži isplatu sudskim putem.

15. Također, Kantonalni sud je ocijenio da su neutemeljeni navodi apelanta da je tužitelj odgovoran za apelantove obveze pogotovo u odnosu na investiciona ulaganja i u tom pravcu prihvatio sve razloge prvostupanjskog suda.

16. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 043317 10 Rev od 23. studenog 2010. godine odbijena je apelantova revizija.

17. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da revizija nije osnovana, te da iz sadržaja revizije proizlazi da apelant pobija u suštini samo drugi dio usvojenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu ugovorne kazne. S tim u svezi Vrhovni sud je naveo da apelant ponavlja prizivne navode da je sud odlučio mimo tužbenog zahtjeva suprotno članku 2. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kada je dosudio ugovornu kaznu, čime je povrijedio odredbe članka 209. ZPP. Vrhovni sud je naveo da je ovaj prigovor apelanta ocijenio drugostupanjski sud pravilno primjenjujući odredbu članka 231. ZPP. Prema mišljenju Vrhovnog suda, u postupku pred drugostupanjskim sudom nije došlo do prekoračenja tužbenog zahtjeva kada su prizivi odbijeni i kada je sud ocijenio da nije prvostupanjski sud prekoračio tužbeni zahtjev. Vrhovni sud je naveo da se, prema činjeničnom sadržaju tužbe, tužitelj poziva na odredbe Ugovora zaključenog 19. prosinca 2001. godine kojim je regulirana ugovorna kazna za slučaj neispunjenja obveze upošljavanja novih radnika. Prema stavu Vrhovnog suda, pogrešna terminologija u tužbi za isplatu ugovorne kazne ne znači da su nižestupanjski sudovi, kada su dosudili tužitelju utvrđeni iznos ugovorne kazne, odlučili mimo tužbenog zahtjeva, pogotovo kada se ima u vidu činjenica da sukladno članku 53. ZPP sud nije vezan za pravnu osnovu tužbenog zahtjeva.

18. Vrhovni sud je naveo da su se kupoprodajnim ugovorom ugovorne strane sporazumjele o ugovornoj kazni kao sredstvu osiguranja ispunjenja obveze kupca. Vrhovni sud je nadalje citirao odredbe Ugovora i aneksa, te je zaključio da je pred prvostupanjskim sudom utvrđeno da apelant nije izvršio svoju obvezu upošljavanja novih radnika i nije izvršio ugovorena ulaganja u poduzeće. Shodno navedenom, prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da kada su usvojili tužbeni zahtjev tužitelja za raskid ugovora zbog neispunjenja iz članka 124. ZOO i kada su primjenom članka 132. ZOO obvezali apelanta na vraćanje predmeta ugovora o kupoprodaji.

19. Dalje, Vrhovni sud je naveo da su se strane sporazumjele o ugovornoj kazni kao sredstvu osiguranja ispunjenja obveze kupca, te je utvrđeno da je za neispunjenje obveze apelant dužan isplatiti tužitelju iznos od 150% od minimalne godišnje plaće za radnike Federacije BiH u odnosnoj industrijskoj grani, pomnožen sa brojem radnika koji nisu bili na plaći u odnosnom razdoblju. Obzirom da je navedena odredba Ugovora utemeljena na odredbi članka 270. ZOO, da su ugovarači odredili i vrstu i visinu kazne (članak 271. ZOO), kao i da se zbog neispunjenja obveze tužitelj opredijelio za isplatu ugovorne kazne (članak 273. st. 1. i 1. ZOO), prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilno su nižestupanjski sudovi obvezali apelanta na isplatu ugovorne kazne u dosuđenom iznosu, utvrđenom prema nalazu vještaka.

20. Vrhovni sud je dalje naveo da propust tužitelja kao prodavca da prethodno prezentira apelantu pismeni zahtjev za uplatu penala nije smetnja da tužitelj traži isplatu ugovorne kazne tužbom u konkretnom postupku radi raskida ugovora zbog neispunjenja. Ovo utoliko prije što je, prema mišljenju Vrhovnog suda, rok prezentiranja pismenog zahtjeva bio određen od dana prijema godišnjih izvješća o ispunjenju obveza koje dostavlja apelant tužitelju po završetku kalendarske godine, a u tijeku postupka je dokazano da apelant nije uredno podnosio ova izvješća.

21. Vrhovni sud je naveo da pogrešno u reviziji apelant smatra da je teret dokazivanja činjenice o dostavljanju izvješća bio na tužitelju. S tim u svezi Vrhovni sud se pozvao na članak 126. ZPP i istakao da, prema pravilu o teretu dokazivanja, sud uzima kao nedokazanu onu činjeničnu tvrdnju za čiju istinitost stranka koja se na tu činjenicu poziva nije dostavila dovoljno dokaza, a što je propust apelanta u predmetnom postupku. Vrhovni sud je istakao da pravo tužitelja na isplatu ugovorne kazne zbog neispunjena obveze u slučaju kada tužitelj kao povjeritelj nije tražio ispunjenje obveze, odnosno kada je tražio raskid ugovora, pripada po odredbi članka 15.3 Ugovora i članka 273. ZOO.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

22. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Povredu prava apelant vidi u činjenici da su sudovi odlučili van tužbenog zahtjeva, čime su povrijedili odredbe ZPP. Ovo zbog toga što je tužitelj tražio naknadu štete, a sudovi su mu dosudili ugovornu kaznu. Apelant navodi da se radi o dva različita pravna pojma koja su definirana u ZOO. Također, apelant smatra da su sudovi pravilno postupili kada su odbili zahtjev za naknadu štete tužitelja, navodeći da tužitelj nije dokazao štetu. Međutim, za razliku od tog dijela, prema apelantovom mišljenju, kada tužitelju dosuđuju iznos na ime naknade štete umjesto ugovorne kazne, sudovi pogrešno primjenjuju odredbe ZPP i teret dokazivanja prebacuju na apelanta jer navode da apelant nije dokazao da je uredno podnosio izvješća. Osim toga, apelant osporava zaključak sudova da tužiteljev propust da prethodno zatraži ispunjenje ne utječe na njegovo pravo da sudskim putem traži ugovornu kaznu. Apelant ističe da je tužitelj u sudskom postupku, a kako bi ostvario pravo na naplatu ugovorne kazne, trebao prezentirati dokaze da je apelant učinio propust, te da je tužitelj zahtijevao pismenim putem ne kasnije od 30 dana nakon primljenog godišnjeg izvješća i da prezentira da na nije primio godišnje izvješće. Tek ukoliko su navedeni uvjeti ispunjeni, tužitelj je imao pravo na naplatu ugovorne kazne. Osim toga, apelant navodi da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, odnosno odredbe koje se odnose na raskid ugovora, kada nisu uzeli u obzir odredbu članka 132. ZOO, kao i odredbe čl. 270. do 273. ZOO. Apelant je tražio da Ustavni sud utvrdi povredu prava na imovinu, ukine osporene presude i naredi sudovima donošenje novih odluka.

b) Odgovor na apelaciju

23. Vrhovni sud je naveo da je u svojoj odluci obrazložio zašto su smatrali da je osnovan tužbeni zahtjev, te zbog čega je odbio apelantovu reviziju. Vrhovni sud navodi da nisu povrijeđena prava apelanta na koja se poziva u apelaciji i predlaže da se apelacija odbije.

24. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod pobijane odluke i razloga za njeno donošenje, smatra da nisu povrijeđena apelantova prava i predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

25. U veoma opsežnom odgovoru na apelaciju tužitelj je naveo da su neutemeljeni apelantovi navodi o povredi prava prilikom donošenja osporenih presuda. Tužitelj je naveo da su sudovi pravilno postupili kada su usvojili zahtjev za raskid Ugovora. Osim toga, zbog neispunjenja ugovornih obveza sudovi su obvezali apelanta da isplati tužitelju ugovornu kaznu. Ovakvo odlučenje, po mišljenju tužitelja, nije izvan tužbenog zahtjeva, jer sud nije vezan pravnim osnovom, što proizlazi iz članka 53. ZPP. Tužitelj je naveo da je u svim aspektima apelant imao pravo na pravično suđenje, te je predložio da Ustavni sud odbije apelaciju.

V. Relevantni propisi

26. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05, 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 53.

(1) Parnični postupak se pokreće tužbom.

(2) Tužba mora sadržavati:

1) osnovu za nadležnost suda, 2) određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih potraživanja (tužbeni zahtjev), 3) činjenice na kojima tužilac zasniva tužbeni zahtjev, 4) dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, 5) naznaku vrijednosti spora, 6) pravni osnov tužbenog zahtjeva 7) druge podatke koje u skladu s odredbama člana 334. ovog zakona mora imati svaki podnesak.

(3) Sud nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva.

(4) Sud će postupiti po tužbi i kad tužilac nije naveo pravni osnov tužbenog zahtjeva.

27. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

III. RASKID UGOVORA ZBOG NEISPUNJENJA

Prava jedne strane kad druga strana ne ispuni svoju obavezu Član 124.

U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uvjetima predviđenim u idućim odredbama, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

II. UGOVORNA KAZNA

Opšta pravila Član 270.

Povjerilac i dužnik mogu ugovoriti da će dužnik platiti povjeriocu određeni novčani iznos ili pribaviti neku drugu materijalnu korist ako ne ispuni svoju obavezu ili ako zadocni s njenim ispunjenjem (ugovorna kazna).(2) Ako što drugo ne proizilazi iz ugovora, smatra se da je kazna ugovorena za slučaj da dužnik zadocni sa ispunjenjem. (3) Ugovorna kazna ne može biti ugovorena za novčane obaveze.

Način određivanja Član 271.

Ugovorne strane mogu odrediti visinu kazne po svojoj volji, u ukupnom iznosu, u postotku, ili za svaki dan zadocnjenja, ili na koji drugi način.

(2) Ona mora biti ugovorena u formi propisanoj za ugovor iz koga je nastala obaveza na čije se ispunjenje odnosi.

Povjeriočeva prava Član 273.

(1) Kad je kazna ugovorena za slučaj neispunjenja obaveze, povjerilac može zahtijevati ili ispunjenje obaveze ili ugovornu kaznu.

(2) On gubi pravo zahtijevati ispunjenje obaveze ako je zatražio isplatu ugovorne kazne. (3) Kad je kazna ugovorena za slučaj neispunjenja, dužnik nema pravo isplatiti ugovornu kaznu i odustati od ugovora, izuzev ako je to bila namjera ugovarača kad su kaznu ugovorili.

(4) Kad je kazna ugovorena za slučaj da dužnik zadocni s ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtjevati i ispunjenje obaveze i ugovornu kaznu.

(5) Povjerilac ne može zahtijevati ugovornu kaznu zbog zadocnjenja ako je primio ispunjenje obaveze, a nije bez odgađanja saopštio dužniku svoje pravo na ugovornu kaznu.

Zakonom određena naknada i ugovorna kazna Član 276.

Ako je za neispunjenje obaveze ili za slučaj zadocnjenja s ispunjenjem zakonom određena visina naknade pod nazivom penala, ugovorne kazne, naknade ili pod kojim drugim nazivom, a ugovorne strane su pored toga ugovorile kaznu, povjerilac nema pravo zahtijevati ujedno ugovorenu kaznu i naknadu određenu zakonom, izuzev ako je to samim zakonom dopušteno.

IV. Dopustivost

28. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. Sukladno članku 18. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. prosinca 2010. godine a apelacija je podnesena 10. veljače 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

31. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

32. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju . Pravo na imovinu

33. Članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

k) Pravo na imovinu.

34. Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

35. Apelant smatra da mu je osporenim presudama redovitih sudova povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

36. U svezi sa apelantovim navodima da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu, jer je obvezan na isplatu ugovorne kazne u određenom iznosu, Ustavni sud prvo mora utvrditi da li je apelant imao imovinu koja je zaštićena člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Europskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojima «imovina» u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju može biti «postojeća imovina» ili «dobra», uključujući i potraživanja u odnosu na koja osoba ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizirati (vidi, Europski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. ožujka 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stavak 27). Ustavni sud, također, podsjeća na to da pravo na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju ne garantira pravo na stjecanje imovine (vidi, Europski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. studenog 1983. godine, serija A, broj 70, stavak 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uvjeta pod kojima određene osobe mogu ostvarivati određena imovinska prava.

37. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se apelantova «imovina» koja je zaštićena člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju sastoji od njegove obveze da zbog raskida Ugovora vrati kapital (67% dionica) u državno vlasništvo, kao i isplati po osnovu ugovorne kazne tužitelju određeni iznos. Dakle, u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da novčani iznos koji apelant treba isplatiti tužitelju predstavlja «imovinu» u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

38. Dalje, Ustavni sud treba utvrditi da li je došlo do miješanja u apelantovu imovinu, da li je to miješanje bilo sukladno zakonu i u javnom interesu i da li je to miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle, uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa. Ustavni sud je utvrdio da su osporene presude donesene u postupku koji je tužitelj pokrenuo protiv apelanta, zahtijevajući raskid ugovora i naknadu štete zbog raskida ugovora. Sudovi su udovoljili zahtjevu tužitelja, raskinuli ugovor i obvezali apelanta na plaćanje ugovorne kazne. Obzirom na to da je već konstatirano da novčani iznos koji je apelant u obvezi platiti tužitelju predstavlja apelantovu imovinu, proizlazi da je u konkretnom slučaju osporenim presudama došlo do miješanja u apelantovu imovinu.

39. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo sukladno zakonu. S tim u svezi Ustavni sud primjećuje da se suština apelacionih navoda odnosi na osporavanje dijela odluke kojim je apelant obvezan na plaćanje iznosa od 313.638,60 KM po osnovi ugovorne kazne. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi na konkretnu situaciju primijenili odredbe ZOO koje se odnose na isplatu ugovorne kazne, a što apelant osporava jer je tužitelj u tužbi tražio naknadu štete. Na ovaj način su sudovi, prema mišljenju apelanta, osim što su „pomiješali institute ZOO“ jer su pravo na naknadu štete i pravo na isplatu ugovorne kazne različiti pravni pojmovi, povrijedili i odredbe ZPP jer su odlučili izvan tužbenog zahtjev tužitelja.

40. Ustavni sud primjećuje da su sudovi na tri instance obrazložili svoje odluke. Sudovi su jasno istakli da nisu vezani pravnim osnovom, pozivajući se na članak 53. ZPP, kao i da iz tužbenog zahtjeva jasno proizlazi da je tužitelj tražio isplatu ugovorne kazne i to za jedan dio obveze regulirane Ugovorom, pozivajući se na konkretnu odredbu Ugovora koja je to definirala. Također, sudovi su pojasnili da je tužitelj produljio rok apelantu za ispunjenje svoje obveze (aneksima), da i pored toga apelant nije ispunio obvezu iz Ugovora, te da su se stekli uvjeti za raskid ugovora (članak 124. ZOO), pri čemu se tužitelj opredijelio za isplatu ugovorne kazne, koja je sredstvo osiguranja ispunjenja ugovora. Također, sudovi su naveli zašto tužitelj nije bio u obvezi da prezentira apelantu pismeni zahtjev za isplatu penala, navodeći da apelant nije redovito predavao godišnje izvješće, što je također bio u obvezi (na temelju kojeg je trebala da se vrši kontrola realizacije ugovora). Dakle, sudovi su primjenom odredbe članka 124. ZOO, kojom je propisano da kada u dvostranim ugovorima jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obveze ili pod zakonom određenim uvjetima raskinuti ugovor prostom izjavom, zaključili da je osnovan tužiteljev zahtjev da se Ugovor raskine. Također, sudovi su utvrdili da je ugovorena kazna u slučaju neispunjenja odredbi Ugovora na koju se tužitelj pozvao, pa su primjenom članka 270. ZOO i na temelju nalaza vještaka utvrdili visinu ugovorne kazne. Dakle, iz navedenog proizlazi jasna pravna osnova za miješanje u apelantovu imovinu na temelju zakona (odredbe čl. 270. do 276. ZOO) koji ispunjava standarde Europske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti i čija je svrha da zaštiti ugovorne strane za slučaj neispunjenja dvostranog ugovora, što znači da miješanje slijedi legitimne ciljeve u javnom i općem interesu.

41. Dalje, miješanje je proporcionalno obzirom na to da je apelant obvezan tužitelju isplatiti određeni novčani iznos koji su sudovi, imajući u vidu nesporne činjenice u svezi sa apelantovim neizvršenjem obveza po Ugovoru, kao i zahtjev tužitelja, utvrdili na temelju nalaza vještaka koji u postupku nije osporen. Time je ispoštovan princip pravne sigurnosti, budući da je miješanje izvršeno na temelju zakona i nakon provedenog sudskog postupka. S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da prihvatanjem tužbenog zahtjeva tužitelja kojim je za apelanta stvorena obveza da tužitelju na ime ugovorne kazne isplati određeni novčani iznos na apelanta nije stavljen pretjeran teret, odnosno nije dovedeno u pitanje poštivanje principa «proporcionalnosti», jer relevantne odredbe ZOO za slučaj neispunjenja obveze u dvostranim ugovorima propisuju mogućnost isplate ugovorne kazne, ako su je same strane dogovorile, a što se u konkretnom slučaju desilo.

42. Stoga, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije došlo do povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

VIII. Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada su sudovi nesporno utvrdili neizvršenje obveza apelanta po osnovu Ugovora, te zaključili da postoji osnova za raskid ugovora i isplatu ugovorne kazne, sukladno relevantnim odredbama ZOO, kao i odredbama samog Ugovora koji su strane potpisale.

44. Na temelju članka 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-621/11 (S. Ć.) | Sudska praksa | Aktio