Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-742/11 (J. B. iz Banje Luke)

Odluka donesena 10. 04. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-742/11

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 742/11, rješavajući apelaciju Jove Bode, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b), člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jove Boda podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 049337 10 Rev od 30. novembra 2010. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 049337 09 Gž od 3.

marta 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Jovo Bodo iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: apelant), a kog zastupa Ranko Dukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 18. februara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 049337 10 Rev od 30. novembra 2010. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 049337 09 Gž od 3. marta 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), od Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, te „Sarajevo-osiguranja“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 11. decembra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 23. decembra 2013. godine, a Kantonalni sud i tuženi 26. decembra 2013. godine.

4. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 12. februara 2014. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelant je 22. februara 2000. godine Opštinskom sudu u Sarajevu podnio tužbu protiv tuženog radi isplate rente.

7. Opštinski sud u Sarajevu je Presudom broj 65 0 P 049337 02 P od 23. oktobra 2008. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev, tako da se mijenja Presuda Osnovnog suda I u Sarajevu broj P-2523/89 od 27. decembra 1990. godine u pogledu visine mjesečne rente, na način da je tuženi dužan plaćati apelantu, počev od 22. februara 2000. godine, rentu u iznosu od 400,00 KM mjesečno, sve dok za to postoje razlozi, sa zakonskom zateznom kamatom na dospjele iznose počev od 22. februara 2000. godine, te obavezao tuženog da apelantu nadoknadi troškove postupka. Iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizilazi da je prigovor zastare potraživanja koji je istakao tuženi ocijenjen neosnovanim. S tim u vezi je ukazano da se u konkretnom slučaju ne radi o utvrđivanju prava na rentu, a koje je utvrđeno pravosnažnom presudom, nego se radi o povećanju troškova izdržavanja uslijed promijenjenih okolnosti u smislu člana 195 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pa se ne mogu primijeniti čl. 372, 373 i 379 stav 2. ZOO. Dalje, ukazano je da nije došlo do zastare samog prava iz kog proističu ova povremena potraživanja, čija se zastarjelost računa od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja, s obzirom na to da apelant ni u izvršnom postupku nije naplatio dospjela potraživanja na ime rente.

8. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 049337 09 Gž od 3. marta 2010. godine uvažio žalbu tuženog i prvostepenu presudu preinačio tako da je apelantov tužbeni zahtjev odbio u cijelosti. U obrazloženju presude je, pored ostalog, ukazano da je prigovor zastarjelosti potraživanja koji je istakao tuženi osnovan. Kantonalni sud je istakao da je izvršio uvid u predmet Osnovnog suda I u Sarajevu i da je utvrdio da je vještak A.S., prilikom obavljanja vještačenja, dostavio sudu nalaz i mišljenje iz kog se vidi da je po Presudi ovog suda broj P-2523/89 tuženi izvršavao svoje obaveze do početka rata, tj. do 8. aprila 1992. godine. Dalje, ukazano je da je članom 373 ZOO regulisano da samo pravo iz kojeg proističu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije kog dužnik nije vršio davanje, odnosno da je stavom 2 istog člana regulisano da, kad zastari pravo iz kog proističu povremena potraživanja, povjerilac gubi pravo zahtijevati buduća povremena davanja, kao i povremena davanja koja su dospjela prije ove zastarjelosti. Dalje, Kantonalni sud je istakao da renta ne predstavlja izdržavanje određeno zakonom, nego naknadu štete koja se utvrđuje kao razlika između primanja koja ostvaruje radnik sada i primanja koja bi ostvarivao da nije doživio povredu. Shodno navedenom, zaključeno je da renta ne predstavlja zakonsko izdržavanje iz člana 373 stav 3 ZOO koje ne zastarijeva. Dalje, ukazano je da je na temelju uvida u spis Opštinskog suda broj I-953/00 utvrđeno da je najstarije neispunjeno apelantovo potraživanje prema tuženom od 8. maja 1992. godine, a da je apelant tužbu za povećanje rente podnio 22. februara 2000. godine, pa je, po ocjeni ovog suda, trebalo usvojiti prigovor zastarjelosti potraživanja koji je tuženi isticao u toku prvostepenog postupka. Kantonalni sud je zaključio da je apelantovo potraživanje zastarjelo jer je od maja 1992. godine do dana podnošenja tužbe proteklo više od pet godina, a u kom roku je zastarjelo i apelantovo pravo na rentu. Neosnovanim su ocijenjeni apelantovi navodi da nije bio u mogućnosti podnijeti tužbu jer se, zbog ratnih dešavanja, iz Bugojna odselio u Banju Luku, a nakon toga, kao izbjeglica, otišao u Srbiju. S tim u vezi je ukazano da je od aprila 1992. godine do potpisivanja Mirovnog sporazuma u oktobru 1995. godine Opštinski sud redovno radio. Takođe, ukazano je i da je apelant mogao podnijeti tužbu i mjesno nenadležnom sudu, koji bi, nakon potpisivanja Mirovnog sporazuma, tužbu ustupio nadležnom sudu, tj. da je apelant mogao podnijeti tužbu i sudu u Banjoj Luci, tako da bi taj sud, nakon potpisivanja Mirovnog sporazuma i nakon donošenja rješenja o nenadležnosti, predmet ustupio nadležnom sudu.

9. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 P 049337 10 Rev od 30. novembra 2010. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je, pored ostalog, ukazano da je neosnovan apelantov stav da je zbog rata na ovim područjima došlo do prekida toka zastare u smislu člana 383 ZOO, tj. da je rat predstavljao nesavladivu prepreku zbog koje nije mogao podići tužbu blagovremeno. Po ocjeni Vrhovnog suda, rat je predstavljao otežanu mogućnost pristupa sudu, ali zbog toga nije bilo nemoguće da se sudu pristupi. U vezi s tim je ukazano da su sudovi u toku cijelog rata radili, pa i na području gdje je apelant boravio, a shodno čemu je apelant imao mogućnost podnijeti tužbu i nenadležnom sudu, koji bi se proglasio nenadležnim i ustupio predmet za to nadležnom sudu kad se steknu uslovi. S obzirom na to da apelant nije postupio na navedeni način, a imajući u vidu da je poslednju rentu tuženi platio 8. aprila 1992. godine, a da je tužba podnijeta 22. februara 2000. godine, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan stav drugostepenog suda pri odlučivanju o prigovoru zastarjelosti o kom nije odlučio prvostepeni sud, a prema kom je i samo apelantovo pravo da traži rentu zastarjelo, pa da je drugostepeni sud pravilnom primjenom člana 373 stav 1 ZOO apelantov tužbeni zahtjev odbio

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant tvrdi da je pogrešan stav Vrhovnog i Kantonalnog suda da rat ne predstavlja nesavladivu prepreku i da nema uticaja na zastoj zastarjelosti. U vezi s tim apelant je istakao da je do početka rata živio u Bugojnu, da je uslijed rata morao da ode najprije u Banju Luku, a zatim u Srbiju, gdje i danas živi, da nije mogao pretpostaviti da će se stanje na ovim prostorima smiriti, te da nije imao mogućnost pristupa sudovima u Federaciji BiH, jer u to vrijeme nije funkcionisao ni poštanski saobraćaj. U prilog tvrdnji o pogrešnom stavu navedenih sudova apelant ukazuje na Presudu Kantonalnog suda (broj Gvl-64/03 od 13. januara 2004. godine, Bilten Vrhovnog suda broj 1/2004) u kojoj je, kakao navodi, zauzet stav „da pristup sudovima koji su radili iako u smanjenom kapacitetu nije bio potpuno onemogućen strankama sa područja koje su kontrolisale iste oružane snage, pa da se u tom slučaju radi o prepreci koja je teže ili lakše savladiva, pa kao takva ne predstavlja razlog zastarjelosti“. S tim u vezi apelant ističe da on u svakom slučaju nije bio stranka koja se nalazila na području koje su kontrolisale iste oružane snage, da nije sve vrijeme boravio na području sadašnje BiH, te da nije imao načina da podnese tužbu onako kako to navode Vrhovni i Kantonalni sud. Najzad, apelant je ukazao i na presude Kantonalnog suda koje se, po njegovim tvrdnjama, odnose na istu činjeničnu i pravnu osnovu (broj Gž-1518/04 od februara 2005. godine i broj Gž-1464/02 od 6. maja 2004. godine) a u kojim je udovoljeno identičnim tužbenim zahtjevima. Dalje, apelant smatra da je, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu. U vezi s tim ističe da tužbu nije mogao podnijeti ranije jer nije bilo slobode kretanja između entiteta, te da je poštanski saobraćaj profunkcionisao tek 1. juna 1998. godine. Takođe, apelant ukazuje, i da prema stavu sudova u RS, rat predstavlja okolnost koja je od uticaja na zastoj zastarjelosti, pa da je nelogičan suprotan stav sudova u Federaciji BiH, kao da se ne radi o istoj državi. Zbog toga se, po njegovom mišljenju, ne može govoriti o ravnopravnosti građana BiH ako zahtjevi slični njegovom u jednom entitetu budu usvojeni, a u drugom odbijeni, jer sudovi različito tumače postojanje ili nepostojanje zastare zbog rata u BiH.

b) Odgovor na apelaciju

11. Vrhovni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da u cijelosti ostaje kod svoje odluke i da smatra da nisu povrijeđena prava na koja apelant ukazuje u apelaciji.

12. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju ukazao da u cijelosti ostaje kod utvrđenog činjeničnog stanja i primjene člana 373 ZOO.

13. Tuženi je u odgovoru na apelaciju istakao da su redovni sudovi na temelju utvrđenog činjeničnog stanja pravilno zaključili da je apelantovo pravo na ranije utvrđenu novčanu rentu zastarjelo. Dalje, tuženi je ukazao da je apelant imao mogućnost da podnese tužbu i nenadležnom sudu, ali da je to propustio da učini, kao i da je neosnovano ukazivanje na različitu praksu Kantonalnog suda, odnosno sudova u RS. Takođe, tuženi smatra da apelantu nije bila uskraćena mogućnost da se u toku postupka koristi svojim pravima i tako zaštiti i svoje materijalno pravo na imovinu. Najzad, tuženi je istakao da apelant zahtjev za povećanje rente ničim nije obrazlagao, već ga je samo paušalno naveo, kao i da s tim u vezi nije ponudio niti sproveo niti jedan dokaz, odnosno da ničim nije dokazao ni izmijenjene okolnosti u smislu člana 196 ZOO.

V. Relevantni propisi

14. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službene novine RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 372.

(1) Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje, ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što su potraživanja kamate, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojim se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog potraživanja.

(...).

Član 373.

(1) Samo pravo iz koga proističu povremena potraživanja zastarjeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja posle kog dužnik nije vršio davanja.

(2) Kad zastari pravo iz kog proističu povremena potraživanja, povjerilac gubi pravo ne samo da zahtjeva buduća povremena davanja, nego i povremena davanja koja su dospjela prije ove zastarjelosti.

Nesavladive prepreke Član 383.

Zastarijevanje ne teče za svo vrijeme za koje povjeriocu nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka da sudskim putem zahtjeva ispunjenje obaveze.

Podizanje tužbe Član 388.

Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja ili obezbjeđenja potraživanja.

Odustanak, odbacivanje ili odbijanje tužbe Član 389.

(...)

(2) isto tako, smatra se da nije bilo prekida ako povjeriočeva tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen, ili ako izdejstvovana ili preuzeta mjera izvršenja ili obezbijeđenja bude poništena.

Odbacivanje tužbe zbog nenadležnosti Član 390.

(1) Ako je tužba protiv dužnika odbačena zbog nenadležnosti suda ili kog drugog uzroka koji se ne tiče suštine stvari, pa povjerilac podigne ponovo tužbu u roku od tri mjeseca od dana pravosnažnosti odluke o odbacivanju tužbe, smatra se da je zastarjelost prekinuta prvom tužbom.

(...)

15. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 75/05 i 19/06 ) u relevantnom dijelu glasi:

Član 20. st. 1. i 2.

(1) Nakon pravomoćnosti rješenja kojim se oglasio nenadležnim, sud će bez odlaganja, a najkasnije u roku od tri dana, ustupiti predmet nadležnom sudu. (2) Sud kome je predmet ustupljen kao nadležnom nastavit će postupak kao da je kod njega bio pokrenut.

Član 325. st. 8. i 9.

(8) Ako je podnesak koji je vezan za rok predan ili upućen nenadležnom sudu prije proteka roka, a stigne nadležnom sudu nakon proteka roka, smatrat će se da je na vrijeme podnesen.

(9) Odredbe st.1. do 7. ovog člana primijenjuju se i na rok u kojem se prema posebnim propisima mora podići tužba, te na rok zastare potraživanja ili nekog drugog prava.

VI. Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 049337 Rev od 30. novembra 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. decembra 2010. godine, a apelacija je podnesena 18. februara 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 1. st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

20. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje (...)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom;

22. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.(...)

23. U konkretnom slučaju Ustavni sud prvenstveno zapaža da se predmetni postupak odnosi na ponovno određivanje iznosa novčane rente koju je tuženi bio obavezan plaćati apelantu na temelju pravosnažne presude, dakle, na predmet građanskopravne prirode, te je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. Stoga će Ustavni sud ispitati apelantove navode o povredi ovog prava.

24. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u suštini se svode na tvrdnju da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, konkretno odredbe o zastarjelosti, a zbog čega su, po njegovom mišljenju, neosnovano odbili njegov tužbeni zahtjev.

25. Ustavni sud najprije ukazuje da je Evropski sud u predmetu Lončar protiv Bosne i Hercegvine (vidi, Evropski sud, aplikacija broj 15835/08, Odluka o dopustivosti od 24. februara 2014. godine, dostupna na: http://hudoc.echr.coe.int), razmatrao stav redovnih sudova da rat ne predstavlja nesavladivu prepreku za ostvarivanje sudske zaštite, tj. podnošenje tužbe, da je postojala mogućnost podnošenja tužbe i nenadležnom sudu, te najzad činjenicu da sudovi u Federaciji BiH i RS različito tumače činjenicu da li rat predstavlja nesavladivu prepreku.

26. U citiranom predmetu Evropskog suda aplikant je tvrdio da je odbijanje njegovog tužbenog zahtjeva koji se ticao radnog spora, zbog činjenice da nije podnio tužbu u zakonom propisanom roku za ostvarivanje i zaštitu prava iz radnog odnosa, predstavlja povredu njegovog prava na pristup sudu u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Aplikant, koji je u relevantnom periodu boravio u Njemačkoj, pored ostalog, tvrdio je da mu je pristup bilo kom sudu u BiH u periodu od 1992. do 1995. godine bio nemoguć, da u ovom periodu nije funkcionisao ni poštanski saobraćaj, kao i da je u odluci, koja je bila predmet osporavanja njegovom tužbom, u pouci o pravnom lijeku, bilo navedeno da je nadležan sud za podnošenje tužbe sud u Sarajevu (vidi stav 35). Vlada je, osporavajući aplikantove navode, istakla da su sudovi u Sarajevu, kao i drugim gradovima u BiH tokom 1992. do 1995. godine radili, te da je aplikant mogao podnijeti tužbu bilo kom sudu u BiH, putem pošte ili posredstvom punomoćnika, a u skladu sa Uredbom sa zakonskom snagom o primjeni Zakona o redovnim sudovima za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja (u daljnjem tekstu: Uredba). Takođe, Vlada je ukazala da je članom 21 Zakona o parničnom postupku koji se primjenjivao u relevantnom periodu bilo regulisano da sud koji primi tužbu u pogledu koje nije nadležan ima obavezu da je registruje i proslijedi nadležnom sudu. Najzad, ukazano je da drugi gradovi u BiH, sa manjim izuzecima, nisu bili pod totalnom blokadom u relevantnom periodu kao što je to bilo Sarajevo (vidi stav 36).

27. U vezi sa aplikativnim tvrdnjama da mu je pristup sudovima u BiH bio nemoguć zbog rata, pa da u ovom periodu nije mogao teći zakonski rok za podnošenje tužbe, Evropski sud je ukazao (vidi stav 41) da je redovni sud pažljivo razmotrio ove aplikantove razloge, kao i zakonske odredbe koje su se primjenjivale u relevantnom periodu a kojim je bio regulisan pristup sudu, shodno čemu je i zaključio da je aplikant imao stvarnu i pravnu mogućnost da podnese tužbu sudu u BiH u relevantnom periodu, kao i da je ovaj stav redovnog suda potvrdio i Ustavni sud. Po ocjeni Evropskog suda, ni odluka redovnog suda, ni Ustavnog suda ne mogu se smatrati arbitrarnim ili neobrazloženim. Dalje, ocjenjujući proporcionalnost zakona, Evropski sud je (vidi stav 42) istakao da je, prema relevantnim propisima, svaki sud bio obavezan da primi bilo koju tužbu, bez obzira na nadležnost, da je registruje i, ako je potrebno, dostavi nadležnom sudu. S tim u vezi je ukazano da i na Uredbu sa zakonskom snagom o rokovima u sudskim i upravnim postupcima za vrijeme neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja a kojim je izričito bilo regulisano da zakonski rokovi za podnošenje tužbe ne teku za one koji su bili u oružanim snagama ili su obavljali dužnost od posebnog značaja za odbranu zemlje.

28. Slijedom navedenog, Evropski sud je zaključio (vidi stav 43) da je očigledno da je 28 sudova prvog stepena u različitim gradovima radilo tokom 1992. do 1995. godine, kao i da su primali različite tužbene zahtjeve u tom periodu, uključujući i one koji su se ticali i radnih sporova. Činjenica da se ni u jednom od tih slučajeva nije radilo o tužiocu koji se, u vrijeme podnošenja tužbe kao što je bio aplikantov slučaj, nalazio van zemlje, prema stavu Evropskog suda, sama po sebi je nedovoljna za zaključak da je aplikant bio oslobođen dužnosti da blagovremeno podnese tužbu. Dalje, ukazano je da je Sarajevo bilo blokirano za vrijeme rata, ali i da su u drugim gradovima radili poštanski uredi. Stoga, ukazano je da je aplikant propustio da iskoristi postojeće pravne lijekove u okviru sudskog sistema koji je evidentno funkcionisao tokom rata.

29. Dalje, Evropski sud je ocijenio (vidi stav 44) da je u konkretnom slučaju bez značaja činjenica da se u Republici Srpskoj različito računaju zakonski rokovi. S tim u vezi je ukazano da svaki entitet ima sopstveni sudski sistem za građanske sporove i različito zakonodavstvo koje ga reguliše.

30. Najzad, Evropski sud je (vidi stav 45), imajući u vidu navedeno a uzimajući u obzir legitimni cilj kom služe zakonski rokovi za podnošenje tužbe i slobodu procjene koja se priznaje državi u regulisanju prava na pristup sudu, zaključio da u okolnostima konkretnog slučaja aplikant nije trpio neproporcionalno ograničenje prava na pristup sudu i da nije povrijeđen član 6 stav 1 Evropske konvencije.

31. Ustavni sud smatra da se razlozi i obrazloženja iz citiranog predmeta Evropskog suda u potpunosti mogu primijeniti i u okolnostima konkretnog slučaja.

32. Naime, Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom slučaju apelantov tužbeni zahtjev za ponovno određivanje novčane rente odbijen kao neosnovan, jer su Vrhovni i Kantonalni sud zaključili da je osnovan prigovor zastarjelosti potraživanja koji je istakao tuženi, a zbog čega su apelantov tužbeni zahtjev odbili. U konkretnom slučaju apelant je tražio ponovno određivanje novčane rente, kao naknade štete, koju mu je tuženi bio obavezan plaćati pravosnažnom presudom nadležnog suda svakog mjeseca u označenom novčanom iznosu. Iz obrazloženja osporenih presuda Vrhovnog i Kantonalnog sud proizilazi da je utvrđeno da je tuženi posljednji put ovu obavezu apelantu izmirio 8. aprila 1992. godine, a nakon čega više nije vršio uplatu. Shodno navedenom, s obzirom na to da apelantovo najstarije neispunjeno potraživanje potiče od 8. maja 1992. godine, a da je apelant tužbu podnio 22. februara 2000. godine, Vrhovni i Kantonalni sud su zauzeli stav da je protekao rok od pet godina iz člana 373 stav 1 ZOO. Ustavni sud ukazuje da je navedenom odredbom regulisano da samo pravo iz koga proističu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije kog dužnik nije vršio davanja, a stavom 2 istog člana da, kad zastari pravo iz kog proističu povremena potraživanja, povjerilac gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja nego i povremena davanja koja su dospjela prije ove zastarjelosti.

33. Ustavni sud ukazuje da apelant ni u postupku pred redovnim sudovima, kao ni u apelaciji ne dovodi u pitanje utvrđenje redovnih sudova o posljednjem dospjelom neizmirenom potraživanju i datumu podnošenja tužbe. Shodno navedenom, a imajući u vidu da se, shodno članu 379 stav 2 ZOO, na povremena potraživanja utvrđena pravosnažnom presudom, a što su i okolnosti konkretnog slučaja, takođe primjenjuju rokovi zastarjelosti iz člana 373 ZOO, zaključak Vrhovnog i Kantonalnog suda da je osnovan prigovor zastarjelosti potraživanja koji je istakao tuženi, a zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev odbijen, ne ostavlja utisak proizvoljnosti ili pogrešne primjene materijalnog prava.

34. Dalje, Ustavni sud ukazuje da apelant tvrdi da nije imao pristup sudovima u Federaciji BiH, jer je zbog rata najprije napustio Bugojno, kao mjesto svog prebivališta, i otišao u Banju Luku a zatim kao izbjeglica u Srbiju, kao i da u relevantnom periodu na prostoru BiH nije funkcionisao ni poštanski saobraćaj, odnosno da je uspostavljen tek 1998. godine. Shodno navedenom, apelant smatra da je rat predstavljao nesavladivu prepreku u smislu člana 383 ZOO, odnosno da je bio od uticaja na zastoj zastarjelosti.

35. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da su identični apelantovi navodi u postupku pred redovnim sudovima ocijenjeni neosnovanim. Naime, oba suda su u obrazloženjima osporenih presuda ukazala da je sud u Sarajevu radio u periodu od 1992. do 1995. godine, odnosno da su sudovi na cijeloj teritoriji BiH funkcionisali, pa da je apelantu bila na raspolaganju mogućnost da tužbu podnese i nenadležnom sudu, koji bi je, kada se steknu ulovi za to, nakon što se proglasi nenadležnim, dostavio nadležnom sudu, a što bi za učinak imalo prekid toka zastarjelosti.

36. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne navodi niti jedan razlog ili dokaz koji bi uputili na zaključak da nije bio u mogućnosti da tužbu podnese i nenadležnom sudu i da tako utiče na prekid toka zastarjelosti. U tom smislu ne mogu se prihvatiti apelantovi argumenti da je u relevantnom periodu boravio van zemlje, kao ni navodi da na prostoru BiH nije funkcionisao ni poštanski saobraćaj. Shodno navedenom, proizilazi da je apelant „propustio da iskoristi postojeće pravne lijekove u okviru sudskog sistema koji su evidentno funkcionisali tokom rata“ (vidi, već citirani Lončar, stav 43), pa da zaključak redovnih sudova da je rat predstavljao otežanu okolnost, ali ne i nesavladivu prepreku u smislu člana 383 ZOO da se pristupi sudu ne ostavlja utisak proizvoljne i pogrešne primjene materijalnog prava. U tom smislu na drugačiji zaključak ne upućuje ni različita praksa redovnih sudova na koju se apelant pozvao u apelaciji. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje i da je Evropski sud u predmetu Lončar, takođe, imao u vidu i praksu redovnih sudova (vidi stav 30), konkretno Presudu Vrhovnog suda broj Gvl-64/03 od 13. januara 2004. godine, na koju i apelant izričito ukazuje u apelaciji. Najzad, na suprotan zaključak ne upućuje ni činjenica da se zakonski rokovi računaju drugačije pred sudovima u Republici Srpskoj s obzirom na to da oba entiteta imaju sopstvene sudske sisteme za građanske sporove koji su uređeni različitim zakonodavstvom (vidi, već citirani, Lončar, stav 44), odnosno da entiteti imaju zasebne pravne sisteme i zakonska rješenja kojima je predmetno pravno pitanje regulisano, tako da primjena i tumačenje propisa u Republici Srpskoj nisu obavezujući, niti pravno relevantni za sudove u Federaciji Bosne i Hercegovine, čiji organi imaju i primjenjuju sopstvene propise (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 753/09 od 8. juna 2011. godine, tačka 15, dostupna na: www.ustavnisud.ba ww).

37. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi, usvajajući kao osnovan prigovor tuženog da je protekao rok zastarjelosti, proizvoljno tumačili i primijenili relevantne odredbe materijalnog prava kada su zaključili da rat nije predstavljao nesavladivu prepreku za ostvarivanje sudske zaštite s obzirom na to da je apelant imao mogućnost da tužbu podnese i nenadležnom sudu i tako utiče na prekid toka zastarjelosti, a shodno čemu su apelantov tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan.

38. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

39. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava nije posebno obrazložio, već da se navodi o kršenju ovog prava, takođe, zasnivaju na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

VIII. Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi proizvoljno tumačili i primijenili materijalno pravo kada su zaključili da je osnovan prigovor zastarjelosti koji je istakao tuženi a zbog čega su kao neosnovan odbili apelantov tužbeni zahtjev koji ničim nije učinio mogućim i vjerovatnim da nije bio u mogućnosti da iskoristi raspoloživa pravna sredstva i tako utiče na prekid zastarjelosti.

41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za pogrešnu primjenu relevantnih odredbi materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

42. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-742/11 (J. B. iz Banje Luke) | Sudska praksa | Aktio