Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5731/10 (M. Č.)
Odluka donesena 10. 04. 2014.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5731/10
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5731/10, rješavajući apelaciju Milovana Čolića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1, 2. i 3. i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Milovana Čolića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 207509 11 Rev od 15. maja 2012.godine.
Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da apelantu Milovanu Čoliću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.950,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu s članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Milovana Čolića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 207509 11 Rev od 15. maja 2012 i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 008170 08 Gž od 25. maja 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Milovan Čolić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vogošće, kojeg zastupa Senija Poropat, advokatica iz Sarajeva, podnio je 20. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku postupku povodom apelantove tužbe podnesene 5. decembra 1998. godine, koji se u vrijeme podnošenja apelacije nalazio pred Kantonalnim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) radi rješavanja po žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude. Apelant je podneskom od 27. oktobra 2011. godine obavijestio Ustavni sud da je Kantonalni sud nakon podnošenja apelacije donio Presudu broj 09 0 P 008170 08 Gž od 25. maja 2011. godine protiv koje je izjavio reviziju, te da je postupak po reviziji u toku pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud BiH).
2. Dopunom apelacije od 1. juna 2012. godine, apelant je osporio presudu Kantonalnog suda broj 09 0 P 008170 08 Gž od 25. maja 2011. godine i presudu Vrhovnog suda broj 65 0 P 207509 11 Rev od 15. maja 2012. godine kojom je okončan postupak po reviziji pred tim sudom.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Kantonalnog suda, Vrhovnog suda i Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) je 3. oktobra 2013. godine zatraženo da dostave odgovor na apelaciju. Od Općinskog suda je zatraženo 20. februara 2014. godine da dostavi spis broj P-1597/98. na uvid, koji je Općinski sud dostavio 5. marta 2014. godine.
4. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 1. novembra 2013. godine. Općinski sud je 5. marta 2014. godine dostavio traženi spis. Vrhovni sud i tuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju.
5. Odgovori na apelaciju su proslijeđeni apelantu 11. marta 2014. godine.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Apelant je 5. decembra 1998. godine podnio Općinskom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) tužbu protiv tuženog Kantona Sarajevo – Ministarstvo unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete koja mu je nastala na putničkom motornom vozilu marke Golf YX-D, preciznije označenom u tužbi (u daljnjem tekstu: predmetno vozilo) kojeg je koristio za vrijeme rata Centar službi bezbjednosti Stari grad Sarajevo. Tužbeni zahtjev apelant je temeljio na odredbi člana 89. Uredbe o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i materijalnotehničkih sredstava za potrebe odbrane (u daljnjem tekstu: Uredba).
8. Presudom Općinskog suda broj P-1597/98 od 6. marta 2008. godine tuženi je obavezan da apelantu isplati iznos od 15.323,73 KM na ime naknade materijalne štete za izuzeto vozilo, uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.893,00 KM. Istom presudom je odbijen apelantov zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos, počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate.
9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je Ministarstvo unutrašnjih poslova RBiH - Centar službe bezbjednosti Sarajevo, Stari grad, 24. novembra 1992. godine, od apelanta izuzeo predmetno vozilo, te mu je izdata potvrda o izuzimanju. Općinski sud također utvrdio da je apelantu vozilo vraćeno 6. decembra 1995. godine, što je apelant potvrdio svojim potpisom na potvrdi o vraćanju materijalnih sredstava koju je izdalo RBiH - Ministarstvo unutrašnjih poslova - Centar službe bezbjednosti Sarajevo, Stari grad. Osim toga, navedeno je da je po apelantovom zahtjevu u Općinskom sudu proveden postupak obezbjeđenja dokaza u predmetu broj R-133/96, u kojem je vještak saobraćajne struke utvrdio visinu pričinjene štete nastale na tom vozilu u iznosu od 15.323,73 KM. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je istakao da je nesporno dokazano da je vozilo korišteno pune tri godine za potrebe Centra službe bezbjednosti Sarajevo, Stari grad, te je s tim u vezi zaključio da je osnovan apelantov tužbeni zahtjev pa je obavezao tuženog da apelantu naknadi štetu u iznosu od 15.323,73 KM, primjenom odredbe člana 89. Uredbe.
10. Odlučujući o žalbi tuženog, Kantonalni sud je Presudom broj 09 0 P 008170 08 Gž od 25. maja 2011. godine usvojio žalbu i prvostepenu presudu preinačio tako što je tužbeni zahtjev odbio. Kantonalni sud je prvenstveno naveo da je tuženi u žalbi naveo da presudu pobija iz svih žalbenih razloga navedenih u članu 208. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) ističući, između ostalog, da tuženi nije pasivno legitimiran u predmetnoj parnici, s obzirom na odredbe Zakona o unutrašnjim poslovima Federacije BiH, te da je u odgovoru na apelaciju apelant istako da prigovor pasivne legitimacije tuženi nije isticao tokom postupka te da ga treba odbaciti. Dalje je navedeno da je taj sud razmatrajući pobijanu presudu, kako je navedeno u obrazloženju presude, u smislu odredbe člana 221. ZPP-a i ocjenom žalbenih prigovora, zaključio da je žalba tuženog osnovana. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da iz utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je apelant vlasnik vozila koje mu je izuzeto na osnovu Uredbe. Međutim, Kantonalni sud je zaključio da je na takvo utvrđeno činjenično stanje prvostepenu sud „pogrešno primijenio materijalno pravo, jer ovaj sud po službenoj dužnosti pazi da li je tuženi pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, ako je vozilo izuzeto za potrebe MUP-a RBiH CSB Sarajevo“. S tim u vezi Kantonalni sud je istakao da je Zakonom o unutrašnjim poslovima Federacije BiH, i to odredbama čl. 77. i 81. navedenog zakona, decidno određeno da je obaveza kantonalnih ministarstava unutrašnjih poslova samo preuzimanje radnika, a ne i ostalih obaveza stanica javne bezbjednosti, što znači da prava i obaveze „MUP-a RBiH nisu prenijeta na Kanton“. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev s „obzirom da drugostepeni sud prilikom ispitivanja prvostepene presude pazi na primjenu materijalnog prava, a koja se u ovom slučaju odnosi na stranačku sposobnost“ sve u smislu člana 221. ZPP-a.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 207509 11 Rev od 15. maja 2012. godine odbijena je apelantova revizija. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je predmet konkretnog spora apelantovo potraživanje naknade štete u visini iznosa od 15.323,73 KM koja mu je nastala na vozilu korištenom za vrijeme rata dok ga je koristio Centar službi bezbjednosti Stari grad Sarajevo. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove Općinskog suda i Kantonalnog suda, te je s tim u vezi istakao da apelantovo pravno shvatanje tumačenja instituta (pasivne) stvarne legitimacije stranaka nije pravilno. Naime, Vrhovni sud je ukazao da od sposobnosti da se bude stranka u postupku (stranačke sposobnosti - člana 291. stav l. ZPP na koju po članu 221. ZPP svaki sud pazi po službenoj dužnosti) i koja ima karakter procesne pretpostavke, pitanje postojanja stvarne (aktivne i pasivne) legitimacije je od materijalno-pravnog značaja i ove pojmove treba strogo razlikovati. Ovim izrazom (stvarna legitimacija) u nauci i praksi se označava subjektivni odnos stranke prema pravu za čiju zaštitu je parnica pokrenuta. Vrhovni sud je također istakao da je tužitelj aktivno legitimiran ako je on nosilac tog prava, tj. ako mu to pravo pripada po nekom materijalno-pravnom propisu i obratno, tuženi je pasivno legitimiran ako je obveznik materijalno-pravnog odnosa iz kojeg tužitelj traži to svoje pravo. Stoga, kako je zaključio Vrhovni sud, „pitanje stvarne legitimacije stranaka je pitanje pravilnosti materijalnog prava, na koje svi sudovi shodno odredbi člana 221. ZPP-a paze po službenoj dužnosti, pa je stoga irelevantno da li je tuženi istakao takav prigovor ili ne“. Vrhovni sud je također ukazao da je u konkretnom slučaju tuženi istakao takav prigovor, pa kako ovaj prigovor vodi meritornom rješenju spora, tj. odluci o usvajanju ili odbijanju apelantovog zahtjeva, to se o njemu nije moglo rješavati na pripremnom ročištu, što po mišljenju Vrhovnog suda apelant pogrešno ističe u podnesenoj žalbi.
12. Vrhovni sud je nadalje ukazao da iz predmetnog spisa proizlazi da se apelant sa zahtjevom za isplatu štete obratio Odjelu za odbranu u općini Vogošća, koji je rješenjem od 9. septembra 1998. godine njegov zahtjev odbacio zbog nenadležnosti, nakon čega je apelant podnio tužbu sudu u smislu člana 89. stav 4. navedene Uredbe. Vrhovni sud je naveo da je apelant tužbu podnio protiv tuženog Kantona Sarajevo - Ministarstvo unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo, koje po mišljenju Vrhovnog suda nije odgovorno za isplatu sporne štete nastale na tom vozilu. Naime, Vrhovni sud je obrazložio da je Stanica javne bezbjednosti Stari grad Sarajevo, kao sastavni dio Centra službe bezbjednosti u Sarajevu, 1995. godine (u vrijeme kada je apelantu vraćeno izuzeto vozilo i kada mu je dospio zahtjev za isplatu štete) bila u sastavu jedinstvene službe Državne bezbjednosti u BiH, koja se finansirala iz budžeta BiH. Prava i obaveze Ministarstva unutrašnjih poslova Vlade RBiH, kasnije FBiH, nisu prenesene na Kanton Sarajevo Zakonom o unutrašnjim poslovima Kantona Sarajevo. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan stav Kantonalnog suda da je jedina obaveza kantona, shodno čl. 77. i 81. Zakona o unutrašnjim poslovima Federacije BiH, preuzimanje svih radnika organizacionih jedinica organa unutrašnjih poslova, a ne i obaveza nastalih iz osnova naknade štete, zbog čega tuženi Kanton Sarajevo - Ministarstvo unutrašnjih poslova nije pasivno legitimiran u ovom sporu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U prvobitno podnesenoj apelaciji apelant je istakao da su mu navedena prava prekršena „jer je tužba podnesena 5.12.1998. g. a prvostepeni Općinski sud u Sarajevu je donio Presudu br. P-1597/98 6.3.21998. g. koja je dostavljena Kantonalnom sudu u Sarajevu na odluku po žalbi tuženih i do danas“ taj sud nije donio odluku, a u dopuni apelacije od 27. oktobra 2011. godine apelant je upoznao Ustavni sud da je 13. juna 2011. godine izjavio reviziju „koja do danas nije riješena“. Zatim, u dopuni apelacije je navedeno da su Kantonalni sud i Vrhovni pogrešno primijenili materijalno pravo, što je rezultiralo donošenjem nezakonite odluke zbog koje se apelantu direktno krše njegova prava na pravično suđenje i na imovinu. Apelant ističe da tuženi nije dokazao da u tom postupku nije pasivno legitimiran jer je po njegovom mišljenju ,,na osnovu člana 12. Ustava Kantona Sarajevo, tuženi sljedbenik Ministarstva unutrašnjih poslova Centra Službe bezbjednosti Sarajevo“. Također, apelant je istakao da drugostepeni sud nije mogao odlučiti po službenoj dužnosti o prigovoru nedostatka pasivne legitimacije, zbog čega smatra da je došlo do povrede odredaba člana 209. u vezi s članom
221. ZPP-a. Apelant je tražio da mu se isplati kompenzacija zbog dužine trajanja postupka u iznosu od 4.200,00 KM kao i svi drugi troškovi postupka, uključujući i apelaciju i dopune apelacije, sve u ukupnom iznosu od 3.200,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
14. Kantonalni sud je naveo da su apelacioni navodi neosnovani. Također je istakao da je povodom žalbe tuženog na presudu Općinskog suda spis dostavljen Kantonalnom sudu 18. juna 2008. godine, te da je vijeće Kantonalnog suda donijelo drugostepenu odluku 25. maja 2011. godine kojom je žalbu tuženog uvažilo te prvostepenu presudu preinačilo tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je također istakao da je i Vrhovni sud svojom odlukom od 5. maja 2012. godine zaključio da je pravilno primijenjeno materijalno pravo u drugostepenoj presudi jer je apelant pogrešno usmjerio tužbu Kantonu Sarajevo - Ministarstvu unutrašnjih poslova, koje nije odgovorno za isplatu sporne štete u smislu odredbe člana 88. Uredbe. Kantonalni sud je istakao da su apelantovi prigovori o dužini trajanja postupka neosnovani s obzirom da je postupak tekao u razumnom roku, imajući u vidu brojnost spisa u radu, kao i činjenicu o određenim prioritetnim spisima koje rješava VSTV, tako da je odluka pred tim sudom donesena u razumnom roku, računajući od dana kada je dostavljen spis Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
15. Zakon o unutrašnjim poslovima FBiH («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 1/98) u relevantnom dijelu glasi:
Član 77.
U roku od 30 dana po stupanju na snagu ovog zakona prestaće sa radom dosadašnji organi unutrašnjih poslova na području Federacije pod kontrolom Armije Rbi, kao i dosadašnji organi unutrašnjih poslova na području Federacije pod kontrolom Hrvatskog vijeća odbrane.
Član 81.
Kantonalmno Ministarstvo preuzet će sve radnike organizacionih jedinica organa unutrašnjih poslova iz člana 77. Ovog zakona, koje su postojale na području kantona, a koji su bili u radnom odnosu sa tim organima na dan stupanja na osnovu ovog zakon.
Raspoređivanje radnika iz stava 1. Ovog člana izvršit će se u skladu sa pravilnilkom o unutrašnjoj organizaciji lkantonalnog ministarstva.
16. Uredba o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u oružane snage i druge potrebe odbrane (“Službeni list RBiH“ broj 19/92) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovom Uredbom utvrđuju se (...) način davanja sredstava, evidencija, poseban način snabdijevanja oružanih snaga u ratu i naknade za izuzeta i korištena sredstva za vrijeme ratnog stanja.
Član 87.
Ako sredstva iz čl. 53. (...) ove uredbe, osim potrošnih sredstava, za vrijeme korištenja kod korisnika sredstava budu uništena ili oštećena ili nestanu, vlasniku tih sredstava pripada naknada za nastalu štetu, prema opštim pravilima o naknadi štete.
Član 89.
Postupak za utvrđivanje postojanja štete i ostvarivanje naknade iz člana 87. ove uredbe, pokreće se po službenoj dužnosti ili po zahtjevu vlasnika sredstava.
17. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 211.
Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.
Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 229. stav 1. tačka 4.
Drugostepeni će sud, u sjednici vijeća ili na temelju održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako ustanovi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi: (4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;
ako je u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom ustanovio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;
Član 241.
Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojemu se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
VI. Dopustivost
18. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. Apelant se Ustavnom sudu obratio zbog činjenice da postupak o žalbi koju je izjavio tuženi pred Kantonalnim sudom dugo traje, odnosno da u konkretnom slučaju nije u „razumnom roku“ donesena odluka u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju, u smislu člana 18. stav 2. Pravila Ustavnog suda, apelacija je, u odnosu na navode o suđenju u razumnom roku, bila dopustiva u vrijeme njenog podnošenja iako nije bila donesena konačna odluka nadležnog suda.
21. Zatim, postupak je u međuvremenu okončan Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 207509 11 Rev od 15. maja 2012. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je osporio dopunom apelacije od 1. juna 2012. godine, iz čega proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana
22. Stoga, imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] A) Primjena materijalnog prava
26. Apelant smatra da mu je odlukama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
27. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li su osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
28. U tom kontekstu Ustavni sud podsjeća da u okviru tih ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spadaju i norme koje određuju subjekte koji su odgovorni za poštivanje građanskih prava apelanata. To pitanje treba da bude efikasno i jasno regulirano pravnim propisima, a tumačenje i primjena tih propisa je zadatak redovnih sudova u svakom konkretnom slučaju. Ovo ograničenje ima za cilj da se fokusira odgovornost kod određenih subjekata i da postupak za ostvarivanje građanskih prava bude olakšan. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da nosilac građanskih prava ima obavezu da ostvaruje svoja prava isključivo u odnosu na odgovorne subjekte. Ustavni sud je, pri tome, ograničen na pitanja kontrole zloupotrebe toga prava i obaveze redovnih sudova. Naime, Ustavni sud nije nadležan ocjenjivati utvrđeno činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona od redovnih sudova, osim u slučaju kada je to potrebno radi utvrđivanja činjenica da li je došlo do kršenja ustavnih prava (vidi Odluku Ustavnog suda, U 29/02, od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
29. U konkretnom slučaju, u odnosu na apelantove navode o tome da su sudovi pogrešno usvojili prigovor nedostatka pasivne legitimacije, Ustavni sud ističe da su sudovi jasno i detaljno obrazložili razloge zbog kojih su zaključili da tuženi nije pasivno legitimiran u konkretnom slučaju, te da nema ništa što bi ukazivalo na eventualnu proizvoljnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 385/03 od 21. januara 2004. godine). Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda jasno proizlazi da su sudovi na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja utvrdili da tuženi u ovom sporu nije pasivno legitimiran i ne može se obavezati da apelantu isplati naknadu štete koja je predmet njegovog tužbenog zahtjeva, budući da nisu Zakonom o unutrašnjim poslovima prenesene obaveze Stanice javne bezbjednosti Stari grad Sarajevo, kao sastavni dio Centra službe bezbjednosti MUP-a RBiH na tuženog (Kanton Sarajevo - Ministarstvo unutrašnjih poslova). Naime, iz obrazloženja proizlazi da je jedina obaveza tuženog u smislu odredaba čl. 77. i 81. Zakona o unutrašnjim poslovima preuzimanje svih radnika organizacionih jedinica organa unutrašnjih poslova, ali ne i obaveza nastalih iz osnova naknade štete. Apelant je, dakle, bio obavezan da dokaže pasivnu legitimaciju, odnosno svojstvo određenog lica da bude učesnik građanskopravnog odnosa iz kojeg ga veže određena obaveza. Ustavni sud napominje da je pasivna legitimacija pretpostavka materijalnopravne prirode od koje zavisi primjena materijalnog prava. Stoga, imajući u vidu relevantne odredbe propisa na kojim su redovni sudovi zasnovali svoje odluke, pri čemu su odluke o odbijanju apelantovog tužbenog zahtjeva utemeljili na primjeni materijalnog prava - Zakona o unutrašnjim poslovima FBiH iz kojih u konačnici proizlazi da tuženi nije pasivno legitimiran u predmetnoj parnici, Ustavni sud u datim obrazloženjima u vezi s tim ne vidi bilo kakvu proizvoljnost zbog čega proizlazi da su ovi apelantovi navodi neosnovani.
30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta ne proizlazi da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise niti je apelant svojim navodima doveo u pitanje njihovo postupanje. Zbog navedenog Ustavni sud smatra navode apelanta o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovanim.
B) Pravo na suđenje u razumnom roku
31. Apelant dalje smatra da mu je pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije povrijeđeno i zbog toga što odluke u njegovom slučaju nisu donesene u razumnom roku jer je postupak pokrenut 1998. godine.
a) Relevantni principi
32. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koju konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
33. Ustavni sud također podsjeća, podržavajući praksu Evropskog suda, da član 6. stav 1. Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Period koji se uzima u obzir
34. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je apelant pokrenuo tužbom pred Općinskim sudom 5. decembra 1998. godine, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 15. maja 2012. godine. Ustavni sud primjećuje da je postupak trajao ukupno 13 godina, pet mjeseci i 10 dana i to je period koji će biti predmet analize Ustavnog suda.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
35. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je predmet apelantovog tužbenog zahtjeva bila naknada materijalne štete, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom sudskom postupku.
36. Ustavni sud zapaža da iz spisa proizlazi da je postupak pred Općinskim sudom trajao neprimjereno dugo, budući da je Općinskom sudu trebalo devet godina i tri mjeseca da donese odluku o apelantovom tužbenom zahtjevu. Budući da Općinski sud nije ponudio nikakvo objašnjenje niti razloge za ovako dugo trajanje postupka, te kako Ustavni sud iz dostavljenog spisa nije mogao utvrditi doprinos apelanta ukupnoj dužini postupka, Ustavni sud zaključuje da je za dužinu postupka odgovoran upravo Općinski sud budući da iz stanja spisa proizlazi da je daljnji postupak na dvije sudske instance okončan u primjerenom roku. Zbog toga Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji isključiva odgovornost Općinskog suda za nedonošenje odluke u razumnom roku.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dužina postupka posmatranog u cjelini bila prekomjerna i da ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
38. Apelant ističe da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava zasniva na navodima o povredi prava na pravično suđenje, odnosno primjenu materijalnog prava koji su već razmotreni u okviru ostalih aspekata prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.
Naknada nematerijalne štete
39. U vezi s pitanjem isplate naknade na ime nematerijalne štete koju je apelant tražio, zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u kojem je segmentu Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio povredu apelantovih prava, Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu na ime nematerijalne štete.
40. Apelant je tražio naknadu nematerijalne štete u iznosu od 4.200,00 KM zbog dužine trajanja postupka. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (ibid. Odluka Ustavnog suda broj AP 938/04, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300 KM. Imajući u vidu da je postupak trajao 11 godina, te da se ne radi o hitnom postupku, apelantu se određuje naknada u visini 1.950,00 KM. Ovaj iznos, s obzirom na sjedište redovnih sudova, apelantu je dužna isplatiti Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
41. Na kraju Ustavni sud ističe da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelant ima pravo na troškove sastava apelacije, te stoga proizlazi da troškovi za sastav apelacije padaju isključivo na teret apelanta.
VIII. Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kad je parnični postupak za naknadu materijalne štete trajao 13 godina, pet mjeseci i 10 dana.
43. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da su Kantonalni i Vrhovni sud u osporenim presudama dali jasne i precizne razloge koji ne ukazuju na proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava.
44. Na osnovu člana 59. st. 1, 2. i 3. i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić