Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5758/10 (V. P.)
Odluka donesena 10. 04. 2014.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Naknada
- Miješanje u imovinu
- Stanovi JNA
- Građanski postupak
- Propisano zakonom
- Šta se smatra imovinom
- Proporcionalnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-5758/10
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5758/10, rješavajući apelaciju Vasila Panova, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Vasila Panova.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, koja je dužna da osigura apelantova prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30.
marta 2012. godine, objavljene u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva apelanta.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Vasil Panov (u daljnjem tekstu: apelant), trenutno nastanjen u Skopju R Makedonija, kojeg zastupa Ismet Mehić, advokat iz Sarajeva, podnio je 21. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 040583 10 Gž od 20. oktobra 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. prethodnih Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), od Kantonalnog i Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te od Federacije Bosne i Hercegovine - Vlade Federacija BiH (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 28. oktobra 2013. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 1. novembra 2013. godine, Općinski sud 17. januara 2014. godine i tužena 31. oktobra 2013. godine.
4. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 11. marta 2014. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 040583 03 P od 7. jula 2010. godine, donesenoj po apelantovoj tužbi protiv tužene radi uknjižbe prava vlasništva i po protutužbi tužene radi raskida ugovora o kupoprodaji stana, utvrđeno je da je pravno valjan Ugovor o kupoprodaji stana u Sarajevu, u ulici Gradačačka broj 23 (u daljnjem tekstu: sporni stan) koji je zaključen pod brojem 3513-99-4 od 23 decembra 1991. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) između apelanta i Države SFRJ – SN - Vojne ustanove za upravljanje SF JNA Beograd – odjeljenje Sarajevo, kao prednik tužene (stav 1. izreke). Odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se u zemljišnim knjigama na predmetnom stanu uknjiži kao vlasnik (stav 2. izreke). Istom presudom odbijen je protutužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio raskid predmetnog ugovora po sili zakona, te iseljenje apelanta iz predmetnog stana (stav 3. izreke). Tuženi je obavezan na naknadu troškova postupka (stav 4. izreke).
7. Općinski sud je u obrazloženju odluke prvenstveno naveo da je apelant podnio tužbu u kojoj je naveo da je kao nosilac stanarskog prava na spornom stanu iz vojno-stambenog fonda u skladu s tada važećim propisima sa SSNO – Vojno-građevinskom direkcijom zaključio ugovor o kupoprodaji-otkupu nepokretnosti 23. decembra 1991. godine, da je kupoprodajnu cijenu u cijelosti isplatio 5. februara 1992. godine, te da mu stoga u smislu člana 39.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) pripada pravo na potvrđivanje ugovora o kupoprodaji stana, te pravo na uknjižbu. Odlučujući u okviru postavljenog tužbenog i protutužbenog zahtjeva (član 2. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP), nakon provedenog dokaznog postupka u kojem su provedeni brojni dokaz apelanta i tužene, Općinski sud zaključio da je tužbeni zahtjev djelimično osnovan, i to dio kojim se traži da se utvrdi pravna valjanost ugovora, a što je nesporno utvrđeno provedenim dokazima. Naime, Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je apelant uveden u posjed stana 10. februara 2006. godine, čime je ispunjen uvjet iz člana 3a. Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), te je s tim u vezi zaključio da iz svih provedenih dokaza proističe da je zaključeni ugovor pravno valjan. Međutim, Općinski sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio uknjižbu prava vlasništava na predmetnom stanu zbog toga što je tuženi provedenim dokazima uspio dokazati činjenicu da je apelant ostao u oružanim snagama nakon 14. decembra 1995. godine van teritorije BiH, u R Makedoniji, a što proizlazi iz rješenja o penzionisanju apelanta od 22. maja 2001. godine. Iz informacije koju je dostavio MO R Makedonija – sektor logistike i nekretnina od 25. juna 2009. godine, Općinski sud je utvrdio da apelant ima stan u Skoplju, koji je dobio i otkupio saglasno uvjetima određenim zakonom o prodaji društvenih stanova, što je regulirano kupoprodajnim ugovorom od 25. decembra 1996. godine, koji je apelant zaključio s Ministarstvom odbrane R Makedonije. Imajući ovo u vidu Općinski sud je naveo da je provedenim dokazima tuženi dokazao činjenicu da je apelant evidentiran kao korisnik stana iz novoformiranog stambenog fonda susjedne države, te samim tim, prema odredbi člana 39e. stav 2. Zakona o prodaji stanova, nema pravo na izdavanje naloga za uknjižbu prava vlasništva na spornom stanu kao vlasnik stana, pa je apelantov tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen.
8. Vezano za odbijanje protivtužbenog zahtjeva tužene Općinski sud je istakao da je, iz prethodno navedenih razloga iznesenih u kontekstu raspravljanja apelantovog tužbenog zahtjeva, stao na stanovište da Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova, „ koji je objavljen u „Službenim novinama FBiH“ br. 54. 16.10.2004. godine i stupio na snagu narednog dana po objavljivanju, ne može se primjenjivati na utvrđivanje pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora koji je zaključen između tužitelja i prednjika tuženog 23.12.1991. godine po zakonskim propisima koji su važili u to vrijeme i ne može se smatrati raskinutim po sili zakona, odnosno ne može se primjenjivati retroaktivno u konkretnoj pravnoj stvari“.
9. Odlučujući o žalbi parničnih strana Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 P 040583 10 Gž od 20. oktobra 2010. godine kojom je apelantova žalba u cijelosti odbijena i prvostepena presuda u stavu 2. potvrđena, dok je žalba tuženog djelimično uvažena i stav 3. prvostepene presude preinačen tako da je udovoljeno protutužbenom zahtjevu kojim je tražen raskid predmetnog ugovora po sili zakona i apelant je obavezan da sporni stan preda u posjed i slobodno raspolaganje tuženom. Osim toga, žalba tuženog u odnosu na stav 1. izreke prvostepene presude (kojim je utvrđeno da je pravno valjan predmetni ugovor o kupoprodaji spornog stana koji je zaključen između apelanta i prednik tužene) je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u stavu 1. izreke. Istom presudom je odlučeno da svaka stranka snosi svoj dio troškova postupka.
10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je prvo istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da predmetni ugovor o kupoprodaji stana, koji je apelant zaključio sa prednikom tužene, sadrži sve elemente za pravnu valjanost ovog ugovora prema odredbama člana 39. Zakona o prodaji stanova. U vezi s tim je istaknuto da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da je ugovor sačinjen u pismenoj formi, da su ga potpisale obje ugovorne strane i ovjerilo Vojno pravobranilaštvo prednika tužene, te je predat nadležnoj poreskoj upravi. Stoga je zaključeno da je, suprotno žalbenim navodima tužene, s obzirom na provedene dokaze koji se nalaze u spisu, predmetni kupoprodajni ugovor pravno valjan jer je i kupoprodajna cijena u cijelosti isplaćena, zbog čega je Kantonalni sud odbio žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu u stavu 1. izreke. U vezi s apelantovim žalbenim navodima koji se isključivo odnose na uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu, Kantonalni sud ih je ocijenio neosnovanim. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prema Zakonu o stambenom obezbjeđenju JNA iz 1990. godine, JNA imala jedinstveni stambeni fond na prostoru cijele bivše Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ broj 84/90), koji su uslijed raspada Jugoslavije naslijedile sve republike bivše Jugoslavije. Također je navedeno da je Bosna i Hercegovina naslijedila stambeni fond bivše Jugoslavije, uključujući i R Makedoniju. Kantonalni sud je također naveo da je na osnovu provedenih dokaza u spisu nesporno utvrđeno da je apelant vojnu službu nastavio u oružanim snagama R Makedonije i da je u tom svojstvu penzionisan tek 2001. godine, što po mišljenju Kantonalnog suda znači da je apelant nakon 14. decembra 1995. godine bio izvan BiH i ostao u oružanim snagama R Makedonije.
11. Kantonalni sud je također istakao da je na osnovu kupoprodajnog ugovora koji se nalazi u spisu na pouzdan način utvrđeno da je apelant otkupio stan u R Makedoniji od Ministarstva odbrane R Makedonije. Dakle, iz provedenih dokaza jasno proizlazi da je apelant nastavio vojnu službu u R Makedoniji nakon 14. decembra 1995. godine, iz čega proizlazi da apelant nema status izbjegle i raseljene osobe. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da je apelant ušao u posjed predmetnog stana iako rješenje upravnog organa nije bilo konačno i pravosnažno. S obzirom da apelant nema status izbjegle i raseljene osobe u smislu odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene, Kantonalni sud smatra da se apelant ne može smatrati legalnim korisnikom predmetnog stana, te je s tim u vezi zaključio da je iz navedenih razloga prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio i dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na zahtjev za uknjižbu predmetnog stana u zemljišnim knjigama.
12. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da se na apelanta može primijeniti odredba člana 39e. Zakona o prodaji stanova, na šta je tuženi u žalbi s pravom ukazao. Navedenu odredbu (stav 1. do 3) Kantonalni sud je citirao u obrazloženju svoje odluke. Također, Kantonalni sud je istakao da tužena osnovano u žalbi tvrdi da je sporni stan njeno vlasništvo, te je s tim u vezi istakao da tužena ima pravo da štiti imovinu naslijeđenu od bivše Jugoslavije, odnosno bivše JNA. U tom kontekstu je istaknuto da je sud primjenom člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) obavezao apelanta da sporni stan preda u posjed i na slobodno raspolaganje tuženoj koja, kako je istakao sud, „ima velike stambene potrebe jer još uvijek ima boračka populacija, obitelji poginulih boraca koji nisu stambeno zbrinuti a prema kojima tuženi ima obaveze za stambenim zbrinjavanjem i za dodjele stanova.“ Navedeno posebno iz razloga što je apelant „kao vojnik Oružanih snaga R Makedonije dobio iz stambenog fonda R Makedonije, vojni stan koji je otkupio i na kojem je postao vlasnik i u kojem stanuje“. Imajući u vidu sve navedeno Kantonalni sud je odlučio kao u izreci presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U apelaciji se iznosi hronologija postupka te apelant ističe da je u postupku povrata predmetnog stana Komisija za Ljudska prava pri Ustavnom sudu Odlukom o prihvatljivosti i meritumu CH/988/344, u kojem su predmet osporavanje bile odluke upravnih organa, utvrdila da je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje i imovinu koje je presudom Kantonalnog suda ponovo ugroženo - oduzeto. Nadalje apelant ističe da mu je u tom postupku „u potpunosti oduzeto pravo na dom – imovinu jer mu je prema presudi raskinut Ugovor o kupoprodaji stana, te naloženo da stan preda i vrati u posjed onome za koga je utvrđeno da mu krši ljudska prava“. Smatra da se u konkretnom slučaju radi o očigledno nepravičnom postupku, posebno što u postupku nije dovedena u pitanje pravna valjanost predmetnog ugovora. Predložio je da se apelacija usvoji, osporene presude ukinu, te predmet vrati na ponovno odlučivanje.
b) Odgovor na apelaciju
14. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu jer je dobio drugi stan u Skoplju od pravnog slijednika bivše JNA.
15. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje pri razlozima datim u osporenoj odluci i predložio je da se apelacija odbije.
16. Tužena je u odgovoru na apelaciju navela da su navodi iz apelacije neosnovani, budući da je u postupku utvrđeno da je apelant riješio svoje stambeno pitanje jer je dobio stan iz novoformiranog vojno-stambenog fonda nastalog na prostotu R Makedonije, i to u Skoplju, koji je i otkupio po osnovu Ugovora o otkupu stana broj 16-42/1996 od 25. decembra 1996. godine. Tužena je predložila da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
17. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:
Član 3. st. 1. i 2.
Nositelj stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. Zakona o stambenim odnosima, ima pravo na povratak shodno Aneksu 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nositelje stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. travnja 1991. godine i 4. travnja 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim osobama prema Aneksu 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Član 3.a Iznimno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi „iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva obrane“ koji su proglašeni napuštenim na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže „Vlada Federacije Bosne i Hercegovine“, čiji je nositelj stanarskog prava poslije 19. svibnja 1992. godine ostao u službi vojne ili civilne osobe u bilo kojim oružanim snagama izvan teritorija Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi oblik zaštite koji odgovara tome statusu u nekoj od zemalja izvan bivše SFRJ prije 14. prosinca 1995. godine.
Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nositelj stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana koji je iz istoga stambenog fonda bivše JNA ili utemeljenih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.
18. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine FBiH» br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantne odredbe Član 39.
Nositelj prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“, broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, za stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane, zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim Zakonom i iznos cijene u potpunosti izmirio u ugovorenom roku.
Član 39a Ako nositelj stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nositelj stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.
Član 39.e Nositelju prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obvezujući ugovor iz članka 39. stavak 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istoga stambenog fonda ili novoutemeljenih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tome pravu, stjecanjem novoga stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva nad tim stanom. Umjesto prava na upis vlasništva nositelju prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.
Nositelj prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.
Nositelj prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik, u skladu sa važećim zakonima, zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stanu, ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu na način iz stava 3. ovog člana, izuzev nosioca prava kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana.
VI. Dopustivost
19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 040583 10 Gž od 20. oktobra 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. novembra 2010. godine, a apelacija je podnesena 21. decembra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelant osporava presude redovnih sudova tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i 8. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi apelacije se u suštini odnose na nemogućnost apelanta da uknjiži vlasnuštvo na spornom stanu koji je bio predmet kupoprodajnog ugovora.
24. U vezi s apelacionim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da je u brojnim odlukama, kroz dosadašnju vlastitu praksu, odlučivao o pravu povrata u prijeratne stanove u kojima je, u svjetlu odredbe iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, izražen stav da izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. U brojnim odlukama Ustavni sud je zaključio da je povrat imovine primarni cilj Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i Ustava Bosne i Hercegovine, te da uspostavljanje nekadašnjih prava na kuće i stanove treba predstavljati osnovni cilj (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 33/01). Ustavni sud podsjeća na to da se, s obzirom na novonastalu pravnu situaciju i izmjene u domenu zakonodavstva iz stambene oblasti, bavio pitanjima povrata vojnih stanova u nekoliko svojih odluka, od kojih je posljednja Odluka broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 37/12, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud se bavio pitanjima koja pokreće i ova apelacija, kroz ocjenu ustavnosti relevantnih odredaba domaćeg prava koje reguliraju pravo na povrat vojnog stana u posjed, pravo na uknjižbu vlasništva na takvom stanu i pravo javnih vlasti da umjesto naturalne restitucije isplate naknadu, te da li je propisana naknada u skladu s poštivanjem prava na imovinu, u svjetlu presude Evropskog suda Đokić protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 27. maja 2010. godine, aplikacija broj 6518/04, objavljena na www.mhrr.gov.ba).
25. S obzirom na navedeno, te dovodeći ga u kontekst apelacionih navoda o povredi ustavnih prava Ustavni sud smatra cjelishodnim, imajući u vidu tužbeni i protutužbeni zahtjev o kojem je odlučivano u osporenoj odluci, prvenstveno razmotriti navode apelanta o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bodne i Hercegovine odnosno člana 1. protokola 1. uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
27. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima, ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
28. Ustavni sud prvenstveno zapaža da je osporenim odlukama redovnih sudova odlučivano o tužbenom zahtjevu apelanta usmjerenom na utvrđivanje pravne valjanosti i ugovora o otkupu tzv. „vojnog stana“ koji je apelant kao nositelj stanarskog prava zaključio s prednikom tužene te o protutužbenom zahtjevu tužene usmjerenom na raskid predmetnog ugovora o otkupu stana i obavezivanje apelanta da sporni stan preda u posjed i slobodno raspolaganje tuženom.
29. Ustavni sud u tom kontekstu, a u vezi s postavljenim tužbenim zahtjevom apelanta i odlučenje redovnih sudova, ukazuje da je gotovo identično pravno pitanje, u kontekstu primjene člana 39. Zakona o prodaji stanova, razmatrao u Odluci broj AP 1205/08 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1205/08 od 13. jula 2012. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 79/12, dostupna i na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U tom predmetu apelanti su osporavali odluke redovnih sudova, odnosno nadležnih organa uprave, kojim je utvrđeno da su apelanti zaključili pravno valjan ugovor o kupoprodaji vojnih stanova u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova, ali da prema članu 39.e stav 2. Zakona o prodaji stanova, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru, imaju pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu u skladu sa relevantnim zakonom. Ustavni sud je u okolnostima tog predmeta djelimično usvojio apelaciju, utvrdio povredu apelanata prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju te odluku dostavio Vladi Federacije Bosne i Hercegovine koju je obavezao da osigura ustavna prava apelanata u skladu sa standardima iz Odluke U 15/11.
30. U navedenoj odluci Ustavni sud je, imajući u vidu da je osporenim odlukama priznata pravna valjanost ugovora o kupoprodaji vojnih stanova koje su zaključili apelanti (pojedinačno) s pravnim prednikom tuženog, zaključio da predmetni stanovi predstavljaju imovinu apelanata koja uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (točka 31), te je razmotrio navode apelanata o povredi prava na imovinu u svjetlu općeg principa mirnog uživanja imovine te zaključio da „nesporno je da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u pravo apelanata na imovinu“ (tačka 32. do 34). Dalje odgovarajući na pitanje da li je miješanje bilo «u skladu sa zakonom» i u javnom interesu, Ustavni sud se pozvao na Odluku u predmetu U 83/03 (u kojoj je vršio ocjenu kompatibilnosti odredbe člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima), Odluku broj U 15/11 (u kojoj je razmatrao član 39.a Zakona o prodaji stanova) te odluku u predmetu Đokić protiv BiH . U tom kontekstu Ustavni sud je zaključio, da je „u konkretnom slučaju miješanje u pravo na imovinu apelanata bilo predviđeno zakonom i da je postojao legitiman cilj za miješanje u pravo apelanata na poštivanje mirnog i neometanog uživanja imovine u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju“ (tačka 40). Osim toga, Ustavni sud je istakao da smatra „da je u konkretnom slučaju, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, postignuta i pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva od javnog interesa, kada je riječ o propisivanju i odluci da lica kao što su apelanti, koja, dakle, imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu vojnog stana nemaju pravo na uknjižbu prava vlasništva na tom stanu niti na povrat tog stana u posjed, ali imaju pravo na zakonom propisanu novčanu naknadu umjesto naturalne restitucije, koja bi podrazumijevala uknjižbu prava vlasništva u zemljišnim knjigama i vraćanje predmetnog stana u posjed (tačka 47).
31. Međutim, i pored navedenog, Ustavni sud je istakao da iako apelanti, za razliku od aplikanta Đokića pred Evropskim sudom, nisu pred redovnim sudovima zahtijevali naknadu koja je trenutno propisana zakonom, niti je to pitanje bilo predmet odlučivanja u osporenim odlukama, niti su ga apelanti postavili u apelacijama pred Ustavnim sudom, Ustavni sud, slijedeći svoju Odluku broj U 15/11, zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, propisivanjem neadekvatne naknade u članu 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, koja pripada licima koja imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana, umjesto uknjižbe i povrata stana u posjed, među kojima su i apelanti, nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu apelanata, odnosno stavljen je prevelik teret na apelante (točka 51).
32. Dovodeći činjenice u konkretnom predmetu s navedenim, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama priznata pravna valjanost ugovora o kupoprodaji koji je apelant zaključio s pravnim prednikom tuženog. Dakle, nesporno je da u smislu stava Ustavnog suda iz odluke AP 1205/08 predmetni stan predstavlja apelantovu imovinu, da je osporenom odlukom Kantonalnog suda kojom je odlučeno o tužbenom zahtjevu apelanta (u smislu da ima pravno obvezujući ugovor ali da nema pravo na uknjižbu) došlo do miješanja u imovinu, da je bilo zakonito miješanje ali da nije bilo proporcionalno, pa je zbog toga došlo povrede apelantovog prava na imovinu.
33. Pri tome, Ustavni sud ističe da je imao u vidu okolnost da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud, uz pozivanje na odredbu člana 39.e Zakona o prodaji stanova udovoljio protutužbenom zahtjevu tužene te utvrdio da se predmetni ugovor raskida po sili zakona i obavezao apelant da sporni stan preda u posjed i slobodno raspolaganje tuženom. Navedena okolnost apelantov slučaj činjenično razlikuje od predmeta AP 1205/08. Međutim, Ustavni sud zaključuje da ta činjenica ne može dovesti do drugačijeg odlučenja Ustavnog suda. Ovo iz razloga što je u predmetnom postupku nesporno utvrđeno da je apelant lice iz člana 39.e stav 1. Zakona o prodaji, dakle, da u smislu te odredbe ima pravno obvezujući ugovor i da je u smislu navedene odredbe iz istoga stambenog fonda ili novoutemeljenih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tome pravu, budući da je nespornim utvrđeno, da je apelant kao vojnik Oružanih snaga R Makedonije dobio iz stambenog fonda R Makedonije vojni stan koji je otkupio i na kojem je postao vlasnik i u kojem stanuje, zbog čega je Kantonalni sud raskinuo predmetni ugovor. Međutim apelantu u smislu člana 39.e. stav 2. Zakona o prodaji stanova „umjesto prava na upis vlasništva nositelju prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana“. Stoga je za Ustavni sud nesporno da je apelantov položaj u konačnici identičan položaju apelanta iz predmeta AP 1205/08.
34. S obzirom na navedeno Ustavni sud je, podržavajući praksu u navedenom predmetu AP 1205/08, odlučio da odluku dostavi Vladi Federacije Bosne i Hercegovine kako bi apelantu osigurala prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva .
Ostali navodi
35. Imajući u vidu navode i zaključke iznesene u povodu razmatranja povrede apelantovog prava na imovinu, Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatrati navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na poštivanje doma.
VIII. Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, propisivanjem neadekvatne naknade u članu 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, koja pripada licima koja imaju pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana, umjesto uknjižbe i povrata stana u posjed, među kojima je i apelant, nije postignuta proporcionalnost miješanja u imovinu apelanta, odnosno stavljen je prevelik teret na apelanta.
37. Na osnovu člana 59. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić