Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3134/10 (DOO „AVIS” Gračanica)
Odluka donesena 10. 04. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Privatizacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3134/10
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3134/10, rješavajući apelaciju DOO ”AVIS” Gračanica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija DOO ”AVIS” Gračanica, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-09-000 241 od 27. aprila 2010. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Pž-08-000 139 od 19. decembra 2008. godine i presude Osnovnog suda u Doboju broj Ps-86/01od 24. juli 2003.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. DOO „AVIS” Gračanica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Šefika Jaramaz, advokat iz Doboja, podnio je 23. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 241 od 27. aprila 2010. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Pž-08-000 139 od 19. decembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ps-86/01od 24. juli 2003. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 734/09 od 15. aprila 2009. godine apelantovu apelaciju odbacio kao preuranjenu, jer je u toku bio postupak pred Vrhovnim sudom zbog izjavljene apelantove revizije protiv Presude Okružnog suda broj 013-0-Pž-08-000 139 od 19. decembra 2008. godine.
3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda, te JAP „Ozrentrans“ Petrovo, Republike Srpske-Direkcije za privatizaciju Banja Luka i Vlajke Pekeza (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotužena i trećetuženi ili tuženi) zatraženo je 26. decembra 2011. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Vrhovni sud je dostavio odgovor 8. februara 2012. godine, Okružni sud 6. januara 2012. godine, Osnovni sud i drugotužena 19. januara 2012. godine, a trećetuženi 19. januara 2012. godine.
5. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 13. aprila 2012. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Apelant je 25. juna 2001. godine podnio tužbu protiv tuženih radi poništenja Ugovora o prodaji državnog kapitala prvotuženog - JAP „Ozrentrans“ broj 01-SP-761-DP/00 od 25. decembra 2000. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o prodaji) koji je zaključen između drugotužene kao prodavca i trećetuženog kao kupca.
8. Presudom Osnovnog suda broj PS-86/01 od 24. jula 2003. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenje ugovora o prodaji (stav I izreke presude). Stavom II izreke presude obavezan je prvotuženi da apelantu preda u posjed i slobodno raspolaganje sagrađeni objekat – radionicu, tj. nekretninu upisanu u p.l. broj 648 k.o. Sočkovac, odnosno nekretnine upisane u zk. ul. broj 553 k.o. Gračanica na kojima je sagrađen navedeni objekat, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 624,50 KM. Dalje je stavom III izreke presude odbijen apelantov tužbeni zahtjev za predaju u posjed navedenih nekretnina u odnosu na drugotuženog i trećetuženog.
9. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je najprije odlučio o postavljenom tužbenom zahtjevu u dijelu u kojem je apelant tražio poništenje ugovora o prodaji koji su zaključili drugotužena i trećetuženi. S tim u vezi, Osnovni sud je ukazao da član 112. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) predviđa pravo ugovornih strana, u čijem je interesu rušljivost ustanovljena, da mogu tražiti da se ugovor poništi. Osnovni sud je utvrdio da apelant u smislu odredbe člana 112. ZOO nije ugovorna strana, tako da nije aktivno legitimisan da traži utvrđivanje rušljivosti, odnosno poništenje ugovora. Također, Osnovni sud je naveo da je cijenio i da li u konkretnom slučaju postoje razlozi za utvrđivanje ništavosti u smislu odredbe člana 103. ZOO jer je sud dužan u smislu odredbe člana 109. ZOO, da na tu vrstu ništavosti pazi po službenoj dužnosti budući da se na nju može pozivati svako zainteresovano lice. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da, cijeneći odredbe zaključenog ugovora o prodaji, nije našao da postoje elementi koji bi taj ugovor činili protivnim prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima. Naime, Osnovni sud je naveo da je predmet spornog ugovora o prodaji prodaja državnog kapitala prvotuženog, ali da državni kapital u konkretnom slučaju ne podrazumijeva i prenos prava vlasništva na pojedinačno određenoj imovini. Naime, Osnovni sud je naveo da se iz spornog ugovora o prodaji ne može zaključiti da je to pravo preneseno kao pravo vlasništva na nekretninama i drugoj imovini prvotuženog, a što je vidljivo iz same činjenice da kupac (trećetuženi) nije izvršio promjenu upisa prava vlasništva u svoju korist kod Zemljišnoknjižnog ureda, niti u katastarskom operatu. Također, Osnovni sud je istakao da iz provedenih dokaza proizlazi da ni apelant nije mogao tražiti poništenje spornog ugovora o prodaji jer, po mišljenju suda, „isti nije bio podobna isprava da bi mijenjao zatečeno stanje prava nad nekretninama koje su predmet spora“.
10. Osnovni sud je dalje obrazložio da je nakon izvođenja dokaza koje je jasno prezentirao u obrazloženju presude nesporno utvrdio da je apelant upisan kao posjednik na nekretninama upisanim u posjedovni list broj 648, k.o. „Sočkovac“, te da je na prepisu tog posjedovnog lista, koji je pročitan kao dokaz, vidljivo da je izvršena identifikacija spornih nekretnina (objekat – radionica i zemljište) i da navedene nekretnine odgovaraju parceli k.č. broj 476/2 koja je prema zk. ulošku broj 553 upisana kao ekonomsko dvorište „Sočkovac“, a na njoj je uknjiženo zk. tijelo II radionica za održavanje vozila s pravom posjeda u korist apelanta. Općinski sud je također istakao da iz provedenih dokaza, koje čini dokumentacija o privatizaciji prvotuženog, proizlazi da se imovina prvotuženog vodi kao izgrađeno građevinsko zemljište površine 1463 m², te zidani objekat – radionica čvrste građe (sporne nekretnine). Budući da je, obrazložio je dalje Osnovni sud, nesporno dokazano da prvotuženi sporne nekretnine drži u posjedu, Osnovni sud je zaključio da apelantu kao posjedniku pripada pravo na povraćaj individualno određene stvari shodno odredbi člana 37. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), jer po mišljenju Osnovnog suda prvotuženi „nema valjan pravni osnov u smislu odredaba Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima za sticanje prava na spornim nekretninama“. Osnovni sud je također naveo da je odbio apelantov tužbeni zahtjev za predaju u posjed nekretnina u odnosu na drugotuženog i trećetuženog jer je u toku postupka dokazano da je u posjedu spornih nekretnina bio prvotuženi, tako da po mišljenju Osnovnog suda drugotuženi i trećetuženi nisu pasivno legitimisani u ovoj pravnoj stvari u smislu člana 37. stav 2. ZOSPO.
11. Odlučujući o žalbama apelanta i prvotuženog protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 013-0-Pž-08-000 139 od 19. decembra 2008. godine kojom je apelantova žalba odbijena kao neosnovana, dok je žalba prvotuženog uvažena, pobijana presuda preinačena u dosuđujućem dijelu tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu prvotuženi preda u posjed i slobodno raspolaganje predmetne nekretnine, te da mu naknadi troškove postupka. Istom presudom apelant je obavezan da prvotuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 480,00 KM. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je, po ocjeni tog suda, prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov zahtjev kojim je tražio poništenje spornog ugovora, te kada je odbio apelantov zahtjev za predaju u posjed spornih nekretnina u odnosu na drugotuženu i trećetuženog. Međutim, po mišljenju Okružnog suda, žalbom prvotuženog se osnovano ukazuje da je pobijana presuda u dijelu kojim je obavezan prvotuženi da sporne nekretnine preda apelantu u posjed i slobodno raspolaganje donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, Okružni sud je naveo da iz rješenja Osnovnog suda udruženog rada u Tuzli od 27. decembra 1989. godine proizlazi da je apelantov pravni prednik osnovan kao Društveno preduzeće za prevoz putnika „Avis“ Gračanica. Okružni sud je dalje naveo da je 25. avgusta 1995. godine izvršen upis promjene oblika preduzeća u d.o.o., a da iz zapisnika o izvršenoj reviziji prethodno izvršene vlasničke transformacije kod apelanta od 15. februara 1999. godine proizlazi da je u 1991. godini vršena vlasnička transformacija upisom internih akcija zaposlenih radnika, te da je stanje kapitala na dan 31. decembar 997. godine bilo 42,95973% - državni kapital, a 57,0402% - privatni kapital. S obzirom da je apelant registrovan kao preduzeće u mješovitoj svojini, dakle, nije transformisano potpuno u preduzeće u privatnom vlasništvu (to nije ni bilo moguće prema tada važećim propisima), Okružni sud je zaključio da sporne nekretnina - radionica i zemljište nisu postale privatna svojina tog preduzeća, a ni radnika ulagača.
12. Okružni sud je, dalje obrazložio da se pitanje vlasništva na spornim nekretninama ne može razriješiti odvojeno od pitanja vlasničke transformacije preduzeća u društvenom, odnosno kasnije državnom i mješovitom vlasništvu, tj. od procesa privatizacije. S tim u vezi Okružni sud je ukazao da se odredbama člana 2. stav 1. Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u BiH (u daljnjem tekstu: Okvirni zakon) priznaje izričito pravo entitetima da privatizuju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji koji nisu u privatnom vlasništvu, a stavom 2. tog člana, da će odluka o tome da li je preduzeće ili banka u privatnom vlasništvu biti donesena prema propisima entiteta. Također, Okružni sud je naveo da je odredbama člana 3. navedenog zakona propisano da će se zakonima koje donose entiteti koji provode privatizaciju obuhvatiti samo ona imovina i potraživanja u vezi s tom imovinom koja se nalazi na teritoriji tog entiteta. Po mišljenju Okružnog suda, iz navedenog proizlazi da Okvirnim zakonom nije priznato sticanje prava svojine na imovini preduzeća koja je ušla u tu imovinu prilikom njegovog osnivanja i upisa u sudski registar, a koja je prije izbijanja ratnih sukoba 1992. godine pripadala preduzeću sa sjedištem na teritoriji drugog entiteta, već da je priznato pravo entiteta da izvrši privatizaciju preduzeća na svojoj teritoriji, tj. da po propisima o privatizaciji tog entiteta izvrši vlasničku transformaciju i da raspolaže novčanim sredstvima nakon izvršene privatizacije, a da pravo svojine stiče ono pravno ili fizičko lice koje po provedenom postupku privatizacije kupi društveni, odnosno državni kapital tog preduzeća. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je prvotuženi upisan u registar kod Osnovnog suda u Doboju Rješenjem broj U/I-770/92 od 19. oktobra 1992. godine na osnovu odluke Opštine Petrovo, te da je potom uslijedila privatizacija državnog kapitala u tom preduzeću 1999. godine. Okružni sud je također naveo da je u postupku privatizacije rješenjem drugotuženog od 26. novembra 1999. godine utvrđeno da prvotuženi nije vršio vlasničku transformaciju i da u cijelosti posluje sredstvima u državnoj svojini, te da je navedeno rješenje postalo pravosnažno. Okružni sud je potom istakao da je rješenjem drugotuženog od 27. aprila 2000. godine, koje je postalo pravosnažno, odobren program privatizacije prvotuženog, a tim programom su obuhvaćene i sporne nekretnina objekat - radionica u Petrovu i zemljište na kojem je navedeni objekat izgrađen. Pored toga Okružni sud je ukazao da je nakon dvije neuspjele licitacije objavljen javni poziv za direktnu prodaju i da je nakon provedenih pregovora trećetuženi bio najpovoljniji ponuđač, tako da je drugotuženi kao prodavac s trećetuženim kao kupcem državnog kapitala zaključio sporni Ugovor o prodaji broj 01-SP-761- DP/00 od 25. decembra 2000. godine. Imajući u vidu da apelant nije dokazao da je vlasnik spornih nekretnina budući da kod apelanta nije u potpunosti izvršena vlasnička transformacija u preduzeće u privatnom vlasništvu i da sporni objekat - radionica nije postala apelantova privatna svojina, a ni radnika ulagača, već da su nekretnine uknjižene kao državna svojina sa 1/1, na kojima je apelant imao pravo posjeda. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je obavezao prvotuženog da nekretnine preda u posjed i slobodno raspolaganje apelantu. Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da apelant ima pravo na povraćaj tih nekretnina u smislu odredaba člana 37. ZOSPO.
13. Odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je donio presudu broj 118-0-Rev-09-000 241 od 27. aprila 2010. godine kojom je revizija odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je Okvirnim zakonom dato isključivo pravo entitetima da vrše privatizaciju preduzeća koja se nalaze na njihovoj teritoriji koja nisu u privatnom vlasništvu. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da apelant nema pravo polagati bilo koje pravo u pogledu dijela državnog kapitala na predmetnim nekretninama koja se nalaze na teritoriji Republike Srpske i koje su unesene kao dio osnivačkog uloga pri osnivanju prvotuženog. Vrhovni sud je naveo da Okvirnim zakonom nije priznato sticanje prava svojine na imovini preduzeća koja je ušla u tu imovinu prilikom njegovog osnivanja i upisa u sudski registar, a koja je prije izbijanja ratnih sukoba 1992. godine pripadala preduzeću sa sjedištem na teritoriji drugog entiteta. Naime, Vrhovni sud je naveo da je priznato pravo entiteta da izvrši privatizaciju preduzeća na svojoj teritoriji, tj. da po propisima o privatizaciji tog entiteta izvrši vlasničku transformaciju i da raspolaže novčanim sredstvima nakon izvršene privatizacije, a pravo svojine stiče ono pravno ili fizičko lice koje po provedenom postupku privatizacije kupi društveni, odnosno državni kapital tog preduzeća. Stoga, Vrhovni sud je naveo da ugovor o prodaji od 25. decembra 2000. godine, koji su zaključili drugotuženi i trećetuženi, nije suprotan Okvirnom zakonu kao prinudnom propisu, koji je lex specialis u konkretnom slučaju. Zatim, Vrhovni sud je naveo da je prvotuženi osnovan na imovini koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske u koju ulaze i sporne nekretnine, da je kao takav upisan u registar nadležnog suda, da niko nije osporavao taj upis u zakonom propisanom postupku, da je u postupku privatizacije odobren program privatizacije pravosnažnim rješenjem drugotuženog kojim su obuhvaćene i sporne nekretnine. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da prvotuženom pripada jače pravo na posjed spornih nekretnina u odnosu na apelanta (član 41. ZOSPO). Vrhovni sud je zaključio da se slijedom navedenog pokazuju kao neosnovani revizioni navodi da je prodajom državnog kapitala prvotuženog, privatizovana privatna imovina apelanta, te da je stoga taj ugovor ništav. Također, Vrhovni sud je istakao da je apelant bio društveno preduzeće koje je poslovalo sredstvima u društvenoj, a kasnije u državnoj i mješovitoj svojini, a da su sporne nekretnine uknjižene u zemljišne knjige kao državna svojina sa 1/1. Budući da kod apelanta nije u potpunosti izvršena vlasnička transformacija u preduzeće u privatnom vlasništvu i da sporne nekretnine nisu postale privatna svojina tog preduzeća, a ni radnika ulagača, već da su upisane kao državna svojina, Vrhovni sud je naveo da se pitanje vlasništva na spornim nekretninama ne može razriješiti odvojeno od procesa privatizacije. Stoga, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani i apelantovi revizioni navodi da mu pripada pravo na predaju u posjed predmetne nekretnine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su odluke redovnih sudova zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava „prvenstveno zbog činjenice da je sud odbio utvrditi da je ništav ugovor o prodaji preduzeća JAP „Ozrentrans“ Petrovo i to u dijelu vrijednosti kapitala tog preduzeća „u visini od 57 % koji postotak predstavlja vlasništvo tužitelja (apelanta)“. Naime, apelant smatra da predmet kupoprodaje jeste bio državni kapital, ali po apelantovom mišljenju kao državni kapital nisu mogle biti sporne nekretnine koje su predmet ovog spora i koje su u mješovitoj svojini. Također, apelant smatra da su osporene presude i u dijelu kojim je odbijen zahtjev za predaju u posjed spornih nekretnina od prvotuženog također zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer je od svojih novčanih sredstava izgradio na spornoj nekretnini-zemljištu i poslovni objekat-radionicu na osnovu urbanističke saglasnosti Opštine Gračanice koja je glasila na apelantovo ime. Pored toga apelant smatra da su presude kojim je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na trećetuženog donesene uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, jer je u toku postupka nesporno utvrđeno da je trećetuženi kao fizičko lice kupio sporne nekretnine te da njima raspolaže.
b) Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su u odgovorima osporili apelacione navode i istakli da su sudovi na tri instance donijeli pravilne i zakonite odluke kojima ni na koji način nisu prekršena apelantova prava na koja se apelant pozvao.
16. Prvotuženi je vrlo detaljno iznio svoje mišljenje o svom statusu, te o načinu privatizacije imovine, što je identično načinu na koji su sudovi obrazložili ova pitanja, pa ti navodi iz odgovora ovdje neće biti posebno izneseni.
V. Relevantni propisi
17. Okvirni zakon o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 14/98) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Oblast djelovanja Zakona
1. U skladu sa Općim okvirnim sporazumom za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: GFAP), ovaj zakon izričito priznaje pravo entitetā da privatiziraju preduzeća i banke smještene na njihovoj teritoriji koji nisu u privatnom vlasništvu. Odluka da li je preduzeće ili banka u privatnom vlasništvu bit će donesena prema propisima entitetā. Ti propisi će osigurati transparentan pregled bilo kakvih promjena u strukturi kapitala ili vlasničkoj transformaciji imovine koja nije u privatnom vlasništvu ukoliko su te promjene sporne i desile se nakon 31. decembra 1991. godine.
2. Ostvarivanje prava entitetā da privatiziraju one javne ustanove koje potpadaju pod Aneks 9. GFAP-a bit će konzistentno ma kojoj neophodnoj reorganizaciji s ciljem usklađivanja s novom unutrašnjom strukturom države u skladu sa odredbama GFAP-a, konkretno Aneksom 9.
3. U ma kojem procesu restitucije privatizacija preduzeća i banaka neće prejudicirati restituciona potraživanja koja mogu biti donesena u skladu sa važećim zakonima o restituciji.
Član 3.
Zakoni o privatizaciji koje donose entiteti Skupština entitetā će usvojiti zakonodavstvo koje nije diskriminatornog karaktera, osigurava maksimalnu transparentnost i javnu odgovornost u procesu privatizacije i u skladu je sa GFAP-om.
Zakonima koje donose entiteti koji provode privatizaciju obuhvatit će se samo ona imovina i potraživanja u vezi sa tom imovinom koja se nalazi na teritoriji tog entiteta. […] Član 4.
1. Sredstvima ostvarenim privatizacijom preduzeća i banaka koji se nalaze na teritoriji jednog entiteta raspolagat će taj entitet ili pravna lica ovlaštena da ih prikupe u skladu sa zakonima tog entiteta.
18. Zakon o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 12/98) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Početni bilans stanja predstavlja pregled stvari, prava, obaveza i kapitala preduzeća i banaka (u daljnjem tekstu: subjekti) sa kojima ulaze u proces privatizacije. Početni bilans se sastoji od:
1. Pasivnog podbilansa koji sadrži vrijednost stvari i prava sa pripadajućim kapitalom i obavezama koje nisu u posjedu, odnosno pod kontrolom subjekta, kao i vrijednost prava i obaveza za koje se ovim zakonom utvrdi obaveza odgovarajućeg tretmana u pripremi početnog bilansa iz stava 1. ovog člana.
[…] Član 19.
Preduzeće može u procesu privatizacije prodavati stvari i prava sadržana u pasivnom podbilansu.
Član 20.
Preostale stvari i prava u pasivnom podbilansu, po izvršavanju odobrenog programa privatizacije, prenose se na nadležne agencije za privatizaciju.[…]
19. Zakon o početnom bilansu stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 24/98) u relevantnom dijelu glasi: Član 15.
Imovina preduzeća koja se nalazi na teritoriji drugih republika bivše SFRJ i Federacije BiH i kojom, zbog toga, preduzeće ne može upravljati i raspolagati prenosi se na Republiku Srpsku na osnovu akta Vlade.
Član 18.
U pasivnom podbilansu preduzeće iskazuje vrijednost imovine i kapitala iz čl. 9. do 15. ovog zakona.
Stvari i prava iz pasivnog podbilansa mogu se prodavati u skladu sa propisima Vlade.
20. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90, („Službeni list SRJ“ broj 29/96 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 115/2005) glasi: Član 37.
Vlasnik može tužbom zahtijevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari. Vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva.
Član 41.
Lice koje je prihvatilo individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način a nije znalo, niti je moglo znati da nije postalo vlasnik (pretpostavljeni vlasnik) ima pravo da zahtijeva njen povrat od savjesnog držaoca kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili sa slabijim pravnim osnovom.
Kada se dva lica smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima lice koje je stvar steklo teretno u odnosu na lice koje je stvar steklo besteretno. Ako su pravni osnovi ovih lica iste jačine, prvenstvo ima lice kod koga se stvar nalazi.
21. Zakon o zemljišnim knjigama Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 74/02, 67/03 i 46/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovim zakonom uređuju se vođenje, održavanje i uspostavljanje zemljišnih knjiga, kao i upis nekretnina i prava na nekretninama u zemljišne knjige u Republici Srpskoj. Član 5.
Vlasništvo i druga prava na nekretninama nastaju tek sa upisom u zemljišnu knjigu, uključujući i ona koja su predviđena u članu 87. ovog zakona.
Član 31.
Upis se vrši na osnovu rješenja o upisu koje donosi zemljišnoknjižni referent.
Rješenje o upisu se odnosi na zahtjev za upis koji je podnesen u skladu sa članom 3. stav 1. ovog zakona.
VI. Dopustivost
22. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118- 0-Rev-09-000 241 od 27. aprila 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. maja 2010. godine, a apelacija je podnesena 22. maja 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI. Meritum
26. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu njima povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
27. Član II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
k) Pravo na imovinu.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.(...)
29. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima, ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
30. Ustavni sud primjećuje da se postupak odnosi na utvrđivanje ništavosti ugovora o prodaji i predaji spornih nekretnina u posjed, dakle, nesporno se radi o utvrđivanju građanskih prava. Shodno navedenom proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da stoga apelant uživa garancije ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
31. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu Ustavni sud zapaža da se ti navodi isključivo odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo. Međutim, kako je u svojoj praksi dosljedno ukazivao, zadatak Ustavnog ili Evropskog suda nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
32. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva, odnosno da se pokreću ustavna pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje ili pravom na imovinu. Naročito, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka. Ustavni sud je sličnu pravnu situaciju razmatrao u predmetu broj AP 1164/10 od 9. jula 2010. godine (objavljena na www.ustavnisud.ba), u kojem je zaključio „da je neosnovano apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda broj AP 2157/08 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 30. maja 2009. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 82/09 od 20. oktobra 2009. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), budući da se navedena odluka Ustavnog suda na koju se apelant poziva ne odnosi na isto činjenično i pravno pitanje koje je postavljeno u ovoj apelaciji. Naime, u navedenom slučaju je sporna nekretnina bila registrovana kod nadležnog suda na apelantovo ime, što u ovom slučaju nije“. Osim toga, Ustavni sud je sličnu pravnu situaciju razmatrao u predmetu broj AP 1506/10 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 12. marta 2014. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojem je zaključio da „s obzirom da apelant u konkretnom slučaju također nije bio upisan kao vlasnik spornog objekta, Ustavni sud smatra da se isti pravni stav koji je izražen u odluci Ustavnog suda broj AP 1164/10 odnosi i na konkretni slučaj“.
33. S obzirom da apelant i u konkretnom slučaju također nije bio upisan u zemljišne knjige kao vlasnik spornog objekta, već su sporne nekretnine uknjižene u zemljišne knjige kao državna svojina sa 1/1 s tim da je apelant upisan kao posjednik radionica za održavanje vozila kao zemljišnoknjižnog tijela II, Ustavni sud smatra da se isti pravni stav koji je izražen u odlukama Ustavnog suda broj AP 1164/10 i AP 1506/10 odnosi i na konkretni slučaj, pa se Ustavni sud, umjesto posebnog obrazloženja, poziva na obrazloženje izneseno u navedenim odlukama. Osim toga Ustavni sud naglašava da u okolnostima konkretnog predmeta iz kojih proizlazi da apelant na predmetnim nekretninama nije upisan kao vlasnik odnosno da na njima nema pravo svojine ne vidi proizvoljnost u zaključku Okružnog suda da apelant nema pravo na povraćaj predmetnih nekretnina u smislu člana 37. ZOSPO odnosno u zaključku Vrhovnog suda da prvotuženi, koji je trenutno u posjedu nekretnina, u smislu člana 41. ZOSPO ima jače pravo na posjed u odnosu na apelanta.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, neosnovani.
VIII. Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada se apelantovi navodi zasnivaju isključivo na njegovom nezadovoljstvu osporenim odlukama, u kojima su sudovi dali detaljna i jasna obrazloženja i koje se ni na koji način ne mogu ocijeniti proizvoljnim
36. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić