Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3400/10 (B. E.)

Odluka donesena 10. 04. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3400/10

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3400/10, rješavajući apelaciju Bariše Ereša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b, i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Bariše Ereša, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 000895 08 Rev od 27. maja 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 P 000895 07 Gž od 17. aprila 2008. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini broj 07 53 P 000895 91 P od 4. maja 2007. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Bariša Ereš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Tomislav Zelić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 9. augusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 000895 08 Rev od 27. maja 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 P 000895 07 Gž od 17. aprila 2008. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 53 P 000895 91 P od 4. maja 2007. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, Željke Vicković (u daljnjem tekstu: tužiteljica Vicković) i Općinskog javnog pravobranilaštva Čapljina koje je u postupku zastupalo Općinu Čapljinu kao drugotužiteljicu (u daljnjem tekstu: Općina) i Milenka Vickovića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 18. maja 2012. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 1. juna 2012. godine, Kantonalni sud 25. maja 2013. godine, Općinski sud 13. juna 2012. godine, tužiteljica Vicković i Općina 5. juna 2012. godine, dok drugotuženi nije dostavio odgovor.

4. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 19. juna 2012. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj 07 53 P 000895 91 P od 4. maja 2007. godine, donesenoj po tužbi tužiteljice Vicković i Općine kao drugotužiteljice protiv apelanta i drugotuženog radi utvrđenja ništavosti ugovora o kupoprodaji i predaje u posjed i po protivtužbi apelanta protiv Općine kao prvotužene i tužiteljice Vicković kao drugotužene, radi isplate 124.425,30 KM, usvojen je tužbeni zahtjev Općine i utvrđeno da je apsolutno ništav ugovor o kupoprodaji nekretnine preciznije označene u stavu 1. izreke presude (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina) kojim je drugotuženi prodao apelantu pravo korištenja na gradskom građevinskom zemljištu sa započetom stambenom zgradom, koji je zaključen 19. novembra 1990. godine između drugotuženog kao prodavatelja i apelanta kao kupca, te su apelant i drugotuženi obavezani trpjeti pravne posljedice takvog ugovora. Apelant i drugotuženi su obavezani da Općini solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 2.100,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom (stav 1. izreke).

7. Istom presudom usvojen je tužbeni zahtjev tužiteljice Vicković i utvrđeno da je ništav ugovor o kupoprodaji zaključen 19. novembra 1990. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) kojim je drugotuženi prodao apelantu pravo korištenja na predmetnoj nekretnini na kojoj je u trenutku sklapanja spornog ugovora bila započeta stambena zgrada, a koje nekretnine zajedno predstavljaju zajedničku imovinu tužiteljice Vicković i drugotuženog kao tadašnjih bračnih partnera te je apelant obavezan da navedeno zemljište i stambenu zgradu preda tužiteljici Vicković u posjed i slobodno raspolaganje (stav 2. izreke).

8. Djelimično je usvojen apelantov protivtužbeni zahtjev te je tužiteljica Vicković obavezana da isplati apelantu iznos od 22.137,66 KM na ime naknade za ulaganje u nedovršeni građevinski objekat sa zakonskom zateznom kamatom, na način preciziran u izreci presude, dok je preko dosuđenog iznosa po protivtužbenom zahtjevu apelant odbijen (stav 3. izreke). Protivtužbeni zahtjev apelanta u odnosu na Općinu je odbijen u cijelosti (stav 4. izreke). Apelant je obavezan da prvotužiteljici naknadi troškove postupka u iznosu od 6.997,00 KM (stav 5. izreke).

9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na temelju provedenih dokaza materijalne prirode, koji su taksativno precizirani u obrazloženju presude, saslušanja svjedoka te građevinskim vještačenjem vještaka Nenada Krčuma, u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nesporno utvrdio da su apelant kao kupac i tuženi kao prodavac 19. novembra 1990. godine zaključili sporni ugovor o kupoprodaji. Utvrđeno je dalje da je u vrijeme zaključenja spornog ugovora ta nekretnina u zemljišnim knjigama bila upisana kao društvena svojina s pravom korištenja u korist drugotuženog, a ona je u suštini predstavljala neizgrađeno građevinsko zemljište koje je drugotuženom dato na korištenje rješenjem SO Čapljina 3. decembra 1981. godine u vrijeme trajanja bračne zajednice s tužiteljicom Vicković (brak zaključen 27. maja 1978. godine, pravomoćno razveden 10. maja 1990. godine). U takvim okolnostima Općinski sud je zaključio da je ta nekretnina stečena u toku trajanja bračne zajednice tužiteljice Vicković i drugotuženog, što proizlazi iz Presude broj P.199/90 od 18. marta 1999. godine kojom su tužiteljica Vicković i drugotuženi određeni kao nositelji prava korištenja sa po ½ dijela na predmetnoj nekretnini.

10. Općinski sud je također nesporno utvrdio da je apelant stupio u posjed predmetne nekretnine i da je nastavio gradnju započetog stambenog objekta. Međutim, Općinski sud je iz provedenih dokaza zaključio da ta nekretnina predstavlja neizgrađeno građevinsko zemljište, te je s tim u vezi zaključio da se nije mogao vršiti pravni promet te nekretnine onako kako su to apelant i drugotuženi učinili sklapanjem spornog ugovora. Općinski sud je naveo da su prema članu 10. Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni list SRBiH“ br. 34/86, 1/90 i 29/90) ništavi svi pravni poslovi o otuđenju, prenosu, opterećenju i zakupu gradskog građevinskog zemljišta koji su zaključeni protivno ograničenjima koja su propisana navedenim zakonom, odnosno da je sporni ugovor bio protivan čl. 10. i 63. tada važećeg Zakona o građevinskom zemljištu, odnosno čl. 9. i 59. sada važećeg Zakona o građevinskom zemljištu. Općinski sud je dalje istakao da iz nalaza vještaka građevinske struke proizlazi da se radovi koje je apelant preduzeo na nekretnini ne mogu podvesti pod odredbu člana 58. stav 2. tada važećeg Zakona o građevinskom zemljištu, odnosno člana 54. stav 2. sada važećeg Zakona. Općinski sud je također ukazao da je imao u vidu i član 265. tada važećeg Porodičnog zakona, pa je shodno svemu navedenom zaključio da je sporni ugovor ništav u smislu čl. 103. i 104. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Pored navedenog, a na temelju provedenih dokaza, Općinski sud je također zaključio da su apelant i drugotuženi prilikom sklapanja spornog ugovora postupali nesavjesno jer su ga zaključili i pored jasnih upozorenja advokata Josipa Muselimovića, koji je tokom postupka kao svjedok ispitan na okolnosti zaključenja spornog ugovora, koji ih je upozorio na jasne pozitivno-pravne propise, te na posljedice sklapanja spornog ugovora.

11. Općinski sud je protutužbeni zahtjev apelanta u odnosu na tužiteljicu Vicković ocijenio djelimično osnovanim dosuđujući mu iznos od 22.137,66 KM na ime naknade za uložena sredstva, a taj iznos je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja vještaka, te na temelju iskaza Frane Dragičevića koji je izvodio radove na objektu, dok je preko dosuđenog iznosa apelantov zahtjev odbijen jer je iz provedenih dokaza utvrđeno da apelant ponuđenim dokazima u tom dijelu nije dokazao osnovanost protutužbenog zahtjeva. S druge strane Općinski sud je, u odnosu na protutužbeni zahtjev apelanta koji je usmjeren protiv Općine, ocijenio da je on neosnovan zbog toga što je apelant gradio bez odobrenja za građenje na građevinskom zemljištu protivno odredbama Zakona o građevinskom zemljištu.

12. Odlučujući o apelantovoj žalbi Kantonalni sud ju je djelimično uvažio i prvostepenu presudu djelimično preinačio u st. 1. i 2. izreke, tako što je utvrdio da je ništav sporni ugovor pa su apelant i drugotuženi dužni trpjeti pravne posljedice ništavosti spornog ugovora, pa je apelant dužan da spornu nekretninu tužiteljici Vicković preda u posjed i slobodno raspolaganje (st. 1. i 2. izreke). U stavu 3. izreka prvostepena presude je preinačena tako što je tužiteljica Vicković obavezana da plati apelantu na ime naknade za ulaganje u nedovršeni građevinski objekat iznos od 26.868,31 KM, umjesto iznosa od 22.137,66 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, a preko dosuđenog iznosa apelantov protutužbeni zahtjev je odbijen (stav 3. izreke). U ostalom dijelu apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena u pogledu odbijanja apelantovog protivtužbenog zahtjeva u odnosu na Općinu. Istom presudom tužiteljica Vicković je obavezana da apelantu naknadi troškove sastava žalbe, uz istovremeno odbijanje zahtjeva tužiteljice Vicković za naknadu troškova odgovora na žalbu, sve preciznije navedeno u izreci presude (st. 4. i 5. izreke).

13. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ocijenio neosnovanim apelantove navode žalbe da tužiteljica Vicković nije ovlaštena na podnošenje tužbe za utvrđivanje ništavosti spornog ugovora, jer je ona na osnovu pravomoćne presude Osnovnog suda u Čapljini od 18. marta 1999. godine u zemljišnoj knjizi već upisana kao nosilac prava korištenja na toj nekretnini s dijelom ½. Istaknuto je da je tužba podnesena 8. maja 1991. godine, a tužiteljica je već tada predložila da se obavijesti općinski javni pravobranilac, što je prvostepeni sud propustio da učini sve do 29. marta 2006. godine, iako je u tom smislu imao uputu i u rješenju Kantonalnog suda od 12. oktobra 2000. godine. Kantonalni sud smatra da je tužiteljica u takvim okolnostima imala interes da zaštiti svoja prava u bračnoj stečevini, jer je sporni ugovor ništav i po članu 265. Porodičnog zakona. Kantonalni sud je međutim zaključio da su osnovani navodi apelantove žalbe da je prvostepeni sud nepravilno dva puta odlučio o ništavosti predmetnog ugovora (posebno usvojen tužbeni zahtjev Općine a posebno tužbeni zahtjev tužiteljice Visković). S obzirom na navedeno Kantonalni sud je u tom dijelu preinačio presudu Općinskog suda tako da je samo jednom utvrđena ništavost ugovora bez obzira što postoji više razloga ništavosti u smislu da je ugovor zaključen i protivno odredbama Zakona o građevinskom zemljištu i protivno članu 265. Porodičnog zakona (dakle, zbog protupravnog raspolaganja građevinskim zemljištem i zbog toga što je drugotuženi raspolagao bračnom tečevinom na kojoj je tužiteljica Vicković nosilac prava korištenja sa ½). Osim toga Kantonalni sud je istakao da je Općina tužbenim zahtjevom tražila samo utvrđenje ništavosti kupoprodajnog ugovora, pa je u smislu člana 2. ZPP-a udovoljio tako postavljenom tužbenom zahtjevu. U tom smislu je istaknuto da je Općina smatrala da je, u situaciji kad je nesporno da je tužiteljica Vicković zakonit nosilac prava korištenja sa ½ predmetnog građevinskog zemljišta, društveni interes dovoljno zaštićen utvrđivanjem ništavosti ugovora a da kroz upravni postupak Općina može regulisati odnose s tužiteljicom Vicković i drugotuženim u skladu s odredbama Zakona o građevinskom zemljištu i Zakona o građenju. S obzirom na navedeno Kantonalni sud je istakao da su neosnovani navodi apelantove žalbe da je „dozvoljavanjem isticanja samo zahtjeva za utvrđenje ništavosti ugovora, bez traženja predaje zemljišta općini, prvostepeni sud dozvolio raspolaganje stranaka protivno prinudnim propisima“.

14. Kantonalni sud je dalje ocijenio da su apelantovi navodi u pogledu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke djelimično osnovani. Navedeno je da je prijedlog za provođenje građevinskog vještačenja stavila tužiteljica Vickovć na pripremnom ročištu i to na okolnosti vrijednosti radova koje su ona i drugotuženi preduzeli prije sklapanja spornog ugovora, te da se vještak izjasni na okolnosti sadašnje vrijednosti objekta, pa je prvostepeni sud odredio predloženo vještačenja prema prijedlogu stranaka. Iz obrazloženja proizlazi da se apelant s ovim prijedlogom složio s tim što je predložio da se na okolnosti izvedenih radova sasluša svjedok Frano Dragičević. Kantonalni sud je naveo da za provođenje vještačenja nije potrebno prisustvo suda i stranaka na licu mjesta, kako to apelant u žalbi neosnovano navodi, već se vještak poziva da sudu i strankama iznese svoje mišljenje, nakon pismenog nalaza, istaknuvši da vještak sačinjava nalaz prema zadatku koji je dobio, a bez prijedloga stranaka i naloga suda vještak pri izradi nalaza nije mogao uzeti u obzir iskaze parničnih stranaka ili svjedoka. Navedeno je da je vještak uvidom u sporni ugovor utvrdio da je podrum iskopan dimenzija 11,00 X 9,00 m², a na licu mjesta je utvrđeno da je bruto površina podruma 99,40 m², kao i bruto površinu prizemlja, te radove koji su izvedeni i njihovu vrijednost, uz neke korekcije na glavnoj raspravi. Kantonalni sud je naveo da je apelant nakon saslušanja na raspravi od 8. januara 2007. godine u svojstvu parnične stranke morao predložiti da vještak sačini nalaz i prema njegovom iskazu da je podrum praktično ponovo gradio i proširio. U takvoj situaciji, po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je mogao cijeniti nalaz vještaka zavisno od toga da li je vjerovao iskazu apelanta da je prilikom sklapanja kupoprodajnog ugovora bio iskopan podrum površine oko 30 m², kao i zavisno od toga da li bi vjerovao iskazu svjedoka Frane Dragičevića koji je saslušan na posljednjoj raspravi, a koji se nije mogao izjasniti u pogledu površine podruma. Kako je navedeni svjedok u iskazu naveo da je apelant tražio da se sruše svi zidovi u podrumu, po mišljenju Kantonalnog suda, u takvim okolnostima nije bilo opravdanog razloga da se prihvati apelantov prijedlog da se izvrši dopuna vještačenja, na temelju iskaza apelanta, tužiteljice Vicković, te svjedoka Frane Dragičevića. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da se u žalbi ne navode na kojim dokazima je zasnovan nalaz vještaka, a koji nisu provedeni na glavnoj raspravi, pa Kantonalni sud ovaj paušalni apelantov navod nije mogao ispitati. Pored toga, Kantonalni sud je istakao da apelant na glavnoj raspravi nije iznio niti jednu primjedbu na nalaz vještaka.

15. Kantonalni sud je također ocijenio neosnovanim i žalbene navode apelanta da je prvostepeni sud pogrešno postupio kada je odbio dio apelantovog protutužbenog zahtjeva kojim je tražio da tužiteljica Vicković apelantu plati iznos od 30.000,00 KM, koji je apelant prilikom zaključenja spornog ugovora isplatio drugotuženom. Naime, Kantonalni sud je, pozivajući se na odredbe člana

104. ZOO-a, te čl. 262. i 270. Porodičnog zakona zaključio da tužiteljica Vicković nije bila u obavezi da odgovara za obaveze drugotuženog, kao bivšeg supruga, budući da u sklapanju spornog ugovora tužiteljica Vicković nije učestvovala na bilo koji način. Kantonalni sud je s tim u vezi obrazložio da apelant nakon utvrđivanja ništavosti ugovora nema nikakvih stvarnopravnih ovlaštenja u pogledu predmetne nekretnine, dok tužiteljica Vicković kao nosilac prava korištenja na spornoj nekretnini ima ovlaštenje da traži predaju nekretnine u posjed, u skladu s čl. 43. i 50. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Pri tome, predaja sporne nekretnine u posjed i raspolaganje ne znači da tužiteljica Vicković, kako je naveo sud, može valjanim pravnim poslom otuđiti tu nekretninu i na taj način nekretninom raspolagati, već da je može koristiti. Kantonalni sud je naveo da apelant nije pružio nikakve dokaze ni da je platio posebnu naknadu za zemljište, te naknadu za pribavljanje građevinske dozvole i „komunalije“ u iznosu od 14.000,00 KM, niti kome je platio, pa je prvostepeni sud po mišljenju Kantonalnog suda pravilno odbio apelantov protivtužbeni zahtjev u tom dijelu.

16. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji, donio Presudu broj 53 0 P 000895 08 Rev od 27. maja 2010. godine kojom je revizija odbijena. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je sporni ugovor pravno ništav jer po mišljenju Vrhovnog suda drugotuženi kojem je gradsko građevinsko zemljište dodijeljeno na korištenje radi građenja nije mogao na apelanta prenijeti niti pravo korištenja niti pravo građenja na tom zemljištu jer je to suprotno odredbi člana 10. i 63. tada važećeg Zakona o građevinskom zemljištu, odnosno čl. 9. i 59. važećem Zakonu o građevinskom zemljištu, pa je sporni ugovor ništav po samom zakonu, zaključio je Vrhovni sud. Naime, Vrhovni sud je istakao da prema utvrđenju nižestepenih sudova, u spornom ugovoru označeni započeti objekat se, kao predmet kupoprodaje sa zemljištem, koji čini podrum dimenzije 11/9 m² i radovi na izvedbi zidova podruma, ne može smatrati nedovršenom zgradom, pa tako prenos prava korištenja nije vršen zajedno sa zgradom ili drugim objektom. Također, Vrhovni sud je istakao da se u smislu Zakona o građevinskom zemljištu ne može prenositi građevinsko zemljište koje je dobiveno u svrhu izgradnje, kao ni pravo građenja na tom zemljištu jer građenjem podruma i prizemlja koje je nakon sporne kupoprodaje izvršio apelant je u suprotnosti s pozitivnim propisima i temeljem takve gradnje, po mišljenju Vrhovnog suda, apelant nije mogao steći pravo vlasništva na izgrađenom zemljištu.

17. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode da su sudovi uvažili raspolaganje stranaka koja su protivna prinudnim propisima zbog činjenice da zemljište nije predato Općini, ukazujući da je apelant zanemario nespornu činjenicu da su tužiteljica Vicković i drugotuženi sporno zemljište dobili radi gradnje u vrijeme trajanja bračne zajednice, te da tužiteljica Vicković ima pravo korištenja na spornoj nekretnini sa dijelom ½ po osnovu bračne stečevine, te da je drugotuženi nezakonito raspolagao i njenim dijelom. Upravo iz tog razloga nije bilo osnova da Općina u postupku traži predaju u posjed predmetne nekretnine. Vrhovni sud je naveo da s obzirom na pravo tužiteljice Vicković na spornu nekretninu-zemljište, na kome je apelant izgradio podrum i prizemlje objekta, odnosi između njih se u pogledu izgrađenog objekta uređuju primjenom odredbi o sticanju vlasništva građenjem (član 28. Zakona o vlasničko pravnim odnosima). Vrhovni sud je naveo da je osporenom odlukom apelantu po tom osnovu dosuđen iznos građevinske cijene objekta za izgrađeno prizemlje objekta, dok je odbijen za vrijednost radova na podrumu do sklapanja spornog ugovora u iznosu od 38.557,25 KM. Vrhovni sud je naveo da apelant u reviziji ponavlja prigovore koje je tokom postupka već isticao i o kojim se Kantonalni sud dovoljno jasno izjasnio u obrazloženju osporene presude, koje kao pravilne prihvata i Vrhovni sud. Vrhovni sud je također zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili i kada su odbili apelantov protutužbeni zahtjev za povrat kupoprodajne cijene jer se radi o vraćanju datog u slučaju ništavosti ugovora, koji može biti usmjeren prema drugoj ugovornoj strani, a to je drugotuženi, jer apelant nije bio u ugovornom odnosu s tužiteljicom Vicković pa obligaciono-pravni odnos temeljem člana 104. ZOO-a može postaviti samo prema tuženom. Vrhovni sud je odlučio kao u izreci presude nalazeći da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena niti postoje razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da su sudovi dozvolili raspolaganje strankama koja su protivna prinudnim propisima, budući da osim ništavosti spornog ugovora sudovi nisu donijeli odluku o daljnjoj sudbini zemljišta. Naime, apelant smatra da su tužba i postavljeni tužbeni zahtjev suprotni odredbama čl. 59. i 60. Zakona o građevinskom zemljištu jer je po apelantovom mišljenju uz proglašenje ništavosti pravnog posla sud bio dužan da odredi da se zemljište ima predati Općini. Također, navodi da je Općina tokom postupka tražila samo utvrđenje pravne ništavosti spornog ugovora, ali ne i raspravljanje ostalih odlučnih pitanja, pa apelant smatra da se po tim pitanjima nije moglo postupati. Osim toga apelant smatra da tužiteljica Vicković nije imala interesa da podnese tužbu radi poništenja pravnih poslova jer je ona već ishodila ranije presudu na temelju koje se upisala kao sunositelj prava korištenja na spornoj nekretnini. Apelant također iscrpno obrazlože pogrešno stajalište sudova u pogledu načina provođenja vještačenja jer smatra da je nalaz vještaka bio suprotan provedenim dokazima pošto je po apelantovom mišljenju sud bio dužan pozvati vještaka i naložiti mu da nalaz dopuni i u odnosu na njegove primjedbe. Naime, apelant smatra da prema odredbi člana 60. Zakona o građevinskom zemljištu sud može odlučiti da se ono što je dato za pribavljanje zemljišta na osnovi ništavog pravnog posla u cjelini vrati ugovornoj strani ili preda Općini, ili da se dio vrati ugovornoj strani a ostatak preda Općini. Prema apelantovom mišljenju sudovi pogrešno procjenjuju odnos apelanta i tužiteljice Vicković jer smatra da je tužiteljicu Vicković trebalo obavezati da mu isplati naknadu za zemljište prema njegovoj prometnoj vrijednosti. Smatra da su sudovi pogrešno procijenili da je apelant postupao nesavjesno budući da se drugotuženi predstavio kao isključivi vlasnik sporne nekretnine.

b) Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud je naveo da osporenom odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se u apelaciji neosnovano pozvao.

20. Kantonalni sud je naveo da je apelacija u cijelosti neosnovana, a osobito u dijelu koji se odnosi na eventualnu odgovornost Općine Čapljina. Smatra da su svi sudovi detaljno obrazložili svoje presude, predloživši da se apelacija kao neosnovana odbije.

21. Općinski je naveo, između ostalog, kako smatra da osporena odluka nije ugrozila apelantova ustavna prava na koja se u apelaciji neosnovano poziva.

22. Tužiteljica Vicković i Općina smatraju da je apelacija neosnovana i da su redovni sudovi donijeli pravilne i zakonite odluke i u njihovim obrazloženjima dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje.

V. Relevantni propisi

23. U Zakonu o gradskom građevinskom zemljištu („Službeni list SR BiH“ broj 34/86, 1/90 i 29/90 i „Službeni list RBiH“ broj 3/93 13/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Pravni poslovi o otuđenju, prenosu, opterećenju i zakupu gradskog građevinskog zemljišta zaključeni protivno ograničenjima koja su propisana ovim zakonom, ništavi su.

Član 11.

Zaštita prava na gradskom građevinskom zemljištu ostvaruje se u postupku pred redovnim sudom, ako zakonom nije drukčije određeno.

Član 63.

Pravni poslovi o raspolaganju sa privremenim pravom korištenja zemljišta prvenstvenim pravom korištenja zemljišta radi građenja i pravom korištenja zemljišta radi građenja zaključeni protivno odredbama ovog zakona, kao i ugovori o zajedničkoj izgradnji zaključeni protivno odredbama iz čl. 38. i 48. ovog zakona ništavi su, a prava na gradskom građevinskom zemljištu koja su bila predmet tih ugovora, prestaju bez naknade.

24. U Zakonu o gradskom građevinskom zemljištu („Službene novine FBiH“ broj 67/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 9.

Pravni poslovi o otuđenju, prenosu, opterećenju i zakupu gradskog građevinskog zemljišta zaključeni protivno ograničenjima koja su propisana ovim zakonom, ništavi su. Član 10.

Zaštita prava na gradskom građevinskom zemljištu ostvaruje se u postupku pred redovnim sudom, ako zakonom nije drukčije određeno.

Član 59.

Pravni poslovi o raspolaganju sa privremenim pravom korištenja zemljišta prvenstvenim pravom korištenja zemljišta radi građenja i pravom korištenja zemljišta radi građenja zaključeni protivno odredbama ovog zakona, kao i ugovori o zajedničkoj izgradnji zaključeni protivno odredbama iz čl. 38. i 48. ovog zakona ništavi su, a prava na gradskom građevinskom zemljištu koja su bila predmet tih ugovora, prestaju bez naknade.

U slučajevima iz prethodnog stava nadležni sud utvrđuje ništavost pravnog posla i donosi odluku o predaji zemljišta općini.

Sudovi i drugi nadležni organi, čim saznaju da je zaključen ugovor iz stava 1. ovog člana, ili je izvršena bespravna dodjela zemljišta dužni su o tome obavijestiti nadležnog javnog pravobranioca, koji će podnijeti nadležnom sudu tužbu za utvrđivanje ništavosti takvog ugovora ili bespravne dodjele.

Član 60.

Sud može odlučiti da se ono što je dato za pribavljanje zemljišta na osnovu ništavog pravnog posla iz prethodnog člana u cjelini vrati ugovornoj strani ili preda općini, odnosno da se jedan dio vrati ugovornoj strani, a ostatak preda općini.

Pri odlučivanju o vraćanju ugovornoj strani ili predaji općini onoga što je dato za pribavljanje zemljišta sud će voditi računa o savjesnosti ugovorne strane, o značaju ugroženog društvenog interesa, kao i načelima morala i prinudnih propisa.

Nedovršena zgrada koja je bila predmet ništavog ugovora prelazi u državnu svojinu, a o naknadi sud će odlučiti u skladu sa st. 1. i 2. ovog člana.

25. U Porodičnom zakonu («Službeni list SRBiH» br. 21/79 i 44/89) relevantne odredbe glase: Član 264. stav 2.

2) Imovina koju su bračni drugovi stekli radom tokom trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.

Član 265.

1) Zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno.

2) Svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima.

26. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 103. stav 1.

(1) Ugovor koji je protivan Ustavu Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima, ili moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuju na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

VI. Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 53 0 P 000895 08 Rev od 27. maja 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. juna 2010. godine, a apelacija je podnesena 9. augusta 2010. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

31. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

34. U konkretnom slučaju apelant osporava postupak u okviru kojeg je raspravljano pitanje ništavosti kupoprodajnog ugovora i isplate naknade, dakle o predmetu građansko-pravne prirode pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.

35. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

37. Dovodeći u vezu navedene stavove s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, na osnovu provedenih dokaza, utvrdili da je osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice Vicković i tužbeni zahtjev Općine, te da su svoj zaključak temeljili na relevantnim odredbama Zakona o građevinskom zemljištu, Porodičnom zakonu, ZOO i ZPP koje su citirane u prethodnim tačkama ove odluke. Naime, Ustavni sud zapaža da, u vezi s apelantovim apelacionim navodima da su sudovi, ne odlučujući da se sporno zemljište preda Općini, uvažili raspolaganja stranaka protivno prinudnim propisima, Ustavni sud zapaža da je identičan apelantov prigovor iznosio i tokom postupka i da su redovni sudovi dali razloge zašto ovi navodi, u situaciji kad su odlučujući u granicama zahtjeva koji su postavljeni u postupku u smislu odredbe člana 2. ZPP, ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Imajući u vidu jasno obrazloženje redovnih sudova u pogledu neosnovanosti apelantovih navoda iznesenih u tom pogledu, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljnost sudova u tom pravcu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u svojim presudama, suprotno apelantovim navodima, utvrdili da je sporni ugovor apsolutno ništav, u smislu člana 103. ZOO-a, jer je tokom postupka nesporno utvrđeno da je sporni ugovor protivan prinudnim propisima odnosno čl. 10. i 63. tada važećeg Zakona o građevinskom zemljištu i čl. 9. i 59. važećeg Zakona o građevinskom zemljištu i članu

265. Porodičnog zakona. Iz obrazloženja presuda proističe da su redovni sudovi tokom postupka utvrdili da su apelant i drugotuženi prilikom sklapanja ugovora postupali nesavjesno zaključivši ugovor i pored upozorenja advokata koji je sastavio ugovor na pozitivno-pravne propise i posljedice koje takav ugovor može proizvesti. Zatim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud obrazlažući apelantove prigovore u vezi s nedostacima nalaza vještaka detaljno ispitao te žalbene navode ocijenivši ih neosnovanim. Naime, Kantonalni sud je istakao da je vještačenje provedeno na traženje tužiteljice Vicković, da je vještak svoj nalaz sačinio prema jasnim uputama suda, a da apelant nije tražio da se vještačenje provede i na temelju njegovog iskaza i drugih dokaza, što je bila njegova obaveza, pri čemu je ključna činjenica da apelant tokom postupka ovakvom nalazu vještaka nije prigovarao, pa se samim tim čine neosnovanim njegovi navodi kojim osporava nalaz i mišljenje vještaka. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su sudovi razmotrili sve apelantove navode, koje on ponavlja u apelaciji, i dali iscrpne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda. Stoga, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i sadržaj relevantnih zakonskih propisa na kojima su redovni sudovi utemeljili svoje odluke, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u postupanju redovnih sudova niti u zaključku da je tužbeni zahtjev tužiteljice Vicković i Općine osnovan. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, neosnovani.

38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

39. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanju i pogrešnu primjenu procesnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke i dao iscrpne razloge zašto su ti navodi neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije i kada iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi proizvoljnost u segmentima na koje je apelant neosnovano ukazao.

41. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanju i pogrešnu primjenu procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

42. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3400/10 (B. E.) | Sudska praksa | Aktio