Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1201/11 (M. B.)

Odluka donesena 10. 04. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1201/11

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1201/11, rješavajući apelaciju Momčila Bodiroge, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav 3 tačka h), člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Momčila Bodiroge podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 004027 10 Gž od 22. decembra 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 P 004027 08 P od 13. avgusta 2010.

godine u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Momčila Bodiroge podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 004027 10 Gž od 22. decembra 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 P 004027 08 P od 13. avgusta 2010.

godine u odnosu na član II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i član 10 stav 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sA Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Momčilo Bodiroga (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Mira Vučinić, advokat iz Trebinja, podnio je 10. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 004027 10 Gž od 22. decembra 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 P 004027 08 P od 13. avgusta 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u to vrijeme, od Okružnog suda, Osnovnog suda, te tuženih KK "Mladost" Mrkonjić Grad, KK Sportska dvorana Mrkonjići) i Milana Barašina (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi) zatraženo je 13. februara 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Osnovni sud je 27. februara 2014. godine dostavio odgovor na apelaciju, Okružni sud je 21. februara 2014. godine dostavio fotokopiju dostavnice o uručenju presude tog suda apelantu, ali nije dostavio odgovor na apelaciju. Prvotuženi i drugotuženi nisu u ostavljenom roku dostavili odgovore na apelaciju.

4. Odgovor Osnovnog suda dostavljen je apelantu 6. marta 2014. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizIlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Osnovnog suda broj 95 0 P 004027 08 P od 13. avgusta 2010. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tuženi da mu na ime naknade štete, po osnovu odgovornosti za klevetu, solidarno isplate iznos od 5.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknade troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da iz predmetne tužbe i apelantovog iskaza proizIlazi da je apelant kao sudija Košarkaškog saveza Republike Srpske sudio na utakmici koja se igrala u Sokocu između "Glasinca" iz Sokoca i prvotuženog, te da su povodom te utakmice iznesene neistine od drugotuženog kao predsjednika prvotuženog u novinama „Press“ i „Sport“. Naime, Osnovni sud je naveo da je apelant istakao da je drugotuženi u novinama „Press“ broj 276 od 27. februara 2008. godine izjavio "da je na djelu određena klasična sudijska krađa od strane Momčila Bodiroge, sudije iz Trebinja", te da je "trener Glasinca bukvalno priveo sudiju do zapisničkog stola i održao mu predavanje kako treba da sudi". Takođe, Osnovni sud je naveo da je apelant istakao da je drugotuženi u novinama „Sport“ broj 18035 od 27. februara 2008. godine ponovio pomenute navode i dodao: "Bodiroga zaključuje vrhunsku predstavu, izmišlja diranje mrežice, priznaje dva poena i tako dolazi do produžetaka igre." Osnovni sud je ukazao da je odredbama člana 5 Zakona o zaštiti od klevete propisano da je svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog lica ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje. Pri tome, Osnovni sud je naveo da su Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavni sud u više svojih odluka ukazali da postoji jasno razlikovanje između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene), zato što se postojanje činjenice može dokazivati, a što se ne može učiniti za vrijednosne sudove. Po mišljenju Osnovnog suda, izjašnjavanje drugotuženog o kvalitetu apelantovog suđenja može se smatrati vrijednosnim sudom drugotuženog, dok se izrazom "krađa" željelo reći da je navodno nestručno apelantovo suđenje dovelo do produžetaka utakmice nakon čega je prvotuženi izgubio utakmicu. Takođe, po mišljenju Osnovnog suda, apelant ničim nije dokazao svoje tvrdnje da mu je povrijeđen ugled, odnosno da bi mu pripadalo pravo po osnovu odgovornosti za klevetu iz člana 5 Zakona o zaštiti od klevete. Osnovni sud je ukazao da je apelant izjavio "da su ga nakon objavljivanja navedenih tekstova pozivali poznanici, košarkaške sudije, jer nije praksa da se kroz sredstva javnog informisanja javno komentariše rad sudije, što se sve naknadno negativno odrazilo na njegov rad, odnosno stvorilo bojazan da mu može nastati šteta tako što ubuduće neće biti angažovan kao međunarodni sudija". Međutim, Osnovni sud je ukazao da je obavljanje poslova košarkaškog sudije javni posao, podvrgnut sudu javnosti koja ima pravo da komentariše njegov rad, te da je stoga dužan i da trpi kritike na račun svog rada.

7. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 95 0 P 004027 10 Gž od 22. decembra 2010. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da se istinitost navoda "da je apelant izmislio činjenicu diranja mrežice na košu" mogla utvrditi jedino reprodukcijom snimka sa utakmice, a posebno spornog momenta, pa tek onda analizirati da li je navod istinit ili nije. Pri tome, Okružni sud je ukazao da bi se i pored ishoda u reprodukciji snimka opet postavilo pitanje da li je drugotuženi pravilno vidio sporni momenat, te da li je zaista bio ubijeđen da je takav momenat postojao. Međutim, Okružni sud je naveo da ta činjenica nije utvrđena, niti su parnične stranke ponudile bilo kakav dokaz u tom smislu. Okružni sud je naveo da su odredbama člana 6 Zakona o zaštiti od klevete izričito propisani izuzeci od odgovornosti od klevete, te da je tačkom a) tog člana predviđeno da se neće odgovarati za klevetu ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito. Okružni sud je ukazao da se, dakle, ne traži apsolutna istinitost, već istinitost u suštini. Naime, Okružni sud je naveo da bi se tek izvođenjem reprodukcije snimka mogla sa sigurnošću utvrditi istinitost navoda, ali da bi se i takva istinitost mogla podvesti pod suštinsku istinitost, koja opet izuzima odgovornost od klevete u smislu odredaba člana 6 Zakona o zaštiti od klevete. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud ocijenio sve okolnosti, a posebno činjenicu da se radi o suđenju na utakmici gdje je drugotuženi kao posmatrač izražavao svoje mišljenje o toku utakmice, te da, s obzirom da se radi o sportskom događaju na sportskom terenu, i taj sud prihvata da je iznošenje navoda od drugotuženog u novinama „Press“ i „Sport“, u stvari, iznošenje njegovog viđenja i mišljenja o samoj utakmici. Pri tome, Okružni sud je istakao da je apelant, ukoliko je smatrao da su navodi koji su objavljeni u navedenim sredstvima javnog informisanja neistiniti, trebalo da objavi demanti tih navoda, što apelant, prema stanju spisa, nije učinio.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 stav 2 Evropske konvencije. Naime, apelant navodi da je "navedenim odlukama došlo do povrede apelantovog prava na poštivanje njegove reputacije, odnosno ugleda".

b) Odgovor na apelaciju

9. Osnovni sud je naveo da osporenom odlukom tog suda nije došlo do povrede ugleda, odnosno povrede prava na poštivanje apelantove reputacije.

V. Relevantni propisi

10. U Zakonu o zaštiti od klevete ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 37/01) relevantne odredbe glase:

Član 5. st. 1. i 2.

(1) Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog lica ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontroliralo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

(2) Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usljed nepažnje iznijelo ili prenijelo izražavanje.

Član 6.

(1) U sljedećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:

a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;

[...].

Član 8.

Tužilac u smislu ovog zakona preduzima sve potrebne mjere da ublaži svu štetu uzrokovanu navodnim klevetničkim izražavanjem, a naročito uključujući zahtjev za ispravku koju upućuje tuženom.

VI. Dopustivost

11. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

12. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

Dopustivost u odnosu na član II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i član 10 stav 2 Evropske konvencije

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u vezi sa navodima o kršenju člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 stav 2 Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 stav 3 tačka

h) Pravila Ustavnog suda.

14. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. Član 18 stav 3 tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom;

16. Ustavni sud ukazuje da je apelant u predmetnoj pravnoj stvari u svojstvu tužioca tražio sudsku zaštitu od navodne klevete, što znači da tužbeni zahtjev nije bio usmjeren protiv apelanta radi nekog njegovog izražavanja. Kako član 10 Evropske konvencije štiti slobodu izražavanja, a stav 2 ovog člana reguliše u kojim slučajevima ta sloboda može biti ograničena, Ustavni sud smatra da apelant nije bio "žrtva" kršenja člana 10 Evropske konvencije. S obzirom na to da se, dakle, predmetni postupak nije ticao apelantovog prava na slobodu izražavanja ili ograničenja njegove slobode izražavanja, slijedi da su apelantovi navodi u vezi sa kršenjem člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 stav 2 Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, stav 18, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

17. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav 3 tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Dopustivost u odnosu na člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije

18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u vezi sa navodima o kršenju člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je predmet osporavanja apelacijom Presuda Okružnog suda broj 95 0 P 004027 10 Gž od 22. decembra 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. januara 2011. godine, a apelacija je podnesena 10. marta 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

20. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

23. Ustavni sud prvenstveno zapaža da se predmetni parnični postupak odnosi na naknadu štete, dakle, nesporno se radi o utvrđivanju građanskih prava, te zaključuje da predmetni postupak uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

24. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

25. Takođe, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud, Ruiz Torija Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

26. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, ocjenjujući izvedene dokaze (novinske članke u kojima su objavljene izjave drugotuženog i iskaze parničnih stranaka), zaključili da se konkretnom slučaju radi o iznošenju mišljenja drugotuženog povodom apelantovog suđenja na košarkaškoj utakmici, dajući u obrazloženjima svojih odluka detaljne i jasne razloge kojima su se rukovodili pri izvođenju takvog zaključka. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 6 stav 1 tačka a) Zakona o zaštiti od klevete (na koje se pozvao drugostepeni sud) propisano, između ostalog, "da se neće odgovarati za klevetu ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito". Dovodeći u vezu relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženje koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

27. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

VIII. Zaključak

28. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, budući da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

29. Dalje, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na član II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 stav 2 Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, jer se predmetni postupak nije ticao apelantovog prava na slobodu izražavanja ili ograničenje njegove slobode izražavanja.

30. Na osnovu člana 18 stav 3 tačka h) i člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1201/11 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio