Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1052/11 (F.H., Z.D. i F.H.)

Odluka donesena 10. 04. 2014.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Naknada
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1052/11

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1052/11, rješavajući apelaciju F.H. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1, 2. i 3. i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija F.H., Z.D. i F.H.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je djelimično okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije broj 23 0 P 010452 10 Rev od 3. februara 2011. godine, a u preostalom dijelu okončan pravosnažnom Presudom Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 P 010452 10 P od 8. juna 2012. godine.

Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da F.H., Z.D. i F.H., u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, isplati ukupan iznos od 2.400,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se apelacija F.H., Z.D. i F.H. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 23 0 P 010452 10 Rev od 3. februara 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 P 002168 09 Gž od 27. maja 2010. godine i Presude Općinskog suda Velika Kladuša broj P-1528/97 od 29. maja 2009.

godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovina i član 1.

Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. F.H., Z.D. i F.H. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Aziz Adilagić, advokat iz Velike Kladuše, podnijeli su 4. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka pokrenutog tužbom 12. decembra 1985. godine, koji se u momentu podnošenja apelacije nalazio pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) radi donošenja odluke po reviziji apelanata (povodom odluke o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na izgubljeno izdržavanje), te pred Općinskim sudom u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) u dijelu u kojem je predmet vraćen na ponovno suđenje (naknada nematerijalne štete i troškova sahrane).

2. Apelanti su u dopuni apelacije od 19. aprila 2011. godine osporili Presudu Vrhovnog suda broj 23 0 P 010452 10 Rev od 3. februara 2011. godine, Presudu Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu : Kantonalni sud) broj 01 0 P 002168 09 Gž od 27. maja 2010. godine i Presudu Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1528/97 od 29. maja 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Općinskog suda zatraženo je 23. aprila 2013. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i „Sarajevo osiguranja“ d.d. Sarajevo, kao suprotne strane u postupku (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 24. decembra 2013. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Općinskog suda zatraženo je 6. februara 2014. godine da dostavi spis.

4. Općinski sud je dostavio odgovor 8. maja 2013. godine, a spis je dostavljen 13. februara 2014. godine, a Vrhovni sud i Kantonalni sud dostavili su odgovor na apelaciju 30. i 31. januara 2014. godine.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, ranije važećih Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda dostavljen je apelantima 21. februara 2014. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Apelanti su tužbom od 12. decembra 1985. godine pred Općinskim sudom u Velikoj Kladuši pokrenuli postupak protiv tuženog (u to vrijeme ZOIL „Sarajevo“ - Poslovna jedinica Sarajevo) radi isplate naknade štete, i to za pretrpljene duševne bolove, za gubitak izdržavanja i za troškove sahrane i podizanja spomenika, zbog stradanja supruga, odnosno oca apelanata.

8. Općinski sud u Velikoj Kladuši donio je Presudu broj P-323/87 od 22. aprila 1991. godine, kojom je obavezao tuženog da apelantima isplati na ime duševnih bolova iznose precizirane u presudi, prvoapelantici F.H. iznos na ime troškova sahrane i podizanja spomenika iznos preciziran u presudi, a svim apelantima ponaosob na ime gubitka naknade izdržavanja određeni iznos preciziran u presudi.

9. Protiv prvostepene presude apelanti i tuženi su izjavili žalbu. Odlučujući po žalbi Viši sud u Bihaću donio je Presudu broj Gž-639/91 od 22. februara 1995. godine, kojom je žalbu uvažio, pobijanu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

10. Predmet je pred Općinskim sudom dobio novi broj P-1528/97. Rješenjem Općinskog suda od 15. decembra 2008. godine apelantima je vraćena tužba radi ispravke i dopune. Apelanti su uređenu tužbu dostavili sudu 23. decembra 2008. godine, a tuženi je dostavio odgovor na tužbu 12. januara 2009. godine.

11. Općinski sud je nakon toga zakazao ročište za 16. januar 2009. godine, koje je odgođeno zbog spriječenosti sudije, zatim, ročište za 19. februar 2009. godine, koje je na prijedlog tuženog odgođeno i novo je zakazano za 3. mart 2009. godine i održano. Nakon toga sud je donio rješenje kojim je odlučio da se ročište za glavnu raspravu održi 2. aprila 2009. godine, ali je ono odloženo jer je vještak sa zakašnjenjem dostavio nalaz i mišljenje. Nova glavna rasprava je zakazana i održana 30. aprila 2009. godine, te je sud proveo dokazni postupak i zaključio glavnu raspravu.

12. Općinski sud je donio Presudu broj P-1528/97 od 29. maja 2009. godine kojom je djelomično usvojio tužbeni zahtjev apelanata i obavezao tuženog da apelantima na ime pretrpljenih duševnih bolova, i to: prvoapelantici F.H. zbog smrti supruga i troškova sahrane i podizanja spomenika isplati ukupan iznos od 22.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 23. decembra 2008. godine, kao i da ostalim apelantima isplati na ime duševnih bolova zbog smrti oca iznos od po 15. 000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 23. decembra 2008. godine, kao i da im naknadi troškove parničnog postupka (stav 1). Istom presudom odbijen je kao neosnovan zahtjev dvoje apelanata (djece) za gubitak izdržavanja do njihovog punoljetstva u mjesečnom iznosu od 200,00 KM (stav 2). Zahtjev apelanata za naknadu troškova postupka koji se odnose na sastav tužbe i troškova naknade za odloženo ročište (stav 3. presude) je odbijen. Također, sud je odbio prigovor nedostatka pasivne legitimacije tuženog kao neosnovan (stav 4. presude), dok je apelante oslobodio plaćanja troškova parničnog postupka po osnovu sudske takse na presudu (stav 5. presude).

13. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da u postupku nije sporno da je 1983. godine u saobraćajnoj nesreći smrtno stradao suprug i otac apelanata. Sporno pitanje je da li je tuženi pasivno legitimiran (s obzirom na to da je nepoznato vozilo udarilo prednika apelanata) i visina postavljenih tužbenih zahtjeva. U vezi sa tim sud je proveo dokazni postupak i pozvao se na relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima ( u daljnjem tekstu: ZOO) i odredbe Zakona o osiguranju imovine i lica, te je zaključio da je tuženi pasivno legitimiran. Što se tiče naknade nematerijalne štete za duševnu bol zbog smrti supruga i oca, Općinski sud je pošao od orijentacionih kriterija i iznosa za utvrđivanje naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda, kao i relevantnih odredaba ZOO i Zakona o osiguranju imovine i lica. Općinski sud je utvrdio, imajući u vidu sve okolnosti, da je zahtjev apelanata osnovan, pa im je dosudio iznose navedene u presudi.

14. U odnosu na zahtjev apelanata da im se dosudi naknada za izgubljeno izdržavanje, Općinski sud je istakao da treba, prije svega, utvrditi kolika bi plaća prednika apelanata bila da nije došlo do pogibije i „kako bi se kretala“, te koliko bi pravni prednik apelanata trošio za lične potrebe izdržavanja i izdržavanje ostalih članova porodice, kao i eventualno druga primanja koja je ostvarivao, kao i kako bi se „kretala“ porodična penzija koju su ostvarili apelanti. Općinski sud je naveo da apelanti u toku postupka nisu predlagali, pa sud nije ni proveo niti jedan dokaz na okolnost razlike plaće koju je primao prednik apelanata i drugih poslova koje je obavljao mimo rada i penzije koju je prvoapelantica F.H. ostvarila. Općinski sud je dalje naveo da je u svom iskazu prvoapelantica F.H. tvrdila da je plaća prednika iznosila 300 - 400 DM, a da penziju prima u iznosu manjem od 300 KM. Općinski sud je zaključio da, kada se plaća prednika podijeli sa članovima porodičnog domaćinstva koje je trebalo da izdržava, kao i na dio za lično izdržavanje, prema mišljenju suda, proizlazi da ne postoji razlika. Općinski sud je, također, istakao da je svaka stranka u postupku dužna dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, pa kako su apelanti, koji su u toku postupka imali advokata, odustali od izvođenja dokaza finansijskim vještačenjem razlika u plaći i penziji, sud je odbio tužbeni zahtjev apelanata u iznosu od 200,00 KM jer nisu dokazali gubitak izdržavanja u ovom iznosu. Osim toga, Općinski sud je ocijenio da je ovaj iznos proizvoljno određen, jer za troje djece gubitak koji traže je 600,00 KM, a iz navoda prvoapelantice F.H. proizlazi da je plaća prednika u trenutku smrti iznosila 300-400 DM. Općinski sud je naveo da je na dosuđene iznose apelantima dosudio i zakonsku zateznu kamatu, ali od momenta kada su apelanti dopunili tužbu, odnosno zatražili naknadu u KM umjesto u jugoslavenskim dinarima, od 23. decembra 2008. godine. Općinski sud je obrazložio odluku o troškovima postupka, te zašto je dosudio naknadu apelantima, odnosno zašto je jedan dio zahtjeva apelanata za naknadu troškova postupka odbijen.

15. Protiv prvostepene presude apelanti su izjavili žalbu 23. juna 2009. godine, a tuženi 26. juna 2009. godine. Kantonalni sud je donio Presudu broj 01 0 P 002168 09 Gž od 27. maja 2010. godine kojom je žalbu apelanata odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev apelanata za naknadu štete zbog izgubljenog izdržavanja (stav 2) i u dijelu odluke koji se tiče zahtjeva apelanata za naknadu troškova postupka (stav 3. presude). Istom presudom žalba tuženog je uvažena i prvostepena presuda u dijelu u kojem je naloženo tuženom da apelantima isplati na ime naknade nematerijalne štete određene iznose, kao i u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka (stav 1) ukinuta i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

16. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je žalba apelanata neosnovana u odnosu na osporeni dio presude, vezano za izgubljeno izdržavanje, i zaključio da je prvostepena odluka pravilna. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud dao valjane činjenične i pravne razloge, navodeći da apelanti nisu dokazali da je postojala razlika između iznosa izdržavanja koje bi ostvarili iz plaće umrlog oca da je ostao živ i ostvario plaću u odnosu na penziju koju su ostvarili iza oca, te da bi razlika bila takva da opravdava dosuđenje te razlike na ime naknade štete zbog izgubljenog izdržavanja. Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud jasno, logično i temeljem činjenica obrazložio visinu plaće prednika apelanata, visinu penzije i zaključio da penzije prate promjenu visine plaće i da prvostepeni sud pravilno zaključuje da iznos plaća koji bi umrli odvajao za apelante kao izdržavana lica ne bi bio veći od dijela penzije koji su apelanti imali za izdržavanje. Kantonalni sud je ovo istakao imajući u vidu da je otac apelanata iz plaće izdržavao pet članova, a od iznosa penzije su se izdržavala samo djeca umrlog-apelanti. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno naveo da su apelanti predložili a potom povukli prijedlog za finansijsko vještačenje radi utvrđivanja činjenica o eventualnoj razlici penzija i plaća i mogućoj razlici iznosa izdržavanja koje ne ostvaruju zbog smrti umrlog oca. Kantonalni sud je utvrdio da je osnovana žalba tuženog u vezi sa dosuđujućim dijelom presude, koji se odnosio na naknadu nematerijalne i materijalne štete, zbog povrede odredaba parničnog postupka, te je u tom dijelu prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

17. Protiv drugostepene presude apelanti su izjavili reviziju 9. jula 2010. godine.

18. Vrhovni sud je donio Presudu broj 23 0 P 010452 10 Rev od 3. februara 2011. godine kojom je reviziju apelanata odbio.

19. U obrazloženju presude, u odnosu na dio presude koji se odnosio na naknadu štete apelantima, djeci stradalog, zbog izgubljenog izdržavanja, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi primijenili pravilo o teretu dokazivanju, te utvrdili da se na osnovu izvedenih dokaza nije moglo sa sigurnošću utvrditi da postoji razlika između plaće koju je stradali primao i penzije koju je prvoapelantica F.H. ostvarila nakon njegove smrti. Vrhovni sud je zaključio da, suprotno revizionim navodima apelanata, nije došlo do povrede parničnog postupka. Vrhovni sud je istakao da primjena pravila o teretu dokazivanja obavezuje sud, u situaciji kada stranka nije pružila dovoljno dokaza ili na osnovu dokaza koji su izvedeni nije uvjerila sud u određene činjenične navode, da smatra da ti navodi nisu dokazani. Pošto u konkretnom slučaju apelanti na osnovu izvedenih dokaza nisu dokazali visinu razlike između plaće koju je prednik apelanata primao i porodične penzije koju je prvoapelantica F.H. ostvarila nakon njegove smrti, po mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pravilnom primjenom člana 126. ZPP odbili ovaj tužbeni zahtjev apelanata. Dalje, prema mišljenju Vrhovnog suda, prvostepeni sud je na osnovu člana 8. ZPP po svom slobodnom uvjerenju ocijenio izvedene dokaze, nakon čega je uvjerenje koje je stekao o odlučnim činjenicama opravdao logičkim i uvjerljivim razlozima. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da je bez osnova prigovor apelanata da je pogrešno primijenjen član 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Vrhovni sud je naveo da su tačni navodi revizije da je povrijeđen član 10. ZPP, jer je postupak trajao 25 godina. Međutim, ova povreda, prema stavu suda, ne utječe na pravilnost i zakonitost odluke u meritumu. Vrhovni sud je naveo da je neprihvatljiv stav apelanata da su sudovi trebali primijeniti član 127. ZPP, odnosno da su po svojoj ocjeni mogli utvrditi visinu razlike između plaće prednika apelanata i penzije. Prema stavu Vrhovnog suda, ova odredba odnosi se na situaciju kada se visina štete ne može utvrditi, ili bi se mogla utvrditi sa nesrazmjernim teškoćama, što nije slučaj u konkretnoj situaciji. Prema mišljenju suda, apelanti su imali mogućnost da utvrde razliku vještačenjem vještaka finansijske struke, pa pošto su u toku postupka odustali od provođenja ovog dokaza, sud nije mogao sa sigurnošću utvrditi visinu razlike.

20. Apelantica F.H. je podneskom od 15. septembra 2011. godine tražila da Općinski sud zakaže raspravu u predmetu broj P-1528/97, koji je dobio novi broj 23 0 P 010452 10 P, o dijelu tužbenog zahtjeva vezanog za naknade nematerijalne štete i troškova sahrane koji je odlukom Kantonalnog suda vraćen na ponovno odlučivanje.

21. Općinski sud je u predmetu broj 23 0 P 010452 10 P zakazao i održao pripremno ročište 23. novembra 2011. godine. Nakon toga ročište za glavnu raspravu je zakazano za 18. januar 2011. godine, ali je na saglasan prijedlog stranaka ( zbog bolovanja sudije, nije određeno vještačenje), kao i zbog mogućnosti nagodbe odgođeno i ročište za glavnu raspravu zakazano za 12. mart 2012. godine, ali je rasprava odložena (zbog nepostizanja vansudske nagodbe i zbog određivanja vještačenja). Novo ročište za glavnu raspravu je zakazano za 5. april i nastavljeno je 22. maja 2012. godine, kada je dokazni postupak završen i glavna rasprava zaključena.

22. Općinski sud je donio Presudu broj 23 0 P 010452 10 P od 8. juna 2012. godine kojom je djelomično usvojen tužbeni zahtjev apelanata i tuženi je obavezan da apelantima na ime naknade nematerijalne štete isplati: prvoapelantici F.H. na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog smrti supruga iznos od 2.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 28. decembra 2008. godine, a ostalim apelantima, na ime duševnih bolova zbog smrti oca, iznos od 1.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 28. decembra 2008. godine. Tužbe i zahtjev apelanata u odnosu na tuženog u ostalom dijelu koji se odnosio na isplatu naknade materijalne štete prvoapelantici F.H. zbog postavljanja nišana i troškova sahrane, te isplatu naknade nematerijalne štete zbog smrti supruga, kao i zahtjevi ostalih apelanata za isplatu nematerijalne štete zbog smrti oca, kao i zahtjev za isplatu kamata na ove iznose odbijeni su kao neosnovani, pa je odbijen zahtjev apelanata za isplatu troškova postupka. Presuda Općinskog suda broj 23 0 P 010452 10 P od 8. juna 2012. godine postala je pravosnažna 10. jula 2012. godine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

23. Apelanti su prvobitno u apelaciji naveli da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog dužine trajanja postupka koji je pokrenut tužbom 1985. godine, čime postupak po tužbi traje 25 godina, od čega je 15 godina „od kada je donesen Ustav BiH“. Apelanti su naveli da Općinski sud 14 godina nije poduzimao ništa na njihovom predmetu. Također, apelanti su se u momentu podnošenja apelacije žalili da, imajući u vidu cjelokupnu dužinu trajanja postupka, sudovi - konkretno Vrhovni sud - suprotno Pravilniku o unutrašnjem sudskom poslovanju, nije uzeo predmet prioritetno u rad u dijelu koji se odnosi na naknadu životnog izdržavanja radi odlučivanja po reviziji apelanata. Također, apelanti su se žalili da je predmet već jednom bio vraćen na ponovno odlučivanje, pa umjesto da odluči meritorno u skladu sa odredbama ZPP, Kantonalni sud je ponovo u jednom dijelu ukinuo prvostepenu presudu (u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete i troškova sahrane) i predmet vratio Općinskom sudu, koji ne zakazuje raspravu (u predmetu stari broj P-1528/97, koji je nakon vraćanja na ponovni postupak, dobio novi broj 23 0 P 010452 10 P). Apelanti su hronološki naveli tok postupka i predložili da Ustavni sud donese odluku kojom će utvrditi povredu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i narediti bez daljnjeg odlaganja rješavanje predmeta po reviziji, kao i u dijelu u kojem je vraćen na ponovni postupak pred Općinskim sudom. Apelanti su, također, tražili naknadu nematerijalne štete jer im predmet nije okončan u razumnom roku.

24. U dopuni apelacije apelanti su osporili sve tri odluke redovnih sudova kojim je odbijen njihov zahtjev za naknadu troškova na ime izgubljenog izdržavanja, navodeći da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo i odredbe parničnog postupka, čime su povrijedili pravo apelanata na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti ističu da su sudovi mogli utvrditi razliku između plaće stradalog supruga, odnosno oca apelanata i penzije koju je ostvarila njegova supruga. Apelanti su naveli da za utvrđivanje ove razlike i nije bilo potrebe za vještačenjem, pogotovo što apelanti, zbog lošeg imovnog stanja, nisu mogli snositi troškove vještačenja. Inače je općepoznata činjenica da se penzija određuje s obzirom na penzijski staž, kao i vezano za ostvareni dohodak za vrijeme radnog staža. Sa 18 godina penzijskog staža i dohotkom koji je bio ispod prosjeka, iznos penzije je za 50% bio manji u odnosu na tadašnju plaću prednika apelanata. Uostalom, prema propisima o PIO, radni staž potreban za penziju u vrijeme stradanja prednika apelanata bio je 35 godina, pa se kod izračunavanja penzije odbija za svaku godinu umanjenog penzijskog staža. Apelanti su se u vezi s tim pozvali i na godišnje podatke koje objavljuje federalni ministar rada i socijalne politike o prosječnim potrebama lica koja zahtijevaju izdržavanje, s obzirom na troškove života, koji će se primijeniti u postupcima izdržavanja. Apelanti smatraju da je sud trebalo da odluči temeljem člana 127. ZPP, jer se sudije stalno educiraju, visoko su obrazovani pa vještačenje općepoznatih činjenica nije potrebno.

b) Odgovor na apelaciju

25. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da ostaje kod svih razloga navedenih u osporenoj presudi.

26. Kantonalni sud je u odgovoru istakao da ostaje kod razloga navedenih u presudi, kao i da negira povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku pred tim sudom.

27. Općinski sud je priznao da je postupak dugo trajao, odnosno da su navodi apelanata vezani za dužinu postupka tačni, ali je naveo da je razlog nepostupanja po predmetu veliki broj predmeta i nedovoljan broj sudija pred tim sudom.

V. Relevantni propisi

28. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 16/06) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Član 127.

Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nesrazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema svojoj ocjeni.

VI. Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

31. U skladu sa članom 18. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kad nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud primjećuje da su se apelanti prvobitno obratili Ustavnom sudu dok je postupak pred redovnim sudovima još bio u toku, zbog činjenice da nakon 25 godina od podnošenja tužbe nisu dobili pravosnažnu odluku zbog čega su ukazali na povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje u razumnom roku, pa je apelacija u vrijeme njenog podnošenja bila, prema članu 18. stav 2. Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na navode apelanata o povredi prava na suđenje u razumnom roku.

32. Dalje, budući da je, u međuvremenu, predmet apelanata u jednom dijelu, koji se odnosi na naknadu za izgubljeno izdržavanje, okončan, a apelanti su u dopuni apelacije osporili odlučenje sudova u dijelu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 23 0 P 010452 10 Rev od 3. februara 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih lijekova. Zatim, osporenu odluku Vrhovnog suda apelanti su primili 30. marta 2011. godine, a dopuna apelacije je podnesena 19. aprila 2011. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Ustavni sud primjećuje da je nakon toga presudom Općinskog suda od 8. juna 2012. godine predmet pravosnažno završen.

33. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija dopustiva, kao i da ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 1, 2. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

35. Apelanti pobijaju navedene presude, te navode da im je, zbog dužine trajanja postupka, kao i zbog odluke sudova kojim je odlučeno o jednom njihovom zahtjevu, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

37. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu, glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

38. U konkretnom slučaju Ustavni sud prvenstveno zapaža da se predmetni postupak odnosi na naknadu materijalne i nematerijalne štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. Stoga će Ustavni sud ispitati navode apelanata o povredi ovog prava.

A)Primjena materijalnog prava

39. Ustavni sud primjećuje da su apelanti, nakon što im je odlukom Vrhovnog suda od 3. februara 2011. godine pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev u dijelu kojim su tražili naknadu na ime izgubljenog izdržavanja, osporili navedenu odluku, kao i nižestepene odluke u tom dijelu. Apelanti su naveli da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo i odredbe parničnog postupka kada su odlučili da se bez vještačenje ne može utvrditi razlika između plaće prednika apelanata i porodične penzije koju su ostvarili. Apelanti su istakli da je sud primjenom člana 127. ZPP mogao po svojoj slobodnoj ocjeni odlučiti pogotovo kada se imaju u vidu poznate činjenice u vezi sa izračunavanjem penzije.

40. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

41. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su sudovi dali detaljna i jasna obrazloženja zašto nisu udovoljili zahtjevu apelanata da im se na ime gubitka izdržavanja isplaćuje određeni iznos. Naime, iz obrazloženja presuda, prije svega, proističe da su apelanti predložili, a zatim odustali od dokaza da se provede vještačenje na okolnost utvrđivanja razlike između plaće koju je primao njihov prednik i penzije koju su ostvarili. Osim toga, suprotno navodu apelanata da je sud mogao po svom slobodnom uvjerenju izračunati razliku, Ustavni sud primjećuje da su se sudovi upravo očitovali na ovu okolnost navodeći da plaća prednika apelanata koja je zadovoljavala potrebe pet lica ne bi bila veća od iznosa penzije koju su njegovi pravni sljednici – apelanti ostvarili. Dalje, imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev, nesporno je da su apelanti, u smislu odredbe člana 123. ZPP, bili dužni dokazati činjenice na kojima zasnivaju svoj zahtjev, tj. dokazati razliku između plaće prednika i drugih primanja (pored rada na poslu i nadničenje prednika apelanata) i penzije koju su ostvarili da bi mogli uspjeti sa svojim zahtjevom. Budući da apelanti to nisu dokazivali niti jednim zakonom propisanim dokazom, jer u toku postupka nisu predlagali, niti provodili dokaze na te okolnosti, njihov zahtjev je kao nedokazan odbijen uz zaključak sudova „izveden“ matematičkom računicom na osnovu podataka koje su sudovi imali (prvenstveno izjave prvoapelantice F.H.) da razlika ne postoji, odnosno na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. Po mišljenju Ustavnog suda, imajući u vidu utvrđenje redovnih sudova, te odredbu člana 126. ZPP na kojoj su sudovi utemeljili svoje odlučenje, navedeno obrazloženje nije proizvoljno. Osim toga, sudovi su jasno obrazložili zašto član 127. ZPP, na čijoj su primjeni apelanti insistirali, nije primjenjiv u konkretnom slučaju, odnosno šta je suština navedenog člana, a navedeno obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

42. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da su apelanti tokom predmetnog postupka uživali i sve ostale proceduralne garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da su redovni sudovi dali jasna obrazloženja u vezi sa primjenom materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi u ovom dijelu u cijelosti neosnovani.

B)Pravo na suđenje u razumnom roku

43. Apelanti su u prvobitno podnesenoj apelaciji naveli da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog činjenice da postupak koji je pokrenut 1985. godine od podnošenja tužbe traje 25 godina, posebno ističući da 14 godina Općinski sud nije poduzeo ništa na predmetu, kao i da redovni sudovi, imajući u vidu cjelokupnu dužinu trajanja predmeta, svaki u svojoj nadležnosti, nisu poduzeli adekvatne radnje u skladu sa relevantnim zakonskim odredbama da predmet što hitnije riješe (apostrofirajući Općinski sud i Vrhovni sud pred kojima se u to vrijeme nalazio predmet).

a) Relativni principi

44. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

45. Ustavni sud, također, podsjeća, podržavajući praksu Evropskog suda, da član 6. stav 1. Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

b) Period koji se uzima u obzir

46. Ustavni sud zapaža da su apelanti pokrenuli postupak tužbom od 12. decembra 1985. godine. Međutim, period koji ratione temporis ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada, već od 14. decembra 1995. godine, kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Ipak, pri ocjeni dužine postupka na koji apelanti ukazuju Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37). U vezi s navedenim, Ustavni sud će razmotriti dužinu predmetnog postupka od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda pa do donošenja presude Vrhovnog suda o reviziji apelanata (vezano za meritorno okončanje postupka o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosio na naknadu zbog izgubljenog izdržavanja), odnosno do donošenja presude Općinskog suda od 8. juna 2012. godine (kojom je pravomoćno odlučeno o preostalom dijelu postavljenog tužbenog zahtjeva - naknadi nematerijalne štete i troškova sahrane), dakle, period duži od 16 godina. Pri tome Ustavni sud zapaža da je, imajući u vidu stadij postupka dostignut do dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, postupak povodom tužbe apelanata radi naknade štete ukupno trajao duže od 26 godina.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

47. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je predmet tužbenog zahtjeva apelanata bila naknada materijalne i nematerijalne štete zbog pogibije supruga i oca apelanata, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se radi o relativno složenom sudskom postupku.

48. Što se tiče postupka pred Osnovnim sudom u Velikoj Kladuši i Višim sudom u Bihaću, Ustavni sud primjećuje da je postupak na ove dvije instance od podnošenja tužbe do donošenja odluke Višeg suda (22. februara 1995. godine) trajao devet godina i tri mjeseca. Presudom Višeg suda u Bihaću predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje i zaveden je pod brojem P-1528/97. Ustavni sud primjećuje da u periodu od 22. februara 1995. godine do 15. decembra 2008. godine Općinski sud nije poduzimao ništa na rješavanju predmeta apelanata u periodu od 12 godina i devet mjeseci. Nakon toga, Općinski sud je u veoma kratkom roku od manje od tri mjeseca donio presudu, a Kantonalni sud je u roku od jednu godine odlučio o žalbi protiv prvostepene presude. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u jednom dijelu prvostepenu presudu potvrdio (za naknadu štete zbog izgubljenog izdržavanja) a u drugom dijelu (koji se odnosio na naknadu nematerijalne štete i troškove postupka) prvostepena presuda je ukinuta i predmet je vraćen na ponovno odlučivanje prvostepenom sudu. Konačno, odluka o odbijanju tužbenog zahtjeva za naknadu izgubljenog izdržavanja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda u postupku koji je po reviziji trajao jednu godinu i devet mjeseci, čime je postupak u tom dijelu pravomoćno okončan. S druge strane, Općinski sud je, odlučujući u ponovnom postupku o tužbenom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, zakazao pripremno ročište za 23. novembar 2011. godine i nakon toga u roku od sedam mjeseci donio odluku protiv koje stranke nisu izjavile žalbu, čime je postupak okončan.

49. Ustavni sud primjećuje da je dužini trajanja postupka u najvećem dijelu doprinio Općinski sud, jer nije poduzeo niti jednu radnju u periodu od više od 12 godina. Od momenta „uzimanja predmeta u rad“ od Općinskog suda, Ustavni sud primjećuje da su sudovi bili ažurni, te da su relativno brzo donijeli odluke, te je cjelokupni postupak, uključujući tri sudske instance, kao i činjenicu da je u jednom dijelu vraćen na ponovni postupak, trajao pet godina. Međutim, to ne opravdava činjenicu da je Općinski sud bio punih 12 godina i 10 mjeseci neaktivan u predmetu apelanata, što taj sud i ne spori u svom odgovoru na apelaciju, ali pokušava to da opravda „velikim brojem predmeta i malim brojem sudija“. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, koju je prihvatio i Ustavni sud (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1097/04 od 17. novembra 2005. godine), preopterećenost sudstva se općenito ne može prihvatiti kao opravdanje, budući da su države ugovornice dužne organizirati administriranje pravde tako da razni sudovi ispunjavaju zahtjeve člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Francesco Lombardo protiv Italije, presuda od 25. februara 1994. godine, serija A broj 249-B, str. 27). Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova pod uvjetom da poduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, Serija A broj 66, st. 25-32). Imajući u vidu navedeno i činjenicu da u konkretnom slučaju Općinski sud nije prezentirao dokaze da je poduzeo korake na organiziranju svog rada kako bi postigao bolju efikasnost u radu, Ustavni sud smatra da su sudovi, konkretno Općinski sud, svojim potpunim nepostupanjem doprinijeli dužini postupka koja se ne može smatrati opravdanom, čime je povrijeđeno pravo apelanata na «suđenje u razumnom roku» kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

50. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dužina postupka bila prekomjerna i da ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete

51. Apelanti su tražili naknadu nematerijalne štete u iznosu od po 2.500,00 KM zbog kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku. Prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.

52. Prilikom odlučivanja o zahtjevu apelanata za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48- 51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od po 150,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da je postupak povodom zahtjeva apelanata trajao 16 godina, apelantima se utvrđuje naknada u ukupnom iznosu od 2.400,00 KM. Ovaj iznos apelantima je dužna da isplati Vlada Unsko-sanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

Pravo na imovinu

53. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama kojim je odbijen njihov zahtjev za naknadu štete za izgubljeno izdržavanje povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da su navodi o povredi prava na imovinu identični navodima o kršenju prava na pravično suđenje (u vezi sa ostalim aspektima prava na pravično suđenje), o čemu je Ustavni sud već dao obrazloženje, imajući u vidu zaključke u pogledu kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi iz apelacije u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno pravo na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak po tužbi apelanata trajao duže od 26 godina, od kojih preko 16 godina ulazi u ratione temporis nadležnost Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, čemu je u najvećem dijelu doprinio Općinski sud svojim nepostupanjem u periodu dužem od 12 godina.

55. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u dijelu u kojem apelanti ističu proizvoljnu primjenu materijalnog prava, kao i proceduralni aspekt postupka i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koje apelanti zasnivaju na identičnim navodima, kada su redovni sudovi ispunili svoju dužnost i iznijeli razloge na kojima su njihove odluke zasnovane koji odgovaraju standardima prava na pravično suđenje, a apelanti nisu dokazali osnovanost svog zahtjeva.

56. Na osnovu člana 59. st. 1, 2. i 3. i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1052/11 (F.H., Z.D. i F.H.) | Sudska praksa | Aktio