Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5656/10 (Ž. B.)

Odluka donesena 10. 04. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Stanarsko pravo
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5656/10

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5656/10, rješavajući apelaciju Žike Blagojevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine donio je

ODLUKUODOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Žike Blagojevića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-P-000 372 08 od 8. septembra 2010. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Gž-08-000 147 od 11. marta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 080-0-P-02-001 017 od 24.

decembra 2007. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Žika Blagojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine podnio je 15. decembra 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-P-000 372 08 od 8. septembra 2010. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Gž-08-000 147 od 11. marta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 080-0-P-02-001 017 od 24. decembra 2007.godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda, te učesnika u postupku Republike Srpske - Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, Đuke Stevanović i OJDP „Grad“ Bijeljina (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotužena i trećetuženi ili tuženi), zatraženo je 29. oktobra 2013. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 19. novembra a Okružni sud 11. novembra 2013. godine, Osnovni sud i prvotuženi 21. novembra 2013. godine, drugotužena 5. decembra 2013. godine i trećetuženi 26. novembra 2013. godine.

4. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 26 marta 2014. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Osnovnog suda broj 080-0-P-02-001 017 od 24. decembra 2007. godine, donesenom po tužbi apelanta radi utvrđenja i predaje u posjed, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je od 22. jula 1986. godine nosilac stanarskog prava na stanu u Bijeljini u ulici Miloša Obilića broj 16, površine 30 m² (u daljnjem tekstu: predmetni stan) što su prvotuženi i drugotužena dužni priznati i trpjeti, a drugotužena i predati apelantu u posjed predmetni stan, kako je sve preciznije navedeno pod tačkom 1. izreke. Istom presudom djelimično je usvojen apelantov alternativno postavljeni tužbeni zahtjev, te je prvotuženi obavezan apelantu na ime naknade štete za predmetni stan isplatiti iznos od 30.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je preostali dio alternativnog tužbenog zahtjeva do iznosa od 42.000,00 KM odbijen. Prvotuženi je obavezan da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 2.700,00 KM (tačka 2 izreke). Tačkom 3. izreke presude odbačen je „dio tužbenog zahtjeva i dio alternativno postavljenog tužbenog zahtjeva [apelanta] koji su identični“ kojim je apelant tražio utvrđenje da je ništavo Rješenje prvotuženog broj 12/09-372-302 od 6. septembra 1993. godine i Rješenje broj K/B-03/1- 1.2-372-1855/99 od 21. jula 1999. godine o dodjeli drugotuženoj stana na istoj adresi površine 57,58 m² na korištenje koji je precizno naveden u tački 3. izreke, te da je ništavan ugovor o korištenju navedenog stana zaključen 21. juna 2000. godine između drugotužene i prvotuženog.

7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je, nakon provedenog dokaznog postupka, nesporno utvrđeno da je rješenjem prednika prvotuženog (Sekretarijat za unutrašnje poslove Opština Bijeljina) od 22. jula 1986. godine apelantu dodijeljen sporni stan, te da je apelant u tom stanu živio do 6. septembra 1993. godine kada se preselio u drugi stan u ulici Dimitrija Tucovića, koji mu je dodijeljen rješenjem prvotuženog od 6. septembra 1993. godine. Međutim, Osnovni sud je utvrdio da je apelant navedeni stan u ulici Dimitrija Tucovića morao napustiti jer je raniji nosilac stanarskog prava podnio zahtjev za njegov povrat. Također utvrđeno je da je apelant blagovremeno podnio zahtjev za povrat stana, da je ishodovao rješenje Ministarstva za izbjegla i raseljena lica (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 15. juna 2004. godine o povratu tog stana ali da se rješenje o povratu nije moglo izvršiti upravo zbog promjene na ranijem stanu, kako u pogledu površine tako i vlasničke strukture stana zbog čega je zaključkom Ministarstva od 8. novembra 2004. godine obustavljen postupak izvršenja rješenja o povratu. Istaknuto je da apelantu stan nije vraćen, budući da je nakon apelantovog iseljenja, rješenjem prvotuženog od 6. septembra 1993. godine, dodijeljen drugotuženoj pa je u međuvremenu i srušen po osnovu ugovora o udruživanju sredstava za dogradnju zgrade u kojoj se stan nalazio, a koji je zaključen 23. aprila 1999. godine između prvotuženog i drugotužene, te trećetuženog kao izvođača građevinskih radova. Naime, Osnovni sud je obrazložio da su se navedenim ugovorom od 23. aprila 1999. godine ugovorene strane saglasile da je predmet ugovora udruživanje sredstava radi izgradnje novog stana površine od 57,78 m² na trećem spratu stambene zgrade u kojoj se stan nalazio. Utvrđeno je također da je nakon izgradnje novog stana prvotuženi donio novo Rješenje broj K/B-03/1-1.2-372-1855/99 od 21. jula 1999. godine kojim je novoizgrađeni stan dodijeljen drugotuženoj. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje Osnovni sud je zaključio da stan koji je apelant koristio do 1993. godine i koji je rješenjem prvotuženog od 6. septembra 1993. godine dodijeljen drugotuženoj više ne postoji. Također, Osnovni sud je zaključio da apelant nema pravni osnov za utvrđenje stanarskog prava na novom većem stanu koji je prvotuženi dodijelio na korištenje drugotuženoj, zbog čega je odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva kao neosnovan.

8. Zatim, Osnovni sud je, imajući u vidu da predmet stanarskog prava više ne postoji, zaključio da je prvotuženi odgovoran za štetu koju je apelant pretrpio zbog činjenice da je ostao bez stana, koja mu je pričinjena donošenjem nezakonitog rješenja o dodjeli drugotuženoj novog stana, te je u skladu s odredbama člana 172. stav 1. u vezi sa članom 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) djelimično usvojen apelantov alternativno postavljeni zahtjev i prvotuženi je obavezan da apelantu na ime naknade štete za predmetni stan isplati iznos od 30.000,00 KM, dok je odbio preostali dio alternativno postavljenog tužbenog zahtjeva.

9. Presudom Okružnog suda broj 012-0-Gž-08-000 147 od 11. marta 2008. godine djelimično je usvojena apelantova žalba i prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o troškovima tako što je prvotužena obavezana da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 2.800,00 KM (umjesto 2.700,00 KM koliko je bilo utvrđeno prvostepenom presudom), dok je u preostalom dijelu apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena (stav 1. izreke). Žalba prvotužene je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena (stav 2. izreke). Istom presudom apelant je obavezan da drugotuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 900,00 KM. U obrazloženju presude Okružni sud je prvo naveo činjenično utvrđenje i pravne stavove prvostepenog suda te je citirao sadržaj člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) ističući da stanarsko pravo „predstavlja sui generis, vlasnički interes koji predstavlja ekonomsku vrijednost, odnosno stanarsko pravo predstavlja imovinu nosioca stanarskog prava u smislu člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju te kao takvo predstavlja subjektivno pravo vezano za određenu imovinu koja predstavlja objekat na koji se to subjektivno pravo odnosi. Shodno navedenom prestanak postojanja objekta/imovine povlači i prestanak subjektivnog prava. Ali u tom slučaju može doći do obligaciono-pravne odgovornosti za štetu i radnje koje su prouzrokovale prestanak/propast objekta subjektivnog prava“. Sud je dalje citirao relevantne odredbe materijalnog prava, i to član 11. Zakona o stambenim odnosima (koje reguliraju sticanje stanarskog prava) te odredbe čl. 154, 155, 172. i 185. ZOO, te je konstatirao da je nesporno da apelant „nije zaključio sa davaocem spornog stana ugovor o korištenju stana“. Okružni sud je istakao da iz utvrđenog činjeničnog stanja nesporno proizlazi da je nakon iseljenja apelanta iz predmetnog stana, radnjama prvotuženog taj stan „porušen“ jer je zgrada u kojoj se nalazio stan „dograđena“, a na mjestu predmetnog stana je između novi stan površine 57,78 m². Također, Okružni sud je ukazao da je rješenjem prvotuženog od 21. jula 1999. godine „novi stan“ dodijeljen na korištenje drugotuženoj, koja je 21. jula 1999. godine s drugotuženim zaključila i ugovor o korištenju tog stana. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelantu dosudio naknadu štete u visini od 30.000 KM, koji iznos po mišljenju Okružnog suda predstavlja pravičnu naknadu štete apelantu koju je pretrpio usljed nezakonitog raspolaganja prvotuženog sa stanom na kojem je apelant imao stanarsko pravo. Okružni sud je također zaključio da je osnovana apelantova žalba u odnosu na visinu dosuđenih mu troškova, budući da prvostepeni sud nije cijenio apelantov podnesak od 28. septembra 2007. godine kojim je apelant konačno uredio svoju tužbu.

10. Vrhovni sud je odlučujući o apelantovoj reviziji donio Presudu broj 118 0 P 000372 08 Rev od 8. septembra 2010. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravne zaključke nižestepenih sudova, te je zaključio da su u takvim činjeničnim okolnostima nižestepeni sudovi pravilno odlučili o apelantovom osnovnom i alternativno postavljenom zahtjevu. Vrhovni sud je prvenstveno istakao da je apelant tvrdio da je s trećetuženim zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana koji mu je dodijeljen 1986. godine, ali je sud istakao da apelant „taj ugovor nije prezentovao sudu do zaključenja glavne rasprave“, pa su sudovi pravilnom primjenom odredbe člana 126. ZPP-a, odnosno primjenom pravila o teretu dokazivanja, zaključili da taj ugovor ne postoji. Međutim Vrhovni sud je istakao da, suprotno apelantovim revizionim navodima, „ovaj dokaz nije od značaja za odluku u ovoj parnici budući da sudovi svoje odluke ne temelje na nepostojanju njegovog stanarskog prava [...], nego na činjenici da taj stan više ne postoji“ i da stan koji koristi drugotužena „predstavlja novi stan“ pri čemu je „14 m² ranije garsonijere pripalo stanu koji danas koristi drugotužena, dok je ostatak od cca 17 m² pripalo drugom stanu izgrađenom na istoj etaži“. Naime, Vrhovni sud je također istakao da iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke proizlazi da je stan na kojem je apelant imao svojstvo nosioca stanarskog prava morao biti porušen kako bi se ispoštovala projektna rješenja prilikom dogradnje zgrade u kojoj se nalazio predmetni stan. Na taj je način, po mišljenju Vrhovnog suda, došlo do prestanka apelantovog stanarskog prava na predmetnom stanu. Vrhovni sud je dalje ukazao da stan koji koristi drugotužena po površini, strukturi i položaju, u odnosu na tlocrtnu površinu zgrade, „predstavlja novu stvar, odnosno novi stan nad kojim je drugotužena stekla stanarsko pravo na način propisan Zakonom o stambenim odnosima“ (u daljnjem tekstu: ZOSO). Stoga, Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da apelant „nije mogao steći stanarsko pravo na novoizgrađenom stanu“, te da su pravilno postupili kada su odbili taj dio tužbenog zahtjeva. S tim u vezi, Vrhovni sud smatra da je pravilan i zaključak nižestepenih sudova da apelant nema pravnog interesa za utvrđenje ništavosti rješenja o dodjeli novog stana drugotuženoj, te ništavosti ugovora o korištenju tog stana.

11. Na kraju Vrhovni sud je, iako odluka nižestepenih sudova u dijelu kojim je apelantu dosuđena naknada za porušeni stan u iznosu od 30.000,00 KM nije bila predmet raspravljanja u revizionom postupku jer je apelant revizijom nije pobijao, a prvotuženi nije ni uložio reviziju, zaključio da iznos od 30.000,00 KM predstavlja pravičnu naknadu apelantu za gubitak stanarskog prava na porušenom stanu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant u suštini osporava navedene presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a kao argument za svoje navode iznosi vlastito pravno shvatanje o tome da su u konkretnom slučaju primjenjive odredbe čl. 14. i 32. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene). Naime, apelant je između ostalog ukazao da odredba člana 32. Zakona o prestanku primjene „reguliše vraćanje uništenog stana nosiocu stanarskog prava i to na taj način što je propisano da se zahtjev za vraćanje stana može podnijeti i za uništeni stan (...) i to tek u onom momentu kad potraživani stan bude obnovljen“.

b) Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su u odgovorima osporili apelacione navode i istakli da su sudovi na tri instance donijeli odluke kojima ni na koji način nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje.

14. Tuženi smatraju da su osporene presude pravilne i zakonite, te da tim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.

V. Relevantni propisi

15. Zakon o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/98, 12/99, 31/99 i 65/01) u relevantnom dijelu glasi:

Član 14.

[.....]Lice koje je napustilo svoj stan u periodu između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine smatra se izbjeglicom ili raseljenim licem u skladu sa Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini s pravom povratka u taj stan bez obzira na okolnosti pod kojima ga je napustilo.“

Član 32.

Zahtjev se također mora podnijeti i za povrat stana koji je oštećen ili uništen, pod uslovom da je nosilac stanarskog prava izgubio posjed stana koji potražuje prije 19. decembra 1998. godine. Ukoliko je stan obnovljen, podnosilac zahtjeva može stupiti u posjed stana bez ograničenja.

16. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 154.

Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je nadoknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastupila bez njegove krivice.

Član 172.

Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

Član 185. st. 3.

Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da odgovorno lice isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete, čija visina se određuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke.

VI. Dopustivost

17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj118- 0-P-000 372 08 od 8. septembra 2010. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. oktobra 2010. godine, a apelacija je podnesena 15. decembra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

21. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

24. U konkretnom slučaju, apelant osporava postupak u kojem je tražio da se utvrdi da je nosilac stanarskog prava na novoizgrađenom stanu. Predmet odlučivanja je i apelantov alternativni zahtjev da se prvotužena obaveže da mu na ime naknade štete isplati iznos od 42.000,00 KM, tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom slučaju.

25. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

27. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi svoje odluke detaljno i jasno obrazložili primjenjujući relevantne odredbe ZOO, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su sudovi, prilikom odlučivanja o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva za utvrđenjem da je apelant nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, utvrdili da je taj zahtjev neosnovan budući da predmetni stan kao takav više ne postoji. Pri tom su sudovi nespornim utvrdili da je apelant u upravnom postupku u smislu odredbe člana 14. Zakona o prestanku primjene blagovremeno podnio zahtjev za vraćanje stana u posjed i da mu je rješenjem Ministarstva za izbjegla i raseljena lica – Odsjek Bijeljina (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 15. juna 2004. godine priznato pravo na povrat predmetnog stana, ali da se to rješenje nije moglo izvršiti upravo zbog promjena na ranijem stanu, kako u pogledu površine, tako i u pogledu strukture i položaja stana zbog čega je zaključkom Ministarstva od 8. novembra 2004. godine obustavljen postupak izvršenja tog rješenja. Stoga su navodi o primjeni odredbi Zakona o prestanku primjene, na čijoj primjeni insistira apelant, bili relevantni u postupku povrata stana koji je apelant vodio pred upravnim organima a ne u predmetnom parničnom postupku u kojem je apelant tražio utvrđenje da je stekao stanarsko pravo i naknadu štete, a nesporno je da odluka o tako postavljenom tužbenom zahtjevu podrazumijeva primjenu drugih odredbi materijalnog prava (Zakona o stambenim odnosima i ZOO). Međutim Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da je osnovan apelantov alternativno postavljeni tužbeni zahtjev, odnosno da apelant ima pravo na naknadu štete jer je nesporno utvrđeno da između radnji prvotuženog i štete koja je nastala za apelanta, postoji uzročno-posljedična veza zbog čega su sudovi i zaključili da je prvotuženi dužan apelantu naknaditi štetu shodno odredbi člana 172. stav 1 i u vezi s članom 154 stav 1. ZOO. S tim u vezi Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost u zaključcima da apelantu pripada pravo na naknadu štete veznu za predmet tužbenog zahtjeva, te da su tim povodom u osporenim presudama dati jasni i precizni razlozi za primjenu relevantnih odredbi ZOO, koje su citirane u prethodnim tačkama ove odluke. Ustavni sud smatra da su redovni sud svoje odluke po svim pitanjima obrazložili na argumentovan i jasan način koji ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno i koji je u potpunosti u skladu sa standardima Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant u žalbi i reviziji nije ni osporavao odluku sudova kojom je apelantu dosuđena naknada za porušeni stan. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da je neosnovano apelantovo pozivanje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava u konkretnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazivalo na to da su sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise na štetu apelanta.

28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka, u odnosu na apelantov tužbeni zahtjev u cjelini, dali jasne razloge u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, a dana obrazloženja ne djeluju proizvoljno i u potpunosti zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje.

30. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-5656/10 (Ž. B.) | Sudska praksa | Aktio