Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1246/11 (R.Dž.)

Odluka donesena 10. 04. 2014.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1246/11

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1246/11, rješavajući apelaciju R. Dž., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija R.Dž.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa pravom na pravično suđenje u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Rs 001904 09 Rsž od 10. marta 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. R.Dž. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina podnio je 16. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u predmetu koji je pokrenuo pred Općinskim sudom u Cazinu tužbom od 3. aprila 2000. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) zatraženo je 27. marta 2013. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a od Općinskog suda zatraženo je da dostavi odgovor na apelaciju i na uvid kompletan spis redovnog suda 27. januara 2014. godine.

3. Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 5. aprila 2013. godine, a Općinski sud je dostavio odgovor 6. februara 2014. godine, a spis 13. februara 2014. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je sa još dvoje lica u svojstvu tužitelja pokrenuo postupak pred Općinskim sudom 3. aprila 2000. godine tužbom protiv DJL „Jeklotehna“ p.o. Ostrožac (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđivanja i uspostave radnog odnosa.

6. Nakon tri zakazana ročišta i zaključene rasprave (12. jula, 31. augusta i 8. septembra 2000. godine) apelant i drugi su podneskom od 19. oktobra 2000. godine precizirali tužbeni zahtjev tako što su tražili da sud utvrdi da su od 15. oktobra 1991. godine bili u radnom odnosu kod tuženog a da su 1. maja 1992. godine imali status radnika na čekanju posla, te da im tuženi isplati naknadu plaće i otpremnine u preciziranom iznosu. Općinski sud je donio Rješenje broj PR-18/00 od 20. oktobra 2000. godine o prekidu postupka i ustupanju predmeta na dalje postupanje nadležnoj Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija). Federalna komisija za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalna komisija), nakon donošenja konačne odluke kojom je utvrdila apelantu status radnika na čekanju posla koji mu je tuženi dužan priznati, uputila je spis PR-18/00 Općinskom sudu radi daljnjeg postupanja 17. marta 2004. godine.

7. Općinski sud je u predmetu broj Rs-53/04 6. januara 2005. godine zakazao održavanje pripremnog ročišta za 24. januar i za 7. februar 2005. godine, a zatim ročišta za glavnu raspravu (7. marta, 14. marta, 14. aprila, 18. maja 2005. godine) od kojih je posljednje održano 8. septembra 2005. godine i glavna rasprava zaključena. Apelant i ostali su, nakon provedenog vještačenja, podneskom od 6. juna 2005. godine uredili tužbeni zahtjev.

8. Općinski sud je donio Presudu broj Rs-53/04 od 31. decembra 2005. godine kojom se proglasio nenadležnim za postupanje po tužbenom zahtjevu apelanta i drugih u dijelu u kojem su tražili da sud utvrdi da su počev od 1. maja 1992. godine imali status radnika na čekanju posla, te je u tom dijelu tužbu odbacio. Istom presudom Općinski sud je utvrdio da su apelant i drugi počev od 15. oktobra 1991. godine bili u radnom odnosu kod tuženog, te je naredio tuženom da u radnim knjižicama evidentira prestanak radnog odnosa i izvrši odjave kod nadležnog penzijskog i invalidskog osiguranja u skladu sa datumima koje je sud utvrdio za apelanta i ostale tužitelje, kao i da uplati doprinose za apelanta i ostale iz radnog odnosa. Također, Općinski sud je naredio tuženom da apelantu isplati na ime naknade neisplaćenih plaća i otpremnine određene iznose precizirane presudom sa pripadajućim zateznim kamatama, kao i da mu naknadi troškove postupka. Općinski sud je odbio višak apelantovog tužbenog zahtjeva.

9. Tuženi je izjavio žalbu protiv prvostepene presude 27. februara 2006. godine.

10. Kantonalni sud je donio Presudu broj 001-0-GŽ-06-000 438 od 20. novembra 2007. godine kojom je žalbe uvažio i ukinuo prvostepenu presudu u usvajajućem dijelu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.

11. U ponovnom postupku Općinski sud je zakazao pripremno ročište za 1. april 2008. godine, koje je odgođeno zbog nedolaska jednog od tužitelja i novo zakazao za 6. maj 2008. godine, koje je, također, odgođeno zbog nemogućnosti suda da ga održi u zakazanom terminu. Novo pripremno ročište je zakazano za 4. juni 2008. godine i održano, ali je radi mogućnosti postizanja nagodbe novo zakazano za 11. august 2008. godine. Na pripremnom ročištu 11. augusta 2008. godine apelant je preinačio tužbeni zahtjev, pa je ročište odloženo za 21. august 2008. i održano, a ročište za glavnu raspravu održano je 24. septembra i glavna rasprava je zaključena.

12. Općinski sud je donio Presudu broj 020-0-P-07-000506, od 29. oktobra 2008. godine kojom je naredio tuženom da apelantu isplati na ime naknade neisplaćenih plata, i otpremnine određene iznose precizirane presudom, sa pripadajućim zateznim kamatama, kao i da mu naknadi troškove postupka. Općinski sud je odbio apelanta sa viškom tužbenog zahtjeva.

13. Protiv presude Općinskog suda tuženi je izjavio žalbu 13. novembra 2008. godine.

14. Kantonalni sud je donio Presudu broj 01 0 Rs 001904 09 Rsz od 10. marta 2011. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je posebno istakao u apelaciji da je prvostepeni sud nakon pet godina od podnošenja tužbe donio prvostepenu presudu, čime je povrijeđeno njegovo pravo na odlučivanje u razumnom roku. Nakon toga povreda se nastavlja jer su Kantonalnom sudu trebale dvije godine da odluči po žalbi, i to tako što je predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak da bi opet prvostepeni sud odlučivao godinu dana. U momentu podnošenja apelacije predmet se nalazio pred Kantonalnim sudom radi rješavanja po žalbi. Apelant je, zbog navedenog, tražio da Ustavni sud utvrdi povredu i apelantu dosudi kompenzaciju radi kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku.

b) Odgovor na apelaciju

16. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da smatra da, s obzirom na to da je odluka po žalbi donijeta u roku od dvije godine i tri mjeseca, nije došlo do povrede prava koja apelant navodi, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku.

V. Relevantni propisi

18. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 53/06) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

VI. Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. Dalje, prema članu 18. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu ovu odredbu, Ustavni sud smatra da je apelacija, iako je nakon podnošenja apelacije predmetni postupak okončan donošenjem Presude Kantonalnog suda broj 01 0 Rs 001904 09 Rsz od 10. marta 2011. godine, s obzirom na navode o povredi prava na odlučivanje u razumnom roku, shodno članu 18. stav 2. Pravila Ustavnog suda, bila dopustiva i u vrijeme njenog podnošenja. Osim toga, Ustavni sud smatra da apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VII. Meritum

23. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je pokrenuo tužbom u aprilu 2000. godine.

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

24. Predmetni postupak, koji je okončan presudom Kantonalnog suda, odnosi se na ostvarivanje apelantovog prava iz radnopravnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.

25. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima koji su uspostavljeni praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Analiza razumnosti trajanja postupka

26. Ustavni sud konstatira da je u konkretnom slučaju predmetni postupak pokrenut 3. aprila 2000. godine apelantovom tužbom radi reguliranja radnopravnog statusa, te da je okončan Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 Rs 001904 09 Rsz od 10. marta 2011. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao skoro 11 godina, pa je to period koji će biti predmet ocjene Ustavnog suda.

27. Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije bio naročito složen kako u pogledu činjeničnog stanja, tako ni u pogledu pravnih pitanja pogotovo nakon što je o jednom dijelu tužbenog zahtjeva odlučila Kantonalna komisija za uspostavu člana 143. Zakona o radu.

28. Međutim, u pogledu doprinosa redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je apelant tužbu podnio 3. aprila 2000. godine, te da je Općinski sud nakon šest mjeseci od podnošenja tužbe uputio predmet na postupanje nadležnoj Kantonalnoj komisiji, a konačnu odluku je donijela Federalna komisija 24. juna 2002. godine. Ustavni sud primjećuje da je odlučivanje o prvom dijelu tužbenog zahtjeva (koji se odnosi na utvrđivanje apelantu statusa radnika na čekanju), shodno relevantnim zakonskim odredbama, bilo na nadležnim komisijama koje su i donijele odluku o tome, nakon čega je nastavljen postupak pred Općinskim sudom kojem je spis vraćen 10. marta 2004. godine. Općinski sud je zakazao pripremno ročište za 6. januar 2005. godine i nakon toga Općinski sud je u roku od godinu dana donio presudu 30. decembra 2005. godine, koju je nakon jedne godine i jedanaest mjeseci, koliko je trajao postupak po žalbi, ukinuo Kantonalni sud presudom od 20. novembra 2007. godine. Ustavni sud dalje zapaža da je nakon toga Općinskom sudu trebalo skoro godinu dana da donese presudu od 29. oktobra 2008. godine, a postupak po žalbi je trajao dvije godine i pet mjeseci, do 10. marta 2011. godine, kada je konačnu odluku donio Kantonalni sud. Dakle, dužini postupka (u okviru sudske nadležnosti) u ukupnom trajanju od sedam godina i šest mjeseci (od 3. aprila 2000. godine do 20. oktobra 2000. godine i od 17. marta 2004. godine do 10. marta 2011. godine) doprinijeli su podjednako Općinski i Kantonalni sud svojim postupanjem, odnosno Općinski sud kojem je trebalo deset mjeseci da zakaže raspravu, a zatim Kantonalni sud koji je u dva navrata po žalbi odlučivao više od četiri godine, kao i ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovno odlučivanje. Osim toga, kada se uzme u obzir činjenica da su postupci iz radnih odnosa hitni, kao i da je apelant u sudskom postupku pokušavao da ostvari pripadajuće pravo iz radnopravnog odnosa, između ostalog, i pravo na isplatu plaća i drugih primanja, Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi trebali imati u vidu ukupnu dužinu trajanja postupka (nakon što im je predmet proslijedila Kantonalna komisija na daljnje postupanje), što je pred njih stavljalo obavezu da predmetni postupak što hitnije okončaju.

29. U pogledu apelantovog doprinosa ukupnoj dužini postupka, Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta ne može zaključiti da je apelant svojim radnjama u značajnoj mjeri doprinio ukupnoj dužini predmetnog postupka.

30. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud smatra da dužina postupka, koja se u konkretnom slučaju može staviti na teret Općinskom sudu i Kantonalnom sudu, ne zadovoljava zahtjev razumnosti iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

31. Prema tome, Ustavni sud smatra da postoji kršenje apelantovog prava na pravično suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

32. U vezi sa pitanjem isplate naknade na ime nematerijalne štete koju je apelant tražio zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u kojem je segmentu Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio kršenje apelantovog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Međutim, kao što je navedeno, dodjeljivanje kompenzacije zbog utvrđene povrede određenih ustavnih prava predstavlja izuzetak, a ne pravilo.

33. S obzirom na navedeno, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, te posljedice postupka, kao i činjenicu da je relativno brzo nakon podnošenja apelacija okončan predmetni postupak, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju utvrđivanje kršenja apelantovog prava na pravično suđenje u razumnom roku u postupku pred redovnim sudovima odgovarajuća satisfakcija za apelanta.

VIII. Zaključak

34. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je postupak koji je hitne prirode u okviru sudske nadležnosti na dvije instance trajao sedam godina i šest mjeseci, što je, računajući i dio koji nije bio u sudskoj nadležnosti, doprinijelo ukupnoj dužini trajanja od 11 godina, a neopravdano trajanje predmetnog postupka može se pripisati ponašanju Općinskog i Kantonalnog suda.

35. Na osnovu člana 59. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1246/11 (R.Dž.) | Sudska praksa | Aktio