Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3435/10 (Š. K.)
Odluka donesena 10. 04. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Zamjena nekretnina
- Ništavost
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3435/10
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3435/10, rješavajući apelaciju Šerifa Karajlića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b, člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine, donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Šerifa Karajlića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-10-000 119 od 13. maja 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-09-000 126 od 8. oktobra 2009.
godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 071-0-P-08- 003 929 od 20. oktobra 2008. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Šerif Karajlić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kog zastupa Jelena Todić, advokat iz Banje Luke, podnio je 11. avgusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-10-000 119 od 13. maja 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-09-000 126 od 8. oktobra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-P-08-003 929 od 20. oktobra 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda, te učesnika u postupku Zorana Bašića (u daljnjem tekstu: tuženi- protivtužitelj) zatraženo je 27. juna 2012. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 9. avgusta 2012. godine, Okružni sud 11. jula 2012. godine, Osnovni sud 27. avgusta 2012. godine, a tuženi 9. jula 2012. godine.
4. Odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 12. oktobra 2012.godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda broj 071-0-P-08-003 929 od 20. oktobra 2008. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da je apsolutno ništavan ugovor o zamjeni nekretnina koji je zaključen 26. aprila 1992. godine između apelanta i tuženog u Laktašima, koji je ovjeren u Osnovnom sudu pod brojem I-OV-64/92 od 9. septembra 1992. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor o zamjeni), a kojim je apelant mijenjao svoje nekretnine i to vikend kuću (vanknjižna svojina) u Laktašima, preciznije označenu u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), za nekretnine tuženog koje se sastoje od ½ nedovršene vikend kuće izgrađene na građevinskom zemljištu, preciznije označenom u izreci presude. Odbijen je i apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tuženog da apelantu preda u posjed njegove nekretnine u Laktašima, kao i da se utvrdi da nije pravno valjana uknjižba prava svojine u korist tuženog u katastarskom operatu, uz naknadu troškova parničnog postupka (stav 1 izreke).
7. Istom presudom (stav 2 izreke) tužba tuženog-protivtužioca, kojom je tražio da se utvrdi da je pravnovaljan ugovor o zamjeni, odbačena je zbog litispendencije.
8. Osnovni sud je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio, a što nije ni bilo sporno među parničnim strankama, da su apelant i tuženi 26. aprila 1992. godine zaključili ugovor o razmjeni koji su 9. septembra 1992. godine ovjerili kod Osnovnog suda u Banjoj Luci pod brojem I-OV-64/92, kojim je apelant mijenjao svoju vikend kuću kao vanknjižnu svojinu u Laktašima, preciznije određenu u obrazloženju presude, za nekretnine tuženog koje se sastoje od ½ nedovršene vikend kuće izgrađene na građevinskom zemljištu u Barbatu-Novalja, opština Pag, preciznije određenu u obrazloženju presude, te da je tuženi po zaključenju ugovora isplatio apelantu dogovorenu naknadu od 4.500,00 DM na ime razlike vrijednosti razmijenjenih nekretnina. Takođe je utvrđeno da su apelant i tuženi stupili u posjed razmijenjenih nekretnina te da su se na osnovu predmetnog ugovora o razmjeni uknjižili u javnim knjigama. Pored toga, utvrđeno je da je apelant zajedno s Momčilom Bijukovićem bio nosilac građevinske dozvole koju je izdala Opštine Pag od 21. avgusta 1990. godine za izgradnju predmetne vikend-kuće, jer je tuženi zajedno sa Momčilom Bijukovićem, prije zaključenja predmetnog ugovora o razmjeni nekretnina, na dodijeljenoj parceli kč. broj 47061110 k.o. Barbat započeo građevinske radove radi izgradnje vikend kuće.
9. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Osnovni sud je zaključio da ovaj ugovor o razmjeni nekretnina ispunjava formu iz člana 9 Zakona o prometu nepokretnosti, te da je nasuprot apelantovoj tvrdnji, zaključen u skladu sa zakonom i na dobrovoljan način. Naime, po mišljenju Osnovnog suda, apelant je svoju volju da stupi u ugovorni odnos s tuženim potvrdio podnošenjem zahtjeva za uknjižbu prava posjeda na nekretninama koje su bile predmet razmjene i to u Republici Hrvatskoj, dakle van ratnih okolnosti i postojanja bilo kakvog subjektivnog straha koji utiče na volju ugovornih strana. Osnovni sud je na kraju zaključio da u konkretnom slučaju nije moguće da se uspostavi pravna situacija kakva je bila prije izvršene razmjene, odnosno da apelant nema pravo na restituciju te je primjenom odredaba čl. 103 i 104 Zakona o obligacionim odnosima Osnovni sud u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan.
10. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-09 000126 od 8. oktobra 2009. godine odbijena je apelantova žalba kao neosnovana i prvostepena presuda je potvrđena. Istom presudom odbijen je i zahtjev tuženog za naknadu troškova žalbenog postupka (sastav odgovora na žalbu) kao neosnovan. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari apelantov tužbeni zahtjev kojim traži da se utvrdi ništavost ugovora o zamjeni nekretnina i uspostavi ranije stanje na nekretninama koje su bile predmet razmjene, te protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da se utvrdi da je pravno valjan ugovor o razmjeni nekretnina. Okružni sud je takođe ponovio činjenična utvrđenja prvostepenog suda, te je zaključio da je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan. Naime, polazeći od činjenice da je za pravnu valjanost ugovora o zamjeni nekretnina, pored uslova iz člana 552 ZOO, potrebno i da postoji saglasna i slobodno izražena volja ugovornih strana da zaključe takav ugovor, Okružni sud je zaključio da u konkretnom slučaju izvedeni dokazi ne pružaju pouzdan osnov za zaključak da je ugovor o zamjeni nekretnina zaključen protivno apelantovoj volji i da u momentu njegovog zaključivanja apelantova volja nije bila data slobodno. Naime, Okružni sud je obrazložio da iz stanja spisa proizilazi da izvedenim dokazima nisu potvrđene apelantove tvrdnje iz tužbe i datog iskaza u svojstvu parnične stranke, i to da je ovaj ugovor zaključio pod pritiskom i prinudom budući da su mu upućivane prijetnje telefonom i lično, te da mu je zbog navedenih dešavanja život bio svakodnevno u opasnosti, a Banju Luku nije mogao da napusti jer nije imao 65 godina života. Međutim, Okružni sud je ukazao da iz apelantovog iskaza kao i iskaza svjedoka Hasana Filipovića, koji je prisustvovao pregovorima apelanta i tuženog kada su se više puta sastajali i dogovarali oko razmjene nekretnina, ne proizilazi o kakvim se konkretno prijetnjama radilo, zbog čega smatra da njihov iskaz ne može da bude osnov za zaključak da se radilo o prijetnjama koje bi kod apelanta izazvale strah i da protiv svoje volje zaključi sporni ugovor. Pored toga Okružnog suda je cijenio i okolnosti da je apelant na ime razlike u vrijednosti nekretnina primio od tuženog iznos od 4.500,00 DM, da je tri godine nakon zaključenja ugovora napustio Banju Luku i otišao u Hrvatsku gdje je u javnim knjigama i uknjižio svoje pravo svojine na razmijenjenim nekretninama, te je s tim u vezi istakao da navedeno ne upućuje na zaključak da je apelantova volja da zaključi taj ugovora bila posljedica bilo kakvog pritiska ili prinude. S obzirom na navedeno, Okružni sud je istakao da apelant u toku postupka nije dokazao da ugovoru o zamjeni nedostaje elemenat dobrovoljnosti, niti da je moguće da se vrati ranije faktičko i pravno stanje na zamijenjenim nekretninama, te je s tim u vezi zaključio da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe čl. 103 i 104 ZOO, dajući za svoju odluku valjane, jasne i prihvatljive razloge u smislu odredaba člana 191 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
11. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-10-000 119 od 13. maja 2010. godine odbijena je kao neosnovana apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda broj 011-0- Gž-09 000126 od 8. oktobra 2009. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova prema kom je apelant 26. aprila 1992. godine s tuženim zaključio ugovor o razmjeni njegovih nekretnina u Laktašima za nekretnine tuženog u Hrvatskoj i da su na osnovu tog ugovora obje ugovorne strane ušle u posjed razmijenjenih nekretnina, te se u zemljišnim knjigama uknjižili sa pravom svojine na razmijenjenim nekretninama. Vrhovni sud je, zatim, ukazao da je za valjano zaključenje svakog ugovora osnovni uslov da su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora (član 26 ZOO), a izjava volja mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno (član 28 stav 2 ZOO). Dalje, Vrhovni sud je istakao da iz dokaza koji su provedeni proizilazi da apelant nije dokazao svoje tvrdnje da je zbog prijetnji (subjektivne okolnosti) bio primoran da zaključi predmetni ugovor. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da apelant osim isticanja da su postojale telefonske prijetnje on te prijetnje nije konkretizovao, niti je na te okolnosti izvodio dokaze, a što nije učinio ni saslušani svjedok Hasan Filipović koji je učestvovao u pregovorima između apelanta i tuženog oko razmjene nekretnina. Naime, Vrhovni sud smatra da postojanje opštih ratnih okolnosti, bez utvrđenih konkretnih subjektivnih okolnosti koje su bitno uticale i ograničavale stvarnu volju da se ugovor zaključi, same za sebe, nisu dovoljne da može da se smatra da je, pod tim opštim okolnostima, zaključeni ugovor o prometu nepokretnosti ništavan. Vrhovni sud smatra da ne može da se samo na apelantovim tvrdnjama koje pri tom „nisu potkrijepljene drugim dokazima“ izvede zaključak da su na njegovoj strani postojale konkretne subjektivne okolnosti koje bi u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji isključivale postojanje dobrovoljnosti u smislu odredbe člana 28 ZOO što bi, po mišljenju Vrhovnog suda, predmetni ugovor o kupoprodaji činilo ništavnim u smislu odredbe člana 103 ZOO.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3e), f) i
k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant smatra da su osporene odluke donesene kao rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. U tom kontekstu apelant je istakao da je ugovor o zamjeni nekretnina zaključen u vrijeme opštepoznatih „ratnih okolnost“ koje su, kako za apelanta tako i za tuženog, bile motiv da zaključe predmetni ugovor. Apelant je istakao da u biti nije imao stvarnu volju i želju da zaključi ugovor već da su zaključenju tog ugovora upravo diktirale navedene okolnosti. S tim u vezi apelant je istakao da su sudovi odbili da prihvate određene dokaze, koji po njegovom mišljenju ukazuju na osnovanost tužbenog zahtjeva.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjene relevantne odredbe materijalnog prava na način koji ne može da se smatra proizvoljnim. Apelant pri tome ponavlja navode istaknute tokom postupka i ne ukazuje na okolnosti i činjenice koje bi uticale na zakonitost pobijane odluke. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Okružni i Osnovni sud su u odgovorima na apelaciju istakli da apelantovi navodi o povredama ustavnih prava nisu osnovani, iz razloga navedenih u obrazloženju odluka tih sudova.
15. Tuženi smatra da su navodi apelanta u cijelosti neosnovani, te je predložio da Ustavni sud apelaciju odbije.
V. Relevantni propisi
16. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i ''Službeni glasnik Republike Srpske'' br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 26.
Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.
Član 28. stav 2.
(2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.
Član 103. stav 1.
(1)Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
17. U Zakonu o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:
Član 7. stav 1.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI. Dopustivost
18. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu s članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-10-000 119 od 13. maja 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. juna 2010. godine, a apelacija je podnesena 9. avgusta 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VI. Meritum
22. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz čl. 6 i 8 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
25. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se postupak odnosi na utvrđivanje ništavnosti ugovora o zamjeni nekretnina, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je, stoga, član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.
26. U odnosu na apelantove navode da su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje, te pogrešno primijenili odredbe materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, shodno praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.
27. Izuzetno, Ustavni sud će se upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može da vodi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li su osporene odluke redovnih sudova zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
28. Dovodeći u vezu navedene stavove s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo da se odbije apelantov tužbeni zahtjev za proglašavanje predmetnog ugovora o zamjeni ništavnim pri tome se pozivajući na relevantne odredbe ZOO i Zakona o prometu nepokretnosti, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi već razmatrao pitanja u vezi s ništavnosti ugovora o prometu nekretnina zaključenih u toku rata. Naime, Ustavni sud je u predmetu broj AP 455/09 odbacio kao očigledno neosnovanu apelaciju i izrazio sljedeći stav: «... sama činjenica da je ugovor zaključen nakon izbijanja ratnih sukoba nije dovoljna da se zaključi da je ugovor sâm po sebi, ex lege, ništavan, jer u svakom konkretnom slučaju mora da se utvrdi valjanost prometa nekretnina, te na osnovu utvrđenih bitnih činjenica da pravna ocjena u skladu s materijalnim propisima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 455/09 od 25. oktobra 2011. godine, dostupna na veb-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 14). Iz navedenog proizilazi da je utvrđivanje ništavnosti ugovora o prometu nekretnina zaključenih u toku rata uvijek faktičko pitanje koje zavisi od činjenica svakog konkretnog slučaja. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da su u apelantovom slučaju redovni sudovi, suprotno apelacionim navodima, dali iscrpna obrazloženja zašto smatraju da apelant nije dokazao da su postojale konkretne subjektivne okolnosti koje su, povezane s opštim ratnim okolnostima, bitno ograničavale slobodu izražavanja njegove volje. Ustavni sud, takođe, zapaža da iz činjenica predmeta proizilazi da su redovni sudovi u postupku na tri sudske instance razmotrili sve apelantove navode i tvrdnje koje apelant ponavlja i u apelaciji i da su dali detaljne odgovore na sva navedena pitanja. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporenih presuda ne proizilazi bilo kakva proizvoljnost u postupanju i u primjeni materijalnog prava redovnih sudova, budući da u konkretnom slučaju apelant ničim nije dokazao da su zaključenju spornog ugovora prethodili događaji koji su, u skladu s ratnim dešavanjima, uticali na slobodno izražavanje njegove volje da zaključi sporni ugovor.
29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija neosnovana i da nije povrijeđeno apelantovo prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
30. Apelant, takođe, navodi da su mu osporenim presudama povrijeđena i prava iz člana II/3f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, kao i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, te proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koji su već razmotreni u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud ne smatra da je svrsishodno da posebno razmatra ove apelantove navode.
VIII. Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, u situaciji kada su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili osporene odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih odredbi materijalnog prava tako da Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo da su pozitivno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta.
32. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić