Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-690/11 (M. P.)

Odluka donesena 10. 04. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Disciplinski postupak
  • Građanski postupak
  • Otkaz
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-690/11

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 690/11, rješavajući apelaciju Miroslava Peraća, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Miroslava Peraća podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000413 09 Rev od 18. januara 2011. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Ž-09-000 059 od 9. juna 2009. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Miroslav Perać (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić Grada podnio je 14. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000413 09 Rev od 18. januara 2011. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-09-000 059 od 9. juna 2009. godine (u dijelu u kojem je odlučeno o zahtjevu za naknadu štete zbog izgubljene zarade). Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud "stavio van snage presudu Vrhovnog suda" do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je podnescima dostavljenim u periodu od 29. septembra 2011. do 8. oktobra 2013. godine obavještavao Ustavni sud o toku sudskih postupaka koji su uslijedili nakon donošenja osporenih odluka, a koji su u vezi sa osporenim odlukama, te podnosio urgencije.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 690/11 od 8. juna 2011. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u to vrijeme, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i tuženog "Hidroelektrane na Vrbasu" a.d. Mrkonjić Grad (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 27. marta 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Okružni sud je 10. aprila 2012. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Vrhovni sud i tuženi 16. aprila 2012. godine.

5. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 24. aprila 2012. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Presudom Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 075-0-P- 06-000 101 od 19. oktobra 2006. godine poništena su kao nezakonita rješenjā tuženog br. 01- 2064/05 od 3. novembra 2005 godine i NO-178/05 od 25. novembra 2005. godine, te slijedom toga obavezan je tuženi da apelantu uspostavi radnopravni status počev od 5. oktobra 2005. godine, da vrati apelanta na ranije radno mjesto, da mu isplati naknadu na ime plaća i regresa u ukupnom iznosu od 15.500,00 KM, kao i da apelantu naknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je među strankama nesporno da je Rješenjem tuženog broj 01- 2064/05 od 3. novembra 2005 godine raskinut ugovor o radu sa apelantom zbog teže povrede radne obaveze iz člana 91. stav 2. tačka 6. Zakona o radu, te da je odlukom tuženog broj NO-178/05 od 25. novembra 2005. godine odbijen apelantov prigovor izjavljen protiv navedenog rješenja. Također, Osnovni sud je naveo da je nesporno da je Presudom Osnovnog suda broj K-17/06 od 7. aprila 2006. godine apelant proglašen krivim za krivično djelo tjelesne povrede iz člana 155. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS). Osnovni sud je ukazao da je odredbama člana 65. Pravilnika o radu tuženog propisano da se postupak protiv radnika radi utvrđivanja teže povrede radne obaveze pokreće rješenjem, te da se povodom rješenja o pokretanju postupka mora obaviti saslušanje radnika koje se unosi u zapisnik, kao i mišljenje sindikata. Također, Osnovni sud je ukazao da je odredbama člana 66. Pravilnika o radu propisano da radnik ima pravo da u toku saslušanja i iznošenja svoje odbrane iznosi činjenice i odbranu na način koji je za njega povoljan. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da, prema dokazima izvedenim na glavnoj raspravi, tuženi nije obavijestio apelanta o pokretanju disciplinskog postupka protiv njega, nije obavijestio o tome sindikat, niti je apelantu dao mogućnost da bude saslušan pred disciplinskom komisijom i da tom prilikom iznese svoju odbranu. Osnovni sud je naveo da je tuženi na taj način povrijedio odredbe člana 115. stav 1. Zakona o radu kojima je propisano da, "ako poslodavac radniku daje otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza, dužan je da radniku omogući da bude saslušan i da iznese svoju odbranu, ukoliko je to moguće s obzirom na okolnosti, kao i da razmotri mišljenje sindikata ili savjeta radnika, ako mu je mišljenje dostavljeno prije donošenja konačne odluke". Pri tome Osnovni sud je ukazao da tuženi nije uzeo izjavu od apelanta na način kako to nalažu propisi, budući da je apelant svoju izjavu dao pred daktilografom, a koju apelantovu tvrdnju tuženi nije porekao. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je zaključio da su osporene odluke tuženog nezakonite, te je slijedom toga poništio navedene odluke i obavezao tuženog da vrati apelanta na rad i da mu isplati naknadu na ime plaća i regresa shodno odredbama člana 117. stav 1. Zakona o radu.

8. Odlučujući o žalbi tuženog protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Ž-09-000059 od 9. juna 2009. godine kojom je žalbu tuženog djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za naknadu štete zbog izgubljene zarade u iznosu od 15.500,00 KM, te preinačio odluku o troškovima postupka, dok je u preostalom dijelu odbio žalbu tuženog i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je odredbama čl. 114. i 115. Zakona o radu propisan minimum prava koja se moraju osigurati radniku prije donošenja odluke o disciplinskoj odgovornosti. Također, Okružni sud je naveo da je odredbama člana 92. stav 1. Zakona o radu propisano da se kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu bliže uređuju pokretanje, vođenje i zastarjelost postupka za utvrđivanje povrede radnih obaveza i druga pitanja od značaja za zaštitu radne discipline. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da je čl. 64. do 66. Pravilnika o radu tuženog propisano da nadležni organ donosi rješenje o pokretanju disciplinskog postupka, da se rješenje dostavlja radniku protiv kojeg se pokreće disciplinski postupak, da se imenuje disciplinska komisija, da se pred disciplinskom komisijom provodi postupak, saslušavaju radnik protiv kojeg se vodi postupak i svjedoci, da se svjedoci saslušavaju pred radnikom koji ima pravo da se upozna sa njihovim iskazima i da im postavlja pitanja. Okružni sud je naveo da je saglasno dokazima koji su izvedeni pred prvostepenim sudom, kao i dokazima koji su izvedeni pred tim sudom, utvrdio da postupak koji je prethodio donošenju pobijanih rješenja nije proveden u skladu sa Pravilnikom o radu i zakonom. S obzirom na to, Okružni sud je naveo da je žalbu tuženog u tom dijelu odbio i prvostepenu presudu u tom dijelu potvrdio.

9. Okružni sud je dalje naveo da je apelant zahtjev za naknadu štete zbog izgubljene zarade postavio tek u svom završnom izlaganju na ročištu za glavnu raspravu. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da u predmetnom spisu ne postoji nijedan dokaz o tome koliko je iznosio apelantov lični dohodak prije prestanka radnog odnosa i koji bi mogao poslužiti za ocjenu osnovanosti visine postavljenog zahtjeva. Naime, Okružni sud je naveo da apelant u predmetnom postupku nije dokazivao visinu postavljenog zahtjeva, te da u predmetnom spisu ne postoji dokaz koji bi posredno ukazivao na visinu zarade koju je apelant ostvarivao i na osnovu kojeg bi se mogla utvrditi visina štete. S obzirom na to, Okružni sud je naveo da je preinačio prvostepenu presudu u tom dijelu na način kako je to navedeno u dispozitivu presude.

10. Vrhovni sud, odlučujući o revizijama apelanta i tuženog protiv drugostepene presude, donio je Presudu broj 118 0 P 000413 09 Rev od 18. januara 2011. godine kojom je reviziju tuženog uvažio, pa je drugostepenu presudu preinačio tako što je uvažio žalbu tuženog protiv prvostepene presude i navedenu presudu preinačio tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio da se ponište kao nezakonita rješenja tuženog br. 01-2064/05 od 3. novembra 2005 godine i NO-178/05 od 25. novembra 2005. godine, da se obaveže tuženi da apelantu uspostavi radnopravni status počev od 5. oktobra 2005. godine, da vrati apelanta na ranije radno mjesto i da mu naknadi troškove postupka, dok je apelantovu reviziju odbio, te obavezao apelanta da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.494,00 KM.

11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelant, prema utvrđenom činjeničnom stanju, 30. septembra 2005. godine u upravnoj zgradi radne jedinice tuženog, nakon verbalnog sukoba, fizički napao upravnika te radne jedinice Borislava Jankovića. Vrhovni sud je ukazao da je takvo apelantovo postupanje kvalifikovano kao teža povreda radne obaveze iz člana 91. stav 2. tačka 6. Zakona o radu, te da je zbog te povrede tuženi raskinuo ugovor o radu sa apelantom. Također, Vrhovni sud je ukazao da su navedene apelantove radnje kvalifikovane i kao krivično djelo tjelesne povrede iz člana 155. stav 1. KZRS za koje je apelant proglašen krivim Presudom Osnovnog suda broj 075-0 K-06-000 017 od 7. aprila 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Kž-06-000 220 od 17. novembra 2006. godine (koju je tuženi dostavio uz reviziju). Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 115. stav 1. Zakona o radu propisano da, "ako poslodavac radniku daje otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza, dužan je da radniku omogući da bude saslušan i da iznese svoju odbranu, ukoliko je to moguće s obzirom na okolnosti, kao i da razmotri mišljenje sindikata ili savjeta radnika, ako mu je mišljenje dostavljeno prije donošenja konačne odluke". Također, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 115. stav 3. Zakona o radu propisano da je, "u slučaju spora pred nadležnim sudom, poslodavac dužan da dokaže postojanje razloga za otkaz ugovora o radu". U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da apelantov fizički napad na Borislava Jankovića u radnim prostorijama tuženog i u toku radnog vremena, na način kako su ga opisali svjedoci Borislav Janković i Radoslav Kačar, van svake sumnje predstavlja težu povredu radnih obaveza iz člana 91. stav 2. tačka 6. Zakona o radu (nasilničko ponašanje prema poslodavcu, drugim radnicima i trećim licima za vrijeme rada). Pri tome Vrhovni sud je naveo da nije bitno to što je apelant u krivičnom postupku proglašen krivim za krivično djelo tjelesne povrede, a ne za krivično djelo nasilničkog ponašanja, budući da se pojam "nasilničko ponašanje" u radnom pravu shvata u širem smislu tako da obuhvata svaku nasilno izvršenu radnju kojom se nanosi ozbiljna šteta interesima poslodavca ili se radi o takvom ponašanju iz kojeg se osnovano može zaključiti da daljnji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć (član

91. Zakona o radu), što je upravo slučaj sa opisanim radnjama apelanta.

12. Dalje, Vrhovni sud je naveo da, iako apelantu nije dostavljeno rješenje o pokretanju disciplinskog postupka, ipak je znao da se protiv njega vodi disciplinski postupak (jer je pred sudom izjavio da je prethodno pozvao Zdravka Kovačevića da ga pita da li treba da dolazi u upravu radi davanja izjave). Vrhovni sud je dalje naveo da je apelant tvrdio "da je izjavu dao pred daktilografkinjom, ali da drugih članova (disciplinske komisije) tu nije bilo". U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da se iz navedenog može izvesti zaključak da je apelant, ipak, saslušan i da mu je pružena mogućnost da iznese svoju odbranu (jer je izjava koju je apelant dao pred daktilografkinjom sastavni dio disciplinskog predmeta). Vrhovni sud je naveo da je, dakle, apelantova izjava ocijenjena kako u prvostepenom rješenju tuženog, tako i pri donošenju drugostepene odluke povodom apelantovog prigovora. Također, Vrhovni sud je naveo da je u pobijanim odlukama tuženog navedeno da je uzeto u obzir i mišljenje Sindikalne organizacije (u drugostepenom rješenju naveden je broj i datum 02-1/307/05 od 27. oktobra 2005. godine). Vrhovni sud je ukazao da je, dakle, apelant dao izjavu o navedenom događaju, što znači da mu je omogućeno da bude saslušan i da iznese svoju odbranu u smislu odredaba člana 115. stav 1. Zakona o radu. Također, Vrhovni sud je ukazao da disciplinski postupak nije proveden u potpunosti u skladu sa odredbama čl. 65. i 66. Pravilnika o radu, ali da te povrede nisu takvog značaja i težine da su u potpunosti onemogućile apelanta da iznese svoju odbranu i da se izjasni o povredi radne obaveze koja mu je stavljena na teret. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud, pri donošenju svoje odluke, pogrešno primijenio materijalno pravo, te da je stoga preinačio drugostepenu presudu na način kako je to navedeno u dispozitivu presude.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda i osporenom odlukom Okružnog suda (u dijelu u kojem je odbijen njegov zahtjev za naknadu štete zbog izgubljene zarade) povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da disciplinski postupak protiv njega nije proveden u skladu sa zakonom i Pravilnikom o radu (čl. 62. do 67). Naime, apelant navodi da mu tuženi nije dostavio rješenje o pokretanju disciplinskog postupka, što je "umnogome uskratilo apelanta da zna o prirodi i vrsti optužbe protiv njega", te da mu tuženi nije dostavio poziv za saslušanje pred disciplinskom komisijom, iako je to trebalo da učini najmanje pet dana prije održavanja javne rasprave (koju nije održao), kako bi apelant mogao na vrijeme da se pripremi za odbranu. Apelant dalje navodi da nije prisustvovao svim fazama postupka, da se sam raspitivao o predmetnom događaju, dok je drugi svjedok (koji je saslušan u svojstvu okrivljenog) bio pozvan od tuženog, zatim, da mu tokom disciplinskog postupka nije omogućeno da ispituje svjedoke optužbe, niti mu je omogućeno da sasluša svjedoka odbrane (koje je predložio u svojoj izjavi), te da sve to ukazuje da je tretiran na neravnopravan način. Dalje, apelant navodi da je proizvoljna stav Vrhovnog suda "da nije bitno što je apelant u krivičnom postupku proglašen krivim za krivično djelo tjelesne povrede, a ne za krivično djelo nasilničko ponašanje". Naime, apelant navodi da u KZRS postoji krivično djelo tjelesne povrede i krivično djelo nasilničko ponašanje, te da je stoga Vrhovni sud proizvoljno postupio kada je pojam tjelesne povrede podveo pod pojam nasilničkog ponašanja. Također, apelant navodi da je drugostepena krivična presuda, koju je tuženi dostavio uz reviziju, predstavlja novi dokaz, te da je Vrhovni sud prihvatanjem tog novog dokaza dao tuženom mogućnost da "montira" takvu činjenicu, čime je učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Apelant se u dopuni apelacije od 12. juna 2013. godine pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 3857/08 od 6. decembra 2011. godine.

b) Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud je naveo da su apelantovi navodi o povredi prava na odbranu neosnovani kako je to i ukazano u revizionoj odluci. Naime, Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 115. Zakona o radu, te naveo da je u revizionoj odluci ukazano na osnovu kojih utvrđenih činjenica je ocijenio da je svrha navedene zakonske odredbe ispoštovana i na koji način. Vrhovni sud je naveo da je, ocjenjujući da je apelant, ipak, dao svoju izjavu koja je bila dio dokaza disciplinskog postupka, da je postojalo mišljenje sindikata, i taj sud našao da su postojale povrede disciplinskog postupka (čl. 65. i 66. Pravilnika o radu), ali da one nisu bile od utjecaja na adekvatnu zaštitu prava apelanta koji je na krajnje grub način izvršio povredu radne discipline. Stoga, Vrhovni sud smatra da nije bilo proizvoljne primjene odredaba člana 115. Zakona o radu, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

15. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga datih u drugostepenoj odluci. Okružni sud smatra da osporenom odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Tuženi je naveo da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu time što je Vrhovni sud prihvatio pravosnažnu krivičnu presudu kao osnov za postojanje odgovornosti apelanta. U vezi s tim, tuženi je naveo da je apelant izgubio iz vida da je postojanje disciplinske odgovornosti osnov za izricanje disciplinske mjere bilo koje vrste, te da je vođenje tog postupka nužno da bi se utvrdila disciplinska odgovornost lica. Tuženi je naveo da je prema utvrđenom činjeničnom stanju bilo dovoljno da je apelant znao o kakvoj povredi discipline se radi, da mu je dozvoljeno i omogućeno da dā izjavu povodom te povrede discipline, te da je protiv svih odluka tuženog imao i iskoristio sva pravna sredstva. Također, tuženi je naveo da odluku Vrhovnog suda, iako je negativna za apelanta, nije izvršio na apelantovu štetu. Naime, tuženi je naveo da je apelant ostao u radnom odnosu kod tuženog, a da apelant, iako je konačno izgubio radni spor, nije vratio primljeno, niti je isplatio tuženom troškove parničnog postupka.

V. Relevantni propisi

17. U Zakonu o radu ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07) relevantne odredbe glase:

Član 91.

Težom povredom radnih obaveza smatra se takvo ponašanje radnika na radu ili u vezi sa radom kojim se nanosi ozbiljna šteta interesima poslodavca, kao i ponašanje radnika iz koga se osnovano može zaključiti da dalji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć. U skladu sa stavom 1. ovog člana, težom povredom radnih obaveza, zbog kojih poslodavac može da jednostrano raskine ugovor o radu sa radnikom, smatraju se:

[...] 6. nasilničko ponašanje prema poslodavcu, drugim radnicima i trećim licima za vrijeme rada, [...] Član 92. stav 1.

Kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu bliže se uređuje pokretanje, vođenje i zastarjelost postupka za utvrđivanje povrede radnih obaveza i druga pitanja od značaja za zaštitu radne discipline.

Član 114.

Otkaz ugovora o radu poslodavac daje u pismenom obliku, uz navođenje razloga zbog kojih otkazuje ugovor.

Primjerak akta kojim otkazuje ugovor o radu poslodavac je dužan da dostavi radniku. Član 115.

Ako poslodavac radniku daje otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza, dužan je da radniku omogući da bude saslušan i da iznese svoju odbranu, ukoliko je to moguće s obzirom na okolnosti, kao i da razmotri mišljenje sindikata ili savjeta radnika, ako mu je mišljenje dostavljeno prije donošenja konačne odluke.

Poslodavac može dati otkaz ugovora o radu iz razloga navedenih u stavu 1. ovog člana u roku od 30 dana od dana saznanja za povredu radnih obaveza i za učinioca povrede. U slučaju spora pred nadležnim sudom, poslodavac je dužan da dokaže postojanje razloga za otkaz ugovora o radu.

VI. Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000413 09 Rev od 18. januara 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. januara 2011. godine, a apelacija je podnesena 14. februara 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

25. Apelant smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, proizvoljno primijenio relevantne odredbe materijalnog prava, što je kao posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

26. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je osporena odluka Vrhovnog suda, kao konačna odluka u predmetnom postupku, zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

27. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su prvostepenom presudom, koja je u tom dijelu potvrđena drugostepenom presudom, poništena kao nezakonita rješenja tuženog br. 01- 2064/05 od 3. novembra 2005 godine (kojim je raskinut ugovor o radu sa apelantom) i NO-178/05 od 25. novembra 2005. godine (kojim je odbijen apelantov prigovor protiv navedenog rješenja), uz obrazloženje da disciplinski postupak protiv apelanta nije proveden u skladu sa odredbama člana 115. stav 1. Zakona o radu i relevantnim odredbama Pravilnika o radu (kojima je bliže uređeno pokretanje i vođenje disciplinskog postupka). Međutim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ukazao da je apelantova izjava, koju je dao povodom predmetnog događaja pred daktilografkinjom, bila sastavni dio disciplinskog predmeta (koju su ocijenili prvostepeni i drugostepeni organ tuženog pri donošenju pobijanih rješenja), te slijedom toga zaključio da je na taj način apelantu bilo omogućeno da bude saslušan i da iznese svoju odbranu u smislu odredaba člana 115. stav 1. Zakona o radu. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da na takvo odlučenje suda ne utječe činjenica da disciplinski postupak protiv apelanta nije proveden u potpunosti u skladu sa odredbama čl. 65. i 66. Pravilnika o radu, budući da je apelantu bilo omogućeno (na opisani način) da se izjasni o povredi radne obaveze koja mu je stavljena na teret i da iznese svoju odbranu. Dovodeći u vezu odredbe člana 115. stav 1. Zakona o radu sa odlučenjem Vrhovnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Vrhovnog suda u tom pogledu. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ukazao na iskaze saslušanih svjedoka (iz kojih proizlazi da je apelant počinio povredu radnih obaveza iz člana 91. stav 2. tačka 6. Zakona o radu), te zaključio da je, dakle, tuženi u predmetnom sudskom postupku dokazao postojanje razloga za otkaz ugovora o radu u smislu odredaba člana 115. stav 3. Zakona o radu u čemu Ustavni sud, također, ne nalazi proizvoljnost. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su potpuno neosnovani apelantovi navodi da je Vrhovni sud prihvatio drugostepenu krivičnu presudu (koju je tuženi dostavio uz reviziju) kao dokaz za postojanje razloga za otkaz ugovora o radu, kao i ostali navodi koje je apelant iznio u vezi sa navedenom krivičnom presudom. U pogledu apelantovih navoda da je u disciplinskom postupku tretiran na neravnopravan način jer mu nije omogućeno da ispituje svjedoke optužbe, niti da sasluša svjedoka odbrane (kojeg je predložio u svojoj izjavi), Ustavni sud ne nalazi da takvi navodi, u situaciji kada iz dostavljene dokumentacije i apelantovih navoda ne proizlazi da je apelant te navode isticao pred drugostepenim organom tuženog, te kada apelant ne tvrdi da mu je ta mogućnost bila uskraćena u predmetnom sudskom postupku, ne dovode u pitanje garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Što se tiče apelantovog pozivanja na Odluku Ustavnog suda broj AP 3857/08 od 6. decembra 2011. godine, Ustavni sud ukazuje da je, za razliku od apelantovog predmeta, u tom predmetu apelantica u potpunosti bila onemogućena da iznese svoju odbranu, što taj predmet u bitnom razlikuje od okolnosti apelantovog slučaja. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da je neosnovano apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 3857/08, budući da se, dakle, ne radi o istoj situaciji.

28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao zadovoljavajuće, jasne i detaljne razloge u pogledu primjene odredaba člana 115. st. 1. i 3. Zakona o radu, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

29. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da se navedeni član Evropske konvencije tiče isključivo prava lica u vezi sa "krivičnom optužbom". S obzirom na to da se, dakle, u predmetnom sudskom postupku odlučivalo o apelantovom tužbenom zahtjevu usmjerenom na poništenje rješenja tuženog i uspostavi prava iz radnog odnosa, a ne o "krivičnoj optužbi" protiv apelanta, Ustavni sud neće ulaziti u daljnje ispitivanje ovih apelantovih navoda. Pravo na imovinu

30. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada sud detaljno i jasno obrazloži svoju odluke u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

32. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

33. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-690/11 (M. P.) | Sudska praksa | Aktio